|
Obrazac istraživačkog
novinarstva
“Radno
mesto pod suncem Radničke borbe u Srbiji”
- Službeni glasnik i Res publica, str.
327; Beograd 2011
Naslov knjige u izdanju Službenog glasnika
i Zadruge Res publica simbolično govori
o borbi za opstanak, za život onih građana
kojima to zavisi od elementarnog ljudskog
prava na rad, na radno mesto koje imaju,
a za koje, da bi opstali, moraju da se bore,
da bi ga sačuvali. Ova borba, dakle, nije
ideološka, politička, njeni ciljevi su fokusirani
na jednu tačku – na radno mesto, da bi se
radilo, i da bi se živelo. A akteri ove
borbe za opstanak sve svoje ideološke i
političke razlike i opredeljenja, pred ovim
zajedničkim ciljem, stavljaju u drugi plan.
Knjiga o kojoj je reč predstavlja zbornik
tekstova već objavljenih u listu “Republika”
u periodu 2001-2011. godine na teme radničke
borbe koja je vođena u zrenjaninskom preduzeću
“Jugoremedija” a obuhvata i slučajeve firmi
“Šinvoz”, “BEK” i “Srbolek”. Tekstove, koje
je za štampu priredio Nebojša Popov, čine
pre svega izveštaji i reportaže o događajima,
ali i analitički tekstovi koji otkrivajući
pozadinu i suštinu tokova nakaradne privatizacije
u procesu tranzicije, ulogu raznih centara
moći u sferi države, daju i odgovore, alternative
za ćorsokake u koje je ovaj proces nejčešće
zalazio. Tekstovi Slavka Golića, Ivana Zlatića,
Olivije Rusovac i Nebojše Popova pisani tokom
sedam godina dramatične borbe radnika “Jugoremedije”
|
samo izuzetnu
istodanas ne predstavljaju rijsku
građu za buduća istraživanja, nego
i praktikum angažovanog i istraživačkog
novinarstva zbog toga što su u hronološkom
nizu isprepletani sa dokumentima -
saopštenjima štrajkačkih odbora i
sindikata i građanskih udruženja koje
su potpisivali radnici sa Zdravkom
Deurićem, apelima građana i intelektualaca
iz zemlje i sveta, sa apelima i saopštenjima
Saveta za borbu protiv korupcije koje
je potpisivala Verica Barać, sa tekstovima
pisama i javnih obraćanja državnim
organima i institucijama - predsednicima
vlade, Ministarstvima i Tužilaštvu
od 2004. godine do danas. Na ovaj
način predstavljeni i jedni i drugi
tekstovi su obrazac zajedničkog delovanja,
delatnog novinarstva koje postulat
objektivnosti u ovoj profesiji ne
svodi na ravnopravno formalno davanje
prostora i jednoj i drugoj strani
u sukobu, nego objektivnost praktikuje
tako što razotkrivanjem laži i prevara
staje na stranu istine i pravde, na
stranu onih koji nisu dozvolili da
budu pasivan objekat i žrtva, nego
su izrasli u aktivne subjekte, koji
se
|
|
|
bore za osvajanje svoje slobode. Ovim postupkom
novinari “Republike” primenili su zapostavljeni
oblik novinarstva koji se ne zaustavlja na
pojavnom, istražiteljskom, na posledicama
koji traže žrtve i osvetu, koje ciljaju na
niske strasti, širenje mržnje i straha zarad
podizanja novinskog tiraža, nego na istraživanje
i afirmaciju pozitivnih vrednosti borbe za
osvajanje slobode, na zaštitu elementarnih
ljudskih prava i primenu važećih Zakona.
Vrednosti koje ova knjiga nosi u sebi danas
su retko dostupne u našem novinarstvu i publicistici.
Razni nivoi mogućih analiza i razmatranja,
pitanja i odgovora, koje nudi ova knjiga ne
mogu da stanu u ograničen prostor jednog novinskog
prikaza. Ono što je posebno važno jeste da
čitanje tekstova u ovoj knjizi postaje neophodno
sredstvo, alat za razumevanje događaja koji
su u upravo u toku, i koji slede u narednim
mesecima. Događaji u “Jugoremediji” posle
izlaska ove knjige iz štampe kao “roman reka”
ispisuju nove stranice ove knjige koje će
se za sada sigurno moći čitati na stranicama
“Republike” i potvrđuju da se ovde nije radilo
o izolovanom incidentu. Odnos ostalih medija,
elektronskih i štampanih, dnevnih i nedeljnih,
prema ovoj temi na žalost neće zavisti samo
od ove knjige koja im se svojim sadržajem
stavlja na raspolaganje kao izuzetan putokaz,
i izvor. Zavisiće od onih centara moći za
koje ovakvo istraživačko novinarstvo predstavlja
realnu opasnost, čak mnogo veću od one koja
im preti bezbrojnim aferama, “krivičnim prijavama”,
štrajkovima, blokadama saobraćajnica, pruga,
i odsecanjima prstiju. Zavisiće i od broja
čitalaca koji budu imali strpljenja da se
stvarno i iskreno udube u temu mnogo više
nego što im se to pruža masnim naslovima,
skandaloznim fotografijama i žestokim porukama
krupnim slovima.
Dve do sadašnje promocije knjige održane su
u Zrenjaninu (8. maja) i Beogradu (12. maja),
kada su u “Građanskoj čitaonici” i Klubu Službenog
glasnika govorili Vlada Ilić, Nebojša Popov,
Zagorka Golubović, Želimir Žilnik, Zdravko
Deurić, Slavko Golić. Već sva ta izlaganja
predstavljaju jedan novi materijal koji zaslužuje
publikovanje. Ali interesovanje medija, odziv
njihovih novinara i obaveštavanje javnosti
(čast retkim izuzecima) bio je i ovog puta
ignorantski. I govori o jednoj paralelnoj,
isto tako važnoj temi – saučesništvu u sakrivanju
istine i širenju prevara i laži, o nameri
izbegavanja teme da postoje radnici koji nisu
puki gubitnici, očajnici koji se samopovređuju
i ometaju normalan život i funkcionisanje
grada. Da postoje radnici vlasnici akcija,
koji znaju svoja prava, koji mogu da se odupru
nasilju, pobede laži i prevare i koji su sposobni
da uspešno rukovode svojim preduzećima. Zaista,
to je revolucionarni potencijal za sve radne
ljude koji su uskraćeni za svoja prava, a
subverzivno za moćnike koji su prigrabili
vlast da bi se domogli bogatstava koja nisu
njihova. To je osnovni razlog izbegavanja
javnog dijaloga u društvu, uslova bez kojeg
nema izlaska iz ćorsokaka, i početka ulaska
u period pozitivnih procesa koji mogu da obnove
nadu.
 |
| |
Dragan Stojković |
 |
|