U načelu i prema Rječniku simbola Jean Chevaliera – Alaina Gheerbranta /Nakladni zavod Matica hrvatska. Zagreb, 1987. godine. Drugo prošireno izdanje./ žrtva je simbol odricanja od zemaljskih veza iz ljubavi prema duhu ili božanstvu. U svim se predajama sreće simbol žrtvovanja sina ili kćeri /pa i drage žene, kao u Skadru na Bojani/, od kojih je najpoznatiji primjer Abrahama i Izaka... Smisao žrtve može se izokrenuti: takav je primjer Agamemnona koji žrtvuje Ifigeniju, ili primjeri u kojima pokoravanje proročanstvu prikriva druge motive, osobito taštinu i osvetu.
Jedina valjana žrtva jest pročišćenje duše od svake egzaltiranosti, pročišćenje koje je jedan od najčešćih simbola nevina životinja, ovan /DIES, 69/. Žrtva je povezana s idejom razmjene na razini tvoračke ili duhovne energije. Što je žrtva dragocjenija to će zauzvrat dobivena duhovna energija biti moćnija, bez obzira na cilj pročišćenja ili umilostivljenja.
Cijeli oblik simbola pojavljuje se u pojmu žrtve: budući da materijalno dobro simbolizira duhovno dobro, prinošenje prvoga iznuđuje naknadu potonjeg, kao pravednu i strogu naknadu, moglo bi se reći. Sve vrline žrtve, koje će u magiji biti izopačene, upravo u tom odnosu materija – duh i u uvjerenju da je posredstvom materijalnih sila moguće djelovati na duhovne sile.

Sama riječ fenomen –ena, grč./fainomenon – pojavljujem se/, 1. fil. pojava u idealističkoj filosofiji – subjektivna pojava koja postoji i očituje se samo u svijesti: u Kantovoj filosofiji stavlja se fenomen nasuprot noumenu; 2. rijetka /izuzetna/ pojava /npr. u prirodi, nešto znamenito; neobičan slučaj, čudo, rijetkost, izuzetak, iznimka, fenomenalan, -lna, -lno – vrlo rijedak, sasvim neobičan, vrlo čudan, izuzetan, izniman, izvanredan; fenomenalizam, -zma – subjektivno-idealistički pravac u filosofiji, negira postojanje objektivnoga svijeta i smatra jedino realnima pojave svijesti – fenomene.
Tako je i fenomenologija /grč./ nauka o pojavama, znanost nezavisna od iskustva, opisivanje i određivanje pojava u određenom području.
U ljudskom iskustvu se javljaju dva različna principa postojanja što nazivamo fenomenalni dualizam: fizični i psihični /kao materija i kao duh i, ne izjednačavaju se ni u čemu. Naprotiv./.

Sam izraz fenomen ima više fizioloških značenja. Prvo, on je pojavljivanje ili pokazivanje nečega u osjetilnom iskustvu. Drugo, fenomen znači i ono što se nije neposredno pokazalo u određenoj pojavi, nego se tek najavilo i nagovijestilo. Kada se naznačeno pokaže kao prezentno samo na sebi – tada možemo govoriti o pravom fenomenu u izvornom smislu i značenju onoga što se pojavljuje ili pokazuje.
Fenomenologija i nastoji oko toga posljednjeg značenja i njegovoga dosezanja/dohvaćanja. Dakle, fenomenilizam nastoji biti gnoseološki /filosofski spoznajni/ pravac koji predmete iskustva nastoji promatrati kao pojave nespoznatljivih stvari o sebi /Imanuel Kant, Schopenhauer, Herbert.../. Fenomenilizam je inače, spoznajnoteorijsko stajalište koje je izgradio prvenstveno Imanuel Kant, a priključili su se A. Comte, H. Spenser i dr.
Fenomenilizam ima vrlo značajnu ulogu u stvaranju i razvoju brojnih naučno teorijskih spoznaja o svijetu.

