Karl Šmit je počeo da ulazi u
srbijanski naučni diskurs o politici tokom osamdesetih
godina. Iako njegov antiliberalizam nije izgubio
na atraktivnosti u poslednjoj dekadi samoupravnog
socijalizma, ipak je kritički stav prema njemu
još uvek bio dominantan. Najviše osporavanja bilo
je usmereno upravo na Šmitovu teoriju »političkog«:
razlikovanje prijatelja i neprijatelja sagledavano
je ili kao priprema nemačkog naroda »da nasilno
izmeni svoje granice« (Kuljić, 1983: 42), ili
kao »zazorno« prenošenje logike
međudržavnih
odnosa na »
unutrašnje političke odnose
unutar jedne države« (Čavoški, 1989: 116), ili
kao svojevrstan »destilat« (mnogo kompleksnijeg
fenomena) politike (Tadić, 1988: 53).
3
Devedesete nisu donele toliko promenu stava prema
Šmitu, koliko porast interesovanja za njegovu
argumentaciju i ulazak njegovih dela u ozbiljnu
naučnu diskusiju. To odlično odslikava rasprava
koja je povodom njegovog spisa
Pojam političkog
vođena u studiju Trećeg programa Radio Beograda
1995:
4 ponavljanje
negativnih stavova iz protekle dekade (u diskusijama
Kuljića, Tadića i Čavoškog) sada su već prekidala
priznanja »impresioniran(osti) njegovim mogućnostima,
njegovom intelektualnom odvažnošću da uđe u tako
složenu oblast« kao što je političko (Vučina
Vasović
– »Rasprava«, 1995: 101), saglašavanja da je »svest
o neprijatelju (...) važan element političke svesti«
(Slobodan Žunjić – »Rasprava«, 1995: 112) i izražavanja
spremnosti na »kritičko i selektivno prihvatanje
nekih njegovih stanovišta« (Slobodan Samardžić
– »Rasprava«, 1995: 119).
5
Do punog zaokreta je došlo u 21. veku. Među srbijanskim
teoretičarima politike Šmit i,
pogotovo,
njegova teorija »političkog« nikada nisu bili
popularniji nego posle 5. oktobra 2000. godine.
Nepunu godinu dana nakon obaranja režima Slobodana
Miloševića pojavila su se, u izdanju »Filipa Višnjića«,
Šmitova izabrana dela (po izboru Slobodana Samardžića),
među kojima se ponovo našao neizbežni
Pojam
političkog.
6
Tri godine kasnije, afirmaciji Šmitove teorije
»političkog« pridružilo se, objavljivanjem temata
o ovom misliocu, i uredništvo
Nove srpske
političke misli. Zadržavajući izvesne rezerve
u pogledu njegove ličnosti (odnosno angažmana
u Trećem rajhu), ono je u »Uvodniku« ipak konstatovalo
»da je Šmit nezaobilazna teorijska figura, polazeći
od koje se i danas mora određivati gotovo svako
ozbiljno promišljanje politike i političkog« (Uredništvo,
2005: 3). Naravno, »najozbiljniji« deo teorijskog
korpusa Karla Šmita kojem bi se u Srbiji, po mišljenju
uredništva
Nove srpske političke misli,
morala ukazati dužna pažnja jeste njegovo razlikovanje
prijatelja i neprijatelja kao konstituensa »političkog«
iz već pomenutog spisa
Pojam političkog:
»Jer, opominje Šmit, ukoliko ne uđemo u igru neprijateljstva,
pravdajući to, na primer, odsustvom želje da se
bavimo ‘prljavom’
politikom, ili pak
verom u prevazilaženje i ukidanje političke
sfere, ono političko svejedno neće nestati,
ali će nestati narod koji se u toj dijalektici
prijateljstva i neprijateljstva ne snalazi,
ignoriše je ili izbegava« (Uredništvo,
2005: 4). U međuvremenu su počeli da se
pišu i školski radovi o Šmitu, u kojima
je do izražaja dolazila ista ta fascinacija
razlikovanjem prijatelja od neprijatelja.
Tako je, primera radi, u svom magistarskom
radu (publikovanom kao prva monografija
u celosti posvećena Šmitu) Neven Cvetićanin
iskazao svoje puno slaganje »sa deskripcijom
politike kao aktivnosti razlikovanja
prijatelja i neprijatelja« (Cvetićanin,
2004: 293) i zaključio: »Bez obzira na
totalitarne implikacije Šmitove praktične
filozofije njeni dometi su daleki, a njeni
rezultati vrhunski« (Cvetićanin, 2004:
291). 7
Na prvi pogled bi se moglo reći da je
porast interesovanja za Šmita, kao i otvorenosti
i senzitivnosti za njegove stavove i argumente,
posledica uključivanja Srbije u savremene
trendove u nauci o politici, gde, kao
što smo imali prilike da vidimo, Šmitova |
|
|
Atila Černik, Drukor,
iz serije Intervencije
, 1976. |
|
teorija u poslednjim dekadama doživljava pravu
renesansu. Međutim, pojedini tokovi recepcije
Šmitovih ideja u Srbiji nadišli su okvire teorije
i završili u istinskoj
politizaciji,
u inspirisanju političke prakse specifično recipiranim
idejama. Za te tokove recepcije nije karakteristično
da je sam proces selektovanja, modifikacije i
inoviranja Šmitovih ideja bio sproveden s jasnim
ciljem da budu primenjene u političkoj borbi.
Nisu postojale, drugim rečima,nikakve ideološke
strategije recepcijeŠmitovih ideja u pravom smislu
te reči, nego je do primene došlo tek nakon izvršene
recepcije, kada se pokazalo da su već tokom recepcije
te ideje toliko ispreparirane i adaptirane na
srbijanske prilike da mogu u potpunosti da posluže
kao smernice za političko delanje. U ovom odeljku
će biti reči o prvom toku takve recepcije (i proishodeće
politizacije), koja se u potpunosti može vezati
za ime Slobodana Samardžića, profesora Fakulteta
političkih nauka u Beogradu, potpredsednika DSS-a
i ličnosti na ideološki ključnom mestu u drugoj
Koštuničinoj vladi – mestu ministra za Kosovo
i Metohiju. To je recepcija koja je bila fokusirana
upravo na Šmitovu teoriju »političkog«, kombinujući
je s ideološkim elementima nacionalnog liberalizma
(na način koji sledi Šmitovu konstrukciju tipa
»totalne pluralističke partijske države«) i koja
je naposletku ovaploćena u Mitrovdanskom ustavu,
donetom upravo za druge Koštuničine vlade.
