Početna stana
 
 
     

 

Dva oblika političke recepcije ideja Karla Šmita u Srbiji

Blokada socijalnom učenju
I deo

Srž institucionalizacije »patološkog procesa učenja« – ili, tačnije, sprečavanja učenja kroz beg u tradicionalistički, pa u krajnoj liniji i mitski diskurs – odvijao se u sferi prava, da bi se odatle, posredstvom ustavnog prava, preneo i u sferu politike

Aleksandar Molnar
U svojoj knjizi Istorija kao istorija učenja? Prilog patogenezi političke modernosti u Nemačkoj Klaus Eder je nemački »poseban put«, započet još u 18. veku, predstavio kao »patološki proces učenja«, u kojem je gomilanje blokada i prepreka socijalnom učenju, a samim tim i utvrđivanju grešaka i samokorigovanju, dostiglo takve razmere da je naposletku i institucionalizovano i učinjeno neotklonjivim – osim po cenu potpune socijalne i moralne katastrofe. Srž institucionalizacije »patološkog procesa učenja« – ili, tačnije, sprečavanja učenja kroz beg u tradicionalistički, pa u krajnoj liniji i mitski diskurs – odvijao se u sferi prava, da bi se odatle, posredstvom ustavnog prava, preneo i u sferu politike.
Nevolja leži upravo u tome što je »logika« Šmitovog razmišljanja upravo najbolji simptom patologije koju je u svojoj knjizi vrlo uverljivo na primeru Nemačke opisao Klaus Eder. Jer, ishodište te »logike« jeste jedna teorija »političkog« koja u potpunosti eliminiše politiku, zapravo celokupan politički život jedne države (pa i čovečanstva uopšte), razlažući je u atavistički obrazac razlikovanja prijatelja i neprijatelja. Kao što je u svom prilogu za enciklopedijski rečnik političko-socijalne filozofije u Nemačkoj, Istorijski temeljni pojmovi, pokazao Folker Zelin, Šmitova predstava o »političkom«, kojem je životni nerv »egzistencijalna« ugroženost i spremnost na stupanje u rat protiv neprijatelja, inkompatibilna je zapravo sa bilo kojim političkim procesom koji se u jednoj modernoj ustavnoj državi odvija, shodno njenom ustavnom ustrojstvu. Štaviše, nijedna moderna ustavna država u mirnodopskim uslovima ne ispunjava nužni uslov za postojanje Šmitovog »političkog« – da njeni ključni politički akteri ne prezaju od građanskog rata kako bi ostvarili svoje ciljeve.
»Logika« koja je upravljala Šmitovom mišlju bila je ujedno logika opredeljenja za negiranje problema života u modernoj ustavnoj državi, umesto za istorijsko učenje načina na koji se ti problemi mogu rešavati. U svojoj očajničkoj potrazi za homogenošću, koja je u modernoj ustavnoj državi nezamisliva, ona je sebe osudila na psihološku patnju i moralno opravdanje regresije na primitivnije oblike socijalne integracije. U tom »povratku izvorima« Šmitovo zagovaranje »političkog« imalo je najadekvatniji pandan u onoj
protodržavi, koju su etnolozi identifikovali u većim i trajnijim ratničkim savezima, u kojoj je (vojsko)vođa počeo da okuplja različita plemena i stapa ih u veće narode i u kojoj su tradicionalne gentilne veze među pripadnicima svakog plemena ponaosob bile nadomeštene feudalnom hijerarhijom ličnog poverenja među starešinama (upor. Mühlmann, 1964: 283 i dalje). Samo u tim međusobnim sponama poverenja
 
pripadnika ratničkog saveza, koji su ratu predani kao načinu i smislu života, Šmitova teorija razlikovanja prijatelja i neprijatelja dobija svoje istinsko »egzistencijalno« utemeljenje. Prenesena dalje na sliku naroda, koji ovu protodržavu treba da nastani i da na sebe preuzme ulogu zajednice čvrsto integrisanih »prijatelja« (uprkos neprestanim iskušenjima da se raspline u difuznu »masu«: upor. Schormann, 2001: 289–290), Šmitova teorija najbolje odražava rudimentarni arhajski obrazac »vođa–sunarodnici (prijatelji i sledbenici)–neprijatelj« (Molnar, 1997: 12 i dalje). Ispražnjen od svakog opipljivog kohezivnog sadržaja i redukovan na »egzistencijalnu« ugroženost koja podstiče sugestivnost i najlakše se prazni u nekontrolisanim erupcijama agresije, »mi–osećaj« u takvim primitivnim narodima i njihovim modernim surogatima, poput onog nemačkog u vreme Trećeg rajha, bio je ne samo politički, nego i elementarno socijalno destruktivan (Mitscherlich, 1975: 71), zbog čega se moralna situacija u Nemačkoj u periodu 1942–1948. godine – situacija u kojoj je dominirao najprizemniji obrazac ponašanja »spasavaj-se-ko-može« (Reulecke, 2001: 147) – može smatrati i kao jedini istinski učinak celokupnog Šmitovog pravno-političkog angažmana. Iako je u genocidu nad jevrejskim narodom neposredno učešće uzeo samo kao ideolog Trećeg rajha (naročito 1936), a ne i kao podstrekač neposrednih represalija ili egzekutor, to njegovo ponašanje se ipak može uzeti kao sasvim dovoljan argument protiv njegovih frekventnih (naročito nakon Drugog svetskog rata) pokušaja da ospori vlastitu umešanost u uzdizanje »opcije istrebljenja« u najoptimalniji način obračuna sa (bilo unutrašnjim, bilo spoljnim) neprijateljem. Jer, kako mnogovekovno istorijsko iskustvo pokazuje, genocidi upravo najčešće nastaju iz radikalnih zaokreta ka drevnim idealima, koji su toliko nesaobrazivi sa postojećom realnošću da nužno vode u sve zamislive oblike »purifikacije« (upor. Kiernan, 2007: 27 i dalje). Šmitovo učešće u razbijanju Vajmarske republike u ime stvaranje istinskog »homogeniteta«, »egzistencijalno« ugroženog od strane »heterogenog«, i njegovo kasnije služenje gospodarima Trećeg rajha značajni su beočuzi na putu ka holokaustu, iako »krunskom pravniku« više nije bilo dozvoljeno da svojom teorijom »političkog« opravda i nove oblike obračuna s tim istim »heterogenim«.
Nemački »posebni put« završio je nemačkom nacionalnom (ali i svetskom) katastrofom pod Trećim rajhom; međutim, Hitler je samo logičnom kraju priveo posao mnogih ranijih pokolenja Nemaca, koji su na ovaj ili onaj način učestvovali u postavljanju blokada na putu istorijskog učenja. Umesto da uče kako da spreče destruktivne i druge neželjene posledice razlika koje je neumoljivo generisao razvoj modernih formi društvenog života, oni su se celim bićem bacili na posao zatiranja modernosti, završivši naposletku u potpunoj eliminaciji svih glavnih tekovina civilizacije. »Logika« Šmitove teorije napajala se na tom duhovnom procesu i, daljim zaoštravanjem tradiranih stavova, doprinosila je njegovom ubrzanju, sve dok nije došlo do potpunog sloma. Nakon toga, i Šmit i njegovi sledbenici dali su se na posao stvaranja i širenja ubeđenja kako je sve bio samo jedan običan »nesporazum«, kako je Šmit zapravo bio jedan od poslednjih branilaca Vajmarske republike i žrtva nacionalsocijalizma i kako je njegova teorija oduvek bila nešto mnogo više nego što je moglo da stane u članak »Firer brani pravo«, nešto što je zahvatalo u samu »suštinu« moderne epohe i nešto što i dalje treba da inspiriše i vodi političku praksu. Na tom mestu simptom »patološkog procesa učenja« u Nemačkoj do 1945. postaje simptom produžetka tog procesa – i to ne samo u posleratnoj Nemačkoj nego i u svim onim zemljama čija je inteligencija počela da »otkriva« čari neumoljivosti Šmitove »logike«.
Renesansa Šmitove političke teorije na prelasku iz 20. u 21. vek

