Jedno lično iskustvo

Merila društvene normalnosti

Ideja po kojoj se ljudi ne bi međusobno ubijali i iskorištavali i koji bi iz svoje autonomije gradili društvo slobodno udruženih individua, a kao uporište i kriterij društvene normalnosti, ni danas nije, u vrijeme sveopšteg cinizma, suvišna i bez ikakve vrijednosti

Kao student i neposredno nakon završetka studija upoznao sam se s nekim aspektima djelovanja onog što se nazivalo, a i danas se naziva praxis filozofijom, a obično se veže za djelovanje časopisa Praxis i njegove saradnike, te Korčulansku ljetnu školu i njene učesnike (mada se isključivo na to ne može svesti to djelovanje). Moje iskustvo vezano za ovo djelovanje formiralo se kroz višestruki odnos: bio sam student kod profesora koji su pripadali krugu saradnika časopisa i učesnika Škole (studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu sam upisao 1964, iste godine kada je izašao prvi broj Praxisa), odlazio sam na Korčulansku ljetnu školu, s nekima od njih (iz Zagreba i Beograda) sarađivao sam kao urednik lista Student, većinu sam, neke više neke manje, i lično poznavao.
Zapazio sam da se poslednjih godina (u povodu izlaska neke knjige, smrti nekog od pripadnika ovog filozofskog kruga ili naprosto sjećanja na vrijeme prije četrdesetak godina) u prigodničarskim govorima, u novinama i ad hoc organizovanim tribinama, o djelovanju ljudi okupljenih oko časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole govori kao o filozofski istovrsnoj grupi ljudi, pa se onda kaže da su neki od njih (tu se onda obično navodi, nazovimo to tako, »beogradska trojka«) pri kraju jugoslavenske krize napustili svoja ranija stanovišta, te da su od kritičkih mislilaca postali apologete novouspostavljenog stanja natopljenog radikalnim nacionalizmom ili da su, gledano s druge strane, neki od njih, mada s relativno velikim zakašnjenjem, shvatili svoja ranija zastranjivanja i tako kupili pravo učešća u javnom životu – dobrovoljno su, bez ikakve fizičke prisile, revidirali svoja uvjerenja – što je izraz koji se odnosio na one nesretnike koji su i fizičkom i svakom drugom torturom prisiljavani na to. Moje sjećanje na vrijeme studija i neposredno nakon njega, na te ljude i na utiske koje su na mene ostavljali njihovi tekstovi, govorilo mi je da su se oni već od samih početaka uvelike međusobno razlikovali. Valja stoga navesti neke od njih i upitati se šta bi to moglo biti po čemu bi ih se moglo svrstati u istu grupu. Pođimo od članova redakcije časopisa Praxis: Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Gajo Petrović, Rudi Supek i Predrag Vranicki. Na primer, Danko Grlić i Predrag Vranicki se svakako u mnogo čemu više razlikuju nego što su isti ili slični: i po filozofskom interesu, po tematizaciji radova, i po njima važnim autorima, i po temperamentu i po biografijama. Za sve bi se njih moglo naći više razlika nego sličnosti. Isto bi se moglo reći za članove Redakcijskog savjeta iz Beograda (Mihailo Đurić, Veljko Korać, Andrija Krešić, Mihailo Marković, Zagorka Golubović, Svetozar

Stojanović, Ljubo Tadić i Miladin Životić), kao one iz drugih jugoslavenskih univerzitetskih centara (npr. Abdulah Šarčević iz Sarajeva ili Veljko Rus iz Ljubljane), a također i za mnoge strance (npr. Zygmunt Bauman, Leszek Kolakowski, Karel Kosik, Georg Lukacs, Jürgen Habermas ili Herbert Marcuse). Među jugoslavenskim članovima Redakcije i Savjeta razlike su višestruke: značajno su se razlikovali po dobi, po tome što su odrasli i živjeli u različitim sredinama, po mjestu i načinu fakultetskog obrazovanja, po različitom odnosu prema filozofskoj tradiciji, po različitom angažmanu u Drugom svjetskom ratu (po svoj prilici, ratu svih ratova na jugoslavenskom području – ratu koji je u sebi izrazio razne mogućnosti i prakse ranijih i budućih zbivanja), po, što je tada bilo vrlo važno,
		Petar Kukac Nađapati, Do pustare se čuje muzika sa radija, 1932.

