Početna stana
  
 
   

Quo vadis, homo sapiens?
(Završetak jedne i početak druge ere) 1*

Nakon više od dvadeset godina od prevratnih promjena u nas i u svijetu došlo je vrijeme osvrnuti se, odakle i kamo koračamo (Pick, 2011.).

Miloš Pick

Što je ostalo od novembra?2

Milijuni ljudi su na našim trgovima novembra 1989. odzvonili kraj za njih neprihvatljivog režima. Kraj gušenja nade o slobodi, što ju je donijelo Praško proljeće.3 Iskazali su tada prije svega svoju volju za slobodom. Golema većina njih nije ju međutim povezivala s kapitalizmom – samo tri posto, dok ih je četrdeset posto povezivalo sa socijalizmom, a pedeset s trećim putem – kako je tada pokazalo istraživanje javnog mnijenja (UVVM/1989.). Ni u tome se nisu dakle odrekli prigušenih nada.
Borba za te ciljeve ostvarivala se prvenstveno konfrontacijom dva temeljna scenarija, kako se to tada nazivalo.
Na jednoj strani bili su Vaclav Klaus i njegov tim sa scenarijem obnove kapitalizma šokom, koji je najvećim dijelom polazio od Washingtonskog konsenzusa, doktrine koju su dogovorili Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka s ministarstvom USA. Temeljio se prije svega na trenutnoj liberalizaciji tržišta, uključiv i vanjsku trgovinu. Navedeni liberalizacijski šok štitio je nedovoljno razvijenu ekonomiju samo politikom jeftinog rada, zasnovanoj na niskom kursu valute i svagdje je bio glavnim uzrokom dubokog pada ekonomije. Nadalje se zasnivao na masovnoj, štoviše totalnoj privatizaciji poduzeća, prvenstveno besplatnom kuponskom metodom. Ta je metoda obećavala narodno vlasništvo kapitala, ali ga je u stvarnosti omogućila špekulantima, naročito stranim. I k tome se, kao treće, za suzbijanje makroekonomskih neravnoteža izazvanih navedenim postupcima, išlo na sužavanje potražnje.
Na drugoj je strani František Vlasak, potpredsjednik češke Vlade, formirao tim za alternativnu strategiju ekonomske reforme. Sastavljen uglavnom od nas „šezdesetosmaša“, ali poučenih
i daljnjim svjetskim razvojem. Taj je tim formulirao alternativu brzog, ali reguliranog prelaza na socijalno tržišnu ekonomiku bez šoka. Prijedlog je bio kompleksan, ali je glavni spor s Klausovim šokom bio naročito oko dva pitanja u kojima je bila koncentrirana njegova riskantnost (hazarderstvo) – u šok liberalizaciji vanjske trgovine i u kuponskoj privatizaciji. U liberalizaciji vanjske trgovine predlagano je prelazno rješenje korištenjem dva kursa valute (krune) – reguliranog i slobodnog. To se dokazalo i tokom uspješne
  
