Početna stana
 
 
 
   

Banalno korišćenje umetnosti u političke svrhe

Kultura kao prilika za ispunjenje ideoloških snova

Predstava Konstantin - znamenje anđela, nastala u povodu obeležavanja 1700 godina od donošenja Milanskog edikta kojim je hrišćanstvo postalo ravnopravna vera rimskog carstva, premijerno je izvedena u Beogradu uz pompezno prisustvo državnog vrha i neskrivene simpatije brojnih intelektualnih krugova. Zbog tih izvanumetničkih činjenica, ova predstava postala je znakovito obeležje patriotskog smera u kulturnoj politici Srbije, čiji je pravac ranije najavilo Ministarstvo kulture na čelu sa Bratislavom Petkovićem. Sam čin izvedbe, uz estradno odobravanje državnih i drugih zvanica, predstavlja opomenu da je srpska kultura u velikoj opasnosti od provincijalizacije i malograđanštine i da kao takva, poslušna i udvorička, državi daje šansu da pomoću nje ispunjava svoje ideološke snove o patriotskoj kulturi dovedenoj do nihilističkog realizma, uz obilato korišćenje jezika koji je, da parafraziram Radomira Konstantinovića, egzistencijalno banalan

Nasilno udaljavanje umetnosti iz stvarnosne pozicije, pojačano mitsko utelovljenje svetske istorije uz, obavezno, referisanje na posebnost u odnosu na druge svetske događajnosti doprinosi življenju kulta malograđanštine u kojima palanački duh poprima razmere epidemije. Umetnost kulta žrtve, poput ovoga pozorišnog projekta, nije ništa drugo nego opsesivno razmatranje sopstva kao podanika koji traži opravdanje za vlastite greške u nekom moćnijem od sebe - takva situacija jeste diskontinuitet s nasleđem prosvetiteljstva, opsesija koja svoju relevantnost gradi na organsko-jedinstvenom duhu protivnom vremenu.

Kulturni ustanak

Banalno korišćenje umetnosti u političke svrhe nasilno je prekrajanje suštine umetničkog dela i njegove kritičke pozicije u svakom društvu. Korišćenje takvih praksi danas pokazuje nedovoljno razumevanjem umetnosti ili šire kulturnog razvoja i njegovih uticaja. Teoretičarka umetnosti Milena Dragićević Šešić kulturni razvoj vidi kao svetski proces, u kome dolazi do homogenizacionih procesa, ujednačavanja oblika i stila življenja ljudi širom sveta i stvaranja zajedničkih, novih svetskih kulturnih obrazaca i iz toga zaključuje da je kulturu potrebno proučavati u najširem, svetskom kulturološkom kontekstu. Činjenica da je predstava Konstantin svedena na lokalnu i istorijski neutemeljenu priču o caru Konstantinu i narodu, vekovnom mučeniku koji stradava od onih koji su Isusa razapeli na krst, govori o odlučnosti da se nova kulturna politika Srbije vrati u prošlost, u mitomanske ideje krvavih tragova i na taj način definitvo podigne ustanak protiv same sebe.
Termin ustanak u kulturi prvi put je upotrebljen u tekstu Vreme je za prvi kulturni ustanak Dragana Kolarevića, savetnika srpskog ministra kulture, u avgustu 2012. godine. To je bio manifest državnog plana o povratku tradicionalnih vrednosti u srpskom kulturu što bi, kako je to slikovito opisao Kolarević, konačno oslobodilo Srbiju od kulturne okupacije zapada i njenih negativnih uticaja. Na kraju svog teksta Kolarević kaže: „Zašto ne bismo svi koji volimo i živimo za jezičku umetnost žrtvovali deo sebe za bolju budućnost, za naše potomke? Zašto svojim skromnim novcem, s glumcima koji imaju nacionalnu svest ne bismo stvorili alternativno pozorište. Nisu nam potrebne prljave mafijaške pare ni mrvice sa bogate trpeze državne titoističke birokratije.“
Predstava Konstantin, znamenje anđela predstavlja upravo to alternativno pozorište sa razvijenim nacionalnim ponosom, odvojeno od ideja prosvetiteljstva, ravnopravnosti i kritičke javnosti. U tome smislu ne čudi što se estradizacija prostora pozorišta provodi po modelu visoke politike i snova o ispunjenju ideoloških stavova. O tome u eseju Poraz mišljenja Alain Finkielkrau kaže: „Osvetničko ili mazohističko apsorbovanje onoga što je kultivisano (duhovni život) u kulturalno (obični život) zamenjeno je jednom vrstom vesele zbrke koja sveukupnost kulturnih radnji uzdiže u rang velikih ostvarenja čovečanstva.''

