Pod tremom Građanske čitaonice
u Zrenjaninu, prvog dana maja
Fest borbe
za rad
Sa čime
radnička klasa „ide u raj“? Filmovi svedoče,
ljudi siromaše, samopoštovanje gubi dah...
a država – okreće glavu!
Pet dokumentarnih filmova, snimljenih tokom
ove decenije na srpskim poprištima radničke
borbe za pravo na uljudan, zarađen život,
dostojan slobodnog čoveka, prikazano je 1.
maja u Građanskoj čitaonici u Zrenjaninu.
Ovaj svojevrstan uranak, nastojanje da se
vrati smisao Prazniku rada, organizovali su
Građanska čitaonica, Ravnopravnost i Republika,
pod simboličnim naslovom FEST „Da nam živi,
živi rad...“.
Gledajući te snimke, to mnoštvo jada, zdrava
pamet staje! Drugarska se pesma ori: sve jedna
drugom nalik, konkretna, argumentovana, svedočenja
o nepravdi, lopovluku, ponižavanju ljudi ravnodušjem
– a, istovremeno, osionošću, licemerjem –
države! Umesto zakona, samovolja. Umesto dijaloga
– sila. Ideološki privid surove (!?) tranzicije,
iza kojeg se prikriva itekako velika odgovornost...
(Verujmo - bolje ikad nego nikad - da se vlast
„prenula“, a možda i prepala, tek kad je,
nedavno, sredinom juna, Brisel opomenuo da
preispita problematične privatizacije, pa
i onu u Jugoremediji, neposrednom povodu prvomajskog
događaja u Zrenjaninu).
Kolubara, Lola, Jugoremedija, Šinvoz, Banatski
Karlovac... samo su, nažalost, drastični,
pomenuti 1. maja u Zrenjaninu, primeri lakoće
sa kojom čovek, prisilno, osiromašuje zbog
gubitka posla i tegobe da se tako obespravljen
(iz)bori za život od svog rada.
O tome su prikazani filmovi: Kolubara i S
one strane nužnosti (produkcija Res publike,
Beograd), Ugovor na štetu trećeg Ivana Zlatića,
Dosije: stečajna masa – Šinvoz Dragana Gvizića,
Dragana Kolarova i Želimira Žilnika i Mi biramo
svoj put Branislava Markuša i Roberta Faia.
To, poslednjih godina masovno uništavanje
ljudi „u raljama“ neodgovornih novih vlasnika,
sredstva informisanja su mahom ignorisala,
ili se pokorno zaustavljala u zadatom domenu
informativne površnosti („neutralnosti“?),
na samom domaku ozbiljne analize i kritičkog
smera. Ili se bavila radnjama koje pripadaju
istražnim organima i sudstvu... Ako se i napravio
korak dalje, kako su svedočili učesnici ovog
skupa (a i neki prikazani filmovi), stopiran
je i stradalo se na obe strane. Nove, neraščišćene
traume, novi ponori! Tu vrstu pasivnosti-odbojnosti
prema ovakvim temama je, u razgovoru posle
prikazanih filmova, sociolog dr Nebojša Popov,
nazvao „kvaziistraživanje radnje“. U Kolubari
se, recimo, po njemu, šesti oktobar desio
pre petog! Da oportunizam i okretanje glave
nije samo specijalnost u privredi, svedoči
i smrt sudije Simeunovića, koja Društvu sudija
„nije padala ni na pamet“ da je istraži...
„Lopovluk je sledio kasnije...“ U tom smislu
je, kaže Popov i činjenica da ljudi treba
da žive od svog rada „tolika senzacija da
ne stignu ni da je registruju.“
Među sagovornicima (Zdravko Deurić, Slavko
Golić, Ivan Zlatić, Dragan Kolarov, Zlatoje
Martinov...), bila je i Milica Ružičić, likovna
umetnica koja je, iz svoje vizure, „problematizovala
agens i pasijans, onog koji trpi i onog koji
pendreči“! Prateći štrajkove i pobune, ne
samo u Srbiji, već sedam-osam godina, stvorila
je opus o represiji države prema svojim građanima
vazda po svetu, a istovremeno tragala za konkretnom
situacijom. I našla je u Zrenjaninu, kao „veliku
muzejsku zidnu sliku, u čijoj je pozadini
istorijski događaj...“ Posle njene nedavne
izložbe u Beogradu, naš list je objavio reprodukcije
u januarskom broju, a ključna „zidna slika“
je i na koricama knjige Radno MESTO POD SUNCEM
– Radničke borbe u Srbiji, u izdanju Službenog
glasnika i Res publike. Knjigu – sabrane tekstove
o aktivnostima različitih učesnika javne scene,
koje je tokom poslednje decenije objavljivala
Republika - dobili su svi učesnici prvomajskog
skupa u Zrenjaninu.
Prvomajski susret u Zrenjaninu, uprkos kiši
koja je nemilosrdno lila i natapala lepo dvorište
Građanske čitaonice, ipak nije prošao i bez
„uranačkog blagoutrobija“. Pod tremom je bilo
špaceraja, jednostavnog, ali banaćanski od
srca. A ni muzike (Internacionala, Ciao bella,
Bandiera rossa...) i mirisnog đurđevka nije
falilo.
|
|
Slavica Vučković |
|
|