Nada Denić, Polje, Akril na kartonu, 2010.
socijalno tržišne Erhardtove reforme u poslijeratnoj Njemačkoj. Postepenu privatizaciju velikih poduzeća predlagano je obaviti nakon prethodne njihove komercijalizacije odmakom od javnih budžeta. A zatim koristiti široki raspon metoda privatizacije uključivo i sudjelovanjem zaposlenih.
Suština spora nije, međutim, bila samo o putu, nego i o cilju – da li kapitalizam ili socijalno tržišna ekonomika. Za godinu dana, pa sve do danas pobijedila je „Washingtonska terapija“ u Klausovoj izvedbi i bila je – septembra devedesete godine – prihvaćena od Federalnog parlamenta. Danas žanjemo njene porazne rezultate.
Washingtonska doktrina je u sedamdesetim, a naročito u osamdesetim godinama bila primjenjivana u Latinskoj Americi, a u devedesetim godinama u tzv. postkomunističkim zemljama. Vodila je najprije dubokom padu ekonomika – u Latinskoj Americi za 20 do 30 postotaka, u Rusiji za polovinu, više nego za vrijeme drugoga svjetskoga rata, a u nas (prema neobjavljenim podacima statističkog ureda) oko 30 posto. U narodnosno složenim područjima tim načinom izazvane ekonomske i socijalne krize pretvorile su se i u etničke krize i u raspad višenarodnih država, ne izuzimajući ni Čehoslovačku.
Prelazni pad ekonomike bio je i u nas, doduše, prevladan, ali razvijenom jezgru – petnaestorici razvijenih zemalja – Evropske unije nismo se značajnije približili. Nakon više od dvadeset godina još uvijek imamo samo oko 70 posto njihovog ekonomskog nivoa. Prema istraživanju (CVVM/2009.) samo je polovina stanovništva povećala životni nivo, ali samo jedna petina izrazito – to su pobjednici te ere. Ozbiljnije su dugoročne posljedice – i mi smo dospjeli na cestu konkurencije jeftinim radom umjesto znanjima i kvalitetom. Priskrbljujemo time samo za skromne obrazovne, socijalne i zdravstvene sisteme, a i to je već ugroženo. Strani kapital pritom crpi već preko 5 posto bruto domaćeg produkta repatrijacijom dobiti, pored toga što posredstvom unutarkoncernovih cijena crpi prikriveno. Trajno to ne može podnijeti ni jedna ekonomija.
Nakon dvadeset godina i najveći optimisti s čuđenjem promatraju što se u nas događa. Moralni i korupcijski pad je dublji nego prije „znamenitog“ Novembra. Umjesto ranije direktorove izgradnje luksuzne vile za vlastito korištenje, sada se švercuju cijela poduzeća i stotine milijardi. Nasuprot tome možemo samo sanjati o moralu danas mrskog Praškog proljeća kad su ljudi poklanjali svoje dragocjenosti za zlatnu podlogu republike, a u augustu šezdesetosme je štoviše i kriminalno podzemlje Ostrave obećalo da će prestati s krađama. Danas naprotiv moral podzemlja prožima normalni život, „moderniziraju“ i Masaryka i vrijedi geslo: ne bojati se i krasti – nakon izigravanja spremnosti ljudi na žrtvu, što su je iskazivali u Novembru.
Glavni postnovembarski politički predstavnici, koji su nastojali na restauraciji kapitalizma – triumvirat Čalfa, Havel, Klaus tako su se izjasnili tek nedavno, ali se onda nisu usudili o tome govoriti otvoreno, nego su se trudili „progurati ga“ pod nazivom „čiste“ tržišne ekonomije, nasuprot volji spomenute većine ljudi. Iako su im obećavali slobodu. O obnavljanju kapitalizma nije u devedesetim godinama bilo odlučeno slobodnim izborima, nego tek nakon njih u parlamentu koji za to nije imao mandat birača. Izborni program Građanskog foruma to nije imao u svom sadržaju
Spomenuti predstavnici izabrali su sa svog stanovišta i veoma racionalan postupak. Nakon Novembra, nisu se više morali boriti za vlast s prednovembarskim vladaocima, jer su je ti ostavili na ulici. I tako im je, slično kao i njima, glavna briga bila ne dopustiti pristup vlasti šezdeseosmašima, omalovažavati treći put Praškoga proljeća, temeljenog na suigri države i tržišta u slobodnom društvu.Čudom neželjenog nadovezali su se radije na gušenju tog puta. Možda bi bilo primjerenije pripisati takav razvoj julskoj4 nego novembarskoj godišnjici.
