Srbija
i EU
Kako i
kada u Evropsku uniju
U
poslednjih nekoliko meseci rasplamsale
su se rasprave u Srbiji o datumu za početak
pregovora o pristupanju Evropskoj uniji
pošto joj je već dodeljen status kandidata.
Međutim, taj datum je u pitanju ne zbog
toga što Srbija ne ispunjava sve ono što
u prilagođavanju svog zakonodavstva i
prakse takozvanim tekovinama, to jest
upravljačkom sistemu EU, već što se traži
od nje i da doprinese normalizaciji odnosa
sa vlastima u Prištini, a koji se u krajnjoj
liniji, svode na status severnog Kosova.
U Evropsku uniju se ne može
ući sa sporovima sa susedima i sa neutvrđenim
granicama. Slučaj Kipra bio je sasvim
dovoljan da Evropljani takve stvari više
ne dozvole. Sve je to tačno, ali se od
strane onih koji se zalažu da Srbija na
taj način prizna novu kosovsku državu
ispušta iz vida važna činjenica, a to
je - položaj Srba na Kosovu i njihova
ljudska prava i slobode – a taj položaj
danas svakako nije u saglasnosti sa vrednostima
velike ideje o evropskoj miroljubivoj,
ekonomski visoko produktivnoj i socijalno
pravednoj zajednici. Idimo tako daleko
i priznajmo da Albanci na Kosovu i Metohiji
imaju pravo da upravljaju sami sobom –
priznajmo im pravo na nezavisnost – ali
ostaje pitanje da li treba da prihvatimo
da raseljeni ili prognani Srbi nemaju
pravo da se vrate na svoja ognjišta, a
oni koji su tamo ostali da žive u miru
da slobodno privređuju za svoj opstanak
i napredak.
Kada u Evropsku
uniju?
Što se tiče prijema u Evropsku uniju
vratimo se na suštinu pitanja i pokušajmo
da u situaciji koja danas postoji u toj
integraciji, pronađemo odgovor kada i kako
će Srbija postati član. U ovom trenutku
vodeća tela Unije se trude da ojačaju integraciju,
posebno u fiskalnoj oblasti. Po svoj prilici
u vezi sa tekućom recesijom u proleće 2015.
godine razmotriće se kodifikacija mera o
upravljanju krizama, što će uključiti ispravku
grešaka načinjenih u Lisabonskom ugovoru.
Pretpostavka je da će većina članica, Evropska
komisija i Evropski parlament prihvatiti
taj
generalni pristup.
U isto vreme, sa izuzetkom Islanda,
izgledi za prijem novih članica
odložiće se za neke datume u nešto
daljoj budućnosti. Turska izgleda
da je promenila svoje mišljenje
o pristupanju, ne zbog toga što
problem Kipra ostaje nerešiv, već
i zbog toga što je vladajuća partija
u svojoj orijentaciji se više otvoreno
islamska. U svakom slučaju među
članicama Unije ne postoji saglasnost
o prijemu Turske kao punopravne
članice. Premda se u načelu podržavaju
aspiracije za proširenje Unije,
smatra se da nijedna zemlja Zapadnog
Balkana nakon Hrvatske koja postaje
član 1.
|
|
|
Stjepan
Mimica, Open
market 02 / Digital art /
detalj
|
 |
jula ove godine, za dugo neće biti spremna
da preuzme odgovornosti koje se vezuju za
članstvo. Njima, tako se danas misli, biće
potrebno duže vreme za dublje pripreme za
pristup u Uniju nego što je to bilo za Rumuniju,
Bugarsku i Hrvatsku. Krupni finansijski
problemi na jugu Evrope idu svakako takvim
razmišljanjima u prilog.
Prema tome, mogli bismo zaključiti, kako
se ubrzava proces federalizacije u Uniji
i nivo zahteva za buduće članice se podiže.
Zbog toga svi kandidati moraju da budu svesni
činjenice da se menja priroda Unije kojoj
oni žele da pristupe. Lisabonski ugovor
više nije kriterijum. Štaviše, i velike
države članice kao što je Velika Britanija
traže da se ponovo pregovara o uslovima
za njeno članstvo. Uprkos iskazanih jakih
centrifugalnih snaga u interesu svih je
da Unija izađe iz sadašnjih nevolja i bude
sposobna da uspostavi stabilnost, slobodu
i blagostanje na kontinentalnom nivou. U
prilog takvom razmišljanju ide nestabilna
situacija na Sredozemlju i kriza koja podriva
zemlje na Bliskom Istoku. Uostalom, i pored
velikih grešaka u upravljanju Unijom, ne
postoji zamena za nju u Evropi kakva je
ona danas a i u promenjenom odnosu snaga
u svetu sve drugo bi bilo skuplje i manje
korisno.
Oštriji kriterijumi
prijema
Otuda se za proširenje može očekivati
da će sadašnji standardi biti opterećeni
oštrijim kriterijumima kojima će se dodavati
neki novi na osnovu pouka i kompromisa iz
sadašnje socijalno ekonomske situacije industrijskog
sveta. Kako se danas čini, to svakako neće
biti brz proces ne samo zbog odbrane državnih
interesa svake pojedine članice već i što
na globalnom planu ne postoje jasne i ubedljive
upravljačke ideje o pokretanju novog ciklusa
proizvodnje i potrošnje.
Otuda će Srbija na svom putu ka Evropskoj
Uniji morati mnogo toga da uradi više nego
neke druge zemlje iz okruženja, što kako
god zvuči neprijatno, može da bude čak korisno
jer će se time unaprediti preko potrebno
upravljanje u svim sferama. A što se tiče
Kosova i tu će se neka trajna rešenja morati
da pronađu, jer je nezamislivo da Srbija
koja je ključni faktor stabilnosti na Balkanu
bude stavljana u položaj potpunog gubitnika.
Geostrateška razmatranja velikih sila političkog
Zapada, imajući u vidu već nerešivu nestabilnost
Bliskog Istoka na koju su se nadovezali
potresi izazvani takozvanim arapskim prolećem,
verovatno neće biti voljne da još na sve
to dodaju nemiran susedni Balkan. Da kažemo
ne pravde već postojanosti radi, rešenja
moraju biti kompromis u kojem će zaista
svako shvatiti da je nešto izgubio a nešto
dobio. Totalno nametnuta rešenja samo jednoj
strani su bomba sa odloženim paljenjem.
 |
|
Simeon Pobulić |
 |
|