Finansijske nejasnoće

Predstava Konstantin, dospela je u javnost, sasvim neočekivano, još pre premijerne izvedbe. Nije se radilo o iznenadnom verskom prosvetljenju javnosti ili preteranom interesovanju za život i delo rimskog cara Konstantina, već su lavinu pitanja pokrenule finansijske nejasnoće oko ovoga projekta. Pisalo se o basnoslovno velikim honorarima za predstavu koju su svesrdno podržale političke garniture u Srbiji, a o kojoj smo pre premijere znali tek toliko da u njoj igra 'brojni glumački ansambl' i da je, kako je to poetski ustvrdio reditelj Jug Radivojević, ova predstava na ponos srpskog teatra, jer se nalazi na tragu Šekspira.
Predstava je nastala na osnovu drame Konstantin mladog pisca Dejana Stojiljkovića, u dramaturškoj obradi Ivana Velisavljevića i scenskoj adaptaciji Spasoja Ž. Milovanovića. Radi se o tematizaciji života i dela rimskog cara Konstantina koji je, pre 1700 godina, doneo Milanski edikt, kojim je hrišćanstvo postalo ravnopravna vera u rimskom carstvu. Dramska struktura na sceni poprima razmere karikature, s obzirom da se ne nazire jasna dramaturška linija niti čvršći rediteljski koncept. Na sceni se smenjuju prizori iz Konstantinovog života, koji se prikazuje u tri životne dobi, dok ostali likovi zauzimaju tek neznatni tok radnje. Pokušavajući lik Konstantina izdići na pijedestal i njegovu teskobu prikazati kao 'put prema nebu' predstava postaje tek skica njegovog lika, jer se od prenatrpanih motiva, priča i bezličnih figura koje šetaju scenom gubi bilo kakav utisak studioznijeg skiciranja ličnosti cara Konstantina.
Kao i svaka istorijska ličnost koju određena politička garnitura zloupotrebljava kao način za ostvarenje svojih političkih ideala i Konstantinov lik podložan je raznim manipulacijama. U slučaju pomenute predstave, neargumentovano preuveličavanje njegove istorijske uloge ne zahteva gledaoce - građane već poslušnu publiku koja u tome činu vidi patriotski zanos i ispravljanje istorijskih nepravdi, dakle publiku političkog miljea. Car Konstantin crkvu je institucionalizovao i uveo pojam verske tolerancije ali pitanje je, kako piše Mirko Đorđević, kako će ,,poruka svetu i čoveku koju je formulisao Isus iz Nazareta među ribarima na Galilejskom jezeru da izdrži proveru u susretu sa civilizacijskim nasleđem antičkog sveta.’’

Pravednici i izdajnici

Scenska postavka drame o caru Konstantinu ima više problematičnih mesta, a centralno zauzimaju njene pogrešne istorijske reference. Dok se s jedne strane bavi likom Konstantina, pravednika koji čeka da 'dodirne nebo', uz isticanje nekoliko likova hrišćana (robinja Lidija, Konstantinova majka Jelena) koji su prikazani kao izmučene individue olako prepuštene smrti jer na „ovaj svet nisu došle da uživaju“, sa druge strane se potencira jako izražena pohlepa, zloba i izdaja „kod onih koji su Isusa razapeli na krst“ što ukazuje na ključno zanemarivanje značenja edikta zbog kojega je nastala predstava. Ako se danas u svetu događaju masovna ubistva i izleti mržnje u ime vere, ako je vera vekovima bila više izvor nemira nego li propagiranog mira, onda se ovakve prilike obeležavanja godišnjica verskih događaja u umetničkim okvirima vide kao susret a ne razdor, kao mesto kritike i ironije, duhovite opaske i aktivističkog pristupa. U slučaju ove predstave reč je o prepričavanju istorijskog događaja, koji usled nedostatka bilo kakvog rediteljskog pečata ne zaslužuje podrobniju analizu.