Do 2002. u svetu je bilo objavljeno oko 300 monografija o Šmitu, od čega se skoro jedna trećina (85) pojavila u periodu 1996–2002. godine. Pogledaju li se statistički podaci o zemljama u kojima su se monografije pojavljivale, videće se da su politička nestabilnost i/ili nevolje s diktaturom u najvećoj meri podsticali popularnost Šmitovih ideja. Najviše monografija pojavilo se u Italiji i Španiji, a zatim u Japanu i Koreji. Ipak, procenat monografija objavljenih u Južnoj Americi, posmatranoj kao jedan politički celoviti region – tj. kao deo kapitalističke periferije u kojem je u drugoj polovini 20. veka vanredno stanje postalo normalnost – ukazuje na to da su zemlje koje mu pripadaju »posebno povoljno okruženje za izgradnju Šmitovih ideja« (Voigt, 2007: 27).
Ni SAD nisu bile pošteđene renesanse Šmitove političke teorije, i to upravo na prelasku iz sedamdesetih u osamdesete godine, na izmaku Karterove i početku Reganove ere, kada su republikanski nastrojeni konzervativci počeli da zvone na uzbunu zbog urušavanja »američkih vrednosti«. U to vreme Džordž Švob i Džozef Benderski stvorili su sliku o Šmitu kao svojevrsnom »liberalno-kapitalističkom neokonzervativcu« koji se teorijski i politički angažovao u spasavanju Vajmarske republike i koji ima štošta da ponudi »egzistencijalno« ugroženoj američkoj političkoj i vojnoj eliti. Nervozna pravljenja paralela između sudbine Vajmarske republike i navodno propadajuće američke države neretko su kulminirala vapajima za spas koji može da pruži jedino jaka ruka, ako ne i sama receptura »totalne države« (Haselbach, 1988: 133). Drugi talas okretanja Šmitovim idejama u SAD usledio je nakon otvaranja nove moralne krize, dve decenije kasnije. Situacija je tada postala mnogo složenija i ozbiljnija, s obzirom na to da je i američko pravo počelo da se militarizuje (Patriot Act od 26. oktobra 2001, Military Order američkog predsednika od 13. novembra 2001. itd.),1 a predsednik Džordž V. Buš se sasvim otvoreno opredelio za ideologiju podele sveta na sile dobra i zla. Iako je rat protiv novoproklamovanih »neprijatelja« u Avganistanu i Iraku brzo završen potpunim pobedama, nastupio je »krvavi mir«, koji se za SAD pretvorio u pravu noćnu moru (Voigt, 2007: 22–23). U takvoj situaciji su se Šmitove ideje nužno pokazale u mnogo kontroverznijem obličju, ulazeći u transatlantske debate o imperijalizmu, globalizaciji i novom liberalnom svetskom poretku na dva, međusobno suprotstavljena načina: Šmit se ukazivao i kao dijagnostičar hipokrizije liberalnog svetskog poretka, kojem se SAD nalaze na čelu, i kao stvaralac teorijskog fundamenta za Pax Americana, koji funkcioniše upravo na rigidnom razlikovanju prijatelja od neprijatelja (Müller, 2007: 201 i dalje).2
U Evropi je recepcija ideja Karla Šmita tekla neuporedivo složenije nego u drugim delovima sveta, što je sasvim razumljivo kada se uzme u obzir višedecenijsko neposredno delovanje samog Šmita i njegovih sledbenika, učenika i poklonika. Šmit se pokazao kao vrlo bitan mislilac za novu desnicu (Nouvelle Droite, Lega Nord, Neue Rechte), koja je počela da se pomalja u zapadnoevropskim zemljama tokom sedamdesetih godina, da bi se teorijski profilisala u osamdesetim. Polazeći od lošeg položaja Evrope, pozicionirane između dve velesile (SAD i SSSR-a), zagovornici ideja nove desnice su tvrdili da su Evropljani izgubili moć razlikovanja prijatelja od neprijatelja i da više ne mogu da igraju nikakvu autentičnu političku ulogu. Ipak, mnogo više od sudbine Evrope tištala ih je sudbina vlastitih naroda, za koje su tvrdili da su jedine žrtve prošlosti i da je došao poslednji čas da se »trgnu« i formiraju novu samosvest. Za pripadnike nove desnice pri tom više nije važila – kao npr. u italijanskom fašizmu – premisa o primatu politike, nego je primat dobila kultura unutar koje je narodno samoosvešćivanje trebalo gotovo u potpunosti da se odvija. Opredeljujući se za ovaj »metapolitički« način borbe za svoja uverenja, oni su nove integrativne veze u evropskim narodima tražili ponajpre u religiji – i to paganskoj, a ne hrišćanskoj. Ipak, ideologije koje su nastajale u krilu nove desnice po pravilu su bile visoko idiosinkratične mešavine i nisu uspele da se prošire izvan ezoteričnih krugova (Müller, 2003: 207–208).
U Nemačkoj, konkretno, nova desnica je dosledno kritikovala državu zato što je dopustila da je »kolonizuju« partikularni interesi iznutra, a Amerikanci spolja (Müller, 2003: 212). Revizionističke težnje nemačke nove desnice izražavale su se, na drugoj strani, naročito u osporavanju holokausta i u rekursu na Šmita (ali i na druge, njemu bliske autore) u osporavanju liberalnih osnovnih prava čoveka, uzdizanju nacionalne države (Minkenberg, 1998: 163) i propagiranju ukidanja svih međunarodnopravnih zabrana rata. Ginter Maške, jedan od najistaknutijih pregalaca u borbi za rehabilitaciju Šmitovog teorijskog nasleđa, čak je u predgovoru za jedan skoriji izbor iz učiteljevih međunarodnopravnih rasprava (pod više nego indikativnim naslovom Mir ili pacifizam?) otvoreno tvrdio kako se rat ne može iskoreniti, kako je mir izmišljotina i kako diskriminacija rata vodi strašnim katastrofama čovečanstva (Maschke, 2005). Jedini način da se svet oslobodi strahota koje joj je nametnuo Pax Americana leži očigledno, po Maškeu, u tome da se rat oslobodi svih neprirodnih stega, poput pacifizma, i da se novootkriveni »neprijatelji« međusobno podohvate onako kako su to i u divna i srećna vremena srednjeg veka činili, bez lažnih skrupula i »egzistencijalnih« ograničenja.
Takve morbidne ideje mogle su da proisteknu samo iz jedne sektaške atmosfere koju je Šmit oko sebe širio tokom skoro četrdeset godina. Odbijanjem da se denacifikuje i spremnim prihvatanjem prekida svoje univerzitetske karijere, Šmit je u Bonskoj republici vrlo brzo stekao status kultnog vođe, koji je u svojoj kući u Pletenburgu počeo da okuplja svoje sledbenike i da preko njih – kao i preko svojih novih i ponovnih izdanja starih publikacija – komunicira sa širom javnošću.
Najveći paradoks vezan za savremenu recepciju teorije Karla Šmita leži u tome što su ga prigrlili i mislioci sasvim drugačijih ideoloških pozicija u odnosu na novu desnicu. Osamdesetih godina su i postmodernistički pisci dali svoj doprinos buđenju interesovanja za Šmita, što je dalo povoda Jirgenu Habermasu da se potuži: »Pripremljena ‘postmodernim’ čitanjem osamdesetih godina, ‘konjunktura’ Karla Šmita dobila je nov zamah počev od 1989« (Habermas, 1995: 141). Habermas je pri tom morao i sam da se brani od napada da je, kao pripadnik Frankfurtske škole, bio pod Šmitovim uticajem (jedan deo tih rasprava preveden je na srpski jezik i štampan 1988. u Trećem programu Radio Beograda). Ti napadi možda i nisu imali puno osnova u njegovom ličnom slučaju, ali je bila neporeciva istina da je već u to vreme Šmitova kritika liberalizma postala uvrežena među levičarima, a naročito među pobornicima Frankfurtske škole (Rüthers, 1994: 161).
Sve u svemu, u poslednje tri dekade se i u Americi i u Evropi nanizalo dosta povoda u kojima je Šmitovo nasleđe iznova promišljano, izukrštalo se dosta teorijskih struja koje su mu prilazile sa vrlo različitih ideoloških pozicija i nagomilalo se mnogo slojeva interpretacije njegovih ideja. Već sama ta količina napisa o Šmitu, uzeta skupa s neprestanim reizdanjima njegovih dela, omogućila mu je da i posle odbijanja denacifikacije, pa čak i posle smrti, ostane uticajan pisac i doprinela utisku o velikoj plauzibilnosti njegovih ideja za razumevanje »novog svetskog poretka«. Ostavljajući po strani taj problem, na idućim stranama će biti reči samo o Srbiji i dijalektičkoj vezi koja se uspostavila između njegovih ideja – pre svega ideja o »političkom« i o diktaturi – i političke realnosti.

Recepcija ideje »političkog« u delima Slobodana Samardžića
Karl Šmit je počeo da ulazi u srbijanski naučni diskurs o politici tokom osamdesetih godina. Iako njegov antiliberalizam nije izgubio na atraktivnosti u poslednjoj dekadi samoupravnog socijalizma, ipak je kritički stav prema njemu još uvek bio dominantan. Najviše osporavanja bilo je usmereno upravo na Šmitovu teoriju »političkog«: razlikovanje prijatelja i neprijatelja sagledavano je ili kao priprema nemačkog naroda »da nasilno izmeni svoje granice« (Kuljić, 1983: 42), ili kao »zazorno« prenošenje logike međudržavnih odnosa na »unutrašnje političke odnose unutar jedne države« (Čavoški, 1989: 116), ili kao svojevrstan »destilat« (mnogo kompleksnijeg fenomena) politike (Tadić, 1988: 53).3 Devedesete nisu donele toliko promenu stava prema Šmitu, koliko porast interesovanja za njegovu argumentaciju i ulazak njegovih dela u ozbiljnu naučnu diskusiju. To odlično odslikava rasprava koja je povodom njegovog spisa Pojam političkog vođena u studiju Trećeg programa Radio Beograda 1995:4 ponavljanje negativnih stavova iz protekle dekade (u diskusijama Kuljića, Tadića i Čavoškog) sada su već prekidala priznanja »impresioniran(osti) njegovim mogućnostima, njegovom intelektualnom odvažnošću da uđe u tako složenu oblast« kao što je političko (Vučina Vasović – »Rasprava«, 1995: 101), saglašavanja da je »svest o neprijatelju (...) važan element političke svesti« (Slobodan Žunjić – »Rasprava«, 1995: 112) i izražavanja spremnosti na »kritičko i selektivno prihvatanje nekih njegovih stanovišta« (Slobodan Samardžić – »Rasprava«, 1995: 119).5
Do punog zaokreta je došlo u 21. veku. Među srbijanskim teoretičarima politike Šmit i, pogotovo, njegova teorija »političkog« nikada nisu bili popularniji nego posle 5. oktobra 2000. godine. Nepunu godinu dana nakon obaranja režima Slobodana Miloševića pojavila su se, u izdanju »Filipa Višnjića«, Šmitova izabrana dela (po izboru Slobodana Samardžića), među kojima se ponovo našao neizbežni Pojam političkog.6 Tri godine kasnije, afirmaciji Šmitove teorije »političkog« pridružilo se, objavljivanjem temata o ovom misliocu, i uredništvo Nove srpske političke misli. Zadržavajući izvesne rezerve u pogledu njegove ličnosti (odnosno angažmana u Trećem rajhu), ono je u »Uvodniku« ipak konstatovalo »da je Šmit nezaobilazna teorijska figura, polazeći od koje se i danas mora određivati gotovo svako ozbiljno promišljanje politike i političkog« (Uredništvo, 2005: 3). Naravno, »najozbiljniji« deo teorijskog korpusa Karla Šmita kojem bi se u Srbiji, po mišljenju uredništva Nove srpske političke misli, morala ukazati dužna pažnja jeste njegovo razlikovanje prijatelja i neprijatelja kao konstituensa »političkog« iz već pomenutog spisa Pojam političkog: »Jer, opominje Šmit, ukoliko ne uđemo u igru neprijateljstva, pravdajući to, na primer, odsustvom želje da se bavimo ‘prljavom’
politikom, ili pak verom u prevazilaženje i ukidanje političke sfere, ono političko svejedno neće nestati, ali će nestati narod koji se u toj dijalektici prijateljstva i neprijateljstva ne snalazi, ignoriše je ili izbegava« (Uredništvo, 2005: 4). U međuvremenu su počeli da se pišu i školski radovi o Šmitu, u kojima je do izražaja dolazila ista ta fascinacija razlikovanjem prijatelja od neprijatelja. Tako je, primera radi, u svom magistarskom radu (publikovanom kao prva monografija u celosti posvećena Šmitu) Neven Cvetićanin iskazao svoje puno slaganje »sa deskripcijom politike kao aktivnosti razlikovanja prijatelja i neprijatelja« (Cvetićanin, 2004: 293) i zaključio: »Bez obzira na totalitarne implikacije Šmitove praktične filozofije njeni dometi su daleki, a njeni rezultati vrhunski« (Cvetićanin, 2004: 291).7
Na prvi pogled bi se moglo reći da je porast interesovanja za Šmita, kao i otvorenosti i senzitivnosti za njegove stavove i argumente, posledica uključivanja Srbije u savremene trendove u nauci o politici, gde, kao što smo imali prilike da vidimo, Šmitova
 