Tako, fenomenologija postaje nauka, u najširem značenju i znanost o fenomenima, pojavama, s prvotnim zadatkom da otkrije razliku između privida i istine. Kako se pojave javljaju u svijesti, ona i opisuje i objašnjava te svjestite pojave. Ona označava i teoriju o empirijskim pojavama za razliku od znanosti o stvarima po sebi. Zato i možemo razumijevati Hegelovu Fenomenologiju duha kao metafizičko značenje i smisao i u materijalnom svijetu.
Fenomenologija je danas poseban pravac u historiji filozofije čijim se začetnikom smatra Edmund Huserl koji je istupio s tezom: natrag ka stvarima i otklanjao subjektivističke apstraktnoteorijske rasprave i stvarao kritičke temelje znanstvenog mišljenja općenito...

Čin žrtve u Starom zavjetu /a tako i u drugim objavama/, simbolizira čovjekovo priznanje božanske nadmoći.
Žrtva u hebrejskoj misli posjeduje posve osobni smisao. Život valja uvijek voljeti više nego smrt i žrtvovanje života, to jest, nego mučeništvo koje je valjano samo ako je riječ o žrtvovanju života da bi se posvjedočio viši život u jedinstvu Boga.
Žrtvovanje ljudi strogo je zabranjeno i zamijenjeno žrtvovanjem životinja.
U askezi nikad nije posrijedi žrtvovanje tjelesnih što bi za posljedicu moglo imati potiskivanje. Žrtva nikad ne znači osakaćenje prirode, jer između tijela i duše vlada jedinstvo, oboje je u sprezi i pomaže jedno drugo. Ta je povezanost utoliko jača i čvršća što je, u hebrejskom shvatanju, materijalna podloga duše krv.

Nerijetko, uz mnoga i raznolika značenja, poimanje žrtve ima i negativan prizvuk, jer podrazumijeva kako je potrebno učiniti nešto teško, odreći se nečega osobnog u znak poštovanja ili napraviti izraz zdovoljštine/satisfakcije, umilostiviti Stvoritelja za osobno učinjene grijehe. To je u izvjesnoj mjeri zasjenilo pozitivno poimanje žrtve, prije svega u Bibliji koja žrtvu shvaća kao dar Bogu koji uspostavlja zajedništvo i čisti od grijeha. Zgoda o Abrahamu i Izaku pokazuje da je Izrael već upočetku odbacio žrtvovanje ljudi i umjesto njih žrtvovao životinje.
Ista pojava u islamu se može tumačiti kao filosofska, pa i literarna sekvenca i hiperbolična metafora o ispravnosti i snazi vjere u Stvoritelja Svega. Bespogovorno vjerujući Stvoritelja Svega, Ibrahim a. s. /nazivan i Allahovim miljenikom/, u trenutku prinošenja noža grlu svoga sina Ismaila, neporecivo spreman da ga žrtvuje, vidio je kako nož prinosi grlu ovna sa crnim runom.
/Što snažno sugerira Božju Volju da Ibrahimu a. s. zauzvrat sačuva dijete koje je u potpunom vjerovanju bio spreman žrtvovati./
Etc.
U novije vrijeme shvatanje je s pojma davanja prenijeto /do/ na žrtvovanje sebe kao uvjet zajedništva. Istjecanje života iz žrtvovane životinje shvatano je kao proces izjednačavanja i sjedinjenja sa Bogom. Dakle, nije smisao u ubijanju/žrtvovanju životinje, već u prizoru koji ujedinjuje čovjeka u vjeri sa Bogom.
Tako je žrtva i dobila smisao sjedinjenja sa Bogom i istodobno dokazivanja snage osobne vjere, mada se žrtvovanje i dalje povezuje sa zadovoljštinom i pokorom ispred Božje Snage i Moći.
Jedno, cjelovito poimanje žrtve u Novom zavjetu izjednačeno je s Kristovim životom, smrću i uskrsnućem – kao put stjecanja ljubavi i duhovnog blagostanja, bogoštovlja i pomirenja koje je potrebno ljudima općenito.