Temelji za Samardžićevu recepciju Šmitove teorije
»političkog« pripremljeni su u njegovoj kritici
Marksove političke teorije, koja je izložena u
knjizi
Demokratija saveta. Analiza jedne institucije
socijalističkog pokreta iz 1987. godine.
U toj knjizi Samardžić je Marksovu teoriju ocenio
kao »neoperabilnu« i neuskladivu sa »praktičnim
potrebama socijalističkog pokreta«, zbog čega
ju je socijalistički pokret u 20. veku delimično
napustio. Jedna struja socijalističkog pokreta
upustila se u »određeno proširivanje liberalne
teorije« – i to pre svega u domenu slobodnog političkog
organizovanja, opšteg prava glasa i privrednog
zakonodavstva (Samardžić, 1987: 290) – dok je
druga struja (»liberterskog socijalizma«), sledeći
Marksovu demonizaciju liberalizma, ali i odbacujući
njegovu teoriju diktature proletarijata (zbog
toga što je razarala jedinstvo ciljeva i sredstava),
insistirala na doslednom uspostavljanju »asocijacije
slobodnih proizvođača« i jedinstva vlasti, iako
iz Marksovog učenja nije mogla da izvuče nikakve
pouke o tome kako bi ta (neodržavljena) asocijacija
funkcionisala bez sredstava diktature (Samardžić,
1987: 291–292). Opcija za koju se sam Slobodan
Samardžić zalagao bila je jedna hibridna republika
saveta, utemeljena kako na jedinstvu »radne zajednice«,
tako i na ideji »o proširenju domena demokratski-javnog
i na proizvodnu sferu« (Samardžić, 1987: 295).
Pošto se »jedinstvena klasna svest proletarijata«
(kao i na njoj utemeljeni politički princip jedinstva
vlasti i univerzalni zahtev za neposrednom demokratijom)
pokazala kao politički neupotrebljiv postulat
u modernim i kompleksnim društvima (izlažući socijalistički
pokret opasnostima od uspostavljanja »monopola
trajne reprezentacije« kroz komunističku partiju),
izlaz se, po Samardžiću, morao potražiti u povratku
liberalnim principima u organizovanju »izvršne
i upravne« vlasti. Iako Samardžić nigde nije
eksplicitno
pomenuo da pod očuvanjem »celog kompleksa demokratsko-političkog
pogona« podrazumeva i višepartijski sistem (u
kojem su dopuštene i nesocijalističke partije),
to bi se moglo prihvatiti kao jedna od implicitnih
reperkusija njegovog teorijskog pregnuća.
8
Ovaj propust – začuđujući s obzirom na to da je
1987. proces ruiniranja socijalističkog samoupravljanja
u SFRJ već bio poodmakao – može se razumeti u
kontekstu Samardžićeve namere da svojom načelnom
i idejnoteorijskom raspravom samo ukaže na to
da put uspostavljanja jedne istinski socijalističke
republike saveta vodi preko spoznaje nužnosti
prihvatanja
političkog dualizma, sa svim
njegovim eventualnim opasnostima po sam socijalizam.
Princip »neprofesionalnog predstavljanja« (ili
»slobodnog obrazovanja volje« unutar »radne zajednice«)
i princip »autoriteta stručne kompetencije« mogu
biti usaglašeni samo pod uslovom da se prihvati
»dvostruko političko učešće«: demokratija saveta
mora se ograničiti na to da se kroz nju »radna
zajednica« samokonstituiše; nasuprot njoj, parlamentarna
demokratija mora postojati da bi u zakonodavnoj
vlasti bili reprezentovani svi radni i ne-radni
ljudi – upravo kao »građani« – i da bi pomoću
nje mogli da efikasno vrše kontrolu nad »izvršnom
i upravnom« vlašću (formiranom isključivo na principu
»autoriteta stručne kompetencije«). Time je Samardžić
zaokružio svoj samoupravni socijalistički teorijski
model: u institucijama socijalističkog samoupravljanja
trebalo je da se radnici pojavljuju »u svojstvu
samorealizatora svog transcendentnog socijalnog
potencijala« (Samardžić, 1987: 303) i da se, kroz
odluke u tim institucijama, shvaćenim kao »izraz(e)
svojevrsnog društvenog ugovora« (Samardžić, 1987:
302), učvršćuju u suverenu »radnu zajednicu«,
koja je, da bi mogla da efikasno kontroliše »izvršnu
i upravnu« vlast, potrebovala zakonodavnu vlast,
u kojoj će i radni i ne-radni ljudi biti reprezentovani
kao građani. Na pitanje da li je moguće da zakonodavna
vlast odbije svoju posredujuću ulogu i da (pod
uticajem ne-radnih građana, okupljenih u nesocijalističke
partije) prestane da kontrolu nad »izvršnom i
upravnom« vlašću vrši u ime suverene »radne zajednice«,
Samardžićev teorijski model nije imao odgovor
zato što je u njene aksiome još uvek spadao i
onaj o socijalizmu kao (pret)poslednjem stadijumu
istorijskog razvitka celokupnog čovečanstva.
Iste godine kada je iz štampe izašla knjiga
Demokratija
saveta časopis
Telos je započeo
izgradnju kulta Karla Šmita u levičarskim krugovima.
