Početna stana
 
 
 
   

... zaslužili smo da nas rodi ista mati...

Lekar

Vukovar, oko 20. avgusta 1942. godine.
Ležim na podu. Odvezali su mi i noge i ruke. Čekaju nekog.
Ulazi čovek srednjeg doba sa tašnom u ruci i naočarima na nosu. Pozdravlja se ljubazno sa Francetićem, razgovaraju nešto o meni.
Ko je sad to! Inspektor, mučitelj, spasitelj?
Pridošli otvara torbu i vadi iz nje - lekarske slušalice! Klekne. Topla ruka lekara dodiruje me po grudima, stomaku, butinama. Tako nežan i topao dodir, pored lekara, ima samo još mati...
Uspravlja se, pakuje slušalice. Milujući ruke, jednu o drugu, saopštava Francetiću, profesionalno i precizno: „Na plućima nema izrazitijih šumova... moguće je ipak eventualno lakše unutrašnje krvarenje, povrede po stopalama i rukama su znatne i delimično inficirane... Po spoljnim povredama sudeći, bubrezi su mogli pretrpeti i osetnije oštećenje. O povredama na glavi ne mogu ništa određenije reći, pošto je kosa ulepljena krvlju. Mladić je, inače dosta jake konstrukcije i žive nervne reakcije”. Pa, na moje zaprepašćenje, zaključi: „Zato mislim da možete, bez opasnosti po njegov život, i dalje tretirati muskulozne delove nogu, ruku i leđa. Ti delovi su već prilično ozleđeni, ali mogu još dosta podneti”. „Hvala vam, gospodine doktore, doviđenja. Za dom!” - „Sprem- ni!”
Ne sećam se da ga je oslovio po prezimenu, jer ne verujem da bih to prezime zaboravio da sam ga tada čuo!

 Pogled kroz rešetke na dvorište kaznionice u Sremskoj Mitrovici

Preki sud
Oveća prostorija u „Mladićkoj zgradi” Sremskomitrovačke kaznione, 10. septembar 1942. godine.
Za stolom sudije, sa strana, tužilac i branilac. Žurba, nered, vika, ništa ne liči na strogi naslov: „Prijeki sud”. Suđenja su skoro uvek bila grupna. Ovo je pojedinačno: Zemunci Branislav Jelić, Ivan Fabijanić i Mirko Tepavac kao prvi.
Kratka reč tužioca, zasnovana samo i isključivo na izjavama Slavoljuba Jovanovića. Zatražena osuda na smrt, razumljiva je i očekivana.
To je, dakle, taj čas!
Odbijam branioca. On (sremskomitrovački advokat) ipak počinje:
I Adam i Eva su griješili, pa ipak milostivi Bog...” Sudija ga prekida, on poslovno zatvara tašnu, naklanja se sudu - i odlazi.
“Većanje” ni minut... Odluka: “Tepavac Mirko... osuđuje se na SMRT STRELJANJEM, koja se kazna ima izvesti nakon tri sata. računajući od časa proglašenja presude.” (M.T.: Prepis originalnog teksta osude nalazi se u Arhivu Srema, Kzp. br. 68/42.)
Na kraju presude, potpuno apsurdni završetak: „Optuženi imapravo da uputi Poglavniku molbu za pomilovanje!”
Odbijam da zatražim pomilovanje. U tišini koja tek tada nastupa, sabirajući svu predsmrtnu hrabrost, saopštavam: „Za tri sata streljaćete člana Komunističke partije Jugoslavije i zemunskog Komiteta Skoja
Žamor, “gledalište” - nekih desetak prisutnih stražara i službenika - uskomeša se, kao da su se tek sada probudili. Žurno mi prilazi mlađi čovek iz sudijine blizine (mislim da se prezivao Iveković, isti onaj, koji me je nekoliko dana ranije odveo iz sobe za streljanje i vratio u ćeliju): „Šta to govorite pobogu, jeste li poludeli. Molba Poglavniku za pomilovanjeje već upućena!"
Sad mi tek ništa nije jasno!
*
Nisam znao daje u to vreme u Sremskoj Mitrovici boravio i moj (polu)brat Ivan Vener, tada domobranski natporučnik, i daje već ranije uputio molbu Poglavniku za pomilovanje kojuje, na njegovo preklinjanje, potpisalo i nekoliko desetina oficira iz njegove domobranske pukovnije.
Ako je uopšte i moguće objasniti kako je osuda na smrt mogla biti zemenjena kaznom šestomesečnog zatvora, ondaje to, pre svega,fakat da pod višenedeljnom isledničkom torturom, ništa nisam priznao, upoznat između ostalog i sa proverenom zatvoreničkom poukom da i najmanje priznanje samo ohrabruje nova,još surovija zlostavljanja. „Junačku” izjavu, nakon izricanja smrtnepresude - da sam član Komunističke partije i zemunskog Komiteta Skoja, koja se po nepisanom partijskom pravilu daje kad za spas više nema nikakve nade - ne bih, razume se, dao da sam znao daje molba Poglavniku za pomilovanje bila upućena, a po svemu sudeći, u vreme zasedanja Prekog suda, već i uvažena. Ne bih, makar iz obzira prema bratu Ivanu, kogaje ovakva moja izjava mogla skupo koštati. I bi, daje ustaška ratna administracija bila urednija. Srećom nije, jer je on ubrzo prebegao u partizane, što je, uz pomoć njegovih domobranskih kolega, bilo evidentirano kao „zarobljavanje”.
Brat Vener