Savremeno kao privid

Scenografija Aleksandra Denića postavljena je u vidu stepenica na kojima se radnja i dešava. Potpuno je nejasno kakvu simboliku ponuđeno rešenje ostavlja, jer se do kraja predstave ne nazire bilo kakva funkcija ovako besmislenog scenskog dekora. Iza se nalazi veliko platno sa video materijalom, potpisuje ga Dorijan Kolundžija, koji u predstavi ne daje nikakvu relevantnu simboliku. Reč je o video materijalima u crno beloj boji, sa oznakama određene moderne simbolike, ali toliko neusklađenim sa scenskom 'pričom' da počesto postaju suvišan element koji iritira svojim promašenim rešenjima. Kostimi su jednolični, gotovo identični i ne daju nikakvu dodatnu referencu iako se kostimografija mogla, s obzirom da u pozadini imamo video materijal sa 'savremnim' motivima, iskoristiti kao način za povezivanje istorijskog sa savremenim. Drugim rečima, predstava je usled ovako grube koncepcije ostala zarobljena u klišejima istorije više nego je izazvala polemiku u gledalištu ili našla načina da dotakne gledaoca.

Gluma na rubu dopuštenog

Takva dramaturška i rediteljska rešenja glumcima ostavljaju malo prostora. Većina njih igra površno, s naglašenom afektacijom i 'okamenjenim' izrazom. Usled portretisanja skica a ne likova većina njih ima poteškoće da scenski izrazi lik koji tumači, što se ponajbolje vidi u karikaturalnim rolama Mirka Babića, kao Konstantinovog oca, Snežane Petrović, u liku Konstantinove majke Jelene i Aleksandre Ćosić, koja nastupa u ulozi Konstatinove prve žene Minervine. Prenaglašeno, gotovo na ivici dozvoljenog igra i Miodrag Krivokapić koji na sceni utelotvoruje Konstantina u poznim godinama. Njegovo je držanje, uz čudne krike i povike, promašeno 'čitanje' Konstantina koji pred smrt uspeva delimično naći mir za kojim je tragao. Ponajbolje role ostvaruju Petar Benčina, kao mladi i entuzijastični Konstantin, jer se njegov lik pojavljuje u više slojeva i nijansi i Igor Damnjanović, u liku Konstantinova prijatelja Helvija, koji se ističe sasvim pribranim i efektnim držanjem.

Anahroni igrokaz patriotskih maski
Predstava Konstantin - znamenje anđela predstavlja anahroni, prevaziđeni koncept scenske postavke koji ne služi na ponos srpskom nacionalnom teatru, već na sramotu usled nestručnosti, površnosti i udvorništva kojima se predstavio. Teatar nije školski čas, mesto gde će se gledaocu prepričavati 'utvrđena' državna kvazideologija patriotske kulture već mesto gde se prevazilaze konflikti i strogo definisane granice, a problemi uvek iznova kritički razmatraju. Niče bi rekao da se današnji čovek još uvek vrti naokolo kao turista u vrtu istorije smatrajući je za jednu ostavu pozorišnih maski koje se mogu staviti ili skinuti po svojoj volji.
Iako se puno puta čulo da nova vlada Srbije, kada je o kulturi reč, vodi politiku zaokreta i uvažavanja različitih stavova ovim se pozorišnim činom najasnije pokazalo da politička lica iz devedesetih godina i dalje neguju, a sada imaju priliku i državno propagirati, svoje neutemeljene stavove o neophodnosti povratka kulturi zasnovanoj na tradiciji nerešenih dugova iz prošlosti. Trenutno, takav kulturni moto doprinosi njihovoj popularnosti ali je jasno da se slika patriotske kulture iz njihove vizure ruši kao kula od karata usled neargumentovanih i plitkih umetničkih dela kojima pribegavaju zarad malo političke popularnosti. Kako je to napisao Peter McLaren: „Herojski kult modernizma, koji je naturalizovao moć i preimućstvo „mrtvog belog čoveka“ i priuštio patologiji dominacije status kulturnog rezona, samo je utvrdio istoriju truljenja, poraza i moralne panike.
  Nenad Obradović
 
Dalje od oficijelnog, bliže avangardnom
1-30. 04. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013