Iduće godine Samardžić je za časopis
Gledišta napravio osvrt na tekstove o Šmitu iz prve dve
sveske (proleće i leto) za 1987. godinu. U činjenici
da se jedan levičarski časopis, koji je do tada
imao renome principijelnog rasadnika ideja Frankfurtske
škole u SAD, bavi teorijom Karla Šmita, Samardžić
nije našao ništa čudno: Šmit se odlikovao »neiscrpnom
atraktivnošću« zato što je bio »neobično« temeljit
»u analizama pravnih i političkih institucija
moderne države, kao i u objašnjenjima svojih polaznih
antiliberalnih stavova« i što je kritikovao Vajmarsku
republiku i podržavao Treći rajh (to je bio samo
»zanimljiv biografski dodatak«) (Samardžić, 1988a:
281). Štaviše, nije bilo čudno ni to što je po
objavljivanju prve sveske, u kojoj su prevalirali
kritički osvrti (u duhu ranije uređivačke prakse
časopisa) i u kojoj je samo uredništvo najavilo
»ozbiljno naučno suprotstavljanje«, usledila sveska
koja ne samo da nije sadržavala nikakvo »ozbiljno
naučno suprotstavljanje«, nego je uspostavila
onaj egzegetski kanon (Samardžić, 1988a: 284)
koji će doprineti ideološkom profilisanju časopisa
u narednim godinama. Štaviše, pod utiskom argumentacije
o Šmitovom razlikovanju prijatelja i neprijatelja,
koju su u svojim prilozima za ovu drugu svesku
izneli Džordž Almen i Džordž Švob, Samardžić je
svoj raniji distancirani, prikazivački način izlaganja
toliko promenio da više nije bilo jasno o čijim
se ubeđenjima izjašnjavao – njihovim ili svojim:
»Oni †Almen i Švob‡ polaze od nesumnjivo velike
eksplanatorne snage ovog koncepta za politiku
našeg veka, pogotovo ako se on posmatra i kao
vek revolucije. Jer, razlikovanje prijatelja i
neprijatelja u doba revolucija postaje fundamentalno
za politiku koliko i za rat. Tako glavni politički
koncepti, ukoliko su realni, postaju militaroidni,
a Šmit je bio jedan od retkih koji se nisu libili
da to saznanje unesu u suštinu svoga poimanja
fenomena političkog« (Samardžić, 1988a: 285).
Prenebregnemo li činjenicu da je Šmit bio pristalica
nacionalsocijalizma doći ćemo u »neutralnu« poziciju
da prosuđujemo njegove ideje i tada ćemo – sada
je Samardžić nedvosmisleno iznosio svoje duboko
uverenje – moći da shvatimo koliko su one »prihvatljive«
(Samardžić, 1988a: 286). Iako je bilo potpuno
jasno da je Samardžiću »najprihvatljivija« bila
ona ideja o razlikovanju prijatelja od neprijatelja,
on se nije izjasnio o onim drugim Šmitovim idejama
koje je takođe smatrao »prihvatljivim«. O tome
se ipak neki nagoveštaji mogu naći u »Uvodnoj
napomeni«, koju je Samardžić iste godine napisao
za temat posvećen Karlu Šmitu u svesci
Trećeg
programa Radio Beograda broj 77–78 za 1988.
godinu (jedan deo tekstova preuzet je i iz časopisa
Telos). Polazeći od Šmitovog decizionizma,
kao temeljnog filozofskog opredeljenja, Samardžić
je ovako rekonstruisao jezgro Šmitove političke
teorije: »Suveren ne predstavlja narod, već izražava
njegov jedinstveni duh; tek je jedinstvena narodna
volja demokratija i ona se ne može izraziti preko
političke reprezentacije, već samo plebiscitom.
Između upravljača i onih kojima se upravlja postoji
identitet. Politika nije kompeticija i saradnja,
već konfrontacija; prema tome, suštastveni politički
odnos je odnos prijatelj–neprijatelj. Bez obzira
na određene faze liberalne vladavine državama,
ovo su principi primarnijeg značaja za razumevanje
sveta politike. Iza svakog ustava krije se volja,
iza svakog kompromisa moć jačeg, iza svakog apstraktnog
građanina pripadnik konkretnog naroda. Liberalizam
kao pogled unosi smutnju u ove suštastvene odnose,
čini teoriju neadekvatnom i zavodljivom, a političku
praksu
kompromisnom i neodlučnom.
Politika po slovu ustava je politika bez
sposobnosti odluke« (Samardžić, 1988b:
166–167).
Postavlja se pitanje šta je od ovih ideja
moglo delovati »prihvatljivo« Slobodanu
Samardžiću, s obzirom na teorijski model
koji je predstavio u knjizi Demokratija
saveta. Očigledno ništa od svega
onoga što je pisao o republici saveta
i što je trebalo da bude kopča sa jugoslovenskim
samoupravnim socijalizmom, koji je 1988.
ulazio u poslednju fazu raspadanja. Samardžića
je Šmit mogao samo dodatno da ubedi da
se podrobnije pozabavi stavom njegovog
učenika (i kasnijeg glavnog posrednika
ka Šmitu iz redova saradnika časopisa
Telos) Franca Nojmana o neprimenljivosti
političke demokratije na ekonomsku sferu.
Taj stav Samardžić je u knjizi Demokratija
saveta samo uzgred pomenuo u fusnoti
(Samardžić, 1987: 295), ali nije mogao
da ga uvaži s obzirom na to da bi se onda
ceo teorijski model srušio kao kula od
karata. Međutim, zbivanja u realnosti
kao da su davala za pravo i Šmitu i Nojmanu:
vremena ekonomske demokratije izgledalo
je kao da odlaze u zaborav, |
|
|
Atila Černik, Extam,
iz serije Badtext
, 1972. |
|
ostavljajući Samardžićev politički dualizam bez
njegovog osnovnog uporišta. Suverena »radna zajednica«,
koju su činili »samorealizatori svog transcendentnog
socijalnog potencijala« i koja je u savetima stvarala
»svojevrsne društvene ugovore« nestajala je, ostavljajući
za sobom upražnjeno mesto, na koje je Šmitova
teorija imala da ponudi zamenu. To je bila suverena
narodna zajednica, čiji pripadnici možda i mogu
neko vreme da nose liberalne maske »apstraktnih
građana« i da veruju u laž »politike po slovu
ustava«, ali se pre ili kasnije, suočeni s nužnošću
razvrstavanja na prijatelje i neprijatelje, moraju
podvrći »jedinstvenom duhu« naroda, koji će ih
opredeliti da se kroz plebiscit (kao novu formu
»svojevrsnog društvenog ugovora«) svrstaju iza
svog vođe (kao novog »realizatora
narodnog
transcendentnog socijalnog potencijala«) u konfrontaciji
sa konkretnim neprijateljem. Ako je, iz te perspektive
gledano, uopšte trebalo zadržati posebnu zakonodavnu
vlast (koja bi, kao liberalni prežitak, trebalo
da u ime eksternog suverena kontroliše »izvršnu
i upravnu« vlast i od koje bi se dalje »proširivao
domen demokratski-javnog«), onda se ona više nikako
nije smela ravnati prema proizvodnoj nego samo
prema etničkoj sferi. Dualistička politička teorija
sada je počivala na »suštastvenom« uodnošavanju
narodne zajednice i građana, koje bi na demokratičnost
moglo da pretenduje samo ako bi bilo podvrgnuto
»najsuštastvenijem« uodnošavanju prijatelja (tj.
