Balkanske
stigme i enigme
ili
Eppur si muove
Nešto se ipak
kreće. O večeri u Briselu još ne znamo
mnogo, ali u pitanju mogućnosti pomirenja
srpskog i albanskog naroda ima pomaka.
A put pomirenja će dugo ostati sa zaprekama,
pa i sa barikadama u doslovnom smislu
reči. Sve je još enigma, ali pravi problem
je stigma odnosno ono kako Srbi i Albanci
vide jedni druge.
Ova znamenita reč iz Galilejevog
doba nekom će ovde delovati prejako ali
nju uvek koristimo kada nešto krene i
počne da se menja. Postala je poslovična.
Nije još sigurno, ali se nameće utisak
odavno da je nešto u odnosima Beograda
i Prištine ipak krenulo - pregovori idu
naravno sa zadrškama, uz velika kolebanja
ali ipak idu zahvaljujući pre svega upornoj
i veštoj baronici Ketrin Ešton s vrha
EU a Srbija se nada datumu ulaska - u
Evropsku porodicu naroda - sa integracijama
koje slede. Ono što se nameće su sve same
enigme koje su tako komplikovane da je
svakog dana potrebno neko objašnjenje.
Navodno postoji neki nemački „papir“ u
kojem stoji da Beograd i Priština moraju
prihvatiti obaveze „međusobnog poštovanja
teritorijalnog integriteta“. Iz Brisela
se javlja da nikakvog „papira“ nema, već
su bitni pregovori i dijalog. Enigma sigurno.
Polazeći u Brisel na pregovore šef države
vojvoda Toma - uz Dačiča i A. Vučića govori
o tome da Srbija ima „crvenu liniju“ odnosno
Ustav i da ništa ne će biti prihvaćeno
mimo Ustava. U izjavi koja je upravo stigla
nakon razgovora u Briselu vojvoda govori
o nekom popuštanju Prištine i nada se
da će pregovori negde do kraja marta dati
neke rezultate. On priznaje da postoji
neki „papir“, da je on poznat samom Gospodaru
Vučiću i tako dalje. I opet ostaje ona
enigma. Glavno je - na tome mi i insistiramo
- da pregovori teku. Nešto se ipak kreće.
O večeri u Briselu još ne znamo mnogo,
ali u pitanju mogućnosti pomirenja srpskog
i albanskog naroda ima pomaka. A put pomirenja
će dugo ostati sa zaprekama, pa i sa barikadama
u doslovnom smislu reči. Sve je još enigma,
ali pravi problem je stigma odnosno ono
kako Srbi i Albanci vide jedni druge.
To traje decenijama. Žigosali su Srbi
i Albanci sebe uzajamno takvim crnim žigom
mržnje da je teško misliti da će to brzo
proći, Za D. Ćosića su Albanci neki grozni
etnički talog Balkana da s njima ne vredi
razgovarati. Nije mali broj ni Albanaca
koji o Srbima isto isto ili slično misle.
Mržnja se hrani mržnjom. Imamo mi doktora
Koštunicu a oni imaju Albina Kurtija dakle,
za mržnju je potrebno dvoje a ima ih još
mnogo.
Nešto se kreće na relaciji Beograd Priština
ali uz stare otvaraju se i nove zamke
i prepreke - i u Briselu znaju za nove
prepreke.
Beograd insistira na zajednici srpskih
opština i posebno na severu KIM sa izvršnim
ovlašćenjima, a u Prištini se boje da
to ne bude neka RS kao ona Dodikova u
BIH. A ako uistinu bude nekog Dodika onda
sledi dodikovanje reč se već odmaćila
i u kolokvijalnoj je upotrebi - sa deobama
kojima u dogledno vreme kraja biti neće.
Uz deobe idu i moguće seobe ili ono humano
preseljenje kako i sledi iz čuvene doktrine
Ćosić - Tuđman. Sada su i Albanci iz Bujanovca
Medveđe i preševske doline „zaigrali“
neku igru. Oni hoće da imaju isto ono
što i Srbi na severu Kosova. Još nemaju
svog nekog albanskog Dodika, ali mogu
ga naći. Onda dodikovanju kraja nema i
deliće se i Kosovo i Srbija. Balkanska
priča je već mučna. A slične su deobe
svojevremno razbile Jugoslaviju i Balkan
zavile u crno. Njegovo odnosno vojvode
Tome N. kolebanje je logično na svoj način.
Ne znamo sve o briselskoj večeri kosovskoj
ali enigme i stigme stoje i da li će biti
napretka tek ćemo videti.
