Memoarski
medaljoni
Predrag
Lalević, S Titom po svetu, Službeni glasnik,
2011. Beograd.
Početkom juna, povodom trideset godina
od smrti Josipa Broza Tita, izašla je
knjiga sećanja Predraga Lalevića “S
Titom po svetu”. Lalević je bio Titov
lični lekar tokom poslednjih 16 godina
njegovog života i član konzilijuma lekara
koji ga je lečio u Kliničkom centru
u Ljubljani |
Svi znaju ko
je Tito - Titov lekar zna još i
nešto više (M.Tepavac). Ovim motom
počelo je predstavljanje knjige
uspomena prof.dr. Predraga Lalevića:
S Titom po svetu u Maloj sali Kolarčeve
zadužbine u Beogradu. O knjizi su,
pored autora, govorili i Mirko Tepavac,
Miroljub Labus, Predrag J. Marković
(istoričar) i urednik Petar Arbutina.
Kao Titov lekar i član lekarske
ekipe autor je šesnaest godina imao
jedinstvenu priliku da bude autentični
svedok koji može kompetentno da
govori o Titovom zdravstvenom stanju
i da zapisuje svoje utiske sa putovanja
po zemljama koje su posetili. „Autor
je to činio nepretenciozno, držeći
se svoje uloge lekara, distancirano
i bez političkih ocena i s poštovanjem
prema Titu, koga i danas zove predsednik“
(Ž. Kovačević, predgovor). Po mišljenju
učesnika razgovora, knjiga ima veliku
dokumentarnu vrednost jer je u njoj
zapisano samo ono čemu je autor
mogao da prisustvuje, ne praveći
političke komentare i udvorička
laskanja Titu, a to
|
|
|
su: opisi dočeka, prijema, lovova i različitih
ceremonija koje prate ovakve događaje.
U svojoj knjizi Lalević se ponaša kao „putopisac
koji, u visokom društvu, obilazi egzotične
zemlje“ osvrćući se na krajolike, egzotičnu
hranu, higijenske navike kao i običaje njihovih
naroda, ali i na lidere i njihove ljudske
reakcije. Diveći se Titovom humoru i brzim
reakcijama koje su neophodne u ovakvim susretima
autor je naročito cenio njegovu tačnost, disciplinovanost
i strpljenje, kao i osećanje velike odgovornosti
prema svojoj funkciji zahvaljući kojoj je
i stekao veliki ugled u zemlji i svetu. Dočeci
koji su mu priređivani svedočili su o prirodi
režima zemalja koje su posećivali. To su najčešće
bile autokratske i siromašne zemlje koje su
gostoljubivošću želele da iskažu svoje poštovanje
prema Titu. Narodni dočeci su naročito bili
veliki u Iranu, Severnoj Koreji, Kini, Indiji
i Egiptu koji je Tito posećivao i po više
puta godišnje jer je sa tadašnjim predsednikom
Naserom bio lični prijatelj i osnivač Pokreta
nesvrstanih. Velika okupljanja i lovovi, koje
je Tito strasno voleo, priređivani su mu i
u afričkim zemljama, naročito u Keniji sa
čijim je predsednikom Dž. Kenijatom takođe
bio lični prijatelj. Po mišljenju autora,
Tito je imao veliki ugled i među predsednicima
zapadnih zemalja i severne i Latinske Amerike.
Američki predsednik Nikson i engleska kraljica
Elizabeta II dočekivali su ga lično i van
protokola.To se dešavalo i prilikom Titovih
poseta ruskim republikama naročito za vreme
L. Brežnjeva. Kao i autor, i M. Tepavac smatra
da je Tito bio: „neprikosnoven, tvrd i u uverenjima
i u zabludama, hrabar i pred jakima, velik
i među velikima, strog i nemilosrdan u političkim
obračunima i sa zaslužnim saborcima, a s druge
strane, vrlo obziran i pažljiv prema ljudima
u svojoj neposrednoj okolini. Tito je bio
uveren da je njegova vladavina demokratska
već samim tim što je motivisana opštim boljitkom
i da je napredak validan, nezavisno od sredstava
kojima se postiže.“ Tepavac je dodao „da ga
uzalud poriču politički naslednici koji misle
da mogu biti malo veći, ako njega učine što
manjim. Malo je ko bio slavljen za života
i toliko klevetan posle smrti. Jedna od poslednjih
kleveta bila je da je još za života dogovarao
sa Kardeljem i Hrvatima rasturanje Jugoslavije.“
M. Tepavac smatra da su „takva posthumna otkrića o ličnosti koju je decenijama posmatrala i
domaća i svetska javnost mogla poteći samo
od onih čiji su horizonti zamračeni etnonacionalizmom
i vulgarnim antikomunizmom. Veliki ljudi nas
ne zadužuju samo velikim delima, nego i čitavim
svojim životima. Militantni podivljali nacionalizam,
a ne titoizam, razorio je Jugoslaviju, Titovo
najveće delo“, zaključio je Tepavac.
Na kraju knjige autor se osvrnuo na rad lekarskog
Konzilijuma koji je smatrao odličnim. Za vreme
Titovog lečenja u Kliničkom centru u Ljubljani,
koje je trajalo neprekidno 123 dana, postojale
su mnoge kontroverze i problemi na koje su
nailazili kako u komunikaciji sa Predsedništvom
koje je bilo protiv nekih lekarskih biltena,
tako i sa stranom štampom od koje su im pojedini
novinari zamerali da su ’mrtvog čoveka održavali
na respiratoru’. Svoju knjigu završio je izveštajima
svetske štampe koja je bila jednoglasna u
zaključku da je Tito na svojoj sahrani sakupio
najveće svetske lidere tog doba što je nesumnjiv
dokaz ugleda koji je imao.
|
|
Vera Vujošević |
|
|