svih pripadnika jednog naroda okupljenih u političko
jedinstvo pod svojim vođom) i njihovih neprijatelja.
U narednim godinama Samardžić se dvaput vraćao
Šmitu (1995. i 2001) kako bi ga predstavio srbijanskoj
stručnoj javnosti, markirao najbitnije elemente
njegove teorije političkog (koje su navodno podnele
sud vremena) i demonstrirao njihovu »primenljivost«
na savremene političke prilike u Srbiji (i šire).
Pri tom je Samardžić morao u velikoj meri da ograniči
i preparira Šmitovu ideološku pripadnost: ona
se navodno do 1933. i od 1945. svodila na »katolički
konzervativizam« (da bi se u periodu 1933–1945.
zaputila u područje nacionalsocijalističkog totalitarizma,
iako se to može pripisati samo spoljnim uticajima,
a nipošto njenoj imanentnoj logici), koji i nije
bio tako dominantan čim se nije odrazio na njegovu
političku teoriju. Šmitova teorija političkog
bila je, po Samardžiću, ideološki neutralna i
univerzalna, pa su je u suštini mogli pozajmljivati
i primenjivati i konzervativci, i revolucionari,
pa, konačno, i sami liberali. Iako je Samardžić,
nakon propasti samoupravnog socijalizma, za svoju
teorijsku poziciju pokušavao da pronađe uporište
u tradiciji liberalizma (zbog čega mu je naposletku
pripao i istaknuti položaj u Centru za liberalno-demokratske
studije u Beogradu), njegova otvorenost za Šmitovu
kritiku liberalizma ukazivala je na stara vremena
kada su boljševičkoj ortodoksiji naklonjeni pisci
tvrdili kako je »Šmitova analiza liberalizma izgledala
sociološki realistična« (Kuljić, 1983: 48). Nešto
slično će i Samardžić tvrditi prenoseći akcente
(samo?)kritike liberalizma na tlo ambivalencije
između moralne perfidnosti i političkog diletantizma.
Kada je prvi pol ove ambivalencije u pitanju,
Samardžić nema nikakvog problema da prihvati Šmitovu
optužbu da su liberali moralno iskvarene i dvolične
osobe jer zloupotrebljavaju moralno nabijene moralne
koncepte kao što su mir, saradnja, čovečanstvo
i humanizam, kako bi postigli određene unutrašnjo-
ili spoljnopolitičke ciljeve (Samardžić, 1995:
86). Drugačije po Samardžiću nije moglo ni da
bude, pošto u zakonitosti (»nužnosti«) političkog
spada i to da »opšti mir, sloboda i jednakost,
(kada) uđu u orbitu politike, nužno postaju instrumentalizovani«
(»Rasprava«, 1995: 134). U tako odsečnoj, radikalnoj
i dalekosežnoj formulaciji, koja je odisala punim
dahom militarizma Drugog i Trećeg rajha, Samardžić
nije prepoznavao ništa sporno ili suspektno. Iako
je Šmit jedan deo života bio predani član nacionalsocijalističke
partije i predano radio na učvršćenju njene ideologije,
Samardžić je spremno tvrdio kako njegova kritika
liberalizma ne vodi nužno u totalitarizam, nego
samo razotkriva »manjkavosti liberalnog stanovišta
koje ono imanentno sadrži« (Samardžić, 1995: 122).
A glavnu »manjkavost liberalnog stanovišta« –
i ujedno drugi pol fundamentalne ambivalentnosti
prema njemu – Samardžić više i nije imao potrebu
da obznani u formi pozivanja na Šmita, nego ju
je formulisao kao vlastito stanovište koje je
»u Šmitovom duhu«: »Taj nedostatak liberalizma
mogli bismo u Šmitovom duhu označiti kao socijalno
razvodnjavanje političkog i njegovo utapanje u
sferu ekonomije i etike. U privrednoj sferi neprijatelj
se rastače u konkurenta, a u etičkoj u diskusionog
partnera« (Samardžić, 1995: 86).
Ergo,
liberalizam je politički diletantizam pošto pokušava
da učini nemoguće: da političko »razvodni« u socijalno,
da državu degradira na društvo.
Ovde je mesto ključnoj ideološkoj dilemi: ako
je Šmit u pravu i ako su liberali, na jednoj strani,
tako podli da svoje ideale opšteg mira, slobode
i jednakosti koriste samo kao sredstva zloupotrebe
za svoje skrivene ciljeve, a na drugoj strani
tako glupi da »razvodnjavaju« ono što je »nerazvodnjivo«,
onda se
ne može, štaviše ne sme biti liberal.
Samardžić je, međutim, odbio da izvuče ovu konsekvencu
i, umesto toga, nastavio da
insistira
na tome da je Šmitovo shvatanje političkog ideološki
neutralno i da ga mogu bez ikakvog problema preuzeti
i u svoju teoriju ugraditi i liberali – ili, tačnije,
sinkretični liberali koji bi se »u Šmitovom duhu«
mogli nazvati »nacional-liberalima«.
9
Pogledajmo sada kako izgleda ova, šmitovska varijanta
»nacional-liberalizma«, koju je Samardžić nastojao
da što vernije ovaploti u svojoj političkoj misli.