članstvu u Savezu komunista (neki to nisu bili, neki su bili pa su isključeni, a neki su ostali članovi sve do raspada te organizacije), po tome što su neki bili isključeni s fakulteta a neki ne, neki su obnašali funkciju dekana i rektora, a neki u socijalističkom sistemu stekli i zatvorsko iskustvo. Činili su grupu ljudi sa značajnim razlikama u životnom iskustvu, koje je, koliko se sjećam, ponekad djelovalo stimulativno na njihove međusobne odnose, a ponekad je među njih unosilo nemir i nesporazume (npr. slučaj Praxis International). Sigurno je jedno, a kada se radi o homogenosti ove grupe (članova redakcije i Redakcijskog savjeta): radi se o muškom društvu. Od svih njih, a bilo ih je 51, samo su dvije bile žene: Zagorka Golubović i Agnes Heller. Ovaj podatak može govoriti više o vremenu u kojem su oni djelovali nego o njima samima. To je opšte mjesto iz kojega se ne mogu izvoditi neka obilježja koja bi bila karakteristična samo za njih. Oni se, tako mi se čini, kao grupa konstituiraju više u odnosu na vrijeme i društvene okolnosti i one nikad zanemarene »Druge« nego iz nekog jedinstvenog saznajno-teorijskog uporišta. Niko zapravo i ne može djelovati izvan svog vremena. U njemu, tom djelovanju, uvijek ostaju upisani znakovi vremena, kako oni iz svakodnevice tako i oni koji se nastoje transponirati u trajnije oblike. Ali oni, i po tome sebe čine zasebnim, i reflektiraju svoje vrijeme, misaono ga zahvaćaju, čineći od toga, samopostavljajući se u svom vremenu, ne samo filozofski već i društveni angažman.
U uvodnom tekstu prvog broja s naslovom »Čemu Praxis?«, kaže se da će časopis, mada u osnovi inspiriran Marxom, »objavljivati ne samo radove marksista, već i radove onih koji se bave teorijskim problemima koji nas tište«, pa se dodaje da ti nemarksisti kao »inteligentni kritičari« Marxove misli toj istoj misli mogu prije pridonijeti »nego ograničeni i dogmatski pristalice«. Časopis kojeg po samorazumijevanju pokreću marksisti, uspostavlja se ne nasuprot nemarksista (oni će kao inteligentni kritičari Marxa dobro doći kao saradnici) već nasuprot »ograničenih i dogmatskih pristalica«. »Drugi«, među onima koji se bave filozofijom, su dakle dogmatičari. Vrijeme i društvo u kojemu se časopis pokreće ispunjeni su, zapravo, dogmatičarima koji nastoje da i vrijeme i društvo čuvaju kao svoje zarobljenike. Časopis se pokreće da iz teorijske perspektive učestvuje u njihovom otvaranju i pomogne »razvoju autentičnog, humanističkog socijalizma« i »slobodne ljudske ličnosti«. Upotrebom grčkog oblika riječi u naslovu časopisa hoće se podsjetiti na to da misleći, poput starih Grka, »o onome najsvakodnevnijem, ne previđamo ono što je u njemu nesvakodnevno i bitno«. Kaže se da časopis neće, a s obzirom na naznačenu svrhu, biti usko »stručan«, samo »filozofski« u »tradicionalnom smislu« nego će, kao »živa potreba našeg vremena«, raspravljati »o aktuelnim problemima jugoslavenskog socijalizma i suvremenog svijeta i čovjeka«. A »suvremeni svijet je još uvijek svijet ekonomske eksploatacije, nacionalne neravnopravnosti, političke neslobode, duhovne praznine, svijet bijede, gladi, mržnje, rata i straha«. Redakcija će, kaže se u ovom uvodnom, programskom tekstu, »usmjeravajući časopis na goruća pitanja suvremenog svijeta i filozofije... nastojati da se u časopisu njeguje nepoštedna kritika postojeće zbilje«, jer je »kritičnost koja ide do korijena stvari ne prezajući ni od kakvih konzekvencija jedna od bitnih karakteristika svake prave filozofije«. Ovaj programski tekst artikulira misaono htijenje pripadnika ove grupe akademskih intelektualaca. To je ono što njima, uz sve postojeće razlike, osigurava zajedničku pozadinu, što ih, bar neko vrijeme, čini jednom grupacijom. Moje mi sjećanje kazuje da bi se njihovo djelovanje, i grupno i individualno, moglo, unutar ovog programskog okvira, pratiti bar jedno i pol desetljeće od izlaska prvog broja časopisa Praxis, a za neke i do danas ili do kraja njihovog životnog djelovanja.

Slobodno i kritički radikalno filozofsko djelovanje koje u svoje razmatranje uključuje i ono »najsvakodnevnije« u vremenu u kojem se oglašava ne može ostati neprimijećeno i bez nekog odgovora. Sjećam se, dok sam bio student, stalne napetosti između ovog djelovanja i sila koje su nastojale određivati i kontrolirati okolnosti. Ova napetost nije bila nešto izuzetno, neko ekskluzivno svojstvo koje je karakteriziralo odnose pripadnika ovog filozofskog kruga i predstavnika političkog sistema. Ona je bila sistemski ugrađena u način funkcioniranja jugoslavenskog društva. Naime, pokušaj da se iz sukoba s Informbiroom iznađe novi tip legitimacije poretka doveo je do višestrukog rascijepa čiji bi se početak mogao naći u formiranju prvog radničkog savjeta, ukidanju seljačkih radnih zadruga ili u prestanku novih hapšenja »po liniji Informbiroa«. To je period između 1952. i 1953. kada možemo ustanoviti, reflektirajući fenomenologiju revolucije, da nasuprot procesu totalizacije revolucionarne akcije započinje proces detotalizacije: institucionalizacija pokreta, jačanje funkcionalnih aktivnosti i funkcionalne hijerarhije, jačanje socijalne diferencijacije i polarizacije privatnog i javnog, pojava pluralističkih tendencija naspram monolitizma, jačanje vrijednosti ekvivalencije naspram vrijednosti participacije. Novi rascjepi su slični onima između komandanata i komesara za vrijeme NOR; između direktora i političara, između proizvođača i partijsko-državne birokratije, između autonomnih stvaralaca u kulturi i ideoloških komesara. Moglo bi se reći da se sve ono što je bliže životu nalazi u stalnom sistematskom rascjepu s onim što ga sistematski kontrolira – s partijsko-državnom nomenklaturom i njenim raznovrsnim produžecima. Nova situacija, a nakon raskida s Informbiroom, zahtijevala je, dakle, i novu legitimaciju. Gledano iz ovog ugla i današnje situacije i savjetovanje Jugoslavenskog udruženja za filozofiju i sociologiju na Bledu istovremeno je i dio traženja nove legitimacije i praksa novog rascjepa. Da li bi to onda moglo značiti da je, gledano iz sociološke perspektive, djelovanje ovog intelektualnog kruga ostalo u tradiciji intelektualnog djelovanja: kritika funkcioniranja jednog poretka iz njegovih temeljnih pretpostavki ili je kritika svega postojećeg išla i preko toga? To bi valjalo detaljno istražiti. Pri tom bi tu kritiku trebalo zahvatiti i iz dijahronijske i sinhronijske perspektive. U svakom slučaju, već na samom početku stvorene napetosti i rascjepi zadržali su se do samog kraja.
Bilo bi pogrešno kada bi se ljudi s jedne i druge strane rascjepa svrstavali u homogene grupe. Kao što krug ljudi praxis filozofije nije bio homogen po većini značajnih obilježja, tako isto to nisu bili ni drugi, pa ni ona strana koja se ovdje naziva partijsko-državnim aparatom i njegovim produžecima. Temeljni rascjep, onaj između komande i autonomije, realno postojećeg »komandnog društva« i intencionalno prisutnog društva autonomnih aktera amortiziran je raznovrsnim prelaznim oblicima. U pamćenju su mi ostali višesatni sastanci (jedan je trajao skoro do same zore) fakultetske nastavničke partijske organizacije u povodu sukoba između studenata i policije, a koji se dogodio nakon mitinga protiv rata u Vijetnamu. Sastancima sam prisustvovao jer sam bio jedan od organizatora tog mitinga. Tim su sastancima prisustvovali partijski funkcioneri gradskog i republičkog nivoa. U procjeni i ocjeni događaja razlike među njima bile su znatne, mada manje nego među profesorima. Sjećam se kako je, u nastaloj diskusiji, jedan republički partijski funkcioner vrlo odlučno tvrdio, pozivajući se na Lenjina, da se u ime opšteg interesa može žrtvovati svaki pojedinac. Smatrao je da je sistem koji je to ugradio u sebe ne samo prihvatljiv već i dobar sistem. Mnogo je tih i takvih pripadnika socijalističke nomenklature devedesetih godina zagovaralo i opravdavalo žrtvu pojedinca, sada u ime nacionalnog interesa ili opstanka nacije. (U tom kontekstu, jedna je pominjala ne samo pojedince, već čak i milione.) Ta metamorfoza nije nova pojava. Izgleda da su autoritarnost i konformizam dobri prijatelji. Ovo sam naveo, sjećajući se vremena od prije četrdesetak godina, da bi ustvrdio da se to društvo, kao uostalom ni današnja društva

