Početna stana
 
 
 
   

Srbija i EU

Kako i kada u Evropsku uniju

U poslednjih nekoliko meseci rasplamsale su se rasprave u Srbiji o datumu za početak pregovora o pristupanju Evropskoj uniji pošto joj je već dodeljen status kandidata. Međutim, taj datum je u pitanju ne zbog toga što Srbija ne ispunjava sve ono što u prilagođavanju svog zakonodavstva i prakse takozvanim tekovinama, to jest upravljačkom sistemu EU, već što se traži od nje i da doprinese normalizaciji odnosa sa vlastima u Prištini, a koji se u krajnjoj liniji, svode na status severnog Kosova.

U Evropsku uniju se ne može ući sa sporovima sa susedima i sa neutvrđenim granicama. Slučaj Kipra bio je sasvim dovoljan da Evropljani takve stvari više ne dozvole. Sve je to tačno, ali se od strane onih koji se zalažu da Srbija na taj način prizna novu kosovsku državu ispušta iz vida važna činjenica, a to je - položaj Srba na Kosovu i njihova ljudska prava i slobode – a taj položaj danas svakako nije u saglasnosti sa vrednostima velike ideje o evropskoj miroljubivoj, ekonomski visoko produktivnoj i socijalno pravednoj zajednici. Idimo tako daleko i priznajmo da Albanci na Kosovu i Metohiji imaju pravo da upravljaju sami sobom – priznajmo im pravo na nezavisnost – ali  ostaje pitanje da li treba da prihvatimo da raseljeni ili prognani Srbi nemaju pravo da se vrate na svoja ognjišta, a oni koji su tamo ostali da žive u miru da slobodno privređuju za svoj opstanak i napredak.

Kada u Evropsku uniju?
Što se tiče prijema u Evropsku uniju vratimo se na suštinu pitanja i pokušajmo da u situaciji koja danas postoji u toj integraciji, pronađemo odgovor kada i kako će Srbija postati član. U ovom trenutku vodeća tela Unije se trude da ojačaju integraciju, posebno u fiskalnoj oblasti. Po svoj prilici u vezi sa tekućom recesijom u proleće 2015. godine razmotriće se kodifikacija mera o upravljanju krizama, što će uključiti ispravku grešaka načinjenih u Lisabonskom ugovoru. Pretpostavka je da će većina članica, Evropska komisija i Evropski parlament prihvatiti taj
generalni pristup. U isto vreme, sa izuzetkom Islanda, izgledi za prijem novih članica odložiće se za neke datume u nešto daljoj budućnosti. Turska izgleda da je promenila svoje mišljenje o pristupanju, ne zbog toga što problem Kipra ostaje nerešiv, već i zbog toga što je vladajuća partija u svojoj orijentaciji se više otvoreno islamska. U svakom slučaju među članicama Unije ne postoji saglasnost o prijemu Turske kao punopravne članice. Premda se u načelu podržavaju aspiracije za proširenje Unije, smatra se da nijedna zemlja Zapadnog Balkana nakon Hrvatske koja postaje član 1.
 
Stjepan Mimica, Open market 02 / Digital art / detalj
jula ove godine, za dugo neće biti spremna da preuzme odgovornosti koje se vezuju za članstvo. Njima, tako se danas misli, biće potrebno duže vreme za dublje pripreme za pristup u Uniju nego što je to bilo za Rumuniju, Bugarsku i Hrvatsku. Krupni finansijski problemi na jugu Evrope idu svakako takvim razmišljanjima u prilog.
Prema tome, mogli bismo zaključiti, kako se ubrzava proces federalizacije u Uniji i nivo zahteva za buduće članice se podiže. Zbog toga svi kandidati moraju da budu svesni činjenice da se menja priroda Unije kojoj oni žele da pristupe. Lisabonski ugovor više nije kriterijum. Štaviše, i velike države članice kao što je Velika Britanija traže da se ponovo pregovara o uslovima za njeno članstvo. Uprkos iskazanih jakih centrifugalnih snaga u interesu svih je da Unija izađe iz sadašnjih nevolja i bude sposobna da uspostavi stabilnost, slobodu i blagostanje na kontinentalnom nivou. U prilog takvom razmišljanju ide nestabilna situacija na Sredozemlju i kriza koja podriva zemlje na Bliskom Istoku. Uostalom, i pored velikih grešaka u upravljanju Unijom, ne postoji zamena za nju u Evropi kakva je ona danas a i u promenjenom odnosu snaga u svetu sve drugo bi bilo skuplje i manje korisno.
Oštriji kriterijumi prijema
Otuda se za proširenje može očekivati da će sadašnji standardi biti opterećeni oštrijim kriterijumima kojima će se dodavati neki novi na osnovu pouka i kompromisa iz sadašnje socijalno ekonomske situacije industrijskog sveta. Kako se danas čini, to svakako neće biti brz proces ne samo zbog odbrane državnih interesa svake pojedine članice već i što na globalnom planu ne postoje jasne i ubedljive upravljačke ideje o pokretanju novog ciklusa proizvodnje i potrošnje.
Otuda će Srbija na svom putu ka Evropskoj Uniji morati mnogo toga da uradi više nego neke druge zemlje iz okruženja, što kako god zvuči neprijatno, može da bude čak korisno jer će se time unaprediti preko potrebno upravljanje u svim sferama. A što se tiče Kosova i tu će se neka trajna rešenja morati da pronađu, jer je nezamislivo da Srbija koja je ključni faktor stabilnosti na Balkanu bude stavljana u položaj potpunog gubitnika. Geostrateška razmatranja velikih sila političkog Zapada, imajući u vidu već nerešivu nestabilnost Bliskog Istoka na koju su se nadovezali potresi izazvani takozvanim arapskim prolećem, verovatno neće biti voljne da još na sve to dodaju nemiran susedni Balkan. Da kažemo ne pravde već postojanosti radi, rešenja moraju biti kompromis u kojem će zaista svako shvatiti da je nešto izgubio a nešto dobio. Totalno nametnuta rešenja samo jednoj strani su bomba sa odloženim paljenjem.
  Simeon Pobulić
 
Federacija opština u Srbiji – zašto da ne?
1-30. 04. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013