Vojvoda Toma deli
odlikovanja
Ko sve nije dobio orden a neki su odlikovani
i posthumno i naravno na prvom mestu je
V. V. Putin. Sledbenici Z. Đinđića neće
dočekati neki orden za umorenog premijera.
To je izvesno. Ulicama hodaju naši Naši
i ruski Naši i još bi da ubijaju Z. Đinđića.
A vojvoda Toma N. je posle večere u Briselu
krenuo u Belorusiju kod Lukašenka već odlikovanog
među diktatorima
svetskim. Neki
Gospodara A. Vučića porede s De
Golom ili s K. Adenaurom i nadaju
se nečem, ali ima ozbiljnih znakova
koji govore o putinizaciji Srbije.
To nije isključeno. U EU se takođe
nadaju da će krenuti dijalog g Rusijom
pa i plodna saradnja. Negde iza
Nove godine V. V. Putin je o tome
govorio. Ozbiljna pariska štampa
donosi detalje o tome iz dobro obaveštenih
izvora, Ruski vođa je međutim postavio
jedan uslov EU i to veoma jasan.
On hoće da ga EU prihvati ne samo
kao šefa Rusije već i evrazijske
zajednice naroda. Tu su Ukrajina,
Belorusija i niz azijskih zemalja
i to nije novo - V. V. Putin zagovara
evrazijstvo i to je njegova doktrina
dobro poznata. Ta doktrina isključuje
samit EU-Rusija budući da mnoge
i to evropske zemlje u ruskom okruženju
to neće. U Ukrajini se to posebno
teško oseća. Evrazijska doktrina
podrazumeva da sve zemlje budu dovoljno
udaljene od granica NATO i to se
- to se ne krije s ruske
|
|
|
Stjepan
Mimica, Open
market 01 / Digital art /
detalj
|
 |
strane - zahteva i od Srbije. Postoje obećanja
koja je vojvoda Toma N. u tom smislu dao
Putinu, za vreme posete Moskvi odmah nakon
đurđevdanskih izbora na kojima je Nikolić
odneo pobedu nad Tadićem. Stoga se u Briselu
insistira da se to oko Kosova razjasni.
Krenulo je ali još ne znamo kako će ići.
Ako znamo šta misli vojvoda Toma, još nismo
sigurni kako će se postaviti I. Daćić i
posebno sve uticajniji Gospodar A. Vućić
i do kraja marta barem nećemo rnnogo i bitnije
znati ali - nešto se pomera.
Mnogi komentatori kod nas uporno ponavljaju
da se SPC može postaviti kao prepreka na
putu Srbije ka EU. U svetu o tome svakodnevno
pišu. Nama se čini da se posle govora patrijarha
Irineja u Prizrenu nešto i tu menja. Možda
je još rano ali ima znakova koji o tome
govore. Ako i patrijarh srpski veruje u
mogućnost pomirenja srpskog i albanskog
naroda nadamo se da će nešto krenuti. Kako
god bilo odlučeno u Briselu i šta god bilo
na Kosovu Crkva u principu sarađuje sa „postojećim
vlastima“. Tako je vekovima bilo. U protivnom
sama bi Crkva sebe osudila na izolaciju
a vreme ekumenizma ima svoje imperative.
I u EU je mnogo pravoslavnih zemalja i Crkve
su našle svoje mesto. Osim toga SPC ima
gorko iskustvo s blizinom sa vlastima, to
je uvlači u klerikalizaciju koja ne donosi
ništa dobro ni društvu ali ni Crkvi samoj.
Veoma su intenzivni kontakti šefa države
vojvode Tome N. i patrijarha srpskog. Nikada
nisu bili intenzivniji i to u ovom momentu
ima razloga - SPC je uticajna kao politički
faktor u društvu. I decenijama je to bila.
O nekim susretima šefa države i patrijarha
Irineja se govorilo da nisu dali rezultate",
ali u novije vreme i tu se nešto kreće.
Problem je u tome što neke nacionalistički
ostrašćene organizacije prave smetnje. Njihovi
se jurišnici pozivaju na Crkvu a Crkva u
ovim trenucima nema snage da se od njih
ogradi. Naši Naši i neki ruski Naši naravno
nisu naklonjeni EU i to javno manifestuju,
a ima i vladika u episkopatu kojima je evrazija
V. Putuna bliža od hrišćana Evrope. I samu
SPC muče problemi i često su ti potresi
neugodni a neki su blizu „raskola“.
Sasvim je izvesno da će vojvoda Toma N.
nakon povratka iz Brisela pohitati da odnese
„izveštaj“ patrijarhu.
 |
|
Mirko Đorđević |
 |
|