|
|
|
|
|
|
|
... zaslužili smo da
nas rodi ista mati...
Lekar
Vukovar, oko 20. avgusta
1942. godine.
Ležim na podu. Odvezali su mi i noge i
ruke. Čekaju nekog.
Ulazi čovek srednjeg doba sa tašnom u
ruci i naočarima na nosu. Pozdravlja se
ljubazno sa Francetićem, razgovaraju nešto
o meni.
Ko je sad to! Inspektor, mučitelj, spasitelj?
Pridošli otvara torbu i vadi iz nje -
lekarske slušalice! Klekne. Topla ruka
lekara dodiruje me po grudima, stomaku,
butinama. Tako nežan i topao dodir, pored
lekara, ima samo još mati...
Uspravlja se, pakuje slušalice. Milujući
ruke, jednu o drugu, saopštava Francetiću,
profesionalno i precizno: „Na plućima
nema izrazitijih šumova... moguće je ipak
eventualno lakše unutrašnje krvarenje,
povrede po stopalama i rukama su znatne
i delimično inficirane... Po spoljnim
povredama sudeći, bubrezi su mogli pretrpeti
i osetnije oštećenje. O povredama na glavi
ne mogu ništa određenije reći, pošto je
kosa ulepljena krvlju. Mladić je, inače
dosta jake konstrukcije i žive nervne
reakcije”. Pa, na moje zaprepašćenje,
zaključi: „Zato mislim da možete, bez
opasnosti po njegov život, i dalje tretirati
muskulozne delove nogu, ruku i leđa. Ti
delovi su već prilično ozleđeni, ali mogu
još dosta podneti”. „Hvala vam, gospodine
doktore, doviđenja. Za dom!” - „Sprem-
ni!”
Ne sećam se da ga je oslovio po prezimenu,
jer ne verujem da bih to prezime zaboravio
da sam ga tada čuo!
Pogled kroz rešetke
na dvorište kaznionice u Sremskoj Mitrovici
Preki sud
Oveća prostorija u „Mladićkoj zgradi”
Sremskomitrovačke kaznione, 10. septembar
1942. godine.
Za stolom sudije, sa strana, tužilac i branilac.
Žurba, nered, vika, ništa ne liči na strogi
naslov: „Prijeki sud”. Suđenja su skoro
uvek bila grupna. Ovo je pojedinačno: Zemunci
Branislav Jelić, Ivan Fabijanić i Mirko
Tepavac kao prvi.
Kratka reč tužioca, zasnovana samo i isključivo
na izjavama Slavoljuba Jovanovića. Zatražena
osuda na smrt, razumljiva je i očekivana.
To je, dakle, taj čas!
Odbijam branioca. On (sremskomitrovački
advokat) ipak počinje:
„I Adam i Eva su griješili, pa ipak
milostivi Bog...” Sudija ga prekida,
on poslovno zatvara tašnu, naklanja se sudu
- i odlazi.
“Većanje” ni minut... Odluka: “Tepavac
Mirko... osuđuje se na SMRT STRELJANJEM,
koja se kazna ima izvesti nakon tri sata.
računajući od časa proglašenja presude.”
(M.T.: Prepis originalnog teksta osude nalazi
se u Arhivu Srema, Kzp. br. 68/42.)
Na kraju presude, potpuno apsurdni završetak:
„Optuženi imapravo da uputi Poglavniku
molbu za pomilovanje!”
Odbijam da zatražim pomilovanje. U tišini
koja tek tada nastupa, sabirajući svu predsmrtnu
hrabrost, saopštavam: „Za tri sata streljaćete
člana Komunističke partije Jugoslavije i
zemunskog Komiteta Skoja”
Žamor, “gledalište” - nekih desetak prisutnih
stražara i službenika - uskomeša se, kao
da su se tek sada probudili. Žurno mi prilazi
mlađi čovek iz sudijine blizine (mislim
da se prezivao Iveković, isti onaj, koji
me je nekoliko dana ranije odveo iz sobe
za streljanje i vratio u ćeliju): „Šta
to govorite pobogu, jeste li poludeli. Molba
Poglavniku za pomilovanjeje već upućena!"