Opet su odlučili prije svega inostrani utjecaji, premda bez tenkova, nenasilno, uzvišenim riječima i nježnim rukavicama. Tko čime nastupa, time se iskazuje. Nije nikakvo čudo da spomenuto istraživanje pokazuje doduše kako pretežna većina – 60-70 posto ljudi – osjeća da u usporedbi s prošlim režimom ima veću mogućnost slobodnog života i otvorenog iskazivanja svojih nazora, ali samo manje od trećine veću mogućnost utjecaja na politički život. Potvrđuju tako karakteristiku profesora Bilohradskog da se ranije nije smjelo ništa reči, dok se sada može reči sve, ali nitko do toga ne drži. A veliki dio birača to niti ne zna, smjeti reči ni izdaleka ne znači da postoji mogućnost publiciranja.
Imamo kapitalizam kojega nismo htjeli i to bez slobode koju smo htjeli. „Ne krivimo“ ipak spomenute „očeve“ našeg obnovljenog kapitalizma, nije to samo u nas. Ograničena sloboda prirodna je posljedica suvremenog globalnog kapitalizma i njegovog divljeg, nereguliranog oblika. Ukazao je na to i Günther Grass: „Demokracija se degenerirala u isprazni izborni ritual“. U pozadini izabranih parlamenata i vlada svjetom vlada nekoliko stotina nadnacionalnih društava. Što je stoga ostalo od slobode koju smo zazivali? „Zimmer frei kako me tada posvuda gađalo u oči kada sam po prvi puta nakon dvadeset godina bio u Pragu“, odgovara mi iz SAD moj prijatelj Jirka Hochman, historičar (profesor emeritus Univerziteta države OHIO).
Globalna kriza nije završila
U posljednjim desetljećima se nastavljaju dugoročne tendencije svjetskoga razvoja.
Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća postepeno prigušivanje predhodnih poslijeratnih reformi prešlo je u restauraciju ekstremno dereguliranog kapitalizma i njegovu globalnu, neokolonijalnu ekspanziju (Washingtonski dogovor). Taj je razvoj vodio ekstremnoj polarizaciji prihoda i bogatstva i bijede: u SAD jedan postotak najbogatijih prisvaja četvrtinu narodnih prihoda i 40 posto bogatstva (Stiglitz/2011.), dok u najsiromašnijim zemljama zbog ekstremnog siromaštva godišnje umire 15-20 milijuna ljudi (World Health Organization/2004, Hrubec/2008.). U isto vrijeme i do iscrpljivanja ekstenzivnih izvora daljnjeg održivog razvoja – naročito prekomjernim iscrpljivanjem dragocjenih prirodnih resursa i devastacijom životne sredine: Kapital eksploatira ne samo rad, nego u rastučoj mjeri i prirodu, i to čak do genocidnih razmjera.
Nakon Latinske Amerike i postkomunističkih zemalja na red je došla i Evropska socijalna država. Njeno je zaduživanje bilo izazvano prvenstveno na prihodnoj strani. Stupanj oporezivanja u odnosu na BDP u razvijenim zemljama bio je krajem devetnaestog stoljeća oko 10-15 posto, a na kraju dvadesetog stoljeća oko 30 posto u SAD-u i drugim pretežno neoliberalnim zemljama, 40 posto u EU 15, a 50 posto u Skandinaviji. Razvijene su zemlje, međutim, polovinom devedesetih godina minulog stoljeća ipak to stoljetno povećavanje stope oporezivanja prema neoliberalnom receptu zaustavile i štoviše je djelomično snižavaju, ali i to pod pritiskom manjih poreza novih članskih zemalja.
Izdaci za zdravstvo, penzije, obrazovanje i zaštitu životne sredine objektivno se, međutim, povećavaju – produžuje se životni vijek i vrijeme obrazovanja, povećava se oštećenje životne sredine. Rasipanje u tom povećavanju izdataka učestvuje s oko desetinom i može se efikasno ograničavati. Za protivnike socijalne države – počinjući s Tačerovom, a završavajući s Blairom i Schröderom – bilo je to samo izgovor za osudu suvremene socijalne države kao neodržive i za njeno ograničavanje pseudoreformama – takmičenje u „razgrađivanju“ socijalne države njenim potržnjavanjem i privatizacijom.
Ograničavanje uspostavljenih solidarno pružanih javnih usluga ima, pak, ne samo spomenute posljedice za polarizaciju životnog nivoa, nego isto tako, i prvenstveno, ugrožava konkurentnu sposobnost – a time i sposobnost životne opstojnosti – socijalne države. Slabi naročito komponentu konkurentnosti zasnovane na socijalnoj solidarnosti (zdravstvena i
socijalna zaštita) i posebno na znanjima (stvara socijalno sito u pristupu mozgova ka obrazovanju). Na drugoj strani bogate zemlje – uključivo i EU – najprije nameću siromašnim zemljama politiku jeftinog rada (niskih – tzv. konkurentnih – kurseva njihovih valuta u zamjenu za prethodno ograničavanje njihove carinske zaštite), koje zatim tim bogatim zemljama ne mogu konkurirati. Drugačije rečeno, Marksovim jezikom: globalni kapitalizam prenio je težište eksploatacije rada u siromašne zemlje stvarajući time snažnoga grobara. Na taj način
 