Od prvobitno, mitski i religijski misleno artikulirane svrhe i smisla žrtve i žrtvovanja, povijesno i antropologijski žrtva se saobražavala sama svome smislu do nivoa na kojem postala sama sebi svrhom – tj. uništavanjem prije svega ljudskih života bez stvarne svrhovitosti /ako tako prihvatamo prvobitni mitološki i religijski smisao artikuliranja žrtvovanja i opstajanja žrtve u čovjekovoj svijesti i društvenoj memoriji/.
Dakle, kao proizvod fenomenologijskog shvatanja žrtve i potrebe da se filosofski dosegne čist fenomen, došlo se i do poimanja i izjednačavanja pojma žrtva kao nedužnog /ili zločinački/ ubijenog čovjeka koji nije mogao imati nikakvu odgovornost spram sile koja ga nadilazi svojim moćima u svim aspektima njegovoga opstanka.
Pokušaj i nastojanje da se žrtva artikulira i nametne kao izvršenje ideološki opskurnog političkog cilja proskribovao je banalnu ljudsku misao – ideju međusobnih ljudskih podjela – segregacije na one koji zavrijeđuju biti živi kao odabrani za život /arijevci/ i one koji nisu vrijedni takve mogućnosti ili opcije, pa mogu kao rasa ili vjera /semiti, crnci, žuti, crveni, jevreji, muslimani, romi, hrišćani/kršćani, etc./ biti likvidirani i istrijebljeni jer su, ne samo nekorisni, već i štetni, a njihova likvidacija koristi većini /koja ostaje u životu, a osim svega, raspolaže silom i sredstvima istrebljenja/ uništenja.
Tako su oblikovane fašističke i genocidne ideje čijim su artikuliranju nažalost, nerijetko, na ruku išla i ili bila zloupotrebljavana određena naučna postignuća /npr. eugenika/, pa i kulturnoumjetnička djelatnost koja neodmjerno podržava i afirmira zločince i njihove ideje /dakle i naučnici/intelektualci i umjetnici, koji su ponekad i sami pristajali uz takve zamisli i bili njihovi akteri/.

Moglo bi se reći /u antropologijskom smislu da su takve ideje postojale oduvijek/, ali da su u nekim razdobljima ljudske povijesti dobijale posebnu snagu i smisao, tj. ideološkopolitičku,  organizacijsku i materijalnu potporu i podršku organiziranih društvenih snaga koje su se saobražavale i pridonosile njihovoj realizaciji, kao npr. u vremenima u kojima eskalira ideologija  nacionalizma, šovinizma i fašizma.
Ljudska bića i njihovi životi označeni rasnim i religijskim porijeklom bili su ideološki i politički krajnje proskribirani kao nevrijedni i predodređeni – za odstrijel i žrtvovanje kao manje vrijedan ljudski materijal među drugim ljudskim i organskim bićima.
Time se bavila i nauka prema osobnoj građi tijela, podrijetlu čovjeka, pradavnim i suvremenim fizičkim tipovima izgleda čovjeka, itd.
U filosofiji/antropologiji, riječ je o učenju o biti čovjeka, o njegovoj ulozi i položaju u svijetu, te o smislu njegova postojanja. /Pri čemu se antropolog koristi i antropometrijom – mjerenjem i uspoređivanjem ljudskih tijela i njihovih dijelova u međusobnom odnosu, značenja i smislova.../

Neporecivo, žrtva je postala najviša mjera i kriterijum humanističkog poimanja čovjeka i njegovoga života. Ustvari, čovjek vrijedi onoliko koliko ima i može žrtvovati za svoj najviši cilj – opstanak. Tako se došlo do razumijevanja da je ŽIVOT najveća vrijednost kojom čovjek osobno raspolaže.
Živ čovjek može sve. Mrtav, više, ništa. Jedino, ako je darovao život na žrtveniku općeg života života – oltar svoje Domovine – živ je zauvijek, u Vječnosti.