Pošto su elementi liberalizma po prirodi stvari
u manjini, prvo će biti reči o elementima »nacionalnog«.
U središtu šmitovskog nacionalnog liberalizma,
kako ga je Samardžić shvatio, stoji nacionalna
država, kao razbijač iluzija o opštem miru, slobodi
i jednakosti i ultimativni arbitar razdvajanja
prijatelja i neprijatelja. »Razlikovanje prijatelja
i neprijatelja, potencijalna realnost rata i vanrednog
stanja, neophodnost postojanja suverena u državi,
država kao ekskluzivni nosilac
ius belli
i drugi ključni koncepti njegove političke teorije
predstavljaju opšta mesta moderne
državnosti, te su, prema tome, nezaobilazni momenti
egzistencije svih država« (Samardžić, 1995: 84).
Postoji nekoliko osnovnih političkih konsekvenci
ovih »nezaobilaznih momenata egzistencije svih
država«. To je, pre svega, ublažavanje razlike
između redovnog i vanrednog stanja,
10
s obzirom na to da rat predstavlja centralni fenomen
ljudskog života i da je mogućnost njegovog izbijanja
univerzalna. Nacionalna država, koja čak i kada
ne ratuje, intenzivno razmišlja o tome s kim bi
mogla da zarati, mora neprestano da ta razmišljanja
konkretizuje tako što će razdvajati prijatelje
od neprijatelja. Osećaj ugroženosti dostiže očigledno
razmere paranoje, pošto teorijski nije predviđena
mogućnost da ne postoji neprijatelj nacionalne
države (štaviše, blokirana je svaka mogućnost
izgradnje pacifikovanog čovečanstva, jer države
po definiciji ne mogu da napuste
circulus
vitiosus neprijateljstava). Stoga je centralni
postulat Šmitove teorije političkog, koju Samardžić
zdušno prihvata, da procesi identifikacije neprijatelja
nacionalne države (koji »ugrožava njenu egzistenciju»)
i donošenja »odluk(e) o samoodbrani« (Samardžić,
1995: 84) jednostavno moraju biti univerzalni
i nepromenljivi. Posustane li se samo za čas,
oslabi li budnost ili se čak desi da nacionalna
država počne da veruje kako neprijatelj više ne
postoji, desiće se neumitno – biće pobeđena i
iščeznuće (Samardžić, 1995: 85). »Šmit stoga kaže
da se ono političko može ignorisati, da ga se
narodi i države (naročito one slabe u međunarodnom
poretku) mogu odricati, ali niko ne može da izbegne
konsekvence političkog« (Samardžić, 2001b).
Da se sve to ne bi desilo nacionalna država (pogotovo
ona slaba u međunarodnom poretku kao što je to
Srbija) mora da se maksimalno homogenizuje. Homogenizacija
– kao ultimativni stepen jedinstva, koji se postiže
samo kroz suočavanje s neprijateljem – nalazi
svoje mesto u ustavu (»Rasprava«, 1995: 121),
ali se ponajpre manifestuje kroz apsolutnu vlast
ili neki njen prežitak u državi koja se samorazumeva
kao liberalna. »U svakoj državi, ako to država
odista jeste, obituje instanca apsolutne vlasti.
Sasvim je drugo pitanje da li je ona vidljiva
ili nevidljiva, ustavna ili vanustavna kategorija.
U tom pogledu Šmit je pristalica vidljive, ustavno
priznate i objavljene apsolutne vlasti« koja je
ujedno i »opravdani voluntarizam, nužan radi opstanka
samog poretka« (Samardžić, 2001b: xxv). Instanca
apsolutne vlasti (ili, drugim rečima, suveren)
je samo središte države – zbog čega se pod njenom
neposrednom ingerencijom nalaze obaveštajne službe
i oružane snage, uz pomoć kojih se neprijatelj
prvo identifikuje, a zatim i eliminiše – i u njenim
se rukama nalazi ključno ovlašćenje donošenja
»odluke o samoodbrani«.
Ključna veština ustavotvorstva, kako odatle sledi,
jeste da, s jedne strane, izrazi i ojača već postignutu
homogenizaciju unutar nacionalne države i da,
s druge strane, obezbedi instancu apsolutne vlasti
koja će nesmetano identifikovati i eliminisati
neprijatelje. Samim tim, ustav nikada ne sme biti
realizacija liberalnog principa društvenog ugovora
nego može samo da bude odluka već postojeće suverene
instance unutar već postojeće nacionalne države
o vrsti i obliku političkog jedinstva (Samardžić,
1995: 87), odnosno homogenizacije u svrhe borbe
protiv neprijatelja. Samardžić je potpuno u pravu
kada konstatuje da je Šmitova teorija ustava izvedena
konsekventno kao opozit teorije liberalnog konstitucionalizma
i da se od nje razlikuje ne samo po negiranju
ugovorne prirode ustava nego, pre svega, po uvođenju
ustavne dihotomije između političkog i državnopravnog
dela ustava. Jer, dok liberalni konstitucionalizam
predviđa samo ovaj drugi deo ustava (koji je sastavljen
od osnovnih prava čoveka i podele vlasti), Šmit
u svojoj teoriji afirmiše i prvi deo, koji direktno
proizlazi iz postulata prvenstva »političkog«
(Samardžić, 2001b: xxii). Politički deo ustava
– kojim se praktično poništavaju gotovo sve liberalne
konotacije državnopravnog dela – odnosi se svakako
na političko jedinstvo (Samardžić, 2001b: xxi),
odnosno homogenizaciju, ali se očigledno u njoj
ne iscrpljuje, pošto mora i da osigura položaj
instance apsolutne vlasti u nacionalnoj državi.
U ovom segmentu Samardžićeva rekonstrukcija Šmitove
teorije nije dovoljno jasna, ali se njen osnovni
smisao može pronaći na mestu na kojem Samardžić
piše o »fikciji o vladavini prava u svakoj situaciji.
Šmit je u pravu kada tvrdi da vanredno ne trpi
normu i da je vidljiv suveren u takvoj situaciji
jedina brana protiv zloupotrebe koja se najbolje
može pokriti normom« (Samardžić, 2001b: xxiv).