Nada Denić, Polje, Akril na kartonu, 2010.
deformirani valutarni kursevi lišeni su svoje uloge formiranja ravnoteže, cijepajući svjetsku trgovinu na zemlje koje u njoj postižu viškove i zemlje koje u njoj imanju manjkove.
Suvremena globalna kriza ima svoje dugoročne prvotne uzroke upravo u tome, što se konkuretna sposobnost nekih visokorazvijenih zemalja – počinjući sa SAD – nalazila između oba spomenuta mlinska kamena, koji je slabe.
Prvotno to dakle nikako nije bila – za razliku od Velike krize tridesetih godina – kriza „hiperprodukcije“, uslijed posvemašnjeg zamrzavanja potražnje, nego kriza „nedovoljne proizvodnje“: domaća je ponuda, zahvaljujući svojoj nekonkurentnosti zaostajala za nivoom domaće potražnje, koja je izazvala nadprosječni uvoz. Bila je stoga prvotno kriza uslijed globalnih neravnoteža. Zemlje koje su zaostajale u konkurentnosti imaju velike manjkove vanjske trgovine i tekuće platne bilance, zadužujući se u rastučoj mjeri kod zemalja s velikim eksportnim viškovima.
Budući pak da realno prevladavanje te razlike u konkurentosti rastom produktivnosti nije moguće ostvariti u kratkom roku, a da spomenute nekonkurentne zemlje nisu mogle, ili nisu htjele za svoju kratkoročnu zaštitu koristiti politiku valutarnih kurseva (slabljenjem svoje valute), nastojali su na tzv. „internoj devalvaciji“ – smanjivanje troškova smanjivanjem nadnica (plaća), poreza i javnih, naročito socijalnih izdataka. To ne samo da je socijalno nezdravo, nego je prije svega ekonomski malo efikasno. Smanjivanje poreza i nadnica (plaća) bez rasta produktivnosti samo malo snižava troškove.
Smanjivanje plaća s jedne strane smanjuje potražnju primalaca plaća u potrošnji. Za razliku od krize tridesetih godina dolazi što više do ekstremne polarizacije nadnica (plaća) i primanja domaćinstva. To još oštrije koći potrošačku potražnju (Reich/2011). Prilično niski i stagnirajući prihodi siromašnih – a u rastućoj mjeri i srednjih – slojeva smanjuju njihovu sposobnost za potrošnjom. A nasuprot tome, neumjereni prihodi bogatih nadmašuju njihovu potražnju u potrošnji i izvor su velikih ušteda, koje umjesto potražnje potiču špekulacije. Posljedica toga je bila – slično kao u krizi tridesetih godina – i kriza hiperprodukcije, premda specifična, dijelom odložena. Potražnja i proizvodnja još su, doduše, rasle, ali na dug, koji je stvarao neodrživi balon. To je bio „drugi kat (sprat)“ krize. Bushova politika u SAD je simbolički uzorak.
Spomenuto smanjivanje javnih, naročito socijalnih izdataka i plaća i polarizacija njihovog nivoa nametalo je naime pretjerano zaduživanje, naročito domaćinstava – omogućeno i ekspanzivnom monetarnom (kamatnom) politikom i ekstremnom deregulacijom financijskih tržišta – što je rezultiralo splašnjavanjem balona i financijskom krizom, počinjući kolapsom vodećih banaka. S obzirom na odlučujuću ulogu financijskog kapitala u suvremenom financijskom kapitalizmu, u kojemu obim financijskih operacija već oko sedamdeset puta premašuje svjetski bruto produkt, to je krizu dalje eskaliralo i izazvalo propast realne ekonomike – potražnje i proizvodnje. Tako je nastao „treći kat (sprat)“ krize. Tradicionalne protukrizne injekcije javne potražnje u nekonkurentnu ekonomiku – kao u probušenu posudu – više su doprinosile daljnjem uvozu, nego što su pridonosile obnovi rasta. Slabljenje rasta i stope oporezivanja smanjuje prihode javnih budžeta, dok se njihovi izdaci naprotiv povećavaju sanacijom banaka i spomenutim injekcijama potražnje. Zaduženje se tako prelijeva u javne budžete. Konačnom posljedicom je bila i eksplozija manjkova javnih budžeta – to je bio „četvrti kat (sprat)“ krize kao vrhunac ove krizne spirale.
Dosadašnji postupci pretežno samo prigušuju te krajnje posljedice, zaduženost javnih budžeta, i ne vode ka prevladavnju prvotnih uzroka – nedovoljnu konkurentnost.
U prvom se krugu ova globalna kriza raspolutila. Uspješne zemlje u razvoju, počinjući sa zemljama BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina), uspjele su se u značajnoj mjeri otrgnuti od krize razvijenih zemalja. U razvijenim zemljama je, međutim, dosadašnja obnova privrednog rasta sasvim skromna i krhka.
U SAD za sada buja pretjerani uvoz i zato SAD nastoji i nadalje slabiti kurs US dolara, što može ugroziti i izvoz EU. U EU je oživljavanje pretežno dano izvoznim učinkom Njemačke, koja ima ono, što malo uspijeva SAD-u, a što nedostaje „Jugu“ eurozone – konkurentni kurs valute: Euro je za Njemačku mekan. Za „Jug“ eurozone je, međutim, tvrd, a on svoju nekonkurentnost samo ublažava „internom devalvacijom“ s malom efikasnošću, stalnim zaduživanjem i rastučim protestima ljudi, čija krv teče ulicama. EU pak ne rješava efikasno uzroke – prevladavanje nekonkurentnosti „Juga“ (čak ni u industrijskoj politici i politici kursa valute, uključivo i primjereno slabljenje eura) – nego prije svega gasi posljedice: doprinosi izravnavanju njegovog neprestanog zaduživanja. To može prije voditi bankrotu, nego razrješenju. Pritom, štoviše, opada i spremnost zemalja vjerovnica, a možda je ugroženo i jedinstvo eurozone i EU.
Glavni uzroci krize nisu prevladani ni u SAD-u ni u EU. Budući da dva glavna aktera ne mijenjaju svoje suprotstavljene politike to može izazvati slijedeći krug globalne krize, epicentrom koje bi očigledno mogle biti ne samo SAD, nego i naročito EU, počevši s „Jugom“ (Pick/2010./b).
Počinje li se to već razvijati? Njeno će prevladavanje biti teže od one prvoga kruga zato, što ograničavanje potražnje u nekonkurentnim i prezaduženim ekonomikama produbljava prijetnju njihova pada i bankrota, dok povećanje potražnje stimulira više njihov uvoz nego rast, a „municija tog povećanja u značajnoj je mjeri ispucana“. Hoće li spomenuti epicentri biti barem u stanju preći od suzbijanja posljedica na prevladavanje uzroka?
Nova podjela svijeta