Atila Černik, Drukor, iz serije Intervencije , 1976.
teorija u poslednjim dekadama doživljava pravu renesansu. Međutim, pojedini tokovi recepcije Šmitovih ideja u Srbiji nadišli su okvire teorije i završili u istinskoj politizaciji, u inspirisanju političke prakse specifično recipiranim idejama. Za te tokove recepcije nije karakteristično da je sam proces selektovanja, modifikacije i inoviranja Šmitovih ideja bio sproveden s jasnim ciljem da budu primenjene u političkoj borbi. Nisu postojale, drugim rečima,nikakve ideološke strategije recepcijeŠmitovih ideja u pravom smislu te reči, nego je do primene došlo tek nakon izvršene recepcije, kada se pokazalo da su već tokom recepcije te ideje toliko ispreparirane i adaptirane na srbijanske prilike da mogu u potpunosti da posluže kao smernice za političko delanje. U ovom odeljku će biti reči o prvom toku takve recepcije (i proishodeće politizacije), koja se u potpunosti može vezati za ime Slobodana Samardžića, profesora Fakulteta političkih nauka u Beogradu, potpredsednika DSS-a i ličnosti na ideološki ključnom mestu u drugoj Koštuničinoj vladi – mestu ministra za Kosovo i Metohiju. To je recepcija koja je bila fokusirana upravo na Šmitovu teoriju »političkog«, kombinujući je s ideološkim elementima nacionalnog liberalizma (na način koji sledi Šmitovu konstrukciju tipa »totalne pluralističke partijske države«) i koja je naposletku ovaploćena u Mitrovdanskom ustavu, donetom upravo za druge Koštuničine vlade.
Temelji za Samardžićevu recepciju Šmitove teorije »političkog« pripremljeni su u njegovoj kritici Marksove političke teorije, koja je izložena u knjizi Demokratija saveta. Analiza jedne institucije socijalističkog pokreta iz 1987. godine. U toj knjizi Samardžić je Marksovu teoriju ocenio kao »neoperabilnu« i neuskladivu sa »praktičnim potrebama socijalističkog pokreta«, zbog čega ju je socijalistički pokret u 20. veku delimično napustio. Jedna struja socijalističkog pokreta upustila se u »određeno proširivanje liberalne teorije« – i to pre svega u domenu slobodnog političkog organizovanja, opšteg prava glasa i privrednog zakonodavstva (Samardžić, 1987: 290) – dok je druga struja (»liberterskog socijalizma«), sledeći Marksovu demonizaciju liberalizma, ali i odbacujući njegovu teoriju diktature proletarijata (zbog toga što je razarala jedinstvo ciljeva i sredstava), insistirala na doslednom uspostavljanju »asocijacije slobodnih proizvođača« i jedinstva vlasti, iako iz Marksovog učenja nije mogla da izvuče nikakve pouke o tome kako bi ta (neodržavljena) asocijacija funkcionisala bez sredstava diktature (Samardžić, 1987: 291–292). Opcija za koju se sam Slobodan Samardžić zalagao bila je jedna hibridna republika saveta, utemeljena kako na jedinstvu »radne zajednice«, tako i na ideji »o proširenju domena demokratski-javnog i na proizvodnu sferu« (Samardžić, 1987: 295). Pošto se »jedinstvena klasna svest proletarijata« (kao i na njoj utemeljeni politički princip jedinstva vlasti i univerzalni zahtev za neposrednom demokratijom) pokazala kao politički neupotrebljiv postulat u modernim i kompleksnim društvima (izlažući socijalistički pokret opasnostima od uspostavljanja »monopola trajne reprezentacije« kroz komunističku partiju), izlaz se, po Samardžiću, morao potražiti u povratku liberalnim principima u organizovanju »izvršne i upravne« vlasti. Iako Samardžić nigde nije eksplicitno pomenuo da pod očuvanjem »celog kompleksa demokratsko-političkog pogona« podrazumeva i višepartijski sistem (u kojem su dopuštene i nesocijalističke partije), to bi se moglo prihvatiti kao jedna od implicitnih reperkusija njegovog teorijskog pregnuća.8 Ovaj propust – začuđujući s obzirom na to da je 1987. proces ruiniranja socijalističkog samoupravljanja u SFRJ već bio poodmakao – može se razumeti u kontekstu Samardžićeve namere da svojom načelnom i idejnoteorijskom raspravom samo ukaže na to da put uspostavljanja jedne istinski socijalističke republike saveta vodi preko spoznaje nužnosti prihvatanja političkog dualizma, sa svim njegovim eventualnim opasnostima po sam socijalizam. Princip »neprofesionalnog predstavljanja« (ili »slobodnog obrazovanja volje« unutar »radne zajednice«) i princip »autoriteta stručne kompetencije« mogu biti usaglašeni samo pod uslovom da se prihvati »dvostruko političko učešće«: demokratija saveta mora se ograničiti na to da se kroz nju »radna zajednica« samokonstituiše; nasuprot njoj, parlamentarna demokratija mora postojati da bi u zakonodavnoj vlasti bili reprezentovani svi radni i ne-radni ljudi – upravo kao »građani« – i da bi pomoću nje mogli da efikasno vrše kontrolu nad »izvršnom i upravnom« vlašću (formiranom isključivo na principu »autoriteta stručne kompetencije«). Time je Samardžić zaokružio svoj samoupravni socijalistički teorijski model: u institucijama socijalističkog samoupravljanja trebalo je da se radnici pojavljuju »u svojstvu samorealizatora svog transcendentnog socijalnog potencijala« (Samardžić, 1987: 303) i da se, kroz odluke u tim institucijama, shvaćenim kao »izraz(e) svojevrsnog društvenog ugovora« (Samardžić, 1987: 302), učvršćuju u suverenu »radnu zajednicu«, koja je, da bi mogla da efikasno kontroliše »izvršnu i upravnu« vlast, potrebovala zakonodavnu vlast, u kojoj će i radni i ne-radni ljudi biti reprezentovani kao građani. Na pitanje da li je moguće da zakonodavna vlast odbije svoju posredujuću ulogu i da (pod uticajem ne-radnih građana, okupljenih u nesocijalističke partije) prestane da kontrolu nad »izvršnom i upravnom« vlašću vrši u ime suverene »radne zajednice«, Samardžićev teorijski model nije imao odgovor zato što je u njene aksiome još uvek spadao i onaj o socijalizmu kao (pret)poslednjem stadijumu istorijskog razvitka celokupnog čovečanstva.
Iste godine kada je iz štampe izašla knjiga Demokratija saveta časopis Telos je započeo izgradnju kulta Karla Šmita u levičarskim krugovima. Iduće godine Samardžić je za časopis Gledišta napravio osvrt na tekstove o Šmitu iz prve dve sveske (proleće i leto) za 1987. godinu. U činjenici da se jedan levičarski časopis, koji je do tada imao renome principijelnog rasadnika ideja Frankfurtske škole u SAD, bavi teorijom Karla Šmita, Samardžić nije našao ništa čudno: Šmit se odlikovao »neiscrpnom atraktivnošću« zato što je bio »neobično« temeljit »u analizama pravnih i političkih institucija moderne države, kao i u objašnjenjima svojih polaznih antiliberalnih stavova« i što je kritikovao Vajmarsku republiku i podržavao Treći rajh (to je bio samo »zanimljiv biografski dodatak«) (Samardžić, 1988a: 281). Štaviše, nije bilo čudno ni to što je po objavljivanju prve sveske, u kojoj su prevalirali kritički osvrti (u duhu ranije uređivačke prakse časopisa) i u kojoj je samo uredništvo najavilo »ozbiljno naučno suprotstavljanje«, usledila sveska koja ne samo da nije sadržavala nikakvo »ozbiljno naučno suprotstavljanje«, nego je uspostavila onaj egzegetski kanon (Samardžić, 1988a: 284) koji će doprineti ideološkom profilisanju časopisa u narednim godinama. Štaviše, pod utiskom argumentacije o Šmitovom razlikovanju prijatelja i neprijatelja, koju su u svojim prilozima za ovu drugu svesku izneli Džordž Almen i Džordž Švob, Samardžić je svoj raniji distancirani, prikazivački način izlaganja toliko promenio da više nije bilo jasno o čijim se ubeđenjima izjašnjavao – njihovim ili svojim: »Oni †Almen i Švob‡ polaze od nesumnjivo velike eksplanatorne snage ovog koncepta za politiku našeg veka, pogotovo ako se on posmatra i kao vek revolucije. Jer, razlikovanje prijatelja i neprijatelja u doba revolucija postaje fundamentalno za politiku koliko i za rat. Tako glavni politički koncepti, ukoliko su realni, postaju militaroidni, a Šmit je bio jedan od retkih koji se nisu libili da to saznanje unesu u suštinu svoga poimanja fenomena političkog« (Samardžić, 1988a: 285). Prenebregnemo li činjenicu da je Šmit bio pristalica nacionalsocijalizma doći ćemo u »neutralnu« poziciju da prosuđujemo njegove ideje i tada ćemo – sada je Samardžić nedvosmisleno iznosio svoje duboko uverenje – moći da shvatimo koliko su one »prihvatljive« (Samardžić, 1988a: 286). Iako je bilo potpuno jasno da je Samardžiću »najprihvatljivija« bila ona ideja o razlikovanju prijatelja od neprijatelja, on se nije izjasnio o onim drugim Šmitovim idejama koje je takođe smatrao »prihvatljivim«. O tome se ipak neki nagoveštaji mogu naći u »Uvodnoj napomeni«, koju je Samardžić iste godine napisao za temat posvećen Karlu Šmitu u svesci Trećeg programa Radio Beograda broj 77–78 za 1988. godinu (jedan deo tekstova preuzet je i iz časopisa Telos). Polazeći od Šmitovog decizionizma, kao temeljnog filozofskog opredeljenja, Samardžić je ovako rekonstruisao jezgro Šmitove političke teorije: »Suveren ne predstavlja narod, već izražava njegov jedinstveni duh; tek je jedinstvena narodna volja demokratija i ona se ne može izraziti preko političke reprezentacije, već samo plebiscitom. Između upravljača i onih kojima se upravlja postoji identitet. Politika nije kompeticija i saradnja, već konfrontacija; prema tome, suštastveni politički odnos je odnos prijatelj–neprijatelj. Bez obzira na određene faze liberalne vladavine državama, ovo su principi primarnijeg značaja za razumevanje sveta politike. Iza svakog ustava krije se volja, iza svakog kompromisa moć jačeg, iza svakog apstraktnog građanina pripadnik konkretnog naroda. Liberalizam kao pogled unosi smutnju u ove suštastvene odnose, čini teoriju neadekvatnom i zavodljivom, a političku praksu
kompromisnom i neodlučnom. Politika po slovu ustava je politika bez sposobnosti odluke« (Samardžić, 1988b: 166–167).
Postavlja se pitanje šta je od ovih ideja moglo delovati »prihvatljivo« Slobodanu Samardžiću, s obzirom na teorijski model koji je predstavio u knjizi Demokratija saveta. Očigledno ništa od svega onoga što je pisao o republici saveta i što je trebalo da bude kopča sa jugoslovenskim samoupravnim socijalizmom, koji je 1988. ulazio u poslednju fazu raspadanja. Samardžića je Šmit mogao samo dodatno da ubedi da se podrobnije pozabavi stavom njegovog učenika (i kasnijeg glavnog posrednika ka Šmitu iz redova saradnika časopisa Telos) Franca Nojmana o neprimenljivosti političke demokratije na ekonomsku sferu. Taj stav Samardžić je u knjizi Demokratija saveta samo uzgred pomenuo u fusnoti (Samardžić, 1987: 295), ali nije mogao da ga uvaži s obzirom na to da bi se onda ceo teorijski model srušio kao kula od karata. Međutim, zbivanja u realnosti kao da su davala za pravo i Šmitu i Nojmanu: vremena ekonomske demokratije izgledalo je kao da odlaze u zaborav,
 