Sad mi tek ništa nije jasno!
Nisam znao daje u to vreme u Sremskoj
Mitrovici boravio i moj (polu)brat Ivan
Vener, tada domobranski natporučnik, i daje
već ranije uputio molbu Poglavniku za pomilovanje
kojuje, na njegovo preklinjanje, potpisalo
i nekoliko desetina oficira iz njegove domobranske
pukovnije.
Ako je uopšte i moguće objasniti kako
je osuda na smrt mogla biti zemenjena kaznom
šestomesečnog zatvora, ondaje to, pre svega,fakat
da pod višenedeljnom isledničkom torturom,
ništa nisam priznao, upoznat između ostalog
i sa proverenom zatvoreničkom poukom da
i najmanje priznanje samo ohrabruje nova,još
surovija zlostavljanja. „Junačku” izjavu,
nakon izricanja smrtnepresude - da sam član
Komunističke partije i zemunskog Komiteta
Skoja, koja se po nepisanom partijskom pravilu
daje kad za spas više nema nikakve nade
- ne bih, razume se, dao da sam znao daje
molba Poglavniku za pomilovanje bila upućena,
a po svemu sudeći, u vreme zasedanja Prekog
suda, već i uvažena. Ne bih, makar iz obzira
prema bratu Ivanu, kogaje ovakva moja izjava
mogla skupo koštati. I bi, daje ustaška
ratna administracija bila urednija. Srećom
nije, jer je on ubrzo prebegao u partizane,
što je, uz pomoć njegovih domobranskih kolega,
bilo evidentirano kao „zarobljavanje”.
Brat Vener
Brat (po majci) Ivan Vener,
dolazi sa našom majkom u Sremsku Mitrovicu.
Bio je to drugi susret sa Ivicom od kada
sam uhapšen.
Kad nas je (Radu i mene) pre nekoliko
nedelja tražio u Vukovaru i kao hrvatski
domobranski oficir pokušao da učini sve
nemoguće da spase braću, bio je grubo
odbijen, ali su mu ipak dopustili da nas
obojicu vidi, na nekoliko minuta. Bio
je zapanjen kad nas je video u pocepanim
krvavim košuljama, vezane i izubijane...
Nije se obeshrabrio da i dalje moli i
apeluje, da se obraća i svemoćnima i nemoćnima.
Sad ponovo, u Sremskoj Mitrovici pokušava
da nešto učini za nas, da nas makar ponovo
vidi. Majku, koju je doveo sa sobom, dabome,
nisu pustili.
Retlova žena, valjda nenaviknuta na ovakve
prizore, a možda i neupućena u pravila
okupacijskog „pravosuđa”, moli muža da
učini nešto za nadporučnikovog brata.
Odlazim, hramajući, čujem za sobom još
glasniji Ivicin plač i uzbuđeni ženski
glas: „Morate ga spasiti.”
U ruci nosim kutiju kolača kakve Mati
zna da Rada i ja volimo (koju su mi ipak
dopustili da ponesem), prvo što dolazi
iz majčine ruke od kada smo pre dva meseca
odvedeni iz porodičnog doma.
Ivica dopire nekako do inspektora, izvesnog
Retla, koga poznaje kao starog Zemunca,
Nemca, ali i istaknutog hitlerovca. Retl
se dvoumi i ipak pristaje. Ali samo jednog
od braće može da vidi. On izabere da vidi
mene, jer opravdano misli da će to možda
biti poslednji put. Brat Rada je imao
neke izglede, jer njega niko nije ozbiljnije
teretio.
Uvode me u sobu. (Pored Retla, prisutna
je, začudo i, Ivanu takođe iz Zemuna poznata,
Retlova žena.) Galantno dopušta da razgovaramo
a da on ne prati baš svaku reč. Međutim,
razgovora tu i nema. Ivica me grli i neutešno
plače! Neko ko bi to sa strane gledao,
ne bi mogao da zaključi ko od nas dvojice
ide u smrt...