Podjela svijeta između glavnih sila i njihovih grupacija ne samo što ima aspekt moći (utjecaj na svijet ili na njegove djelove), nego i ekonomski (naročito ovladavanje prirodnim resursima i tržištima), ali i društveni utjecaj, ukoliko te sile i eksplicite nameću svoj društveni sistem, eventualno i kao sredstvo za ostvarivanje spomenutih prvotnih ciljeva.
U osvrtu na prošlost nesumnjivo se nacizam i od njega izazvana agresija u drugom svjetskom ratu može smatrati najdubljom kontarrevolucijom u ljudskoj historiji, ili barem u eri kapitalizma. Tome je tako i kad je riječ o njegovim programatskim ciljevima i kad je riječ o genocidnim metodama njegove diktature i totalnog rata.
Zato njegov poraz treba smatrati najvećom oslobodilačkom revolucijom ljudske historije, bez obzira na to što ni jedna od pobjedničkih sila nije bila nevinim anđelom slobode: Sovjetski savez imao je diktaturu koja se oslanjala na gulage, velika Britanija i Francuska svoje kolonije, a SAD rasnu segregaciju. Ništa od toga, međutim, nije bilo usporedivo s nacizmom.
Zbog toga je podjela svijeta između pobjedničkih sila stvorila snažnu osnovu za započinjanje oslobodilačkih i društvenih reformi, zasnovanih na primjeni barem nekih elemenata dekolonizacije, demokratske vladavine, ali i nastojanja za barem djelomičnu suigru države i tržišta u ekonomskoj i socijalnoj sferi – na temelju upozoravajućih iskustava iz krize tridesetih godina.
Raspad antihitlerovske koalicije (Churchilov govor, Fulton/1947.), nastanak bipolarnog svijeta i hladni rat nametnuli su suprotne, retardacijske tendencije inaugurirajući dugo prelazno razdoblje u kojemu su se obje tendencije – oslobodilačka i reformska, uz antireformske tendencije s pojačanim retardacijskim – natjecale i borile. I uz te tendencije su, međutim, uznapredovale tendencije što su djelomice napredovale još duboko u eri bipolarnog svijeta i hladnog rata između objedinjenih sila, čak i u uvjetima njihovog uzajamnog zastrašivanja silom i ukručivanju unutarnjih političkih režima, uključiv u to i kočenje ili gušenje spomenutih reformi. A te su reforme svoju kulminaciju iskazale s jedne strane u reformskim nastojanjima Praškog proljeća, a s druge strane u razvoju evropske, i posebno skandinavske socijalne države.
Temeljna prekretnica u borbi protiv uvođenih reformnih tendencija bilo je na prelomu šezdesetih i sedamdesetih godina s jedne strane željezne zavjese gušenje Praškog proljeća intervencijom vanjskih sila, a na drugoj strani željezne zavjese gušenje reformsko pokreta i restauracija kapitalizma u Latinskoj Americi na osnovu Washingtonske doktrine. Nastupila je era dominirajućih antireformi i restauracije.
Ove retardacijske društvene tendencije nisu bile proklamirane otvoreno, nego su javnom mnijenju skriveno „proturane“ antirječnikom – antireforme su se prikazivale kao reforme, a restauracija kapitalizma postupkom šoka iskazivala se kao cjelovita transformacija društvenog sistema. Zajedno s tim natražnjačkim kretanjem društvenog razvitka unutar oba bloka moći bipolarnog svijeta nastavljala se borba među njima također pod uljepšanim smokvinim listom antirječnika – jedan je nastojao na izvozu svog kapitalističkog sistema pod parolom slobode, drugi je svoj nedemokratski netržni „realni (ne)socijalizam“ branio pod parolama socijalizma. Jastrebi na oba pola pritom su bili bliskiji nego što se to izvana činilo – više su od spomenutih ideoloških varalica ozbiljno razmatrali svoje interese sile u razdiobi svijeta i u tome su pokazali sposobnost dogovaranja.
