|
|
|
|
|
|
|
Banalno korišćenje umetnosti
u političke svrhe
Kultura
kao prilika za ispunjenje ideoloških snova
Predstava
Konstantin - znamenje anđela, nastala
u povodu obeležavanja 1700 godina od donošenja
Milanskog edikta kojim je hrišćanstvo
postalo ravnopravna vera rimskog carstva,
premijerno je izvedena u Beogradu uz pompezno
prisustvo državnog vrha i neskrivene simpatije
brojnih intelektualnih krugova. Zbog tih
izvanumetničkih činjenica, ova predstava
postala je znakovito obeležje patriotskog
smera u kulturnoj politici Srbije, čiji
je pravac ranije najavilo Ministarstvo
kulture na čelu sa Bratislavom Petkovićem.
Sam čin izvedbe, uz estradno odobravanje
državnih i drugih zvanica, predstavlja
opomenu da je srpska kultura u velikoj
opasnosti od provincijalizacije i malograđanštine
i da kao takva, poslušna i udvorička,
državi daje šansu da pomoću nje ispunjava
svoje ideološke snove o patriotskoj kulturi
dovedenoj do nihilističkog realizma, uz
obilato korišćenje jezika koji je, da
parafraziram Radomira Konstantinovića,
egzistencijalno banalan
Nasilno udaljavanje umetnosti iz stvarnosne
pozicije, pojačano mitsko utelovljenje
svetske istorije uz, obavezno, referisanje
na posebnost u odnosu na druge svetske
događajnosti doprinosi življenju kulta
malograđanštine u kojima palanački duh
poprima razmere epidemije. Umetnost kulta
žrtve, poput ovoga pozorišnog projekta,
nije ništa drugo nego opsesivno razmatranje
sopstva kao podanika koji traži opravdanje
za vlastite greške u nekom moćnijem od
sebe - takva situacija jeste diskontinuitet
s nasleđem prosvetiteljstva, opsesija
koja svoju relevantnost gradi na organsko-jedinstvenom
duhu protivnom vremenu.
Kulturni ustanak
Banalno korišćenje umetnosti u političke
svrhe nasilno je prekrajanje suštine umetničkog
dela i njegove kritičke pozicije u svakom
društvu. Korišćenje takvih praksi danas
pokazuje nedovoljno razumevanjem umetnosti
ili šire kulturnog razvoja i njegovih
uticaja. Teoretičarka umetnosti Milena
Dragićević Šešić kulturni razvoj vidi
kao svetski proces, u kome dolazi
do homogenizacionih procesa, ujednačavanja
oblika i stila življenja ljudi širom sveta
i stvaranja zajedničkih, novih svetskih
kulturnih obrazaca i iz toga zaključuje
da je kulturu potrebno proučavati u najširem,
svetskom kulturološkom kontekstu. Činjenica
da je predstava Konstantin svedena na
lokalnu i istorijski neutemeljenu priču
o caru Konstantinu i narodu, vekovnom
mučeniku koji stradava od onih koji su
Isusa razapeli na krst, govori o odlučnosti
da se nova kulturna politika Srbije vrati
u prošlost, u mitomanske ideje krvavih
tragova i na taj način definitvo podigne
ustanak protiv same sebe.
Termin ustanak u kulturi prvi put je upotrebljen
u tekstu Vreme je za prvi kulturni
ustanak Dragana Kolarevića, savetnika
srpskog ministra kulture, u avgustu 2012.
godine. To je bio manifest državnog plana
o povratku tradicionalnih vrednosti u
srpskom kulturu što bi, kako je to slikovito
opisao Kolarević, konačno oslobodilo Srbiju
od kulturne okupacije zapada i njenih
negativnih uticaja. Na kraju svog teksta
Kolarević kaže: „Zašto ne bismo svi koji
volimo i živimo za jezičku umetnost žrtvovali
deo sebe za bolju budućnost, za naše potomke?
Zašto svojim skromnim novcem, s glumcima
koji imaju nacionalnu svest ne bismo stvorili
alternativno pozorište. Nisu nam potrebne
prljave mafijaške pare ni mrvice sa bogate
trpeze državne titoističke birokratije.“
Predstava Konstantin, znamenje anđela
predstavlja upravo to alternativno pozorište
sa razvijenim nacionalnim ponosom, odvojeno
od ideja prosvetiteljstva, ravnopravnosti
i kritičke javnosti. U tome smislu ne
čudi što se estradizacija prostora pozorišta
provodi po modelu visoke politike i snova
o ispunjenju ideoloških stavova. O tome
u eseju Poraz mišljenja Alain
Finkielkrau kaže: „Osvetničko ili mazohističko
apsorbovanje onoga što je kultivisano
(duhovni život) u kulturalno (obični život)
zamenjeno je jednom vrstom vesele zbrke
koja sveukupnost kulturnih radnji uzdiže
u rang velikih ostvarenja čovečanstva.''