Samo zbog tih suza, zaslužili smo da nas
rodi ista mati, Hrvatica, Bunjevka, Matilda
(rođena Križan) i da zajedno odrastemo
u domu Radivoja „Pere” Tepavca, Srbina
iz Srema, koji je uvek ponosno isticao
da ima četiri sina...
Partizanka
U ratu sam naučio da poštujem
žene. Video sam mnogo muškaraca junaka
ali i kukavica. Nikad u partizanima nisam
video ženu - kukavicu.
Muškarci moraju da idu u rat. Žene ne
moraju. Njih nisu terali u partizane,
njih su terali iz partizana!
Momke nagovaraju da ostave svoje domove,
kada je zemlja u opas nosti. Od žena se
zahteva da ostanu u svojim domovima.
Muškarac je dobrovoljac u partizanima
i onda kada se odazvao tek na peti poziv.
Žene dobrovoljce odbijaju i kada deset
puta mole da ih prime. Znam devojke koje
su najzad primljene u partizanske redove
tek kada su - prateći kolonu u kojoj su
njihovi momci, ili braća - toliko odmakle
od svoga sela da se više nisu mogle vratiti
kućama.
Muškarcu u selu kažu: „Šta čekaš, što
ne ideš u vojnike”. Ženi kažu: „Ostani
tu, kod kuće, šta ćeš među vojnicima”.
Muškarac rizikuje čast ako ne ode da se
bori. Žena, kada ode da se bori, rizikuje
da se, posle drugovanja sa ratnicima,
posumnja u njenu žensku „čast”.
Muškarac i u ratu ima odmora. Žena-borac
i kad je odmor ima posla - da opere svoj
i tuđi veš, da se postara za svoju urednost,
da s mukom nađe neko usamljeno mesto i
da zbog toga bude sumnjiva da je nestala
nekim „drugim poslom”. Muškarac se hvali
posle rata kako je imao uspeha kod više
žena. Žene kriju i da su nekog, jedinog,
nekazano i neuzvraćeno volele. Muškarci,
ratnici, pobednici, steknu preporuku za
povoljne ženidbe. Ratnice, pobednice,
mnoge, nikad ne nađu muževe... Posle rata,
često, ni svoje ratne drugove.
Ne pamtim da je bilo kada partizanka dezertirala
ili dopustila da bude zarobljena. Jer,
strašno je bilo ono što čeka zarobljenog
partizana. Strašnije je samo ono što čeka
zarobljenu partizanku.
Žene-bolničarke su u najstrašnijim časovima
ovoga rata bodrile svoje drugove partizane,
da samo još malo izdrže, da ne malaksaju.
Izdržavale su i napor, glad i strah bez
očajavanja, psovki, i kletvi, od kojih
nisu mogli da se uzdrže njihovi drugovi.
I uz sve to su se još divile njihovom
junaštvu!
Vera Rajić se nije posle rata hvalila
da je za rukave hvatala „muškarčine” i
vraćala ih na položaj, dok ona ne previje
svoga ranjenika. Kad muškarci nisu izdržali,
na rukama je, sama, iznela ranjenika.
Veličina ovog našeg rata je stotinu puta
ispričana. Veličina žene u njemu ostala
je u senci muškog prava prvenstva na junaštvo.
Mnogi od nas ne bi danas bili živi da
su partizanski bolničari bili samo muškarci.
Ja sigurno ne bih, mada danas ne mogu
pouzdano da se setim ni njenog imena...
A niko ne bi bio srećan da mu je napisana
pohvala: „Hrabar je i požrtvovan - kao
partizanka!”
*
Mirko Tepavac : Moj drugi svetski
rat i mir - o ratu posle rata / autobiografski
zapisi „Razlog“ Zagreb 20l2.
|
|
|
| | | | | |