nastala raspadom Jugoslavije, ne može, kao što je postao svakodnevni običaj, prikazivati u bipolarnim kategorijama. One ponekad mogu biti analitički korisno oruđe. Od njih praviti samu stvarnost, pri čemu su jedni žrtve, a drugi dželati manipulativni je postupak kojim se zapravo nastoji opravdati teško podnošljivo stanje u kojem živimo poslednjih dvadeset godina. Izgleda da je sklonost pretjeranim redukcijama postala kulturno obilježje današnjih kritičara; jednu »porodicu riječi«, u kojoj neke od njih nisu ni u kakvoj neposrednoj vezi, nastoji se svesti na samo jednu riječ. Tako je npr. riječ »lijevo« identična s riječju »socijalizam«, »socijalizam« je »komunizam«, »komunizam« je isto što i »boljševizam«, a »boljševizam« je pak »staljinizam«. S danas popularnim odbacivanjem
		Ispast će na kraju da je djelovanje praxis filozofa zapravo aktivno učešće u zločinačkoj (staljinističkoj) praksi. Konsekventno, zapravo svi koji su preživjeli razdoblje »jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja« manje ili više sa sobom nose grijeh staljinizma, jer su ovako ili onako participirali u tom sistemu

socijalizma, a iz ovako namještenog misaonog konstrukta, po logici identiteta, odbacit će se i sve ono što su u svojim nastojanjima pokretali i afirmirali akademski intelektualci koji su označeni kao praxis filozofi. Ispast će na kraju da je djelovanje praxis filozofa zapravo aktivno učešće u zločinačkoj (staljinističkoj) praksi. Konsekventno, zapravo svi koji su preživjeli razdoblje »jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja« manje ili više sa sobom nose grijeh staljinizma, jer su ovako ili onako participirali u tom sistemu. Slično logici u dahauskim procesima. Sumnjiv si ako si ostao živ u takvom logoru. Ali, čak i jedan dan Ivana Denisoviča, momčića koji zapravo i ne zna šta ga je snašlo, može na kraju završiti smirujućim odlaskom na počinak.

Iza ovog mog nastojanja da se i u analizi jugoslavenskog socijalističkog društva (kao i same grupacije praxis filozofa) i u sjećanju na njega ne treba lišiti razlika koje su u njemu postojale ne stoji samo neka teorijsko-metodološka pozadina. Tu je i cjelokupno životno iskustvo koje je, kako to obično biva, ispunjeno i dobrim i lošim događajima. Ponekad, u istom događaju, nađe se i jedno i drugo. Za čitav život mi ostaje u sjećanju jedan takav događaj. Bila je 1972. godina. U Stocu sam radio u Vaspitno-popravnom domu za maloljetne delinkvente. Veliko je uznemirenje izazvala pojava tzv. bugojanske grupe, ustaškom ideologijom zadojene terorističke grupacije koja je, u inozemstvu obučena i dobro naoružana, u centralnoj Bosni započela svoju akciju, a s kojom je nastojala, tako se tvrdilo, započeti »oslobodilački ustanak«. Kao odgovor na to vlast nije angažirala specijalne jedinice već je pokrenula sve mehanizme opštenarodne odbrane. I ja sam bio raspoređen na noćna dežurstva (s puškom u rukama) jer je ustanova u kojoj sam radio svrstana u grupu ustanova koje je trebalo posebno čuvati. Jednog sam dana u rano poslijepodne, na kraju događaja vezanog za »bugojansku grupu«, krenuo prema Čaršiji i primijetio da me ljudi izbjegavaju: prelazili su na drugu stranu ulice, okretali glavu kao da su negdje zagledani ili bi se kad bi me ugledali dolazeći mi u susret vraćali otkud su dolazili. Na Čaršiji sam sreo brata koji mi je, blijed kao krpa, rekao da upravo dolazi sa sastanka partijske organizacije Srednjoškolskog centra na kojem je »pročitano pismo