Atila Černik, Extam, iz serije Badtext , 1972.
ostavljajući Samardžićev politički dualizam bez njegovog osnovnog uporišta. Suverena »radna zajednica«, koju su činili »samorealizatori svog transcendentnog socijalnog potencijala« i koja je u savetima stvarala »svojevrsne društvene ugovore« nestajala je, ostavljajući za sobom upražnjeno mesto, na koje je Šmitova teorija imala da ponudi zamenu. To je bila suverena narodna zajednica, čiji pripadnici možda i mogu neko vreme da nose liberalne maske »apstraktnih građana« i da veruju u laž »politike po slovu ustava«, ali se pre ili kasnije, suočeni s nužnošću razvrstavanja na prijatelje i neprijatelje, moraju podvrći »jedinstvenom duhu« naroda, koji će ih opredeliti da se kroz plebiscit (kao novu formu »svojevrsnog društvenog ugovora«) svrstaju iza svog vođe (kao novog »realizatora narodnog transcendentnog socijalnog potencijala«) u konfrontaciji sa konkretnim neprijateljem. Ako je, iz te perspektive gledano, uopšte trebalo zadržati posebnu zakonodavnu vlast (koja bi, kao liberalni prežitak, trebalo da u ime eksternog suverena kontroliše »izvršnu i upravnu« vlast i od koje bi se dalje »proširivao domen demokratski-javnog«), onda se ona više nikako nije smela ravnati prema proizvodnoj nego samo prema etničkoj sferi. Dualistička politička teorija sada je počivala na »suštastvenom« uodnošavanju narodne zajednice i građana, koje bi na demokratičnost moglo da pretenduje samo ako bi bilo podvrgnuto »najsuštastvenijem« uodnošavanju prijatelja (tj. svih pripadnika jednog naroda okupljenih u političko jedinstvo pod svojim vođom) i njihovih neprijatelja.
U narednim godinama Samardžić se dvaput vraćao Šmitu (1995. i 2001) kako bi ga predstavio srbijanskoj stručnoj javnosti, markirao najbitnije elemente njegove teorije političkog (koje su navodno podnele sud vremena) i demonstrirao njihovu »primenljivost« na savremene političke prilike u Srbiji (i šire). Pri tom je Samardžić morao u velikoj meri da ograniči i preparira Šmitovu ideološku pripadnost: ona se navodno do 1933. i od 1945. svodila na »katolički konzervativizam« (da bi se u periodu 1933–1945. zaputila u područje nacionalsocijalističkog totalitarizma, iako se to može pripisati samo spoljnim uticajima, a nipošto njenoj imanentnoj logici), koji i nije bio tako dominantan čim se nije odrazio na njegovu političku teoriju. Šmitova teorija političkog bila je, po Samardžiću, ideološki neutralna i univerzalna, pa su je u suštini mogli pozajmljivati i primenjivati i konzervativci, i revolucionari, pa, konačno, i sami liberali. Iako je Samardžić, nakon propasti samoupravnog socijalizma, za svoju teorijsku poziciju pokušavao da pronađe uporište u tradiciji liberalizma (zbog čega mu je naposletku pripao i istaknuti položaj u Centru za liberalno-demokratske studije u Beogradu), njegova otvorenost za Šmitovu kritiku liberalizma ukazivala je na stara vremena kada su boljševičkoj ortodoksiji naklonjeni pisci tvrdili kako je »Šmitova analiza liberalizma izgledala sociološki realistična« (Kuljić, 1983: 48). Nešto slično će i Samardžić tvrditi prenoseći akcente (samo?)kritike liberalizma na tlo ambivalencije između moralne perfidnosti i političkog diletantizma. Kada je prvi pol ove ambivalencije u pitanju, Samardžić nema nikakvog problema da prihvati Šmitovu optužbu da su liberali moralno iskvarene i dvolične osobe jer zloupotrebljavaju moralno nabijene moralne koncepte kao što su mir, saradnja, čovečanstvo i humanizam, kako bi postigli određene unutrašnjo- ili spoljnopolitičke ciljeve (Samardžić, 1995: 86). Drugačije po Samardžiću nije moglo ni da bude, pošto u zakonitosti (»nužnosti«) političkog spada i to da »opšti mir, sloboda i jednakost, (kada) uđu u orbitu politike, nužno postaju instrumentalizovani« (»Rasprava«, 1995: 134). U tako odsečnoj, radikalnoj i dalekosežnoj formulaciji, koja je odisala punim dahom militarizma Drugog i Trećeg rajha, Samardžić nije prepoznavao ništa sporno ili suspektno. Iako je Šmit jedan deo života bio predani član nacionalsocijalističke partije i predano radio na učvršćenju njene ideologije, Samardžić je spremno tvrdio kako njegova kritika liberalizma ne vodi nužno u totalitarizam, nego samo razotkriva »manjkavosti liberalnog stanovišta koje ono imanentno sadrži« (Samardžić, 1995: 122). A glavnu »manjkavost liberalnog stanovišta« – i ujedno drugi pol fundamentalne ambivalentnosti prema njemu – Samardžić više i nije imao potrebu da obznani u formi pozivanja na Šmita, nego ju je formulisao kao vlastito stanovište koje je »u Šmitovom duhu«: »Taj nedostatak liberalizma mogli bismo u Šmitovom duhu označiti kao socijalno razvodnjavanje političkog i njegovo utapanje u sferu ekonomije i etike. U privrednoj sferi neprijatelj se rastače u konkurenta, a u etičkoj u diskusionog partnera« (Samardžić, 1995: 86). Ergo, liberalizam je politički diletantizam pošto pokušava da učini nemoguće: da političko »razvodni« u socijalno, da državu degradira na društvo.
Ovde je mesto ključnoj ideološkoj dilemi: ako je Šmit u pravu i ako su liberali, na jednoj strani, tako podli da svoje ideale opšteg mira, slobode i jednakosti koriste samo kao sredstva zloupotrebe za svoje skrivene ciljeve, a na drugoj strani tako glupi da »razvodnjavaju« ono što je »nerazvodnjivo«, onda se ne može, štaviše ne sme biti liberal. Samardžić je, međutim, odbio da izvuče ovu konsekvencu i, umesto toga, nastavio da insistira na tome da je Šmitovo shvatanje političkog ideološki neutralno i da ga mogu bez ikakvog problema preuzeti i u svoju teoriju ugraditi i liberali – ili, tačnije, sinkretični liberali koji bi se »u Šmitovom duhu« mogli nazvati »nacional-liberalima«.9 Pogledajmo sada kako izgleda ova, šmitovska varijanta »nacional-liberalizma«, koju je Samardžić nastojao da što vernije ovaploti u svojoj političkoj misli. Pošto su elementi liberalizma po prirodi stvari u manjini, prvo će biti reči o elementima »nacionalnog«.
U središtu šmitovskog nacionalnog liberalizma, kako ga je Samardžić shvatio, stoji nacionalna država, kao razbijač iluzija o opštem miru, slobodi i jednakosti i ultimativni arbitar razdvajanja prijatelja i neprijatelja. »Razlikovanje prijatelja i neprijatelja, potencijalna realnost rata i vanrednog stanja, neophodnost postojanja suverena u državi, država kao ekskluzivni nosilac ius belli i drugi ključni koncepti njegove političke teorije predstavljaju opšta mesta moderne državnosti, te su, prema tome, nezaobilazni momenti egzistencije svih država« (Samardžić, 1995: 84). Postoji nekoliko osnovnih političkih konsekvenci ovih »nezaobilaznih momenata egzistencije svih država«. To je, pre svega, ublažavanje razlike između redovnog i vanrednog stanja,10 s obzirom na to da rat predstavlja centralni fenomen ljudskog života i da je mogućnost njegovog izbijanja univerzalna. Nacionalna država, koja čak i kada ne ratuje, intenzivno razmišlja o tome s kim bi mogla da zarati, mora neprestano da ta razmišljanja konkretizuje tako što će razdvajati prijatelje od neprijatelja. Osećaj ugroženosti dostiže očigledno razmere paranoje, pošto teorijski nije predviđena mogućnost da ne postoji neprijatelj nacionalne države (štaviše, blokirana je svaka mogućnost izgradnje pacifikovanog čovečanstva, jer države po definiciji ne mogu da napuste circulus vitiosus neprijateljstava). Stoga je centralni postulat Šmitove teorije političkog, koju Samardžić zdušno prihvata, da procesi identifikacije neprijatelja nacionalne države (koji »ugrožava njenu egzistenciju») i donošenja »odluk(e) o samoodbrani« (Samardžić, 1995: 84) jednostavno moraju biti univerzalni i nepromenljivi. Posustane li se samo za čas, oslabi li budnost ili se čak desi da nacionalna država počne da veruje kako neprijatelj više ne postoji, desiće se neumitno – biće pobeđena i iščeznuće (Samardžić, 1995: 85). »Šmit stoga kaže da se ono političko može ignorisati, da ga se narodi i države (naročito one slabe u međunarodnom poretku) mogu odricati, ali niko ne može da izbegne konsekvence političkog« (Samardžić, 2001b).
Da se sve to ne bi desilo nacionalna država (pogotovo ona slaba u međunarodnom poretku kao što je to Srbija) mora da se maksimalno homogenizuje. Homogenizacija – kao ultimativni stepen jedinstva, koji se postiže samo kroz suočavanje s neprijateljem – nalazi svoje mesto u ustavu (»Rasprava«, 1995: 121), ali se ponajpre manifestuje kroz apsolutnu vlast ili neki njen prežitak u državi koja se samorazumeva kao liberalna. »U svakoj državi, ako to država odista jeste, obituje instanca apsolutne vlasti. Sasvim je drugo pitanje da li je ona vidljiva ili nevidljiva, ustavna ili vanustavna kategorija. U tom pogledu Šmit je pristalica vidljive, ustavno priznate i objavljene apsolutne vlasti« koja je ujedno i »opravdani voluntarizam, nužan radi opstanka samog poretka« (Samardžić, 2001b: xxv). Instanca apsolutne vlasti (ili, drugim rečima, suveren) je samo središte države – zbog čega se pod njenom neposrednom ingerencijom nalaze obaveštajne službe i oružane snage, uz pomoć kojih se neprijatelj prvo identifikuje, a zatim i eliminiše – i u njenim se rukama nalazi ključno ovlašćenje donošenja »odluke o samoodbrani«.
Ključna veština ustavotvorstva, kako odatle sledi, jeste da, s jedne strane, izrazi i ojača već postignutu homogenizaciju unutar nacionalne države i da, s druge strane, obezbedi instancu apsolutne vlasti koja će nesmetano identifikovati i eliminisati neprijatelje. Samim tim, ustav nikada ne sme biti realizacija liberalnog principa društvenog ugovora nego može samo da bude odluka već postojeće suverene instance unutar već postojeće nacionalne države o vrsti i obliku političkog jedinstva (Samardžić, 1995: 87), odnosno homogenizacije u svrhe borbe protiv neprijatelja. Samardžić je potpuno u pravu kada konstatuje da je Šmitova teorija ustava izvedena konsekventno kao opozit teorije liberalnog konstitucionalizma i da se od nje razlikuje ne samo po negiranju ugovorne prirode ustava nego, pre svega, po uvođenju ustavne dihotomije između političkog i državnopravnog dela ustava. Jer, dok liberalni konstitucionalizam predviđa samo ovaj drugi deo ustava (koji je sastavljen od osnovnih prava čoveka i podele vlasti), Šmit u svojoj teoriji afirmiše i prvi deo, koji direktno proizlazi iz postulata prvenstva »političkog« (Samardžić, 2001b: xxii). Politički deo ustava – kojim se praktično poništavaju gotovo sve liberalne konotacije državnopravnog dela – odnosi se svakako na političko jedinstvo (Samardžić, 2001b: xxi), odnosno homogenizaciju, ali se očigledno u njoj ne iscrpljuje, pošto mora i da osigura položaj instance apsolutne vlasti u nacionalnoj državi. U ovom segmentu Samardžićeva rekonstrukcija Šmitove teorije nije dovoljno jasna, ali se njen osnovni smisao može pronaći na mestu na kojem Samardžić piše o »fikciji o vladavini prava u svakoj situaciji. Šmit je u pravu kada tvrdi da vanredno ne trpi normu i da je vidljiv suveren u takvoj situaciji jedina brana protiv zloupotrebe koja se najbolje može pokriti normom« (Samardžić, 2001b: xxiv). Prema tome, ustav ne sme da robuje liberalnoj »fikciji o vladavini prava u svakoj situaciji«, nego mora da obezbedi odrešene ruke suverenu – i to ne samo da »štiti pravo« nego, još mnogo više, da identifikuje i eliminiše neprijatelje.
Naposletku, postavlja se pitanje šta današnja politička teorija može da nauči od Šmita kada je u pitanju ustavna regulacija položaja suverena. Samardžić je tu u malom problemu, s obzirom na to da je suverena počeo da izjednačava sa SAD u kontekstu »novog svetskog poretka« i da na taj način rehabilituje liberalno nasleđe kritike svakog (pa i međunarodno-hegemonijalnog) suvereniteta. 11 Međutim, Šmitovo nasleđe upućivalo je na to da se u pojmu suverena mora prepoznati i ona instanca apsolutne vlasti bez koje ne može da opstane nijedna nacionalna država. U tom segmentu Samardžić je bio primoran da ignoriše sve elemente Šmitovog opredeljenja za »totalnu državu iz snage« i da se ograniči na to da instancu apsolutne vlasti pronađe u liberalnom načelu partijskog pluralizma ili, drugim rečima, unutar »totalne države iz slabosti«. I zapravo tek s ovim momentom postaje uopšte moguće govoriti o Samardžićevoj recepciji Šmitovih ideja u kontekstu jedne minimalističke nacionalnoliberalne teorije. Pogledajmo sada kako Samardžić uopšte vidi ovu Šmitovu konstrukciju: »Totalna država je obeležje slabe, a ne jake države, one koja gubi svoj definišući status, svoj politički monopol, tj. monopol na ono političko. (...) To što je Šmit ovaj plodan heuristički koncept kasnije zamutio njegovom pozitivnom primenom na nacistički poredak, nije umanjilo njegovu eksplanatornu vrednost, mada je doprinelo njegovom pogrešnom tumačenju. Kao da je totalnu i totalitarnu državu delila samo tanka linija, a Šmita je retroaktivno lako prevelo u izvornog mislioca i branioca totalitarizma. U konkretnom slučaju Vajmarske republike (...) totalitarna država (...) zaista je proistekla iz političkog haosa faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti države i društva. (...) Sve dok je u okviru Vajmarskog ustava obrazlagao i branio (...) vanredna ovlašćenja predsednika republike (čl. 48 Vajmarskog ustava), Šmit je bio na tragu i svoje teorije države i svoje nauke o ustavu« (Samardžić, 2001b: xvii–xviii).
Ovde se najbolje može videti koliko Samardžićeva recepcija Šmitovih ideja duguje onoj misaonoj tradiciji koja je krajem sedamdesetih godina prošlog veka potekla iz SAD, šireći se u narednim dekadama kroz evropske zemlje, i koja je, predvođena Švobom i Benderskim, od Šmita nameravala da retroaktivno napravi junaka spašavanja Vajmarske republike pred naletima (njemu i njegovoj teoriji potpuno stranog) totalitarizma. Međutim, Samardžić je ovde imao problem da sledi svoje teorijske uzore u mrskoj mu Americi. Uprkos svoj zavodljivosti Šmitovog zagovaranja vanrednih ovlašćenja predsednika republike kao Ersatzkaisera (koja će kasnije samo preneti na »vođu« Trećeg rajha) Samardžić nije mogao da prihvati ovaj »recept« uz pomoć kojeg je – gle čuda? – neuspešno spašavana Vajmarska republika. »Totalna pluralistička partijska država« morala je biti rehabilitovana u Srbiji, i to time što će se prenebregnuti Šmitova kritika partijskog pluralizma kao takvog i, umesto nje, kao glavni uzročnik zla, proglasiti »politički haos faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti države i društva«. Samim tim, partijski pluralizam ne mora biti nužno zlo (u tome je Samardžić imao uporište u nekim Šmitovim sporadičnim i – za njegovo delo u celini ne tako bitnim – teorijskim koncesijama liberalnim neprijateljima), ako ne dovodi u pitanje instancu apsolutne vlasti ili, još pre, ako se partije koje se bore za glasove birača prvo same nacionalno homogenizuju, da bi zatim nacionalno homogenizovale i birače i na kraju uspostavile fair play pravila političke utakmice – sve zarad postizanja pune borbene gotovosti za rat protiv spoljnog (a možda i ne samo protiv spoljnog?) neprijatelja. U tom Samardžićevom preuzimanju ideala »totalne pluralističke partijske države« napokon otupljuje Šmitova kritika liberalizma, a njegove ideje se prepariraju tako da mogu da posluže ne više kao negacija nego kao »dopuna« liberalizma.
Samardžić je imao jedan vrlo jak razlog koji ga je opredelio da prestane da sledi logiku Šmitovog obračuna sa »totalnom državom iz slabosti« i afirmacije »totalne države iz snage« i da napravi ovakav nacionalno-liberalni spoj: iskustvo Miloševićeve vlasti u Srbiji. Milošević je od samog početka svoje vladavine sprovodio program nacionalne države koji je bio »zasnovan na modifikovanom konceptu vođe« (Samardžić, 1994: 98) i koji je bio ustavno ozvaničen »ugradnjom jakih plebiscitarno-predsedničkih elemenata u sistem« (Samardžić, 1994: 189). Uprkos tome što su imale ustave, i Srbija, ali i SR Jugoslavija (i Crna Gora) bile su »još uvek nekonstituisane države«, pošto nisu imale uporište u narodu, shvaćenom kao »politička homogenost koja prethodi državi« i koja se ogleda »u jedinstvu primarnih političkih vrednosti« (Samardžić, 1994: 247). Ustavnost u Srbiji (i Jugoslaviji) služila je samo jedinoj svrsi, opstanku Miloševića na vlasti, a ne nacionalnoj homogenizaciji koja bi vodila adekvatnom razlikovanju prijatelja od neprijatelja. Čak je i samo Kosovo bilo instrumentalizovano zarad eksploatacije »parlamentarnih mandata« Miloševićeve stranke (Samardžić, 2001a: 172–173), tako da je Milošević – zaključak se nameće sam po sebi – nevoljno prihvatio rat za odbranu Kosova i Metohije i vrlo brzo ga se odrekao, ne mareći uopšte za »jedinstvo primarnih političkih vrednosti«, koje Srbi iz njega crpu, nego samo za gubitak jednog pogodnog instrumenta samodržavlja. Na taj način Milošević je oskrnavio i izneverio svaku mogućnost da se u Srbiji primeni politički koncept koji ima uporište u plebiscitarnom prezidencijalizmu i/ili »konceptu vođe«. Srbiji je tako odsečen put ka »totalnoj državi iz snage« (kojoj se Šmit bio priklonio mnogo pre konačnog sloma Vajmarske republike), a bitno su joj sužene i mogućnosti opstanka kao »totalne države iz slabosti«.
Istina, kada je posle pada Miloševićevog režima Samardžić započeo sa kritikom prakse personalnog i sistemskog reprodukovanja tog režima, on je svoju kritičku oštricu uperio samo na Zorana Đinđića kome je »vlast najzad pala u ruke kao posledica pobunjeničke snage brojnog građanstva, strane pomoći i iznuđene unutrašnje organizovanosti« (Samardžić, 2008: 105; kurziv A. M.),12 a ne i na Vojislava Koštunicu. Pošto je Koštunica odmah po rušenju Miloševićevog režima počeo da spasava osnovne poluge instance apsolutne vlasti iz starog režima – Miloševićeve generale i obaveštajne službe – on nije zavređivao Samardžićevu kritiku. Upravo suprotno, on je postupao sasvim »u Šmitovom duhu«: osposobljavao je nacionalnu državu da preboli Miloševićev defetistički propust i nastavi sa političkom homogenizacijom i efikasnijim identifikovanjem i eliminacijom neprijatelja (među kojima su najopasniji bili oni koji su, u vidu »strane pomoći«, ustoličili Zorana Đinđića). Nažalost, nacionalna država koju je Koštunica spasavao nestala je u februaru 2003. netragom, tako da je borba morala da se nastavi u samo jednom njenom delu, u Srbiji, i to po mogućstvu kroz koaliciju DSS i SRS, koja je imala potencijal da najviše doprinese »postepenom stabilizovanju institucija« (Samardžić, 2008: 109). U tom kontekstu se ni nastavak važenja Miloševićevog ustava (potencijalno, ad Calendas Graecas) više nije ukazivao kao problem: nasuprot Đinđićevom pragmatizmu i oportunizmu, Koštunica je delao »legitimistički i zakonsko-institucionalno« (Samardžić, 2008: 49), što je svaku žurbu u promeni Miloševićevog ustava činilo suvišnom.13
A kada je Skupština Srbije 30. marta 2004. donela Odluku o pristupanju donošenju novog ustava i kada je postalo jasno da Koštuničina vlada nije spremna da donosi »ustav revolucionarnog diskontinuiteta« Samardžić je požurio da svojoj kritici podvrgne sve one koji se u Srbiji zalažu za ustavni diskontinuitet i koji hoće da od Srbije naprave »novu političku tvorevinu (zajednicu), čija ustavna simbolika po definiciji ne sme da bude istorijska, već pre treba da izrazi političku volju za novim početkom i shodno tome jednu apstraktnu normativnu projekciju« (Samardžić, 2008: 177). U toj kritici Samardžić se nadovezao na svoje ranije stanovište o potrebi da Srbija bude konstitucionalizovana istovremeno i kao »država srpskog naroda« i kao država svih građana koji u njoj žive (»demokratska država«). Ali, dok je ranije priznavao da je ovaj ustavni koncept logički sporan, prepoznajući njegovu snagu u afirmaciji istorijskog principa (»Države su, naime, istorijske, a ne logičke tvorevine« – Samardžić, 1996: 115), Samardžić je sada tvrdio da se radi o »uobičajenom« simboličkom rešenju koje zagovaraju »ustavni tradicionalisti« i koje »je najviše saglasno kako preovlađujućem stanju duhova u zemlji tako i ustavnoj stvarnosti u svetu« (Samardžić, 2008: 178–179). »Duhovi« su rekli svoje, a logika je morala da odstupi u ime neshvatljive istorije, kojom je, kako ćemo ubrzo moći da vidimo, dominirala jedna druga logika – logika kosovskog mita.
Samardžićevo zagovaranje dualističkog načina izgradnje nacionalne države u Srbiji (»država srpskog naroda« i »demokratska država«) otkrivalo je još uvek aktivnu (iako nominalno otpisanu) dualnu matricu demokratije saveta i parlamentarne demokratije. U
»državi srpskog naroda« odvija se ključni proces nacionalne homogenizacije, u kojoj ne učestvuju samo političke partije, nego i »politička javnost« uopšte. Međutim, da ne bi bilo nikakve zabune, Samardžić objašnjava da pod pojmom »političke javnosti« podrazumeva, »za razliku od vladavine prava, isključivo kategorij(u) nacionalne države« (Samardžić, 2008: 431), jer »javnost, više nego političke institucije, mora biti autentična i nacionalna ukoliko treba da vrši ulogu oblikovanja javnog života jedne zemlje« (Samardžić, 2008: 118). A upravo u sferi »političke javnosti« započinjali su najveći problemi Srbije: »Srbiji nedostaje sidro javnog života u vidu neupitnih temeljnih vrednosti, koje njeni građani ne dele sa svetom, već među sobom. Gradnja takvog sidra i njegovo spuštanje na čvrsto morsko tlo oduvek je bio posao duhovne elite, pre svega one koja je svoju misiju poveravala javnom životu društva. Srbija nema takvu duhovnu elitu, ili bolje rečeno, ima je u nedovoljnoj meri spram ovakvog zadatka« (Samardžić, 2008: 115). Zadatak je utoliko važniji jer od nacionalne homogenizacije u sferi »političke javnosti« zavise i ugled i
 