Prema tome, ustav ne sme da robuje liberalnoj
»fikciji o vladavini prava u svakoj situaciji«,
nego mora da obezbedi odrešene ruke suverenu –
i to ne samo da »štiti pravo« nego, još mnogo
više, da identifikuje i eliminiše neprijatelje.
Naposletku, postavlja se pitanje šta današnja
politička teorija može da nauči od Šmita kada
je u pitanju ustavna regulacija položaja suverena.
Samardžić je tu u malom
problemu,
s obzirom na to da je suverena počeo da izjednačava
sa SAD u kontekstu »novog svetskog poretka« i
da na taj način rehabilituje liberalno nasleđe
kritike svakog (pa i međunarodno-hegemonijalnog)
suvereniteta.
11 Međutim, Šmitovo nasleđe upućivalo je na to da
se u pojmu suverena mora prepoznati i ona instanca
apsolutne vlasti bez koje ne može da opstane nijedna
nacionalna država. U tom segmentu Samardžić je
bio primoran da ignoriše sve elemente Šmitovog
opredeljenja za »totalnu državu iz snage« i da
se ograniči na to da instancu apsolutne vlasti
pronađe u liberalnom načelu partijskog pluralizma
ili, drugim rečima, unutar »totalne države iz
slabosti«. I zapravo tek s ovim momentom postaje
uopšte moguće govoriti o Samardžićevoj recepciji
Šmitovih ideja u kontekstu jedne minimalističke
nacionalnoliberalne teorije. Pogledajmo sada kako
Samardžić uopšte vidi ovu Šmitovu konstrukciju:
»Totalna država je obeležje slabe, a ne jake države,
one koja gubi svoj definišući status, svoj politički
monopol, tj. monopol na ono političko. (...) To
što je Šmit ovaj plodan heuristički koncept kasnije
zamutio njegovom pozitivnom primenom na nacistički
poredak, nije umanjilo njegovu eksplanatornu vrednost,
mada je doprinelo njegovom pogrešnom tumačenju.
Kao da je totalnu i totalitarnu državu delila
samo tanka linija, a Šmita je retroaktivno lako
prevelo u izvornog mislioca i branioca totalitarizma.
U konkretnom slučaju Vajmarske republike (...)
totalitarna država (...) zaista je proistekla
iz političkog haosa faktičkog nerazlikovanja i
nediferenciranosti države i društva. (...) Sve
dok je u okviru Vajmarskog ustava obrazlagao i
branio (...) vanredna ovlašćenja predsednika republike
(čl. 48 Vajmarskog ustava), Šmit je bio na tragu
i svoje teorije države i svoje nauke o ustavu«
(Samardžić, 2001b: xvii–xviii).
Ovde se najbolje može videti koliko Samardžićeva
recepcija Šmitovih ideja duguje onoj misaonoj
tradiciji koja je krajem sedamdesetih godina prošlog
veka potekla iz SAD, šireći se u narednim dekadama
kroz evropske zemlje, i koja je, predvođena Švobom
i Benderskim, od Šmita nameravala da retroaktivno
napravi junaka spašavanja Vajmarske republike
pred naletima (njemu i njegovoj teoriji potpuno
stranog) totalitarizma. Međutim, Samardžić je
ovde imao problem da sledi svoje teorijske uzore
u mrskoj mu Americi. Uprkos svoj zavodljivosti
Šmitovog zagovaranja vanrednih ovlašćenja predsednika
republike kao
Ersatzkaisera (koja će
kasnije samo preneti na »vođu« Trećeg rajha) Samardžić
nije mogao da prihvati ovaj »recept« uz pomoć
kojeg je – gle čuda? – neuspešno spašavana Vajmarska
republika. »Totalna pluralistička partijska država«
morala je biti rehabilitovana u Srbiji, i to time
što će se prenebregnuti Šmitova kritika partijskog
pluralizma
kao takvog i, umesto nje,
kao glavni uzročnik zla, proglasiti »politički
haos faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti
države i društva«. Samim tim, partijski pluralizam
ne mora biti nužno zlo (u tome je Samardžić imao
uporište u nekim Šmitovim sporadičnim i – za njegovo
delo u celini ne tako bitnim – teorijskim koncesijama
liberalnim neprijateljima), ako ne dovodi u pitanje
instancu apsolutne vlasti ili, još pre, ako se
partije koje se bore za glasove birača prvo same
nacionalno homogenizuju, da bi zatim nacionalno
homogenizovale i birače i na kraju uspostavile
fair play pravila političke utakmice
– sve zarad postizanja pune borbene gotovosti
za rat protiv spoljnog (a možda i ne samo protiv
spoljnog?) neprijatelja. U tom Samardžićevom preuzimanju
ideala »totalne pluralističke partijske države«
napokon otupljuje Šmitova kritika liberalizma,
a njegove ideje se prepariraju tako da mogu da
posluže ne više kao negacija nego kao »dopuna«
liberalizma.
Samardžić je imao jedan vrlo jak razlog koji ga
je opredelio da prestane da sledi logiku Šmitovog
obračuna sa »totalnom državom iz slabosti« i afirmacije
»totalne države iz snage« i da napravi ovakav
nacionalno-liberalni spoj: iskustvo Miloševićeve
vlasti u Srbiji. Milošević je od samog početka
svoje vladavine sprovodio program nacionalne države
koji je bio »zasnovan na modifikovanom konceptu
vođe« (Samardžić, 1994: 98) i koji je bio ustavno
ozvaničen »ugradnjom jakih plebiscitarno-predsedničkih
elemenata u sistem« (Samardžić, 1994: 189). Uprkos
tome što su imale ustave, i Srbija, ali i SR Jugoslavija
(i Crna Gora) bile su »još uvek nekonstituisane
države«, pošto nisu imale uporište u narodu, shvaćenom
kao »politička homogenost koja prethodi državi«
i koja se ogleda »u jedinstvu primarnih političkih
vrednosti« (Samardžić, 1994: 247). Ustavnost u
Srbiji (i Jugoslaviji) služila je samo jedinoj
svrsi, opstanku Miloševića na vlasti, a ne nacionalnoj
homogenizaciji koja bi vodila adekvatnom razlikovanju
prijatelja od neprijatelja. Čak je i samo Kosovo
bilo instrumentalizovano zarad eksploatacije »parlamentarnih
mandata« Miloševićeve stranke (Samardžić, 2001a:
172–173), tako da je Milošević – zaključak se
nameće sam po sebi – nevoljno prihvatio rat za
odbranu Kosova i Metohije i vrlo brzo ga se odrekao,
ne mareći uopšte za »jedinstvo primarnih političkih
vrednosti«, koje Srbi iz njega crpu, nego samo
za gubitak jednog pogodnog instrumenta samodržavlja.
