U jednom razgovoru vođenom prije otprilike 150 godina raspravljalo se o tome šta je čovjeku najteže. Odgovori su bili različiti: posječena glava, zla žena, crn obraz. Mudri Sula Radov Radulović (1790-1872) odgovorio je: „Najteže je čovjeku kada mu se ostudene verige nad ognjištem, a sitna đeca čekaju da im majka svari ručak.“ (Sula Radov: Izreke i anegdote, 2. dopunjeno izd., priredio Boro Vujačić, Titograd, 1986, str. 80). Nema više ni veriga ni ognjišta; nestali su pod naletom „snažnog“, „svestranog“, „održivog“ razvoja. A odgovor na ovo davno postavljeno pitanje i u naše vrijeme bio bi isti. Studene verige su danas metafora za milione gladnih i nezaposlenih u svijetu. Nema preciznih podataka o broju gladnih ali su svi izvori saglasni u tome da ih ima više od milijarde.
„Studene verige“ su dovele do „arapskog proljeća“ koje potresa afrički kontinent (2010-2011). Pobuna „Okupirajmo Volstrit“ u Njujorku i širom Amerike (2011) u znaku je „studenih veriga“. U istom znaku su i nezadovoljstva koja se manifestuju u Evropi (Grčka, Italija, Španija).
Savremeni svijet se suočava sa nizom protivu-rječnosti koje traže razrješenje prije nego se dođe do provalije; najdublje i najoštrije su one između bogatih i siromašnih, između rada i kapitala. Svijet se jeste znatno promijenio; ali čovjekov odnos prema zadovoljavanju elementarnih potreba (ishrana, odijevanje, stanovanje, obrazovanje, zdravstvena zaštita) ostao je isti. „Moj otac me je naučio“, piše Benjino Akino, predsjednik Filipina, „da je najznačajnija sloboda kada nekoga oslobodite gladi“ (Danas, Beograd, 14. XI 2011, str. 9).
Zato pominjanje veriga nije poziv za vraćanje na staro već ukazivanje na činjenicu da se u zadovoljavanju tih potreba nije daleko odmaklo. A narodna mudrost kaže: glad nema očiju. Ako je glad glavni pokretač promjena kakve su nam perspektive? To je izazov za ljudski razum. Društvene promjene čiji uzročnik je glad, bez obzira na to koliko su progresivne u odnosu na sve prethodne, završiće u hedonizmu. A punoća i smisao življenja se tu ne iscrpljuju.
Dokle će čovječanstvo i njegove perspektive biti talac malog broja nezaježljivih, nezasitih, pohlepnih bogataša (u SAD bogataši čine jedan odsto ukupne populacije) koji svojim egoizmom prijete da unište planetu?<