Atila Černik, Experox, iz serije Badtext , 1972.
respekt prema Srbiji u svetu, pošto »svet organski ne prihvata političke entitete koji predstavljaju duhovno prazne ljušture« (Samardžić, 2008: 117). Onog momenta kada Srbija uspe da se adekvatno nacionalno homogenizuje (a da ne bude više »prazna ljuštura«) poštovaće je i ceo svet.
Osnovni problem koji se postavio pred Samardžićem bio je da identifikuje prirodu superiornosti nacionalno samoosveštene duhovne elite (koja će »tek morati da se stvara«) nad nacionalno raskorenjenom »lumpen-inteligencijom« (Samardžić, 2008: 430), koja već odavno postoji, koja nekritički imitira pomodne strane uticaje i koja Srbiju – protivno vlastitim namerama – u stvari samo odvaja od Evrope. Jer, nije bilo jasno zašto se u »lumpen-inteligenciju« ne bi svrstali i nacionalno samoosvešteni intelektualci, koji već odavno postoje, koji iz Amerike i Evrope preuzimaju pomodne novodesničarske ideje (poput onih koje se nalaze u delu Karla Šmita) i koji takođe mogu biti vrlo lako u zabludi da Srbiju približavaju Evropi. Na kraju krajeva, nije li trajno političko rešenje problema razvrstavanja prijatelja i neprijatelja – koje je Šmit krajem Vajmarske republike preuzeo od generala Šlajhera, razradio tokom Trećeg rajha za Hitlera i mistifikovao tokom Bonske republike kao zaveštanje nekim budućim konzervatorima ius publicum Europaeuma – ležalo u »velikim prostorima«, koje je velike sile trebalo među sobom da podele kako bi gospodarski narodi vladali nad onim manjim i niže vrednim. To što više nema fašističke Italije, u čiji je »veliki prostor«, prema originalnim planovima Rajhsvera, trebalo da bude uvršćena Srbija (nakon rasparčavanja Kraljevine Jugoslavije), ne znači da nema nekog drugog »carstva«, kome bi se današnja, »suverena« Srbija mogla baciti pod noge, sve u slepoj želji da identifikuje i naudi (ako već ne može i da ih likvidira) neprijateljima, Albancima i Amerikancima. Da li bi danas uopšte bio zamisliviji efektniji povratak Miloševićevom starom režimu od realizacije ideje o »federaciji« sa Rusijom i Belorusijom – sve uz uveravanje nove »lumpen-inteligencije« da je to najbolji put usvajanja evropskih vrednosti i tradicija?
Drugo, problem je očigledno ležao i u samom određenju »nacionalnog«. Za vreme Miloševićevog režima Samardžić je već imao prilike da primeti da je nacionalno pitanje »uvek u istoriji imalo određeni mitski ili metafizički ‘višak značenja’, koji je narod prihvatao spontano u procesu svog nacionalnog i političkog zrenja« (Samardžić, 1994: 79),14 ali da je kao »rudimentarni osećaj vezanosti za narodnu tradiciju u vidu sećanja posredovanog mitom« bio nedostatna podloga »nacionalnog identiteta« (Samardžić, 2001a: 245). Ipak, kada je Kosovo bilo u pitanju, mitu se nije mogla osporiti uloga ključnog konstituensa srpskog nacionalnog identiteta: njegov »istorijski sadržaj« temeljio se upravo na »srpskoj dijahroniji« na Kosovu, koju čine »srednjovekovna državnost i koren kulture, tursko porobljavanje i mit o obnovi države« (Samardžić, 2001a: 164). A upravo se taj sadržaj našao na meti albanskih »neprijatelja« i njihovih američkih sponzora: »od juna 1999. godine do danas, naš narod se suočava sa pustošenjem onog najdražeg što poseduje, a najviše sa besomučnim razaranjem crkava i manastira« (Samardžić, 2008: 419), koje su »neodvojivi deo – štaviše srž – duhovnosti, kulture i istorijskog identiteta srpskog naroda« (Samardžić, 2008: 420). Pod uticajem Vojislava Koštunice – koji je najdoslednije branio »neodustajni stav da je Kosovo i Metohija najsuštinskije, a to znači politički najvažnije, državno pitanje Srbije danas« (Samardžić, 2009: 271) – i sam Samardžić je odustao od svog ranijeg stava o potrebi podele Kosova i Metohije (kao npr. u: Samardžić, 2001: 177–178),15 deklarišući se kao pristalica srbijanskog političkog fundamentalizma koji ideološku homogenost srpskog naroda pokušava da obnovi iz mitske homogenosti Kosova i Metohije (unutar srpske nacionalne države). Obrni-okreni, srpski nacionalni identitet je inklinirao ka mitskom i ka kosovskom – tu su se ukrštale sve one ključne »neupitne temeljne vrednosti« (ili, tačnije: razvrstavanja na prijatelje i neprijatelje), koje pravi građani Srbije, tj. Srbi, »ne dele sa svetom, već među sobom« i na koje je nemilosrdno udario »neprijatelj«, u rasponu od Albanaca i Amerikanca do svih onih lumpen-građana Srbije koji ne samo što osporavaju kosovski mit nego čak i prihvataju »opšti moderni trend ateizacije«.16
Uzimajući sve to u obzir, više je nego očigledno da su same političke partije morale da nadoknade propuste nacionalne duhovne elite i da odgovarajuću »državu srpskog naroda« stvore paralelno s »demokratskom državom«, u okvirima Šmitove koncepcije »totalne pluralističke partijske države«. A da bi mogle da ispune taj zadatak, političke partije koje ovladaju političkim prostorom Srbije morale su da budu nacionalno samoosveštene, velike (što znači i malobrojne)17 i čvrsto integrisane (što znači autoritarno organizovane).18 Jedino su takve stranke, stranke »solidno utemeljene u biračko telo, u stanju da održavaju postojanost i preglednost realnog političkog života« (Samardžić, 2008: 185) i da pod kontrolom drže celokupan socijalni i ekonomski život.
Prvi konkretan zadatak koji se 2004. godine (odmah po formiranju prve Koštuničine vlade) postavio pred te i takve partije bio je da se efikasno »emancipuju« od društva, shodno Šmitovom upozorenju na opasnosti koje jednoj »totalnoj pluralističkoj partijskoj državi« prete od »političkog haosa faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti države i društva«. Još za vreme Miloševićevog režima Samardžić je kritikovao sve srbijanske intelektualce koji su se samodeklarisali kao pripadnici »druge Srbije« zato što su navodno zagovarali svemoć civilnog društva i naivno verovali kako »će država, ako je uopšte važna, nekako volšebno proizaći iz (civilnog) društva« (Samardžić, 2001a: 255). Šta je konkretno značilo tadašnje Samardžićevo zalaganje za paralelnu obnovu »i države i društva« (Samardžić, 2001a: 255) postalo je mnogo jasnije iz njegovih kritika Đinđićeve i Živkovićeve vlade, koje su odelile Miloševićevu ličnu i Koštuničinu državotvornu vlast. Jedno od najvećih zala koje je vladavina DOS-a donela Srbiji (osim rehabilitacije autokratije starog režima i afirmacije klijentelizma) bila je amalgamacija sakrosanktne države i rovarećeg (civilnog) društva, koja se odvijala u vidu sve veće zastupljenosti nevladinih organizacija »u visokim državnim telima« i njihovog sve direktnijeg učešća »u vođenju državne politike« (Samardžić, 2008: 61). Nevladine organizacije ne samo što su za inostrani novac radile sve da javno mnenje Srbije otrgnu od spasonosne nacionalne države (Samardžić, 2008: 118), nego su još i počele da zaposedaju tu istu nacionalnu državu. Čak i kada su, nakon pada Živkovićeve vlade, razvlašćene, nevladine organizacije su nastavile da vrše glavni uticaj na javno mnenje Srbije (Samardžić, 2008: 121) i da na sve moguće načine održe podređenost »nacionalne države« civilnom društvu (Samardžić, 2008: 123). Iako se Samardžić nije izjašnjavao o onome što se pomalo nezgrapno naziva »četvrtom vlašću« (izborna komisija, državni revizor, antikorupciona tela, ombudsman itd.) i što dodatno doprinosi »razvodnjavanju« nekada sasvim oštre linije koja je razdvajala državu i društvo, nema sumnje da bi njegov stav o njoj bio jednako negativan kao i o štetočinskim nevladinim organizacijama.
Uspostavljanje idealnog odnosa države i društva, po Samardžiću, bilo bi moguće tek nakon potpunog »razvlašćenja« (ili nekog drugog vida eliminacije?) nevladinih organizacija, odnosno celokupnog civilnog društva. Samardžić pri tom nije imao iluzija da bi time bio samo ojačan dominantan istorijski trend, koji je karakterističan za ceo region jugoistočne Evrope, gde »tradicionalno imamo relaciju slabog društva i jake države, tj. autoritarne vlasti« (Samardžić, 2008: 133). To, međutim, ništa ne menja na stvari da samo jaka država može da pomogne razvoj društva. Što važi za ostatak regiona, važi i za Srbiju (Samardžić, 2008: 126). Kada iz srbijanskog političkog života i javnog mnenja nestanu destabilizatorske nevladine organizacije i kada nacionalno samoosveštene partije u potpunosti ovladaju polugama vlasti, nacionalna država će napokon dobiti priliku da se iskupi za sve istorijske grehe tlačenja društva, da počne da sama sebe ograničava i da podstiče razvoj društva »u liberalnom duhu« (Samardžić, 2008: 134). To znači da će društvo moći biti priznato samo ako je »liberalno«, a »liberalno« će biti ako bude samo »ekonomsko«, tj. ako se njegovi pripadnici ne petljaju u politiku. Građani koji bi delovali u sferi građanskog društva i ne bi potpadali pod iskušenja civilnog društva »ne bi nastojali da direktno kontrolišu tekuću politiku izvan svojih ovlašćenih predstavnika u parlamentu ili izvan svoje specifične ustanove, javnosti« (Samardžić, 2008: 119) – naravno kao »kategorije nacionalne države«.19 Klicu takvog građanskog društva Samardžić je već mogao da identifikuje u Srbiji. Doduše, ne u gradovima, pošto njihovi stanovnici »obitavaju u novokomponovanom duhu civilnog društva«, nego u netaknutim selima i ostalim idiličnim ruralnim sredinama, gde »liberalni« seljaci gledaju svoja posla, rade i privređuju, državi plaćaju porez i, kada ne glasaju, ostavljaju političke partije da na miru vode politiku (Samardžić, 2008: 61).
I upravo takvim seljacima i njima sličnim građanima Srbije bio je namenjen referendum o prihvatanju novog Ustava Srbije, koji je, u daleko najvećoj meri, bio delo Samardžićevog DSS-a. Oni su zaista mogli da poveruju ministru za Kosovo i Metohiju kada je sa najvišeg državnog vrha obznanio: »Usvajanjem u Narodnoj skupštini i potvrdom na referendumu, Srbija konačno dobija ustav koji je svrstava u red današnjih konstitucionalnih demokratija« (Samardžić, 2008: 525). Oni svakako nisu mogli znati da je isti taj ministar ranije, kao teoretičar politike, kritikovao političke mahinacije sa plebiscitima i zloupotrebe referenduma20 i optuživao Miloševića zbog toga što je ustave pisao ne sazivajući ustavotvornu skupštinu, niti konsultujući političku javnost, nauku i kulturne ustanove. Tada je on još imao dilemu: »Ako se u procesu kreiranja ustava kao najvišeg normativnog dokumenta ne poštuje demokratska procedura, veliko je pitanje kako je uopšte moguće očekivati njegovo poštovanje u stvarnom političkom životu« (Samardžić, 1994: 250). Za ministra za Kosovo i Metohiju, školovanog u tradiciji Karla Šmita, dileme više nije bilo: ako jednom u život stupi istinska »totalna pluralistička partijska država«, koja zatire sve zaostatke civilnog društva, a građansko društvo tako »liberalizuje« – sve poništavajući tekovine ateizacije – da svi građani postanu nalik onim seljacima koji »caru daju carevo, a Bogu Božje«, onda je napokon moguće voditi istinsku državnu politiku: politiku identifikacije i eliminacije neprijatelja. Na njegovu žalost, takva politika je bila kratkog veka. Kada su političke partije (tj. DS i G 17 plus) na parlamentarnim izborima 2008. porazile dojučerašnjeg ortodoksnog saveznika (tj. DSS), sa kojim su pisale Ustav Srbije, dok su se od njega razišle zbog zalaganja za »evropsku perspektivu Srbije« i odustajanja od »principijelne« borbe za Kosovo i Metohiju, bivši ministar za Kosovo i Metohiju je mogao samo još da ih optuži da su izvršile »prostu zamenu državnog pitanja Srbije iz imanentnog u transcendentno pitanje« (Samardžić, 2008: 25–26).
Na taj način je ponovo počela da deluje ona ista matrica koja je stajala već u osnovi Samardžićevog samoupravnog socijalističkog teorijskog modela. Tada je Samardžić tvrdio da suverena »radna zajednica« prvo mora da u sebi »homogenizuje« radnike, »u svojstvu samorealizatora svog transcendentnog socijalnog potencijala«, da bi se onda,
preko političkih partija, ovaplotila u zakonodavnoj vlasti, koja može efikasno da kontroliše »izvršnu i upravnu« vlast. Međutim, ni 1987, baš kao ni 2008, Samardžić nije imao odgovor na pitanje kako je moguće da zakonodavna vlast odbije svoju posredujuću ulogu i da (pod uticajem ne-radnih, odnosno ne-nacionalnih građana, okupljenih u nesocijalističke, odnosno nacionalno ne-samoosveštene partije) prestane da kontrolu nad »izvršnom i upravnom« vlašću vrši u ime suverene »radne«, odnosno »narodne« zajednice. Jer, dok je inicijalni Samardžićev teorijski model bio podređen aksiomu o socijalizmu kao (pret)poslednjem stadijumu istorijskog razvitka celokupnog čovečanstva, njegovo potonje teorijsko pregnuće je taj aksiom zamenilo aksiomom o univerzalnoj homogenizaciji naroda koji se, posredstvom nacionalnih država, međusobno prepoznaju kao prijatelji i neprijatelji i na taj način poništavaju svaku perspektivu
 