CK« u kojem se zajedno s »bugojanskom grupom« pominje i moje ime. Pismo je, rekao mi je, vraćeno u Opštinski komitet. Odmah sam otišao u Komitet i od sekretara Komiteta, kojeg sam poznavao još od djetinjstva (bio je stariji od mene – generacija moga brata), tražio da mi pokaže pismo. U početku se nećkao ali mi ga je na kraju ipak dao da ga pročitam. I doista, u istoj rečenici sa svim kvalifikativima koji su tada mogli biti izrečeni o »bugojanskoj grupi« našli smo se Vlado Mijanović, Ante Paradžik (jedan od studentskih vođa 1971. godine u Hrvatskoj) i ja. Sva trojica iz Hercegovine: jedan iz istočne (Mijanović), drugi iz zapadne (Paradžik), a treći s juga. Neugodno je kad vas neko svrsta u grupu s čovjekom s kojim ne dijelite iste ili slične vrijednosti ili kada znate da su kod tog drugog na cijeni vama sasvim suprotne vrijednosti i da ga pokreće sasvim drukčija osjećajnost. Kao da vas taj neko na taj način nastoji poništiti kao osobu. A kako se tek osjećate kad se nađete svrstani u grupu ljudi koji su spremni na svaku
		Jožef Ač u Parizu 1974, fotografija Atile Černika

vrstu nasilja, koji su »naoružani do zuba« došli da dižu nekakav ustanak, da iznova u zemlji u kojoj živim započnu krvavi pir? Tražio sam od sekretara da mi da broj telefona kabineta Branka Mikulića (tadašnjeg prvog partijskog čovjeka u Bosni i Hercegovini). Dobio sam ga nakon kraćeg uvjeravanja i njegovog opiranja i iz njegove kancelarije u njegovom prisustvu nazvao šefa kabineta. Bio je to, ako se dobro sjećam, Ismet Kreso. Nakon što sam mu se predstavio, svašta sam mu »sasuo u brk«; da oni nemaju pravo da šalju takvu poluilegalnu okružnicu u kojoj me blate i zahtijevao da s novim sličnim pismom mene izdvoje iz te rečenice. On se iznenadio, nije ni znao da živim i radim u Stocu. »Pa otkud vi u Stocu?« Mislio je da sam nakon završetka studija ostao u Beogradu. Nije se izjašnjavao o tome šta sam mu govorio, samo je više puta ponavljao (valjda kao nekakav uslov da me puste na miru): »Vi morate javno izjaviti da zastupate stavove samoupravnog socijalizma«. Uzvraćao sam mu tvrdnjom da se njega i njegovih ne tiče to šta ja mislim o samoupravnom socijalizmu i da to ne može imati nikakve veze s njihovom okružnicom. On je i dalje, kao nekakvu svetu formulu, kao mantru, ponavljao navedenu rečenicu. Na tome se ovaj razgovor i završio. Neugoda s ovom okružnicom bila je ipak ublažena susretljivošću sekretara Opštinskog komiteta. I on mi je mogao ponavljati onu istu mantru, ali nije. Nakon kraćeg opiranja izašao mi je u susret. U svakom sistemu postoji pukotina koja osigurava uspostavljanje nekih razlika ili mogućnost njihovog zasnivanja. Nisi sasvim usamljen i kada te konformistička većina počinje izbjegavati ili pak iz vlastite potrebe za sigurnošću i sama počne učestvovati u stvaranju neugoda. Neko ko misli da je »kritika svega postojećeg« stimulativna kako za misaonu djelatnost tako i za participaciju u društvenom životu, tako osiguravajući vlastitu i društvenu samoproizvodnju, mora biti spreman na neugodnosti koje će mu stvarati ne samo autoritarna vlast nego i mnoštvo uvijek sklono konformizmu.

Kao student sam se, dakle, upoznao s djelovanjem članova intelektualne grupacije nazvane praxis filozofima. Sve ih je karakterizirala otvorenost, kritičnost, zalaganje za slobodno i autonomno mišljenje i istraživanje, te vrlo veliki angažman da vlastita nastojanja koliko je moguće više približe studentima: od humanističkog univerzalizma u antropološkom nastojanju Zagorke Golubović, s odredbom čovjeka kao bića slobodne i stvaralačke djelatnosti, jer se to nalazi u njegovoj mogućnosti, pa je otud, po svojoj naravi, kao samostvaralačko biće, i biće mogućnosti (još uvijek se sjećam da sam o tome pri kraju prvog semestra a dan prije nove 1965. godine imao svoj prvi seminarski rad, a nakon čega je, mog izlaganja, došlo do vrlo živahne diskusije) do saznajnih pitanja odnosa istine i prakse kod Mihaila Markovića. Nisu svi moji profesori bili »praksisovci«. Bili su zapravo u manjini. Ali oni koji su se takvim smatrali ponajviše su davali ton i pravac studiju, bar se meni tako činilo. U nastalom se miljeu formirala nova osjećajnost koja je, kroz otpor jednom u biti autoritarnom partijsko-državnom sistemu, svoj izraz tražila u slobodnoj stvaralačkoj djelatnosti, autonomiji, kritici, spontanosti, nonkonformizmu. Tada su nastale grupacije studenata koje će se kasnije nazivati inicijativama ili organizacijama civilnog društva, a što će se u kontinuitetu, održati sve do danas. Slično je bilo i u još nekim univerzitetskim centrima u Jugoslaviji. Većina inicijativa i organizacija koje su se osamdesetih i početkom devedesetih godina počele baviti ljudskim pravima, ekologijom ili ženskim pitanjem, te one koje su se angažovale na antiratnom i mirovnom programu bar jednim dijelom su baštinile tu novu osjećajnost nastalu u prethodnom periodu.
Pomenute vrijednosti mogle bi se prepoznati i u mome ondašnjem djelovanju. To je bilo vrijeme kada je iz raznih inicijativa i praksa (umjetničkih, naučnih, političkih) postepeno i s velikim otporima nastajao motivacioni okvir za takvo djelovanje.
U studentskoj organizaciji, na Fakultetu i Univerzitetu, zalagao sam se za autonomiju u odnosu prema Savezu omladine, tipičnoj transmisionoj organizaciji Saveza komunista. To je značilo samostalno i kritičko procjenjivanje prilika u kojima živimo i javno istupanje oko toga. Diskusija o tome je trajala nekoliko godina. (U to vrijeme slična diskusija se vodila i o sindikalnoj organizaciji.) Sjećam se da sam se o tome, autonomiji Saveza studenata, na jednoj konferenciji u Skoplju sporio s tada podosta dogmatičnim Janezom Kocijančičem, predsjednikom Saveza omladine Jugoslavije. Tada je moju pažnju zaokupljao i način organizacije. Ja sam se s meni bliskim studentima zalagao za (tada za nas čarobnu formulu): spontanu organizovanost ili organizovanu spontanost. U ovome smo nalazili autentičan oblik angažmana, a naspram sveprisutne birokratske organizovanosti. Povremeno je ovo djelovanje u javnosti dobivalo negativne oznake. Prepoznati smo kao studenti Filozofskog fakulteta (mada ovu dosta šaroliku grupaciju nisu činili samo studenti ovog fakulteta) koji su pod uticajem svojih profesora, »praksisovaca«.

