Mali esej o vlastitom
propadanju
Sram me bilo!
Najlakše je pronaći posrednika
koji će da zabeleži vašu priču, jer drugačije
je niko ne bi ni čuo, a onda samim tim to
više nije vaša priča već priča drugog o
vašem životu. Vi opet ćutite o samom sebi
i niko vas nije čuo, niko nije prepoznao
vas glas u gomili koja nešto govori. Zar
zaista nemate ništa da sami izgovorite u
ovakvom vremenu već očekujete da to ja kažem
umesto vas, koji imam svoj vlastiti život
o kojem nešto moram da kažem i da to vlastito
vreme pretvorim u zbilju. Ako ne pretvorimo
vreme u prostor jednostavno nećemo imati
prava da bilo šta tražimo jer jednostavno
nismo niti postojali kao ljudi, već samo
kao istorijska bića koja beleži statistika
u odnosu mortaliteta i nataliteta. Ostaćemo
samo brojevi koji su nekada odlazili na
neka mesta koja nisu vremenska vec mitološka
i koja niko ne vidi niti razumije jer se
ništa ne čuje zato što ćutite o samima sebi.
Zato se ništa u Srbiji i ne menja, jer ćutanje
nije govor, kao što i govor drugome o samome
sebi nije govor već mitoloska prica koja
je u svojoj suštini večna sadašnjost.
Pisanje o vlastitom propadanju u kojem ste
samo iz razloga zato što ste sami, zato
što vas niko ne razume je besmilsleno isto
koliko i prihvatanje gomile i njenog mišljenja
kao svojeg zato što je to najjednostavnije
opravdanje koje možete da izgovorite, zato
što je to najveća laž koju živite iz dana
u dan i koja vas pretvara u okamenjeni bitak
pored kojeg će istorija da prođe i da vas
obeleži i ništa više. i ako vas je obeležila
mislićete da ste živeli, a upravo je suprotno
od toga, jer samo čovek kao povijesno -
slobodno biće obeležava istoriju jer vreme
pretvara u prostor.
Pokušavam da shvatim u čemu je lepota sedenja
i dolaska na posao u firmu koja je propala,
čiji direktori su pohapšeni, a lokalna bitanga
koja sebe naziva gazdom je u bekstvu. Ni
u
čemu osim u tome
što imam mogućnost da promatram
nešto što sebe naziva živim bićem
(i sebe ubrajam u to nešto) koje
već godinama živi ispod svakog egzistencijalnog
minimuma i nije ga briga za to jer
ne žive od egzistencije, ali ne
žive ni od umetnosti, kulture, obrazovanja,
menjanja samih sebe, nego od mitoloških
priča drugog pored sebe, a pogotovo
od mito-politike koja postaje njihova
egzistencija i koja za svoje održavanje
ne treba ništa osim poslušnog malog
palančanina, a za uzvrat im daje
održavanje u istoriji ili još bolje
u mitu. Ovo jeste sudbina filozofa
koji uvek nekako dolazi na kraju,
poput istorijskog beležnika koji
obiđe svakog, konstatuje da se ništa
nije promenio jer da jeste to bi
onda značilo da istorija neće da
ga obeleži i samim tim bi nastao
diskontinuitet, a sa tim filozof
ne može da se izbori jer nikada
nisu stvarali diskontinuitete već
su samo o njima pisali i zbog toga
mu je jedna ovakva firma idealan
|
|
|
Darija
S. Radaković,
Guzice - Bullshit
|
|
materijal. Zar ovo nije neki diskontinuitet
u vlastitom ja, zar ovo nije osećanje slobode,
makar u njenom malom delu? Nije, jer se
nisam pomerio iz udobne stolice, jer se
nisam pomerio iz ovog teksta kada sam gore
navedeno napisao nego i dalje beležim to
nešto što prolazi pored moga prozora misleći
da time stvaram nešto što će da traje, nešto
povijesno, ne shvatajući svu svoju slabost
i nedovršenost vlastitog ja o kojoj sam
toliko pisao misleći da ću na taj način
dovršiti samoga sebe, a u suštini sam došao
do svesti o vlastitoj nemoći, o vlastitoj
strepnji za tom egzistencijom za koju sam
mislio da je uvek tu pored mene i koja će
me uvek pratiti bez obzira da li se ja obazirem
na nju ili ne. Ona me u suštini uvek i prati
ali kao drugi koji brine o meni samom i
ne dozvoljava mi da budem svoja vlastita
egzistencija jer onda će nestati strepnje,
jer onda ću biti slobodan i prestaću da
budem sova koja svoj let započinje na kraju
dana, već ću da svoj dan započnem neodlaskom
u firmu gde više nema nikoga osim ''heroja''
(zato jer su štitili bitangu na sudu ćutanjem)
koji su upropastili tolike porodice i koji
su za to bili plaćeni onoliko koliko je
lokalna bitanga smatrala da to uništavanje
vredi i oni su pristali na to. Koliko malo
vredi taj život kada je merljiv u novcu.
Ono što je ostalo ćuti, a ja pored svega
toga pišem ovaj tekst. Sram me bilo!
|
|
Dušan Sakić |
|
|