Balint atiSomb, Bauhaus, 1972.
mirnodopskog jedinstva čovečanstva. Pri tom su i socijalistička »radna zajednica« i šmitovska »narodna zajednica« bili prvoklasni pojmovi na razmeđi političke teorije i političke teologije, koji uvek iznova dopiru iz transcendencije u imanenciju, da bi se onda, u pervertiranoj stvarnosti, jednako brzo suočili s izazovom povlačenja nazad u transcendenciju. Kada je Samardžić primetio da i Šmitovi politički pojmovi imaju transcendentni karakter, baš kao i liberalno-konstitucionalni (Samardžić, 2001b: xxiv), on je verovatno imao na umu krucijalnu transpoziciju svog originalnog, socijalističkog »transcendentalizma«: na mesto homogene »radne zajednice«, čiji se socijalni potencijal nalazio u transcendenciji, sada je stupila homogena »narodna zajednica« koja je, preko nacionalno samoosveštenih partija, u transcendenciji pronalazila svoj potencijal narodnog jedinstva, a pre svega razlikovanje narodnih prijatelja i narodnih neprijatelja, shodno kosovskoj etici. Partijski pluralizam bio je u oba slučaja posrednik između sfere »suverena« i sfere operativne politike, bio je ona »vidljiva moć« koja baca svetlo na metafizičke korene zajednice i na arcana realne vlasti. Sve dok ne utrne ono vrhovno svetlo, koje i samo dobija od svog ideološkog sunca, od transcendentnih izvora homogenosti za kojima Šmit nije čeznuo ništa manje od Marksa.