Pitanje fenomena žrtve izuzetno je složeno u društvenom, u interakcijskom /sociološkom/ smislu. O žrtvi svi znaju i ona je svima na raspolaganju. Politici posebno. Žrtva je iznimno pogodna za dnevnopolitičku upotrebu i kao takva veoma rado zlo/rabljena.
No, to možda sugerira i filosofski smisao života i žrtve kao dio ispunjavanja opće svrhovitosti u Svemiru... Mada, ni najmanje nije jednostavno razumjeti kako se zbog neke svrhovitosti, pa i svemirskog ispunjenja moralo dogoditi more nikakvim zakonima zaštićenih ili sankcioniranih ljudskih žrtava.

Kako god da promišljamo žrtvu, poražava nas i misao da iza žrtve uvijek stoje ljudi, manje i više organizirani, tj. i ljudi kao društvo i ljudi kao pojedinci i njihove politike, ideologije, pravo. Pitanje koje uznemirava tiče se njihovoga razuma i strasti – kojim se vode i koje ih nose u izvršenju čina žrtvovanja, ustvari: izvršenja zločina. To je i pitanje stvarne ljudske nevjerice da su organizirani ljudi i društva takvo što mogli napraviti kao što je Treblinka, Mauthausenn, Auschwitz, Jasenovac, Banjica, Staro sajmište, Gulag, razoriti Vukovar i pobiti ljude na Ovčari, posjesti Srebrenicu, a onda počiniti genocidni zločin /oko 8.000 ljudi u produktivnom dobu/, ili organizirati koncentracione logore Trnopolje, Omarska, Batković, Heliodrom, Dretelj, Silos, ubojstva na Kazanima, događaje u Dobrovoljačkoj, na Brčanskoj Malti, opsadu Sarajeva, razaranje Dubrovnika, Mostara, primati ratne zarobljenike u svoju zemlju radi povlačenja po raznim zatvorima, ekonomskog izrabljivanja na najtežim poslovima /rudnici u Srbiji, aleksinac, npr./ ili radi likvidacije i prodaje ljudskih organa Kosovo, uzimanje krvi do posljednje kapi u Bosni, brutalna likvidacija /Crna Gora/, etc.
No, činjenica jest, da nam takva pitanja ispunjavaju živote i u njemu opstaju kao glavni sadržaj do opsesivnog iz generacije u generaciju, nema sumnje da uspijevaju.

Složenost poimanja i postojanja žrtve iz puno razloga, ali prvashodno zbog toga što se žrtvu nastojalo na sve načine učiniti utilitarnom/upotrebljivom činjenicom – kako se to i čini bez dužnog pijeteta i ikakvih mogućih opravdanih razloga /izuzev srodničkih.../, bez ikakve odgovornosti i posljedica. Žrtva je činjenica koju je zbog njezinog konačnog postojanja moguće politički i na druge načine iskoristiti ovdje i sada kao imenovanu ili neimenovanu, ma kada se dogodila.
Za osobnom žrtvom – državnom, nacionalnom, konfesionalnom i obiteljskom – i prečesto se poseže kao za dokazom koji se može neograničeno rabiti u najbanalnije sve svoje i naše potrebe, ali prije svega protiv svojih političkih i ideoloških protivnika.
Ako su žrtva i žrtvovanje svetost, što sugerira vrijednost života koji se prekinuti i ne može nastaviti – morala bi to ostati zauvijek. Morala bi /žrtva/ biti nešto što se nikad i ni u kakvom primjeru ne banalizira.
Međutim, tu vrstu idealiziranog odnosa prema pitanju žrtve i njezinoga statusa nikad nije bilo moguće postići. Žrtva je i prečesto upotrebljavana i zloupotrebljavana u bezboroj modaliteta u vrlo širokom rasponu, a prije svega u političkom dijalogu, kao povijesna i medijski efektna činjeca.

