Duga je razvojna linija koju je čovječanstvo do danas priješlo. Na njoj su ucrtani i usponi i padovi; bilo je puno „zvjezdanih trenutaka“ (otkriće DNK, čovjekov let u kosmos i dr.) i mračnih perioda (dovoljno je navesti samo ratove). Mnogim otkrićima i dostignućima ljudskog uma iz prošlosti i danas se divimo.
Uprkos svemu tome, ono najuzvišenije što je čovječanstvo u svojoj istoriji do sada iznjedrilo su profesori i pjesnici.
Pjesnici – zbog toga što niko kao oni nije tako duboko pronikao u suštinu Svijeta i smisla čovjekovog bivstvovanja u njemu. Pjesnici to jesu uprkos činjenici da su neki među njima, nezadovoljni svijetom u kome su živjeli, oduzeli sebi život (Sergej Jesenjin, Branko Miljković i dr.). Pjesnicima dugujemo za saznanje da je poezija način i mjera postojanja. Nešto jeste, postoji, samo u mjeri u kojoj je to što jeste – poezija.
Profesori (vaspitači i vaspitačice, učiteljice i učitelji, nastavnice i nastavnici, profesorice i profesori) su dio čovječanstva bez čijeg uticaja nijedan uspjeh nije ostvaren. U velika naučna otkrića koja su bitno uticala na razvoj čovječanstva, ugrađena su i saznanja koja su istraživači dobijali od svojih učitelja. Iza svakog uspjeha, priznali mi to ili ne, stoji učitelj. To je tako uprkos činjenici da i na polju prosvjete ima kukolja. Ono što prosvjetnoj struci obezbjeđuje sjaj kroz sve faze razvoja društva jeste sistem vrijednosti. U tom sistemu centralno mjesto ima znanje. Temeljan sistem vrijednosti je izvor svjetlosti koji ovu profesiju obasjava kroz vrijeme.