Finansijske nejasnoće
Predstava Konstantin, dospela je u javnost,
sasvim neočekivano, još pre premijerne
izvedbe. Nije se radilo o iznenadnom verskom
prosvetljenju javnosti ili preteranom
interesovanju za život i delo rimskog
cara Konstantina, već su lavinu pitanja
pokrenule finansijske nejasnoće oko ovoga
projekta. Pisalo se o basnoslovno velikim
honorarima za predstavu koju su svesrdno
podržale političke garniture u Srbiji,
a o kojoj smo pre premijere znali tek
toliko da u njoj igra 'brojni glumački
ansambl' i da je, kako je to poetski ustvrdio
reditelj Jug Radivojević, ova predstava
na ponos srpskog teatra, jer se nalazi
na tragu Šekspira.
Predstava je nastala na osnovu drame Konstantin
mladog pisca Dejana Stojiljkovića, u dramaturškoj
obradi Ivana Velisavljevića i scenskoj
adaptaciji Spasoja Ž. Milovanovića. Radi
se o tematizaciji života i dela rimskog
cara Konstantina koji je, pre 1700 godina,
doneo Milanski edikt, kojim je hrišćanstvo
postalo ravnopravna vera u rimskom carstvu.
Dramska struktura na sceni poprima razmere
karikature, s obzirom da se ne nazire
jasna dramaturška linija niti čvršći rediteljski
koncept. Na sceni se smenjuju prizori
iz Konstantinovog života, koji se prikazuje
u tri životne dobi, dok ostali likovi
zauzimaju tek neznatni tok radnje. Pokušavajući
lik Konstantina izdići na pijedestal i
njegovu teskobu prikazati kao 'put prema
nebu' predstava postaje tek skica njegovog
lika, jer se od prenatrpanih motiva, priča
i bezličnih figura koje šetaju scenom
gubi bilo kakav utisak studioznijeg skiciranja
ličnosti cara Konstantina.
Kao i svaka istorijska ličnost koju određena
politička garnitura zloupotrebljava kao
način za ostvarenje svojih političkih
ideala i Konstantinov lik podložan je
raznim manipulacijama. U slučaju pomenute
predstave, neargumentovano preuveličavanje
njegove istorijske uloge ne zahteva gledaoce
- građane već poslušnu publiku koja u
tome činu vidi patriotski zanos i ispravljanje
istorijskih nepravdi, dakle publiku političkog
miljea. Car Konstantin crkvu je institucionalizovao
i uveo pojam verske tolerancije ali pitanje
je, kako piše Mirko Đorđević, kako će
,,poruka svetu i čoveku koju je formulisao
Isus iz Nazareta među ribarima na Galilejskom
jezeru da izdrži proveru u susretu sa
civilizacijskim nasleđem antičkog sveta.’’
Pravednici i izdajnici
Scenska postavka drame o caru Konstantinu
ima više problematičnih mesta, a centralno
zauzimaju njene pogrešne istorijske reference.
Dok se s jedne strane bavi likom Konstantina,
pravednika koji čeka da 'dodirne nebo',
uz isticanje nekoliko likova hrišćana
(robinja Lidija, Konstantinova majka Jelena)
koji su prikazani kao izmučene individue
olako prepuštene smrti jer na „ovaj svet
nisu došle da uživaju“, sa druge strane
se potencira jako izražena pohlepa, zloba
i izdaja „kod onih koji su Isusa razapeli
na krst“ što ukazuje na ključno zanemarivanje
značenja edikta zbog kojega je nastala
predstava. Ako se danas u svetu događaju
masovna ubistva i izleti mržnje u ime
vere, ako je vera vekovima bila više izvor
nemira nego li propagiranog mira, onda
se ovakve prilike obeležavanja godišnjica
verskih događaja u umetničkim okvirima
vide kao susret a ne razdor, kao mesto
kritike i ironije, duhovite opaske i aktivističkog
pristupa. U slučaju ove predstave reč
je o prepričavanju istorijskog događaja,
koji usled nedostatka bilo kakvog rediteljskog
pečata ne zaslužuje podrobniju analizu.