Četništvo u Drugom svjetskom ratu – podrazumijeva i priču o građanskom ratu – tokom velikosrpske fašističke agresije u ratovima na prostoru ex-YU 1990. – 1995. godine samo kako bi se opravdalo/rehabilitiralo poraženo četništvo 1941. – 1945. godine kao takvo, a tako omogućila rehabilitacija Dragoslava Draže Mihailovića Čiče – zapovjednika Kraljeve vojske u Otadžbini.
Bez takve političke priče nema nikakve rehabilitacije, mada, ista prononsira fašistički odnos i četništvo u minulim ratovima /1990. – 1995./ na prostorima ex-YU /jer, ako je to građanski rat, onda nije fašistička velikosrpska agresija!/. Tako bi i branitelji u Republici Hrvatskoj bili ustaše, a u Bosni i Hercegovini izjednačeni sa izdajnicima svoje Domovine koji su izvršili brutalnu agresiju, tj. sa agresorima i stvarnim zločincima, a zbog toga na isti način suđeni i jednako kažnjavani.
/Ovakav stav ne namjerava isključiti odgovornost za zločine počinjene i prepoznate prema međunarodnom pravu, kao ni njihovu krivnju na bilo koji način, ma ko da su. Ustvari, to i jesu oni kojima valja uistinu suditi./

Žrtva se može postati na bezbroj načina. Braneći sebe ili braneći drugog. Braneći svoju domovinu, kućni prag i obitelj. Braneći slabijeg i nejakog, nesposobnog da se odbrani od nasilnika. Brutalnim odvođenjem u zatvor ili koncetracione logore. Hladnokrvnim i planiranim izvođenjem pred streljački stroj za egzekuciju fašističke/zločinačke prirode i zle volje radi likvidacije, ubojstva ili agresijom ostvarene pozicije. Žrtva se može postati u saobraćajnoj nesreći. U avionu koji se srušio ili udario u liticu. U autobusu kojim se putovalo na more, a on se nepažnjom vozača ili nečijom krivnjom strovalio u ponor. Žrtva se može postati herojski i s prkosom. Nasiljem moćnika koji su se pojavili s namjerom ili niotkuda. Kukavički u strahu od smrti i bjekstvu. U elementarnim nepogodama: potresima, vjetrovima, cunamijima, eruptiranjem vulkana – ali u svakom primjeru žrtvom se postaje, definitivno – izlišnim/nepotrebnim gubljenjem ljudskog života.
To žrtvi priskrbljuje određenu uzvišenost i svetost, trajan dignitet i pravo na pamćenje i nezaborav.

Žrtve proizvodi i najčešće zlo/rabi ideologija /ideologija, marksistički shvaćena kao totalitarni aspekt otuđene svijesti, a tako i kao politički ogoljene i neograničene moći i vlasti, svake vrste voluntarizma/.
Izvanredne primjere za sve vrste žrtve proizveli smo sami u ratovima na ex-YU prostoru, 1991. – 1995. godine. Svako se može prisjetiti za svoj groš. Prvo, zajedničkog gubitka već moćne i dobrano uređene države Jugoslavije koja je /kao i njezini građani/ uživala ugled u cijelome svijetu, a potom i fašističkih uzroka ratova i načina sudjelovanja u istima.
/Možemo se prisjetiti i prizora – posprdnog ismijavanja brbljavog Momira Bulatovića i ex predsjednika SRJ Borislava Jovića o temi: kako su oni spletkarili i pravili budalom i ometali sjajnog čovjeka Antu Markovića – predsjednika Saveznog izvršnog vijeća ex-YU da popravi stvari – scene iz filma Propast Jugoslavije koji je snimila BBC./