U listu Student sam nastojao afirmirati slobodno, otvoreno i kritički usmjereno javno djelovanje. Čitava redakcija je bila sličnog usmjerenja, mada idejno s podosta šarenila. U javnosti smo dobivali i podršku i kritiku. Podršku ponajviše iz nekih intelektualnih krugova Beograda, a kritiku od strane partijsko-državnog aparata i njegovih produžetaka. Primjedbe su dolazile i od onih koji su podržavali naša nastojanja. Neki su nam dobronamjerno govorili da trebamo biti oprezniji (takvih je bilo i u partijskom aparatu), neki su davali primjedbe na objavljene tekstove. Sjećam se jednog razgovora s Gojkom Nikolišem. Bio je učesnik španskog građanskog rata, u NOR-u šef saniteta pri Vrhovnom štabu, a tada, na izmaku zime 1969. godine, kada me je pozvao na razgovor, bio je šef saniteta u JNA. Podržavao je i studentski pokret na Univerzitetu i nastojanja u listu Student. (Godinama nakon tog razgovora od njega bi mi iznenada stigla razglednica s nekog od njegovih putovanja.) Razgovarali smo u njegovom stanu. Povod razgovora bio je tekst Gaje Petrovića »Filozofija i revolucija (dvadeset snopova pitanja)« koji je na prvoj stranici Studenta upravo bio objavljen. Nikoliš je u tekstu prepoznao, kako je rekao, idealističku filozofsku koncepciju. S obzirom na pređeni životni put to za njega nije mogla biti pozitivna odredba. On je, vidjelo se, pažljivo pročitao tekst. Vrlo sistematično je navodio, dokazujući svoju tvrdnju, više dijelova tog teksta. Ja sam pak, koliko se sjećam, odgovarao da se tu postulira slobodna i stvaralačka djelatnost i samoproizvodnja koja se ne mora razumjeti kako je on razumijeva. Razgovor o tome je potrajao i završio bez saglasja. A onda mi je dao jedan primjerak lista Medicinar (grafički je izgledao vrlo skromno, »biltenski«) koji je sredinom tridesetih godina izdavala grupa studenata Medicinskog fakulteta u Beogradu. U toj grupi je bio i on. Upozorio me na tekst koji je objavljen u tom broju Medicinara a koji se odnosio na siromaštvo stanovništva »Kosmeta«. U tekstu se tvrdilo da većina tog stanovništva po važećim medicinskim standardima ne bi mogla ni preživjeti. Rekao sam mu da se to siromaštvo vidi i sada. U maju 1968. bio sam, ispred univerzitetske studentske organizacije, u posjeti studentskoj organizaciji te »južne pokrajine«. Njihovi fakulteti i više škole bili su u sastavu Univerziteta u Beogradu ali su imali svoju studentsku organizaciju. To se siromaštvo, rekao sam mu, osjeti svim čulima: nesnosna prašina, neuređene ulice i kuće (čim se u Prištini skrene s glavne ulice kuće izgledaju kao da će se tog trenutka srušiti), po sokacima je pak smrad od otpadaka svake vrste. Slično je i u Đakovici, a centar Peći i posebno Prizrena ostavljaju drukčiji dojam. (Ovo mi je bio treći susret sa siromaštvom koje se ustanovi trenutnim neposrednim opažanjem. Prvi put sam to vidio još kao predškolsko dijete u zabiti hercegovačkih brda. Vodili su me kod seljaka kod kojeg su moji na uzgoj dali nešto ovaca. To je bila neka vrsta obligacionog prava. Prinos /janjci, sir, vuna/ bi se raspoređivao na uobičajene, ranije dogovorene dijelove. Na ognjištu se kuhalo, pored njega se i jelo i spavalo na zemljanom podu. Tu sam prenoćio ali čitavu noć nisam zaspao. Drugi put sam nešto slično vidio 1961. godine u jednom selu na jugu Srbije – u blizini Vranjske Banje gdje sam učestvovao u izgradnji autoputa »Bratstvo i jedinstvo«.) Nakon obilaska pomenutih gradova (njihovih fakulteta i viših škola) u Prištini sam se sastao s nekoliko članova pokrajinskog studentskog rukovodstva. Svi su po nacionalnoj pripadnosti bili Albanci. Rekao sam im da su uslovi u kojima oni studiraju ponižavajući. U nastavi su imali veliki udio gostujućih profesora, na fakultetima nisu imali biblioteke, smještaj i prehrana su bili nikakvi. Niti su to fakulteti, rekao sam im, niti ste vi studenti. Trebali bi odlučno zahtijevati znatno unapređenje uslova za studiranje, pa ako treba i pobuniti se protiv tih ponižavajućih uslova. Ništa od toga, rekli su mi, sve dok ne očistimo Kosovo od Srba. Potišten sam se vratio u Beograd – zbog onog što sam čuo i vidio.
Mogao sam tada (kao i sada) samo nagađati zašto su meni tako otvoreno iznijeli svoj stav. Možda je (ne znam šta bi drugo moglo biti) tek moje ime i prezime bilo dovoljno za njihovo povjerenje. Ja za njih, valjda, i nisam bio osoba – tek ime i prezime. Snaga pripisanih obilježja, neupitnih obilježja pripadanja, može biti (samo)razarajuća. Drugo, kolektivno sopstvo može poništiti svaku osobnost. Ljudi se tako mogu, uz njihovo pristajanje pa čak i oduševljenje, tlačiti i ponižavati. (O tome smo poslednjih dvadesetak godina stekli pozamašno iskustvo.) Pola godine nakon ovog razgovora, krajem novembra 1968. godine, u Prištini su izbile studentske demonstracije. Na vrijednosnom planu, koliko sam uspio saznati, nisu imale ništa od onoga što sam ja tada mogao zamisliti kao valjan razlog za iskazivanje tako radikalnog nezadovoljstva. Imale su izrazito nacionalističku motivaciju. Režim ih je, uz upotrebu vojske, brutalno ugušio. O tome se, osim vrlo šture Tanjugove vijesti, nije ni pisalo ni raspravljalo. Sve skupa sam to razumijevao (vođen tada, u praxis filozofiji vrlo prisutnom, idejom otuđenja) kao polje političkog otuđenja, gdje nema aktivne participacije u javnom životu, gdje se samo slijepo slijede vodstva i neka kolektivna sopstva, gdje se gubi doticaj s onom stvarnošću, kojim se može unaprijediti život, učiniti ga dostojanstvenijim, kvalitetnijim i ugodnijim. Kada su kasnije na Kosovu počele kuljati vremenom nakupljene podzemne vode država nije stala između dvije zajednice – opredijelila se za jednu. Čak i danas kada do mene dođe neka vijest s Kosova, a skoro uvijek su to loše vijesti, sjetim se boravka na Kosovu (još jednom sam, 1976. godine, ovog puta na sociološkom istraživačkom zadatku, bio u Prištini koja je tada, bar po svom centralnom dijelu, ostavljala povoljniji dojam) i razgovora s Gojkom Nikolišem koji je nastao u povodu objavljivanja u Studentu jednog teksta Gaje Petrovića. Kao da je to sve skupa svezano u neki nerazmrsivi čvor: siromaštvo, ideološke i političke isključivosti, nastojanja da se to prevlada, ta »loša beskonačnost« i uz sve to još i »idealistička filozofska koncepcija«.
Nastojanje da u Studentu njegujemo otvoreno i kritičko javno djelovanje, da njegujemo kulturu dijaloga, nije (bar jedno vrijeme) bilo onemogućavano zabranama ili smjenama redakcije – tada uobičajenim postupcima vlasti. Bilo je poziva na razgovore, uvjeravanja, pritisaka raznih vrsta, pa i otvorenih polemika. Sjećam se jednog ne baš svakodnevnog događaja koji je bio vezan za jednu takvu polemiku. Nakon kritike Studenta od strane Orhana Nevzatija (člana CK SKS) mi smo ga u kraćem tekstu pozvali da argumentira tvrdnje koje je izrekao (početkom proljeća 1969) na jednom partijskom skupu posvećenom problemima omladine. Vrlo brzo smo od njega dobili poduži tekst. Tekst