Savremeno kao
privid
Scenografija Aleksandra Denića postavljena
je u vidu stepenica na kojima se radnja
i dešava. Potpuno je nejasno kakvu simboliku
ponuđeno rešenje ostavlja, jer se do kraja
predstave ne nazire bilo kakva funkcija
ovako besmislenog scenskog dekora. Iza
se nalazi veliko platno sa video materijalom,
potpisuje ga Dorijan Kolundžija, koji
u predstavi ne daje nikakvu relevantnu
simboliku. Reč je o video materijalima
u crno beloj boji, sa oznakama određene
moderne simbolike, ali toliko neusklađenim
sa scenskom 'pričom' da počesto postaju
suvišan element koji iritira svojim promašenim
rešenjima. Kostimi su jednolični, gotovo
identični i ne daju nikakvu dodatnu referencu
iako se kostimografija mogla, s obzirom
da u pozadini imamo video materijal sa
'savremnim' motivima, iskoristiti kao
način za povezivanje istorijskog sa savremenim.
Drugim rečima, predstava je usled ovako
grube koncepcije ostala zarobljena u klišejima
istorije više nego je izazvala polemiku
u gledalištu ili našla načina da dotakne
gledaoca.
Gluma na rubu
dopuštenog
Takva dramaturška i rediteljska rešenja
glumcima ostavljaju malo prostora. Većina
njih igra površno, s naglašenom afektacijom
i 'okamenjenim' izrazom. Usled portretisanja
skica a ne likova većina njih ima poteškoće
da scenski izrazi lik koji tumači, što
se ponajbolje vidi u karikaturalnim rolama
Mirka Babića, kao Konstantinovog oca,
Snežane Petrović, u liku Konstantinove
majke Jelene i Aleksandre Ćosić, koja
nastupa u ulozi Konstatinove prve žene
Minervine. Prenaglašeno, gotovo na ivici
dozvoljenog igra i Miodrag Krivokapić
koji na sceni utelotvoruje Konstantina
u poznim godinama. Njegovo je držanje,
uz čudne krike i povike, promašeno 'čitanje'
Konstantina koji pred smrt uspeva delimično
naći mir za kojim je tragao. Ponajbolje
role ostvaruju Petar Benčina, kao mladi
i entuzijastični Konstantin, jer se njegov
lik pojavljuje u više slojeva i nijansi
i Igor Damnjanović, u liku Konstantinova
prijatelja Helvija, koji se ističe sasvim
pribranim i efektnim držanjem.
Anahroni igrokaz
patriotskih maski
Predstava Konstantin - znamenje anđela
predstavlja anahroni, prevaziđeni koncept
scenske postavke koji ne služi na ponos
srpskom nacionalnom teatru, već na sramotu
usled nestručnosti, površnosti i udvorništva
kojima se predstavio. Teatar nije školski
čas, mesto gde će se gledaocu prepričavati
'utvrđena' državna kvazideologija patriotske
kulture već mesto gde se prevazilaze konflikti
i strogo definisane granice, a problemi
uvek iznova kritički razmatraju. Niče bi
rekao da se današnji čovek još uvek vrti
naokolo kao turista u vrtu istorije smatrajući
je za jednu ostavu pozorišnih maski koje
se mogu staviti ili skinuti po svojoj volji.
Iako se puno puta čulo da nova vlada Srbije,
kada je o kulturi reč, vodi politiku zaokreta
i uvažavanja različitih stavova ovim se
pozorišnim činom najasnije pokazalo da politička
lica iz devedesetih godina i dalje neguju,
a sada imaju priliku i državno propagirati,
svoje neutemeljene stavove o neophodnosti
povratka kulturi zasnovanoj na tradiciji
nerešenih dugova iz prošlosti. Trenutno,
takav kulturni moto doprinosi njihovoj popularnosti
ali je jasno da se slika patriotske kulture
iz njihove vizure ruši kao kula od karata
usled neargumentovanih i plitkih umetničkih
dela kojima pribegavaju zarad malo političke
popularnosti. Kako je to napisao Peter McLaren:
„Herojski kult modernizma, koji je naturalizovao
moć i preimućstvo „mrtvog belog čoveka“
i priuštio patologiji dominacije status
kulturnog rezona, samo je utvrdio istoriju
truljenja, poraza i moralne panike.
|
|
Nenad Obradović |
|
|
|
|
| | | | | |