Nužnim dijelom tog natražnjačkog kretanja povijesti postao je i revizionizam, podjednako omalovažavajući pobjedu nad naciznom kao i označavanje – suglasno s nacizmom – sovjetskog ekonomskog i političkog sistema komunizmom, zločinačkijim od nacizma. Taj je sistem bio, međutim, neusporediv s nacizmom, prije svega ukoliko je riječ o programatskim ciljevima – njegovim je proklamiranim programom bio netržni socijalizam, koji je, pak, nastao kao netržni (ne)socijalizam, tada prvenstveno usmjeren na mimoekonomske ciljeve, na izgradnju industrijalne, za obranu sposobne ekonomike. Neke zajedničke elemente je, međutim, djelomično imao, ukoliko je riječ o diktatorskim metodama i obliku vladanja. Taj je revizionizam simboliziran naročito Crnom knjigom komunizma (Curtois et al./1998.), u suprotnosti je s činjenicama i novim spoznajama: Dok je broj civilnih žrtava dvanestogodišnjeg nacističkog genocida (1933-1945.) dosegao 12 milijuna, likvidiranih od sovjetskog sistema bilo je 4-5 milijuna (Reiman/ 2000., Chaustov, Samuelson/2009., Clevnjuk, Chozjain/2010., Snyder/2010., Snyder 2011.). Nepromjenjive su samo zvijezde stajačice: najteže je predviđati prošlost (Orwell/ 2004./str. 248).
Na prelomu devedesetih godina taj je sukob, međutim, probio granice oba bloka – Sovjetski savez bio je razbijen restauracijom kapitalizma na temelju Washingtonske doktrine. Danas već ni izvoznici toga sistema ne smatraju ga slobodnijim od kasnog sovjetskog sistema „glasnosti“ u vrijeme Gorbačovljeve reformatorske ere. Time je, međutim, bila ostvarena revizija temeljnih rezultata sila kao posljedica drugog svjetskoga rata, koja se zasnivala na podjeli Njemačke i Evrope.
Tako je nastao unipolarni svjet, kojim dominira jedina supersila, SAD. Raspadom Sovjetskog saveza, razdiobom Jugoslavije i djelomičnom rehabsburgizacijom Balkana postigla se već i revizija temeljnih rezultata prvoga svjetskoga rata od tadašnjih sila, a traju pritisci za nastavkom toga procesa (za revizijom Trianona). Ta je ekspanzija proticala nenasilno – „baršunasto“ ili „cvječarski“. U zemljama bivšeg Sovjetskog saveza i cjelokupnog bloka štoviše uzajamno, zato što je dugoročno sazrijevala gušenjem reformi i otporom tome. S jelom je rastao i apetit: „...Rusiju... postepeno integrirati u Evropu, koja bi ... dosezala do Urala, štoviše i dalje.“ (Brezinsky/1997./češki 1999., str. 126). Gdje to nije išlo dobro prema očekivanju, bez ustručavanja bila je upotrebljena sila – od Pinočeovog Čilea, preko Jugoslavije do Indonezije. Vraćamo se štoviše u eru kolonijalnih ratova – neokolonijalni privatizacijski ratovi postaju samorazumljivi.
Koje snage stoje iza toga? Jednopolarni svijet ili i to što je naslijedio protivrječne interese zemalja koje su ga zasnovale, a u uvjetima kapitalizma to ima značajnu inerciju? Prema medijima su glavni akteri intervencije u Jugoslaviji bili Clinton, Albrightova, Blair, Kohl i Genscher – taj je bio navodno inicijator. Kako će se sve to iskazati na stabilnosti Evrope i svijeta u uvjetima globalne krize koja se nastavlja i prenošenja težišta interesa SAD na nove centre globalnoga svijeta?
Na drugoj se strani tako stvoreni jednopolarni svijet sužava. Uspješnim ekonomskim i društvenim reformama u zemljama u razvoju, posebno u Aziji i u Latinskoj Americi na čelu sa zemljama BRIC, koje već same obuhvataju gotovo polovinu čovječanstva i više od četvrtine svjetske ekonomike, nastaje novi nezavisni centar svijeta. Raste izvanredno brzo ne samo ekonomski i tehnološki i kao sila, ali, ne kao manje važno, i kao privlačan primjer, što ga slijede i druge zemlje. Iskra je možda preskočila i u Afriku. Može li to biti društvom i snagom temelj drugačijeg, nekapitalističkog razvoja svijeta? Svakako se, međutim, time rađa multipolarni svijet.