Sasvim izlišnim ratovima za sve, izuzev za velikosrpski fašistički/ideološki koncept i establišment koji je stvarao Veliku Srbiju – državu svih Srba, izvršena je brutalna gresija, proizvedene su nebrojene, pa i masovne žrtve, silovanja žena i teroriziranja, drastične odmazde, ili zločini s genocidnim namjerama kao npr. u Srebrenici.
Stvarani su koncentracioni logori nacističkog tipa /čije su slike obišle svijet/ na prostorima vlasništva sve tri etnije i konfesije, sve tri vojne sile – od kojih znamo koje su bile legalne /to je bilo uređeno ustavima SFRJ i republika, kao i pratećim zakonima/.
Sada, sa Dejtonskom Republikom Srpskom koju su uknjižili na genocidnoj agresiji koju su izveli, žele da u Bosni i Hercegovini pripadnici Vojske Republike Spske imaju isti tretaman i čak veća i bolja prava nego pripadnici Armije Bosne i Hercegovine /koja je branila i njihovu domovinu/ a koju u svojim medijima nazivaju takozvanom i tako kompletiraju arsenal svojih dokaza da je u Bosni i Hercegovini /ili ratovima koje su fašističkom agresijom prema konceptu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti izazvali u četiri države/ vođen građanski rat /, a da žrtve koje su proizveli – izjednače sa svojim zločinačkim gubicima.
Pri tome u Banja Luci registriraju Ravnogorski četnički pokret i neskriveno vrše postrojavanje i uvježbavanje uniformiranih četnika oko Brčko Districta i kojekuda. Obuzeti fašizmom ne odustaju ni za ič! Ista meta, isto rastojanje kao i 1990. godine.

Stvar je mogla biti zaustavljena na stvarnoj slici i događanju kakvo su producirali narajcani velikosrpskim fašizmom. Dakako, ali nekim suđenjem tipa Nirnberškog procesa, po kratkm postupku. Međutim, organiziran je Međunarodni sud za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji koji sudi desetljećima i košta koliko i Ruanda i Jugoslavija zajedno, a zločince koji zaslužuju samo da budu izvedeni pred streljački stroj kao što su sami izvodili svoje žrtve, puštaju da žive u najboljem konforu i da se godinama sprdaju /svako na svoj način/ sa Tribunalom u Haagu rušeći mu svaki vid ugleda i digniteta.
O čemu je riječ? Pa, Haški tribunal je prihvatio da se u Jugoslaviji dogodio građanski rat, a da su oni koji su izgubili živote žrtve građanskog rata.

Činjenice o žrtvama u događajima koje tek ovlaš pominjemo /ali i drugima/, u Bosni i Hercegovini, npr. imaju na raspolaganju tek dva čovjeka – tvorci, direktori i vlasnici slavnih instituta za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – koji su prisvojili godinama prikupljanu građu, tokom rada državnih komisija za ratne zločine, a koji se /svaki čas/ međusobno osporavaju /ako je riječ o bošnjačkoj strani/.
Oni su do sada uknjižili značajne istupe u različitim situacijama i potrebama, što sugerira, da se kalkulira brojem žrtava i dokazima o ratnim zločinima u najrazličitijim smislovima.
Riječ je o tome, da se trguje i kalkulira brojem žrtava i materijalnim dokazima na različite načine /i u nepoznate svrhe/.
Nevjerojatno je u kakav sve kontekst mogu činjenice biti stavljene, kome i za što sve mogu poslužiti /mada je, u biti, riječ o žrtvama/, pa je cijela stvar sa etičkog stanovišta krajnje upitna i odiše prljavošću.
Žrtve su samo nedužni i zločinački ubijeni ljudi.

Uvjet pa smo loše organizirano i kulturalno promatrano heterogeno, nerazvijeno i neorganizirano društvo, nabijeno negativnim palanačkim mentalitetom i atmosferom u kojoj je osnovno načelo stil /Radomir Konstantinović/ čini, pa nam i fašizam može biti neke vrste moda i društvena neiživljenost, jer o istom ne očitujemo jedinstvenu društvenu svijest, jer najbanalnijim lažima odričemo osobnu odgovornost pred cijelim svijetom.
No, ta okolnost ni najmanje ne može naše intelektualne i etičke potencijale lišavati odgovornosti za postojeću situaciju. Naprotiv. Njihovo prisustvo i odsustvo njihovoga aktiviteta u javnom životu, tu odgovornost povećava iz dana u dan

	Atif Kujundžić