Nastaviće se u narednom broju: Recepcija ideje »suverene diktature« u delima Zorana Đinđića
1 Zapravo je već rat na Kosovu i Metohiji isprovocirao pravljenje paralela između Šmitove teorije i Klintonove administracije (odnosno politike vrha NATO) (upor. na srpskom jeziku prevod teksta Grigorisa Ananiadisa: Ananiadis, 2003).
2 Neokonzervativnu ideologiju Bušove administracije pri tom su neki objašnjavali rekursom na Šmita, dok su drugi ipak preferirali Lea Štrausa (Voigt, 2007: 23).
3 Ljubomir Tadić ne samo što je u najužu vezu dovodio Šmitovu teoriju razlikovanja prijatelja i neprijatelja sa socijalističkim »despotizmom« (Tadić, 1999: 49), nego je i pravio paralele između Šmitove plebiscitarne demokratije i socijalističke »demokratije bez naroda« (Tadić, 1999: 118).
4 Tom prilikom je u studiju Trećeg programa održana rasprava o ovom spisu Pojam političkog, u kojoj su učestvovali Slobodan Samardžić, Todor Kuljić, Kosta Čavoški, Vučina Vasović, Slobodan Inić, Slobodan Žunjić, Ljubomir Tadić i Slobodan Divjak.
5 Na drugoj strani, u devedesetim je Šmitovo razlikovanje prijatelja i neprijatelja počelo da ulazi i u postmodernistički filozofski diskurs u Srbiji (Bojanić, 1995).
6 Prvi put se ovaj prevod na srpski jezik, koji je učinio Danilo Basta, pojavio u svesci Trećeg programa Radio Beograda u kojoj su štampane diskusije rasprave iz 1995. Na hrvatskom jeziku ovaj spis je, inače, uz još nekoliko drugih, prvi put objavljen 1943. u NDH.
7 U doktorskoj disertaciji Cvetićanin se ponovo priklonio Šmitovom razlikovanju prijatelja i neprijatelja, ovoga puta da bi označio »logiku« koja »određuje prostor političkog«, ali »u nešto razblaženoj varijanti (...) ne u egzistencijalističkom značenju političke teologije, već u simboličkom značenju logike politike koja uvek potrebuje neko ‘mi’ i neko ‘oni’« (Cvetićanin, 2008: 16–17).
8 U članku pod naslovom »Pravna ili partijska država«, koji je napisan 1987, a objavljen 1988, Samardžić je pisao da »u državi u kojoj je demokratija shvaćena kao ‘formalni princip vladavine većine’ (H. Kelzen), nijedna vlada, pa ni socijalistička, ne može da pretenduje na večnu vladavinu« (Samardžić, 1994: 22).
9 »Zbog ovih imanentnih konceptualnih ograničenja liberalizam je, po Šmitu, uvek morao da se vezuje sa drugim svetonazorima i koncepcijama, tako da je od druge polovine XIX veka on prepoznatljiv samo u određenim spojevima, kao: nacional-liberalizam, socijal-liberalizam, slobodnjački konzervativizam, katolički liberalizam i sl.« (Samardžić, 1995: 86).
10 Pošto se Šmitov pojam političkog ne odnosi samo na vanredno stanje, nego i na redovno – zato što je ratni sukob uvek latentan – Samardžić ga je definisao kao »totalizujući« pojam (Samardžić, 1995: 85).
11 »Danas je suveren onaj ko iz centra svetske moći odlučuje o vanrednom stanju na nekoj konfliktnoj tački planete« (Samardžić, 1995: 89). »Današnji svet političkoga zaista se kreće putevima koje trasira protivrečan pojam čovečanstva kako ga je u Pojmu političkoga označio Karl Šmit« (Samardžić, 2001b: xxvii). Od Lige naroda do Ujedinjenih nacija traje »prevara anonimnosti«, kao novi oblik »pobede nevidljivog« (Samardžić, 2001b: xxvi), iz koje »nužno sledi politika svetskog građanskog rata« (Samardžić, 2001b: xxvii).
12 Đinđićeva vlada »ulazi u opasnu zonu da sama procenjuje i sudi o svojim postignućima bez jasnog mandata i bez kritične javne podrške« (Samardžić, 2008: 56).
13 Samardžić je još 2002. pisao: »Da li će se institucije menjati ili će postojeće početi da funkcionišu efikasno i demokratski, nije osnovno pitanje. Bitno je da svi institucionalni nosioci javnih poslova – zakonodavstva, izvršne vlasti, uprave i sudstva – počnu da deluju na zakonski zasnovan i javno odgovoran način« (Samardžić, 2008: 32). Međutim, žurba u promeni Miloševićevog ustava bila je naročito deplasirana nakon što je postalo izvesno da će Koštunica biti novi premijer. Decembra 2003. Samardžić je rezultate parlamentarnih izbora komentarisao na sledeći način: »Odredbe o uređenju vlasti u sadašnjem Ustavu Srbije ne sile na veliku žurbu kada je o ovom delu ustava reč. Naime, s obzirom na novouspostavljenu stranačku strukturu ovaj deo ustava pruža sasvim racionalan osnov za efikasno uređenje. Bar za neko dogledno vreme dok se ne postigne saglasnost oko ovog dela novog ustava« (Samardžić, 2008: 110).
14 »Takav ‘višak značenja’ ostaje u svesti naroda i onda kada politička vladavina nije u stanju da konkretizuje svoju vlast ekonomskim prosperitetom, slobodama i pravima građana i kulturnim razvojem. Kao i u svakom današnjem narodu i u srpskom se taj ‘višak’ značenja izražava u zaoštrenoj formi njegovog državnog pitanja« (Samardžić, 1994: 79). Samardžićev politički ideal bio je u balansu razvoja nacionalnog i narodnog suvereniteta: pored nacionalne države potrebno je bilo da postoji »mogućnost dobrog života za sve« (Samardžić, 1994: 80).
15 »Nema, dakle, nezavisnog Kosova, nema ni njegove podele, ukratko, nema novog iscrtavanja državnih granica u ovom delu Balkana« (Samardžić, 2008: 380).
16 To je inače bila jedna od Samardžićevih kritika upućenih na adresu Ministarstva obrazovanja Srbije: »Ako Ministarstvo obrazovanja uvede versku nastavu kao fakultativni predmet, isto će ministarstvo sve učiniti da ispuni preostali slobodni prostor balansirajući građanskim obrazovanjem. Time se, u najmanju ruku, doprinosi opštem modernom trendu ateizacije (pobrkano sa sekularizacijom) obrazovanja« (Samardžić, 2008: 116).
17 Opasnost od velikog broja malih stranaka leži u klijentelizmu koji one nameću velikoj stranci – kao što je bio slučaj s odnosom malih stranaka i Demokratske stranke u DOS-u (Samardžić, 2008: 83).
18 Još 2002. Samardžić je hvalio odredbu Koalicionog ugovora DOS-a koji uvodi imperativni mandat poslanika. Iako suprotna čl. 86, st. 2 Ustava SR Jugoslavije (koji je predviđao slobodan mandat poslanika), ova odredba nije trpela nikakvu kritiku pošto je bila najprimerenija političkom stanju u Jugoslaviji i Srbiji, koje su »još uvek daleko od demokratske konsolidacije« (Samardžić, 2008: 39). A i kada jednom dođe do »demokratske konsolidacije« pitanje je da li treba menjati praksu imperativnog mandata, pošto je, po Samardžićevom mišljenju, upravo to jedno od velikih dostignuća demokratije u svetu: »Parlamenti i vlade tokom čitavog 20. veka pod jakim su dejstvom stranačkih politika, ili interesnih grupa, koje svojim moćnim uticajem i aparatima koncentrišu stvarnu moć političkog odlučivanja« (Samardžić, 2008: 38).
19 Ekološki društveni pokreti, kojima je Samardžić u socijalističkoj državi davao pravo da u svom zalaganju za rešavanje određenih javnih problema uvek iznova pokreću i problem političkih sloboda »jer ne postoji ona ‘prirodna’ situacija koju ekološki pokreti na Zapadu jednostavno pretpostavljaju« (Samardžić, 1988: 122) imali bi problem da to nastave da rade u postsocijalističkoj »nacionalnoj državi« – bez obzira na to što se nije promenila »‘prirodna’ situacija« na Zapadu – jer u javnosti svedenoj na »kategoriju nacionalne države« oni ne bi imali uopšte šta da traže.

