Pred gomilom prizora ljudske patnje
– tragova rata i pljačke, izbeglica, nezaposlenih
i svakidašnjeg nasilja – nije lako biti razborit.
Iako je ono što gledamo očigledno, to još ne znači
da dobro vidimo, a još manje razumemo stvarne
razmere i vrste ljudskih nevolja, njihove izvore
i posledice.
Biće da sve što nas je snašlo i ne možemo razumeti
ukoliko smo zaokupljeni samo svojom nevoljom,
dok svako kuka samo na svom grobu, prituljenih
čula za životne prilike drugih, dakle bez saosećanja
s iskustvom drugih ljudi.
I nije reč samo o osećanjima i razumevanju očiglednog,
nego
i o uvodu u mogućnosti promene. Ukoliko nas ne zanima
šta ljudi u nevolji konkretno čine da se iz nje
izbave, bivamo opsednuti mistifikovanom sudbinom,
zarobljeni opsesijom o svemoći onih koji nanose
patnje drugima i prepušteni ponudama raznih spasilaca.
N.
P.
Svaštalice Došli smo da damo, a
ne da uzimamo – Princeza Katarina Karađorđević Nisu svi sposobni da
budu gazde u Srbiji – Mlađan Dinkić
Mi ne tražimo vlast, već samo izbore – Tomislav
Nikolić Možemo više nego što možemo – Akademik
Dobrica Ćosić
Vraćam pištolj, neka me linčuju – Velimir Ilić