Ovih junskih dana navršava se
20 godina od formalnog raspada SFRJ i otpočinjanja
ratnih operacija. Simbioza podlosti i arogancije,
sebičnosti i oholosti, neobrazovanosti i nasilja
s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina
obuzela je skoro sve: jednako vladajuće i one
kojima se vlada.
Površnom
i zlobnom novinarskom pisanju, pridružuje se tih
godina kvazi naučna predrasuda koja različite oblike
političkog dijaloga shvata kao nacionalnu slabost,
a politička vrhuška postojeće stanje i svoju vlast
kao prirodni, nepromenljivi deo stvarnosti. Na taj
način isključila se mogućnost alternative i racionalnih
rešenja. Usledila je najstrašnija, krvava drama
jugoslovenskih naroda.
Danas, dvadeset godina docnije, moramo izvući pouku:
konačno prestati da glorifikujemo zločince i da
otkopavanjem njihovih grobova prizivamo aveti najcrnje
prošlosti. Samo tako ćemo svoje živote definitivno
usmeriti ka napretku umesto ka pogibelji.
Z. M.
Svaštalice Ratku Mladiću držim pesnice da u Hagu iznese
svoju istinu – Božo
Prelević Etničko crnogorstvo je ideološko kopile
Kominternine politike razbijanja Jugoslavije –
Dobrica Ćosić Tašmajdanski park ima simboličku važnost
za Srbiju. Nalazi se na padini u samom centru
grada gde sam se kao mali igrao –
Boris Tadić
Gledam u tu pevačicu kao devedeset devet odsto
svih muškaraca – Tomo
Zorić