20 Samardžić je tako već povodom Gorbačovljevih reformi u SSSR-u problematizovao odnos demokratizacije (autoritarne države) i narodne aklamacije: »Proces demokratizacije ne mora zato nužno da dovede do demokratije. U ovom slučaju to su dve različite stvari. Posle perioda društvene učmalosti i političke apatije, demokratizacija može da znači i aklamatorno prihvatanje nekih inicijativa političkog vrha za koje se misli da mogu doneti boljitak« (Samardžić, 1994: 60). I povodom predloženih amandmana na Ustav Srbije iz 1974. Samardžić je 1988. pisao da »javna diskusija povodom tako značajnog dokumenta kao što je ustav mora biti mnogo suptilnija i diferenciranija« nego što je plebiscitarno izjašnjavanje za ili protiv (Samardžić, 1988: 78). I samo uvođenje demokratije u Srbiji 1990. Samardžić je podvrgao oštroj kritici zato što je bilo izvršeno »pod krinkom ‘kontinuiteta legalnosti’«, koji se sastojao u tome što je Ustav donet pre prvih slobodnih izbora. Istina, održan je i referendum, ali je »po pripremi, toku i rezultatima (...) i to je bio samo jedan tehničko-finansijski zahvat vlasti sa unapred osiguranim rezultatom« (Samardžić, 1994: 197). Obrnuto, kada je 1992. donet Ustav SR Jugoslavije, u Srbiji nije bilo potrebe za raspisivanjem referenduma, jer on u postojećim prilikama nije mogao da bude ništa više do »nešto ublaženo manipulativno sredstvo« (Samardžić, 1994: 249).

 
Merila društvene normalnosti
1-31. 03. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010