Potisnuto iz kulture sećanja
Tragedija
inteligencije KPJ
Da li će historijska nauka
dati odgovor na, još uvijek otvoreno, pitanje
zašto su ustaše bili brži nego rukovodstvo
CK KPH u danima kad je trebalo spasiti zatočene
drugove iz logora u Kerestincu?
Dana 10. jula 1941, kada se održavala sjednica
CK KPH o podizanju ustanka, po oglasnim tablama
u Zagrebu, ustaške vlasti su istakle slijedeći
|
OGLAS
|
|
Dana 4.VII. 1941. izvučen je
mrtav i iznakažen iz jedne bare
Petruševačke šume kraj Radničke
ceste redarstveni činovnik LJUDEVIT
TILJAK 37 god. Star rmkt., rodom
iz Gračaca. Provedenim izvidima
ustanovljeno je, da je taj zločin
djelo komunističkih agitatora. |
|
Kao duhovni začetnici tog zločina
predani su
Dr. BOŽIDAR ADŽIJA, 50 god.
star, rmkt.,rodom iz Drniša,
kotar Knin,
OGNJEN PRICA, prof., 41 god.
star, pravoslavne vjere iz Ilidža,
kotar Sarajvo,
Dr. IVO KUHN, odvjetnik, 38
god. star, židov, rodom iz Slav.
Broda.
ZVONIMIR RICHTMAN, inženjer
i professor, 39 god. star, židov,
rodom iz Zagreba,
KORSKI IVAN, inžinjer, 32 god..
star, židov, rodom iz Hrastovca,
kotar Garešnica,
VIKTOR ROSENZWEIG, apsolvent
agronomije, 27 god. star, židov,
rodom iz Rume,
ALFRED BERGMAN, privatni činovnik,
39 god. star, židov, rodom iz
Visokog,
KRAUS SIGISMUND, bankovni činovnik,
31 god. star, židov, rodom iz
Sarajva,
OTOKAR KERŠOVANI, novinar, 39
god. star, starokatolik, rodom
iz Trsta,
SIMO CRNOGORAC, 40 god. star,
ličilac, pravoslavne vjere,
rodom iz Polače, kotar Knin,
Senatu pokretnog prijekog suda,
koji je svu desetoricu osudio
na smrt. |
|
Osuda nad njima izvršena je
dne 9.ov.mj. strijeljanjem. |
|
Zagreb, 10.
VII. 1941.
|
Iz Ministarstva
unutarnjih poslova
|
Br. 9352-1941
|
|
|
Tek po izvršenom strijeljanju prve desetorice
komunista sastao se CK KPH i donio odluku
da se “mora sve učiniti kako bi oslobodili
drugove iz Kerestinca’’. Tokom aprila, maja
i juna 1941. takvu odluku nisu donijeli. Zašto
nisu?
U akciju za spasavanje zatočenih drugova uključili
su se neposredno Rade Končar i drugi, na osnovu
odluke Operativnog partijskog rukovodstva,
koje su činili Vladimir Popović, Rade Končar
i Andrija Hebrang.
Prije ovoga, prije strijeljanja prvih deset
drugova, Josip Kopinič je pokušavao natjerati
CK KPH na poduzimanje akcije, odnosno Mjesni
komitet KPH Zagreb. Bilo je to prije početka
strijeljanja.
Indikativno je da su mnogi napori uloženi
da se dokaže kako nije Kopinič na vrijeme
pokušao organizirati spasavanje, odnosno osporavana
mu je i stvarna nadležnost po partijskoj liniji.
Proglašavan je za “radio-telegrafistu’’ Moskve.
Nije jasno navođeno da je on bio zadužen za
vezu i koordinaciju rada više komunističkih
partija, među kojima i za KPJ. U strukturi
Kominterne on je bio nadređen nacionalnim
sekcijama, po položaju bio je iznad generalnog
sekretara KPJ. Kao takav je pozdravio delegate
i dao uvodnu riječ na Petoj zemaljskoj konferenciji
KPJ 1940. Potom je riječ dao Titu.
Činjenice su poznate, Končar i drugi su akciju
izveli tako da su desetine najboljih komunista
i partijskih intelektualaca pali u ruke ustašama,
nakon bijega iz logora Kerestinec. Nisu ih
prihvatili i poveli dalje oni koji su bili
za to zaduženi.
Od tog stradanja sada je 70 godina. Noću između
13. i 14. jula 1941. grupa od 111 komunista
i antifašista napala je ustašku stražu i oslobodili
su se. Umjesto drugova, dočekali su ih ustaše
i žandarmi i likvidirali ih. Jedan od pogubljenih
bio je i marksista, pisac August Cesarec.
Stradali su i legendarni Ivan Krndelj i Divko
Budak i mnogi drugi revolucioneri i mislioci
radničkog pokreta.
Proboj drugova iz logora Kerestinec vlast
i historijska nauka nisu proglasili herojskim
podvigom. Cesarec, Keršovani i drugi nisu
proglašeni narodnim herojima. A Prica i Adžija
jesu. Zašto su odbačeni Cesarec i Keršovani?
Zvanična historiografija, koja je držala monopol
na tumačenje NOB i revolucije i aktivno sudjelovala
u izgradnji slike u skladu sa kultom ličnosti
Tita, nikada nije ni pokušala da valorizira
gubitak lijeve inteligencije 1941. a naravno
nije ni pokušala da proboj logoraša iz Kerestinca
sagleda kao početak ustanka u Hrvatskoj.
Oni koji su podbacili – Končar, Popović, Bakarić
i drugi, od Tita i Politbiroa su proglašeni
za narodne heroje i generale. Titov bliski
prijatelj Josip Kopinič nije ni general ni
narodni heroj. Zaslužena priznanja dobio je
od republikanske Španije i SSSR-a. Njegov
izbor bila je Jugoslavija.
Kako su intelektualci komunisti padali ustašama
u ruke, a nisu i rukovodioci CK KPH, koji
su silno otezali sa početkom akcije spasavanja
drugova?
|
|
Vladimir Krstulović |
|
|