smo sutradan trebali odnijeti u štampariju i s njim zaključiti već pripremljen naredni broj. Ali, tog jutra, kad se tekst trebao odnijeti u štampariju, primijetim da ga nema u mojoj torbi. Tekst sam prethodne noći, pokazujući ga kolegama, zametnuo u klubu »Kolarac«. Našao sam se u škripcu: do primjerka teksta ne mogu doći (bila je nedjelja – klub »Kolarac« je, znao sam, tog dana zatvoren), a list, po uobičajenoj dinamici, sutra treba biti u prodaji. Zalagati se za otvorenu kritiku (i polemiku) a ne objaviti tekst takve naravi bila bi prava sramota. Slutio sam, međutim, još dok sam čitao tekst, da u njemu svoje prste ima Bora Pavlović, šef
		Jožef Pehan, Gospodin lumpuje, oko 1914.

beogradske partijske organizacije. Zamolio sam Boru Krivokapića da ode u stan kod Bore Pavlovića, kaže mu da smo zagubili tekst i zamoli ga da nam da njegovu kopiju ako je možda ima kod sebe. Krivokapić se vrlo brzo vratio s kopijom teksta, Pavlović ga je, kaže, ljubazno primio, razumio je naš problem, otišao do svog radnog stola i iz ladice izvadio i dao mu kopiju traženog teksta. Objavljeni tekst je izazvao nove polemike. Sticao se utisak da tako širimo granice slobode. Sistemske pukotine u sistemu olakšavale su naša nastojanja da djelujemo otvoreno i kritički. Otvoren pristup prema stvarnosti, bez dogmatskih ograničenja, stvarao je uslove za djelovanje različitih volja i namjera, stimulirao je našu znatiželju i naše samopoštovanje, omogućavao sticanje cjelovitijeg životnog iskustva. Pola godine nakon ovog događaja upotrijebljena su drukčija i efikasnija sredstva za onemogućavanje našeg djelovanja. Stvarale su se nove okolnosti iz kojih se moglo steći i novo iskustvo iz kojeg su se, pak, i kasniji porazi mogli lakše podnijeti i pretvoriti u novo nastojanje za unapređenje života.