Na taj način Milošević je oskrnavio i izneverio
svaku mogućnost da se u Srbiji primeni politički
koncept koji ima uporište u plebiscitarnom prezidencijalizmu
i/ili »konceptu vođe«. Srbiji je tako odsečen
put ka »totalnoj državi iz snage« (kojoj se Šmit
bio priklonio mnogo pre konačnog sloma Vajmarske
republike), a bitno su joj sužene i mogućnosti
opstanka kao »totalne države iz slabosti«.
Istina, kada je posle pada Miloševićevog režima
Samardžić započeo sa kritikom prakse personalnog
i sistemskog reprodukovanja tog režima, on je
svoju kritičku oštricu uperio samo na Zorana Đinđića
kome je »vlast najzad pala u ruke kao posledica
pobunjeničke snage brojnog građanstva,
strane
pomoći i iznuđene unutrašnje organizovanosti«
(Samardžić, 2008: 105; kurziv A. M.),
12
a ne i na Vojislava Koštunicu. Pošto je Koštunica
odmah po rušenju Miloševićevog režima počeo da
spasava osnovne poluge instance apsolutne vlasti
iz starog režima – Miloševićeve generale i obaveštajne
službe – on nije zavređivao Samardžićevu kritiku.
Upravo suprotno, on je postupao sasvim »u Šmitovom
duhu«: osposobljavao je nacionalnu državu da preboli
Miloševićev defetistički propust i nastavi sa
političkom homogenizacijom i efikasnijim identifikovanjem
i eliminacijom neprijatelja (među kojima su najopasniji
bili oni koji su, u vidu »strane pomoći«, ustoličili
Zorana Đinđića). Nažalost, nacionalna država koju
je Koštunica spasavao nestala je u februaru 2003.
netragom, tako da je borba morala da se nastavi
u samo jednom njenom delu, u Srbiji, i to po mogućstvu
kroz koaliciju DSS i SRS, koja je imala potencijal
da najviše doprinese »postepenom stabilizovanju
institucija« (Samardžić, 2008: 109). U tom kontekstu
se ni nastavak važenja Miloševićevog ustava (potencijalno,
ad Calendas Graecas) više
nije ukazivao kao problem: nasuprot Đinđićevom
pragmatizmu i oportunizmu, Koštunica je delao
»legitimistički i zakonsko-institucionalno« (Samardžić,
2008: 49), što je svaku žurbu u promeni Miloševićevog
ustava činilo suvišnom.
13
A kada je Skupština Srbije 30. marta 2004. donela
Odluku o pristupanju donošenju novog ustava i
kada je postalo jasno da Koštuničina vlada nije
spremna da donosi »ustav revolucionarnog diskontinuiteta«
Samardžić je požurio da svojoj kritici podvrgne
sve one koji se u Srbiji zalažu za ustavni diskontinuitet
i koji hoće da od Srbije naprave »novu političku
tvorevinu (zajednicu), čija ustavna simbolika
po definiciji ne sme da bude istorijska, već pre
treba da izrazi političku volju za novim početkom
i shodno tome jednu apstraktnu normativnu projekciju«
(Samardžić, 2008: 177). U toj kritici Samardžić
se nadovezao na svoje ranije stanovište o potrebi
da Srbija bude konstitucionalizovana istovremeno
i kao »država srpskog naroda« i kao država svih
građana koji u njoj žive (»demokratska država«).
Ali, dok je ranije priznavao da je ovaj ustavni
koncept logički sporan, prepoznajući njegovu snagu
u afirmaciji istorijskog principa (»Države su,
naime, istorijske, a ne logičke tvorevine« – Samardžić,
1996: 115), Samardžić je sada tvrdio da se radi
o »uobičajenom« simboličkom rešenju koje zagovaraju
»ustavni tradicionalisti« i koje »je najviše saglasno
kako preovlađujućem stanju duhova u zemlji tako
i ustavnoj stvarnosti u svetu« (Samardžić, 2008:
178–179). »Duhovi« su rekli svoje, a logika je
morala da odstupi u ime neshvatljive istorije,
kojom je, kako ćemo ubrzo moći da vidimo, dominirala
jedna druga logika – logika kosovskog mita.
Samardžićevo zagovaranje dualističkog načina izgradnje
nacionalne države u Srbiji (»država srpskog naroda«
i »demokratska država«) otkrivalo je još uvek
aktivnu (iako nominalno otpisanu) dualnu matricu
demokratije saveta i parlamentarne demokratije.
U
»državi srpskog naroda«
odvija se ključni proces nacionalne homogenizacije,
u kojoj ne učestvuju samo političke partije,
nego i »politička javnost« uopšte. Međutim,
da ne bi bilo nikakve zabune, Samardžić
objašnjava da pod pojmom »političke javnosti«
podrazumeva, »za razliku od vladavine
prava, isključivo kategorij(u) nacionalne
države« (Samardžić, 2008: 431), jer »javnost,
više nego političke institucije, mora
biti autentična i nacionalna ukoliko treba
da vrši ulogu oblikovanja javnog života
jedne zemlje« (Samardžić, 2008: 118).