Kamo dalje

Pogled u budućnost može biti samo skromniji i suzdržaniji od spomenutog uvida. Može biti samo dosta općenit. Nasuprot teoretičarima devetnaestoga stoljeća ipak smo u prednosti jer znamo već za mnoge rezultate njihovih vizija i nastojanja – poraze i barem neka pozitivna iskustva. Pokušajmo stoga izvesti barem neko razmatranje.
Suvremena kriza je društvena kriza, slično krizi tridesetih godina. Posustaje monopolistički, financijski, globalizirani kapitalizam – zasnovan na gotovo isključivoj ulozi tržišta uglavnom bez regulativne uloge države. Dugoročnim izlazom može biti prevladavanje biti toga sistema – prema suvremenim znanjima možda prelazom ka društvu slobode zasnovanom na suigri nevidljive rukee tržišta s vidljivom, nasuprot sadašnjosti efikasnijom, rukom socijalno proosvjetljenim društvom (Pick/2010/a):
http//w.social-europe.eu/2010/07the-society-of-freedom-%E2%80%93-global-crisis-outlook/
To bi se društvo moglo razvijati u globalnom mjerilu naročito:

- Prevladavanjem asimetrične liberalizacije svjetske trgovine, zasnovane na nametanju jeftinog rada zemljama u razvoju. Pretpostavka je za to prevladavanje unipolarnog uređenja svijeta, pretežno podređenog interesima jedine supersile i postepeno razvijanje nastajućeg multipolarnog svijeta koji bi omogućio uravnoteženje, a postepeno i kooperaciju i zatim koordinaciju interesa pojedinih regiona svijeta.
- Prelaskom ka novoj paradigmi održivoga razvoja, eventualno u siromašnim zemljama možda već od stanovitog praga njihova materijalnog blagostanja. Napuštanjem materijalnog, kvantitativnog privrednog rasta, zasnovanog na povećanju količine proizvoda i usluga, ka kvalitativnom razvoju zasnovanom na znanjima i na povećavanju znanja inkorporiranih u jedinicu proizvoda i usluga. I u isto vrijeme korištenjem tehnološkog napretka, koji smanjuje zahtjevnost spomenutog razvoja za količinom rada, ka smanjenju radnog vijeka umjesto „proizvođenja“ nezaposlenosti. Pretpostavka tome je s jedne strane razvoj čovjeka i njegovih znanja pretežno solidarno omogućenih javnim službama, pa do zdravstvene i socijalne zaštite, a naročito solidarno omogućenim i jednakim pristupom mozga znanjima. Druga je pretpostavka primjereni stupanj oporezivanja, uključivo i oporezivanje koje izražava važnost prirodnih resursa i troškove sanacije životne sredine.
- Prevladavanje neravnotežnih sila ne samo između kapitala i rada, nego i prirode, koja posredno postaje daljnji, sve značajniji opasno „eksploatirani“ proizvodni faktor.To posebno zahtjeva prevladavanje dominacije najvećih multinacionalnih kompanija u ekonomici i politici. Ta je dominacija prepreka djelovanju konkurentnog tržišta i demokracije. Pretpostavka je prevladavanje ekstremne deregulacije tržišta, počinjući s financijskim tržištima, javna – i vlasnička – kontrola monopola i nekoliko stotina multinacionalnih kompanija, uključivo i banaka. Druga je pretpostavka društveno dogovaranje između rada i kapitala i participacija rada u vlasništvu i odlučivanju poduzeća. To je i uvjet postepenog prevladavanja ekstremne polarizacije primanja i jačanje položaja srednjih slojeva.
Takvo bi društvo trebalo biti društvo slobode, ne samo pojedinca, nego i slobode solidarnog društva, ne samo političke slobode, nego i oslobođenje od bijede, narodnosnog i rasnog ugnjetavanja, ratova i ekološkog samouništenja. Ulog Evrope bi trebao biti prije svega razvijanje socijalne države i države znanja u spomenutom pravcu s korištenjem plodnih iskustava naročito Skandinavije. Ali možda i nekih uspješnih zemalja u razvoju.