Treće polje djelovanja, pored studentske organizacije i lista Student, a u kojem bi se možda moglo prepoznati nešto od »nauka« praxis filozofije, bio je sam studij sociologije. U pripremi za profesionalno bavljenje sociologijom zamišljao sam je kao nauku koja se

bavi istraživanjem zapreka slobodnom ljudskom djelovanju, tj. kao nauku koja istražuje mogućnosti takvog djelovanja. Otuđenje sam razumijevao kao vladavinu struktura, a autonomija društva u odnosu na birokratsku partijsku državu tada mi se činila temeljnom društvenom potrebom. Sociologija je trebalo, tako sam to
		Ništa se dvaput ne može ponoviti pa ni praxis filozofija u onom obliku u kojem se formirala i u kojem je djelovala

zamišljao, artikulirati tu potrebu. Danas su se, što se toga tiče, stvari umnogome promijenile, ali i dalje, uprkos svemu, opstaje potreba za istraživanjem mogućnosti slobodnog ljudskog djelovanja.
Ništa se dvaput ne može ponoviti pa ni praxis filozofija u onom obliku u kojem se formirala i u kojem je djelovala. Ipak, može li se, a nakon svega, i danas postaviti pitanje o tome šta bi to bilo što se pojavljuje kao zapreka slobodnoj djelatnosti, slobodnom kritičkom mišljenju i autentičnoj ljudskoj spontanosti? Šta bi danas bio predmet interesa mišljen iz ovakvih praxis uporišta? Čini mi se da bi se to moglo pronaći u: 1) raznim vrstama zavođenja (naizgled čudnoj kombinaciji potrošačke i masovne kulture, s jedne, i retradicionalizacije duhovnog života – npr. oduševljenja s poznatim, a kroz masovna učešća u raznim kolektivnim obredima ili sve češća upotreba crkvenih kalendara u javnom životu – s druge strane) i 2) ničim neometanom slobodnom djelovanju tržišta i sveprisutnoj komodifikaciji. Ovome bi se u postsocijalističkim zemljama neuspješne tranzicije (blokada promjena i gubitak tempa u razvoju, dugotrajni pad društvenog proizvoda, velika nezaposlenost, masovna kršenja ljudskih prava, nasilnim putem, pa i ratnim sredstvima, rješavanje nastalih kriza i sl.) mogli još dodati i 3) socijalna anomija, te 4) razni oblici ressentimenta, čiji se jedan sasvim specifičan oblik, antikomunizam, u javnom djelovanju posebno snažno generira u onim zemljama gdje su za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu postojali snažni kolaboracionistički pokreti i/ili isto tako snažno kolaboracionističko djelovanje. (Najviše nas je, za vrijeme studija, profesor Ljubo Tadić upozoravao na pogubne učinke ressentimenta u vajmarskoj Njemačkoj, a nakon poraza u ratu i ponižavajućeg mirovnog ugovora.) Sve ovo skupa (zavođenje, komodifikacija, anomija i ressentiment) ograničava i marginalizira kritičko mišljenje pa ga, zajedno s istraživanjem mogućnosti i puteva emancipacije, čini zastarjelim i suvišnim.
Kada bih imao priliku da danas sastavim jednu sociološku ekipu onda bih se bavio istraživanjem anomije i ressentimenta (raširenost, tipovi, akteri, međusobna povezanost) u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Korupcija koja prožima čitavo društvo, sveprisutno nasilje (od političkih ubistava do nasilja među mladima), siva ekonomija i strahovi od nesigurne budućnosti značajno narušavaju pokušaje uspostavljanja normativnog poretka, a neke vrste javne reprezentacije koje ukidaju svaki osjećaj stida (kao što su npr. »Istina«, »Big brother«, »Farma« – televizijske emisije koje imaju veliku gledanost) razgrađuju svaku moralnost. Sve to proizvodi visok stepen dezorganizacije društva uslijed čega ljudi gube oslonac i okvir za formiranje produktivne životne orijentacije. Proizvođenje ressentimenta na motivu žrtve (serije povijesnih kolektivnih nesreća), neprestano obnavljanje jednom doživljenog bola (kojeg se uslijed nemoći, ne-moći se braniti, ne može prevladati i kojim se neki »drugi« fiksiraju kao trajni neprijatelji) postaje manipulativni obrazac koji koči, skoro zabranjuje svako slobodno i kritičko mišljenje. Ne radi se o ontološki slabim već o povijesno proizvedenim slabim individualnim i kolektivnim akterima. Ressentiment u društvu konkurentskih borbi (gdje je znatno više gubitnika nego dobitnika pri čemu onda ovi prvi postaju masovni oslonac javno proizvođenim ressentimentskim osjećanjima), u ovim se društvima danas generira iz dva međusobno povezana sistema imaginacije – iz antikomunizma i radikalnog nacionalizma. Ovdje se antikomunistički ressentiment (kao i u nekim drugim

postsocijalističkim zemljama) pojavljuje kao neka vrsta kolaboracionističke osvete. Uglavnom se pokreće iz grupa potomaka, ideoloških sljedbenika i simpatizera saradnika okupacijskog režima za vrijeme Drugog svjetskog rata. To su one »poražene snage« (tako nazivane od strane pobjednika) koje su na kraju rata bile obuhvaćene širokom lepezom krivnji i nerijetko prekomjernim kaznama. Valja reći da se ovdje ne radi o bilo kakvom okupatoru (niti o bilo kakvoj kolaboraciji) već o okupatoru iz čijeg je pogleda na svijet aksiomatski, s rasnom nadređenošću i podređenošću, isključena mogućnost uspostavljanja bilo kakvog humaniteta. Ova
		Kao kolaboracionistička osveta, antikomunistički ressentiment nastoji sve aktere tog rata i poraća učiniti moralno jednakim, zapravo nastoji stvoriti takvu sliku u kojoj su svi podjednako uprljani i gdje nije moguće naći oslonac za moralno ponašanje i procjenjivanje, a čime se razgrađuje i sama društvenost