Brat (po majci) Ivan Vener, dolazi sa našom majkom u Sremsku Mitrovicu. Bio je to drugi susret sa Ivicom od kada sam uhapšen.
Kad nas je (Radu i mene) pre nekoliko nedelja tražio u Vukovaru i kao hrvatski domobranski oficir pokušao da učini sve nemoguće da spase braću, bio je grubo odbijen, ali su mu ipak dopustili da nas obojicu vidi, na nekoliko minuta. Bio je zapanjen kad nas je video u pocepanim krvavim košuljama, vezane i izubijane... Nije se obeshrabrio da i dalje moli i apeluje, da se obraća i svemoćnima i nemoćnima. Sad ponovo, u Sremskoj Mitrovici pokušava da nešto učini za nas, da nas makar ponovo vidi. Majku, koju je doveo sa sobom, dabome, nisu pustili.
Retlova žena, valjda nenaviknuta na ovakve prizore, a možda i neupućena u pravila okupacijskog „pravosuđa”, moli muža da učini nešto za nadporučnikovog brata.
Odlazim, hramajući, čujem za sobom još glasniji Ivicin plač i uzbuđeni ženski glas: „Morate ga spasiti.”
U ruci nosim kutiju kolača kakve Mati zna da Rada i ja volimo (koju su mi ipak dopustili da ponesem), prvo što dolazi iz majčine ruke od kada smo pre dva meseca odvedeni iz porodičnog doma.
Ivica dopire nekako do inspektora, izvesnog Retla, koga poznaje kao starog Zemunca, Nemca, ali i istaknutog hitlerovca. Retl se dvoumi i ipak pristaje. Ali samo jednog od braće može da vidi. On izabere da vidi mene, jer opravdano misli da će to možda biti poslednji put. Brat Rada je imao neke izglede, jer njega niko nije ozbiljnije teretio.
Uvode me u sobu. (Pored Retla, prisutna je, začudo i, Ivanu takođe iz Zemuna poznata, Retlova žena.) Galantno dopušta da razgovaramo a da on ne prati baš svaku reč. Međutim, razgovora tu i nema. Ivica me grli i neutešno plače! Neko ko bi to sa strane gledao, ne bi mogao da zaključi ko od nas dvojice ide u smrt...
Samo zbog tih suza, zaslužili smo da nas rodi ista mati, Hrvatica, Bunjevka, Matilda (rođena Križan) i da zajedno odrastemo u domu Radivoja „Pere” Tepavca, Srbina iz Srema, koji je uvek ponosno isticao da ima četiri sina...

Partizanka

U ratu sam naučio da poštujem žene. Video sam mnogo muškaraca junaka ali i kukavica. Nikad u partizanima nisam video ženu - kukavicu.
Muškarci moraju da idu u rat. Žene ne moraju. Njih nisu terali u partizane, njih su terali iz partizana!
Momke nagovaraju da ostave svoje domove, kada je zemlja u opas nosti. Od žena se zahteva da ostanu u svojim domovima.
Muškarac je dobrovoljac u partizanima i onda kada se odazvao tek na peti poziv. Žene dobrovoljce odbijaju i kada deset puta mole da ih prime. Znam devojke koje su najzad primljene u partizanske redove tek kada su - prateći kolonu u kojoj su njihovi momci, ili braća - toliko odmakle od svoga sela da se više nisu mogle vratiti kućama.
Muškarcu u selu kažu: „Šta čekaš, što ne ideš u vojnike”. Ženi kažu: „Ostani tu, kod kuće, šta ćeš među vojnicima”. Muškarac rizikuje čast ako ne ode da se bori. Žena, kada ode da se bori, rizikuje da se, posle drugovanja sa ratnicima, posumnja u njenu žensku „čast”.
Muškarac i u ratu ima odmora. Žena-borac i kad je odmor ima posla - da opere svoj i tuđi veš, da se postara za svoju urednost, da s mukom nađe neko usamljeno mesto i da zbog toga bude sumnjiva da je nestala nekim „drugim poslom”. Muškarac se hvali posle rata kako je imao uspeha kod više žena. Žene kriju i da su nekog, jedinog, nekazano i neuzvraćeno volele. Muškarci, ratnici, pobednici, steknu preporuku za povoljne ženidbe. Ratnice, pobednice, mnoge, nikad ne nađu muževe... Posle rata, često, ni svoje ratne drugove.
Ne pamtim da je bilo kada partizanka dezertirala ili dopustila da bude zarobljena. Jer, strašno je bilo ono što čeka zarobljenog partizana. Strašnije je samo ono što čeka zarobljenu partizanku.
Žene-bolničarke su u najstrašnijim časovima ovoga rata bodrile svoje drugove partizane, da samo još malo izdrže, da ne malaksaju. Izdržavale su i napor, glad i strah bez očajavanja, psovki, i kletvi, od kojih nisu mogli da se uzdrže njihovi drugovi. I uz sve to su se još divile njihovom junaštvu!
Vera Rajić se nije posle rata hvalila da je za rukave hvatala „muškarčine” i vraćala ih na položaj, dok ona ne previje svoga ranjenika. Kad muškarci nisu izdržali, na rukama je, sama, iznela ranjenika.
Veličina ovog našeg rata je stotinu puta ispričana. Veličina žene u njemu ostala je u senci muškog prava prvenstva na junaštvo.
Mnogi od nas ne bi danas bili živi da su partizanski bolničari bili samo muškarci. Ja sigurno ne bih, mada danas ne mogu pouzdano da se setim ni njenog imena...
A niko ne bi bio srećan da mu je napisana pohvala: „Hrabar je i požrtvovan - kao partizanka!”

* Mirko Tepavac : Moj drugi svetski rat i mir - o ratu posle rata / autobiografski zapisi „Razlog“ Zagreb 20l2.

 
Hans Küng: Moguć je drugi oblik papinstva
1-30. 04. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013