Raspamećujući niz gluposti, medijski
i na druge načine, cirkuliše ovih meseci i nedelja
svuda oko nas. Politička zbrka i ekonomska neizvesnost
samo su okvir unutar koga se vrtlože naše ostrašćenosti
koje nas navode da uvek iznova poreknemo razum,
logiku i ono najvažnije – istinu. Opčinjenost
sobom i veličanje najgorih delova naše tradicije,
ne dozvoljavaju nam trezveno i racionalno promišljanje
na javno proklamovanom putu pomirenja sa susedima
i svetom.
Osetljivi smo na svako, pa i umetničko prikazivanje
velikih i nespornih ratnih zločina koji su činjeni
u naše ime. Ljutimo se kada nam te zločine drugi
otvoreno bace u lice. Ne pitamo se, međutim, zašto
smo ih mi sami tolike godine skrivali, negirali
i uz razne pritiske napokon jedva priznavali.
Plašimo se istine. Istina boli. Ipak, moramo znati:
u Srebrenici je umro sam Bog. Neće nam biti lakše
od saznanja da je umro i u Aušvicu i
Mathauzenu. Zato jedan film, nebitno kakvog
umetničkog dometa, tu istinu ne može promeniti,
još manje je usmeriti u nacionalnu korist ili štetu.
Histerično reagujemo zato što nekritički, štaviše
haotično, mislimo.
Što pre haos u glavama prevedemo u poredak razboritih
misli, bićemo dalji od patološke mržnje prema drugima
i histerične opčinjenosti sobom.
Z. M.
Svaštalice Dilema Kosovo ili Evropska unija je isto
kao i pitanje: majka ili lap top! – Matija
Bećković Neshvatljivo mi je da Srbija i Sjedinjene
Američke Države ne mogu da nađu zajednički imenitelj
imajući u vidu da je Amerika najveća sila na svetu,
a Srbija na Balkanu – Ivica
Dačić
Andželina Džoli mi je ukrala pesmu i stavila je
u svoj antisrpski film! – Radiša
Urošević