se kolaboracija ne može opravdati ni iz jedne kulture s univerzalističkim predznakom, pa prema tome ni kulture koja se nastoji instalirati u postsocijalistička društva. Kao kolaboracionistička osveta, antikomunistički ressentiment nastoji sve aktere tog rata i poraća učiniti moralno jednakim, zapravo nastoji stvoriti takvu sliku u kojoj su svi podjednako uprljani i gdje nije moguće naći oslonac za moralno ponašanje i procjenjivanje, a čime se razgrađuje i sama društvenost. Ne radi se o genealogiji morala već o genealogiji nemorala, razgradnji vrijednosti. Ressentiment radikalnog nacionalizma (koji na kategorijama tla i porijekla zasniva solidarnost i izgradnju zajednice) danas se u ovim društvima ponajviše generira, oblikuje i reproducira kroz omjer dobitaka i gubitaka, pobjeda i poraza u devedesetim godinama, a u područjima moralnosti, ekonomije, politike i rata. Svuda je, u manjoj ili većoj mjeri, prisutna napetost između onoga čemu se težilo i osjećaja osujećenosti i nemoćnosti. Polje ozlojeđenosti se širi s povećanjem ove napetosti i stepenom stvarnih i doživljenih gubitaka i poraza (žrtve rata i Haški sud za ratne zločine, devastacija ekonomije, gubitak suverene vlasti na svom ili aspiriranom teritoriju, povlačenje vojnih snaga sa zaposjednutih teritorija). Vlastita se nemoćnost, zavist i mržnja prema »drugom« (koji je osujetio »naše« težnje i time potvrdio kako svoju moćnost tako i našu nemoćnost) nadoknađuje imaginarnom slikom »naše« posebnosti, izuzetnosti i veličajnosti s kojom se svaki pripadnik »naše« zajednice može s razlogom ponositi. Izgradnja ovog imaginarija, kroz veličanje posebnosti, razgrađuje sistem vrijednosti koji je građen na univerzalističkim pretpostavkama. Istraživanje bi se bavilo raširenošću ovih osjećaja (zavist, nemoćnost, ponos), te analizom tekstova koji ih, pozivajući se na tlo i porijeklo i uz veličanje vlastitih žrtava, proizvode u javnom životu. (U slučaju Srbije, to bi npr. bio onaj imaginarij koji je po svom smislu analogan paljenju američke ambasade. Nasuprot njima pojava uspješnih komedija, u tradiciji od Nušića do Kovačevića, bila bi znak smanjenja napetosti i svojevrsnog grča u kojem se živi, znak života u opuštenijem ambijentu i pražnjenja ressentimenta.) U ovim se društvima (sistemu spojenih posuda) ressentimenti gubitnika uzajamno nadopunjuju i uslovljavaju. Tako, na zajedničkom poslu, onemogućavaju stabilizaciju vrijednosnog sistema koji se u njih nastoji ugraditi. Možda je Pavle Kovačević, još prije četrdeset godina, prepoznao dublje korijene ove osjećajnosti. Saopštio je to u aforizmu koji glasi (po sjećanju): »Sve prolazi, sve se mijenja samo mi stojimo uspravno i ponosito«.

*

Grupacija univerzitetskih intelektualaca koja se nazivala praksisovcima, ponajviše su to bili filozofi i sociolozi, nije u sociologiji, a na osnovu vlastitih filozofskih pretpostavki, razradila analitičko-kategorijalni aparat koji bi mogao poslužiti kao korisno istraživačko

oruđe. Većina socioloških istraživanja, od tada pa nadalje, imala je pozitivističko utemeljenje – dakle nešto što je suprotno njihovom osnovnom saznajnom motivu. Ona je započela jedan posao, netipičan za podneblje u kojem je nastala. Duh tog, tada formiranog kritičkog mišljenja i danas se može prepoznati i u nekim sociološkim istraživanjima i u društvenom djelovanju nekih sociologa. Ali, ta je grupacija obavila jedan veliki kulturni posao. Znatno je doprinijela institucionalizaciji studija filozofije i sociologije, oformila je i održavala mnoge časopise, inicirala je i stimulirala veliku prevodilačku djelatnost (i sama u tome učestvovala), pokrenula je veliku izdavačku djelatnost iz oblasti filozofije i sociologije. Pripadnici ove grupacije, većina, meni se tako čini, ostvarili su jedno cjelovito životno iskustvo. To je danas, a nakon svega, već jedan veliki životni privilegij. Moje iskustvo s njima izrazio bih na slijedeći način: nije

zanemariv dio onoga što sam do sada proživio, posebno ono što sam proživio poslednjih dvadeset godina, što ne bih želio ponoviti u nekom drugom životu, a iskustvo koje sam formirao s ljudima iz ovog filozofskog kruga u drugom bih životu rado ponovio.
Ideja po kojoj se ljudi ne bi međusobno ubijali i iskorištavali i koji bi iz svoje autonomije gradili društvo slobodno udruženih individua, a kao uporište i kriterij društvene normalnosti, ni danas nije, u vrijeme sveopšteg cinizma, suvišna i bez ikakve vrijednosti.
Moglo bi se početi s nečim što, možda, na prvi pogled upućuje na skromnost ambicije, s poštivanjem i njegovanjem bar nekih oblika društvenosti: trpeljivosti, odgovornosti i pristojnosti.

	Alija Hodžić