|
|
 |
 |
|
 |
|
Povodom odbijanja
da se štampaju dve knjige francuskih
autora
Ideološka
cenzura se vraća
Suočeni
smo danas 2012. godine sa skoro
neverovatnom pojavom, da se u takozvanoj
demokratskoj tranziciji u Srbiji
ponovo legitimiše ideološka cenzura
U izdavačkom preduzeću „Službeni
glasnik", koje pripada DS-u kao
državno preduizeće, dovoljan razlog
da se ne izdaju dve prevedene izvrsne
knjige poznatih stranih autora je
bila ideološka ocena odgovornog urednika.
Iako je sa autorkom prevoda i recenzentom
sklopljen ugovor o prevodu knjige
Rene Pasea Neoliberalna iluzija (René
Passet Illusion Néoliberal) i knjige
Paskala Bruknera Beda prosperiteta
(Pascal Bruckner Misere de la prospérité
i prevod knjiga prihvaćen, a zatim
urađene i sve druge radnje za štampanje,
knjige nisu nekoliko meseci date u
štampu. Niko nam u preduzeću nije
mogao dati odgovor šta se sa knjigama
događa, dok nismo upitali odgovornog
urednika za tu ediciju.
Iskren odgovor
odbijanja štampanja
Iznenadio me je iskren odgovor, jer
na pitanje: da li nešto nije u redu
sa prevodom, urednik je rekao, naprotiv,
prevod je u redu; a onda me je još
više iznenadilo priznanje da je odluku
da se knjige ne izdaju doneo na osnovu
konsultacije sa Boškom Mijatovićem.
Kada se zna Mijatovićevo ideološko
opredeljenje, moglo se predvideti
da će savetovati glavnog urednika
da ne izda knjige koje predstavljaju
veoma oštru ali dokumentovanu kritiku
(sa obiljem istraživačkih podataka)
ideologije i prakse neoliberalizma.
Pošto sam ja predložila da se te knjige
prevedu i objave na srpskom, izdvojila
sam ih kao najbolje napisane knjige
o mainstream ideologiji takozvanog
postmodernog društva, a pročitala
sam mnogo knjiga posvećenih tom predmetu.
Navedeni autori su veoma poznati i
cenjeni istraživači modernog društva,
koji ne predstavljaju uskogrude ekonomiste
već imaju i veliku moć teorijskog
(a moglo bi se reći i filozofskog)
rasuđivanja, na osnovu bogatog empirijskog
materijala koji u knjigama navode
(bilo iz vlastitih saznanja ili iz
brojnih drugih istraživanja). Svaki
bi izdavač bio zadovoljan što je baš
on imao priliku da izda takve knjige
u veoma dobrom prevodu sa francuskog
jezika i da ih prvi ponudi čitaocima
našeg područja (knjige su izdate skorašnjeg
datuma).
Iako u ovom našem „postoktobarskom
društvu" ima mnogo ostataka nasledjenog
autoritarnog sistema, nisam verovala
da će doći ponovo i do uvodjenja ideološke
cenzure u izdavaštvu (što se već dogadja
u medijima) i da će Izdavačke kuće,
kao nekada, ne tako davno, zabranjivati
knjige koje predstavljaju zasnovanu
kritiku vladajuće ideologije (a da
je neoliberalizam postao i kod nas
vladajuća ideologija mogu se navesti
brojni drugi slučajevi, iako posleoktobarski
trend u Srbiji slovi kao „demokratska
tranzicija”).
Ne znam da li je to slučaj i sa nekim
drugim Izdavačkim preduzećem, ali
iz svoga iskustva kao pisca, doživela
sam samo jednom da mi knjiga bude
zabranjena ali davne 1973. godine
zbog kritike takozvanog komunističkog
društva bivše Jugoslavije. Iako sam
dosta knjiga od tada napisala u raznim
izdavačkim kućama su bez problema
izdate, a u toj neideološkoj zagriženosti
naročito se isticalo preduzeće „Filip
Višnjić".