Fukujamov „Kraj povijesti“ nije se dogodio. Međutim, možda počinje kraj historije kapitalizma. Što dalje? Ne mogu nuditi budućnost, nego samo pokušaj njena traženja. A što da učinimo mi svi zajedno, homo sapiens?<

Glavni izvori

Brezinski Z.: The Grand Chessboard, American primacy and its Strategic Imperatives, Basic Books, New York,
1997, češki prevod Velká Šachovnice, Mladá fronta, 1999.
Curtois S., Werth N., Panné J., Paczkowski A., bartosek K., Margolin J.-L.: Le livre noir du communisme. Crimes,
Terreur et représsion, Robert Laffont, Paris, 1997.
Hrubec M et al.: Sociální politika v éoe globalizace. Odstranování nerovností a konfliktu, Filosofia, Praha, 2008.
Chaustov V., Samuelson L.: Stalin, NKVD i represii 1936.-1938., ROSSPEN, Moskva, 2009.
Chlevnuk O., Chozjain: Stalin i utvirždinije stalinskoj diktatury, ROSSPEN, Moskva, 2010.
Orwell G.: Nineteen Eighty –four, Penguin Twentieth Classics, London, 2004.
Pick M.: Stát blahobytu nebo kapitalismus?, Grimmus, druhé vydání, 2011.
Pick M.: The Society of Freedom – global Crisis Outlook, Social Europe, Jule, 2010/a
Pick M.: Is Another Round of the Crisis Imminent?, Social Europe, 27/10/2010/b
Reich R.: The Republican Shakedown, Robert Reich's Blog, 24 February 2011-11-12
Reiman M.: O komunistickém totalitarismu a o tom, co s ním souvisí, Karolinum, Praha, 2000.
Snyder T.:Bloodland: Europe Between Hitler and Stalin, Basic Books, New York, 2010.
Snyder T.: Aparát efektivního zabíjení (Rozhovor s autorem knihy Krvavá zemi), Literární noviny, 28.7.2011.
Stiglitz J.: Of the 1%, by the 1%, for the 1%, Vanitas, May, 2011.
World Health organization: Death by cause, sex end mortality in WHO regions. The World Health Report, 2004.
(Publikováno v Britských listech 25. Srpna 2011 – http://www.blisty.cy/art/59946.html)


1 Posljednji rad što ga je Miloš Pick malo prije smrti napisao objavljen je na portalu www.Britské listy 10.9.2011. (Fusnota označena brojem je prevodiočeva, a fusnota označena zvjezdicom autorova). * Autor zahvaljuje za primjedbe J. Hochmanu, J. Kelleru, O. Krejči, J. Koenu, M. Reimanu, J. Sereghyovoj, F. Svatku, I. [vihlikovoj, J. Taubru, O. Turku, J. Ungermanu, R. Vintrovoj. Odgovornost snosi autor sam.
2 „Novembar“ ovdje označava vrijeme u kojemu je 1989. u tadašnjoj ^ehoslovačkoj izvršena tzv. „baršunasta revolucija“, tj. kada je pod pritiskom masovnih demonstracija došlo do promjene vlasti i time započeo proces radikalnih društvenih promjena, poznat najčeš}e kao „tranzicija“ socijalističkog u kapitalistički društveni poredak.
3 Riječ je o događajima s kraja 1967., a naročito intenziviranim u prvoj polovini 1968. godine, u kojima se nastojalo na radikalnim društvenim reformama često poznatim i kao stvaranje „socijalizma s ljudskim likom“. Taj je proces prekinut surovom intervencijom oru`anih snaga Varšavskog pakta srpnja (jula) 1968.

4 „Julska godišnjica“ – autor ovdje ima na umu intervenciju vojnih snaga Varšavskog pakta jula 1968. godine, intervenciju kojoj je svrha bila gušenje Praškog prolje}a. Nakon te intervencije je nastupilo (re`imski nazvano) „razdoblje normalizacije“ – povratak na tzv. sistem upravljanja poznat kao administrativno-centralistički i primjenjivan u svim zemljama Varšavskog pakta.
 
Dragica Vitolović - Srzentić (2)
1. -31. 03. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2011