Drugog aprila najavljena je završna
runda razgovora o Kosovu u Briselu. Danas kada
su nade nezrele srpske političke elite da će „odbraniti
Kosovo“ sasvim klonule, a obrisi jedino mogućeg
rešenja položaja kosovskih Srba u vidu stvaranja
asocijacije srpskih opština na vidiku, u srpskoj
javnosti kao da se opet javlja dilema kao na
početku pregovora:
pro ili contra?
Mediji o Kosovu ne pišu onako kako jeste nego
onako kako bi voleli da bude. Političari, pak,
više vole neistinama i poluistinama (koje smatraju
za aksiome!) da dotiču kosovsku stvarnost kako
bi proizveli patriotski efekat kod građana, nego
što bi potezali realne činjenice i stvarne mogućnosti
Srbije kada je o tzv. „kosovskom pitanju“ reč.
Pa dokle tako?
Zar nas iskustvo iz nekih pregovora i razgovora
u bliskoj istoriji nisu prizvali pameti? Zar ne
znamo onu narodnu poslovicu koju je u svom nacionalnom
i imperijalnom zanosu i Slobodan Milošević svojevremeno
sasvim prenebregao. A ona glasi: Ko traži veće,
izgubi iz vreće! Sapienti sat!
Z. M.
Svaštalice
Nismo mi baš tako slabi u fudbalu kao što Hrvati
misle! – Dragan Džajić
Lagali su nas da je Kosovo naše! – Ivica Dačić