Napominjem onima koji se toga ne sećaju,
da je Jugoslavija bila jedina od zemalja
„realnog socijalizma", koja nije
imala zvanično instituciju cenzure.
Ali je zato praktikovana samocenzura
koju su zavodili urednici, a koja
preti da se i danas praktikuje, ukoliko
se javno ne ukaže na takve pojave,
budući da se demokratija ne može osvajati
takvim postupcima, kojima se samovoljno
lišavaju čitaoci da se upoznaju sa
značajnom literaturom, pogotovo ako
im se takva literatura nudi na sopstvenom
jeziku.
Ne cene se
istinske vrednosti
A da u izdavaštvu ima još dosta loših
primera pored ovakve ideološke cenzure,
pokazuje gomila knjiga koje se izdaju
bez ikakve ocene njihove vrednosti,
a koje se otkupljuju parama iz državnog
budžeta i šalju javnim bibliotekama.
Ko predlaže takve knjige za štampanje,
a neke od njih i dobijaju nagrade? Dakle,
s jedne strane, neodgovorno se gubi
svaka kontrola vrednosti, što bi trebalo
da bude jedino dozvoljeno merilo šta
izdavaštvo može da pruži javnosti, a
sa druge strane, na mala vrata (plašim
se da se ne prošire) uvodi se cenzura
renomiranih knjiga i uskraćuje pravo
čitaocima da se iz takvih izvora obaveštavaju
o onome što se oko nas i kod nas dogadja.
Ima li pravo izdavač da knjige ovakve
naučne vrednosti stavlja u deponiju
i sklanja od javnosti samo zato što
to ne odgovara ideološkoj orijentaciji
onoga ko vrši procenu - šta može a šta
ne može da se izda? Zar se na ovaj način
- a posebno kada je o kritici neoliberalizma
reč, ne zatiru tragovi pošasti koje
je upravo takva ideologija proizvela
u vidu globalne krize, što su čak i
neki liberalniji zapadni državnici doveli
u vezu? Treba li to da bude skriveno
od očiju naše javnosti? Na poslednjem
zasedanju vodećih država u Davosu o
tome je bilo izneto mnogo podataka i
kritike, koja je mnogo argumentovanije
predstavljena u ovim zabranjenim knjigama.
Ovaj gest „Službenog glasnika"
kao izdavača (ne znam da li je sa tim
upoznat direktor) koji je u rukama Demokratske
stranke, utoliko je više za osudu, jer
će jačati nezadovoljstvo prema toj stranci
i koaliciji DS-a, kojima se sve više
pripisuje da čine suprotno od onoga
što bi trebalo da spreči propadanje
društva i reputacije demokratske tranzicije.
Treba osuditi negovanje ovakvog nekritičkog
odnosa prema prema analizama savremenog
„postmodernog društva", makar ako
se radi o pojedinačnim slučajevima,
jer nekritički odnos oficijelnih institucija
pothranjuje poltronstvo, ali i nezadovoljstvo
građana u Srbiji; za razliku od sve
masovnijih protesta u zapadnim i istočnim
zemljama i pobunom u Njujorku (koji
se proširio na sve države Amerike) sa
parolom „Okupirajmo Volstrit".
Autori pomenutih „zabranjenih knjiga"
otvaraju čitaocima oči da vide ko im
uništava živote, ali to novoustanovljeni
cenzori u Srbiji ne žele da dozvole.
A u socijalnom i političkom mraku najlakše
prolaze nekažnjeno brojne malverzacije
koje doživljavamo i uslovljavaju pogrešne
izbore, ili potpunu pasivizaciju apatičnog
stanovništva.
Nismo cenzuru mogli trpeti ni u takozvanom
komunizmu bivše Jugoslavije, pa verujem
da će takvi postupci izazvati otpore
protiv ideološkog zaluđivanja građana,
da bismo pokazali da i mi umemo da razlikujemo
šta predstavlja „normalno društvo"
od hipokrizije i lažne modernosti oličene
u neoliberalizmu.
 |
|
Zagorka Golubović |
 |
|
 |
|
| | | | | |