A upravo u sferi »političke javnosti«
započinjali su najveći problemi Srbije:
»Srbiji nedostaje sidro javnog života
u vidu neupitnih temeljnih vrednosti,
koje njeni građani ne dele sa svetom,
već među sobom. Gradnja takvog sidra i
njegovo spuštanje na čvrsto morsko tlo
oduvek je bio posao duhovne elite, pre
svega one koja je svoju misiju poveravala
javnom životu društva. Srbija nema takvu
duhovnu elitu, ili bolje rečeno, ima je
u nedovoljnoj meri spram ovakvog zadatka«
(Samardžić, 2008: 115). Zadatak je utoliko
važniji jer od nacionalne homogenizacije
u sferi »političke javnosti« zavise i
ugled i |
|
|
Atila Černik, Experox,
iz serije Badtext
, 1972. |
|
respekt prema Srbiji u svetu, pošto »svet organski
ne prihvata političke entitete koji predstavljaju
duhovno prazne ljušture« (Samardžić, 2008: 117).
Onog momenta kada Srbija uspe da se adekvatno
nacionalno homogenizuje (a da ne bude više »prazna
ljuštura«) poštovaće je i ceo svet.
Osnovni problem koji se postavio pred Samardžićem
bio je da identifikuje prirodu superiornosti nacionalno
samoosveštene duhovne elite (koja će »tek morati
da se stvara«) nad nacionalno raskorenjenom »lumpen-inteligencijom«
(Samardžić, 2008: 430), koja već odavno postoji,
koja nekritički imitira pomodne strane uticaje
i koja Srbiju – protivno vlastitim namerama –
u stvari samo odvaja od Evrope. Jer, nije bilo
jasno zašto se u »lumpen-inteligenciju« ne bi
svrstali i nacionalno samoosvešteni intelektualci,
koji već odavno postoje, koji iz Amerike i Evrope
preuzimaju pomodne novodesničarske ideje (poput
onih koje se nalaze u delu Karla Šmita) i koji
takođe mogu biti vrlo lako u zabludi da Srbiju
približavaju Evropi. Na kraju krajeva, nije li
trajno političko rešenje problema razvrstavanja
prijatelja i neprijatelja – koje je Šmit krajem
Vajmarske republike preuzeo od generala Šlajhera,
razradio tokom Trećeg rajha za Hitlera i mistifikovao
tokom Bonske republike kao zaveštanje nekim budućim
konzervatorima
ius publicum Europaeuma
– ležalo u »velikim prostorima«, koje je velike
sile trebalo među sobom da podele kako bi gospodarski
narodi vladali nad onim manjim i niže vrednim.
To što više nema fašističke Italije, u čiji je
»veliki prostor«, prema originalnim planovima
Rajhsvera, trebalo da bude uvršćena Srbija (nakon
rasparčavanja Kraljevine Jugoslavije), ne znači
da nema nekog drugog »carstva«, kome bi se današnja,
»suverena« Srbija mogla baciti pod noge, sve u
slepoj želji da identifikuje i naudi (ako već
ne može i da ih likvidira) neprijateljima, Albancima
i Amerikancima. Da li bi danas uopšte bio zamisliviji
efektniji povratak Miloševićevom starom režimu
od realizacije ideje o »federaciji« sa Rusijom
i Belorusijom – sve uz uveravanje nove »lumpen-inteligencije«
da je to najbolji put usvajanja evropskih vrednosti
i tradicija?
Drugo, problem je očigledno ležao i u samom određenju
»nacionalnog«. Za vreme Miloševićevog režima Samardžić
je već imao prilike da primeti da je nacionalno
pitanje »uvek u istoriji imalo određeni mitski
ili metafizički ‘višak značenja’, koji je narod
prihvatao spontano u procesu svog nacionalnog
i političkog zrenja« (Samardžić, 1994: 79),
14
ali da je kao »rudimentarni osećaj vezanosti za
narodnu tradiciju u vidu sećanja posredovanog
mitom« bio nedostatna podloga »nacionalnog identiteta«
(Samardžić, 2001a: 245). Ipak, kada je Kosovo
bilo u pitanju, mitu se nije mogla osporiti uloga
ključnog konstituensa srpskog nacionalnog identiteta:
njegov »istorijski sadržaj« temeljio se upravo
na »srpskoj dijahroniji« na Kosovu, koju čine
»srednjovekovna državnost i koren kulture, tursko
porobljavanje i mit o obnovi države« (Samardžić,
2001a: 164). A upravo se taj sadržaj našao na
meti albanskih »neprijatelja« i njihovih američkih
sponzora: »od juna 1999. godine do danas, naš
narod se suočava sa pustošenjem onog najdražeg
što poseduje, a najviše sa besomučnim razaranjem
crkava i manastira« (Samardžić, 2008: 419), koje
su »neodvojivi deo – štaviše srž – duhovnosti,
kulture i istorijskog identiteta srpskog naroda«
(Samardžić, 2008: 420). Pod uticajem Vojislava
Koštunice – koji je najdoslednije branio »neodustajni
stav da je Kosovo i Metohija
najsuštinskije,
a to znači politički najvažnije, državno pitanje
Srbije danas« (Samardžić, 2009: 271) – i sam Samardžić
je odustao od svog ranijeg stava o potrebi podele
Kosova i Metohije (kao npr. u: Samardžić, 2001:
177–178),
15
deklarišući se kao pristalica srbijanskog političkog
fundamentalizma koji ideološku homogenost srpskog
naroda pokušava da obnovi iz mitske homogenosti
Kosova i Metohije (unutar srpske nacionalne države).
Obrni-okreni, srpski nacionalni identitet je inklinirao
ka mitskom i ka kosovskom – tu su se ukrštale
sve one ključne »neupitne temeljne vrednosti«
(ili, tačnije:
razvrstavanja na
prijatelje i neprijatelje), koje pravi građani
Srbije, tj. Srbi, »ne dele sa svetom, već među
sobom« i na koje je nemilosrdno udario »neprijatelj«,
u rasponu od Albanaca i Amerikanca do svih onih
lumpen-građana Srbije koji ne samo što osporavaju
kosovski mit nego čak i prihvataju »opšti moderni
trend ateizacije«.
16
Uzimajući sve to u obzir, više je nego očigledno
da su same političke partije morale da nadoknade
propuste nacionalne duhovne elite i da odgovarajuću
»državu srpskog
naroda« stvore
paralelno s »demokratskom državom«, u okvirima
Šmitove koncepcije »totalne pluralističke partijske
države«. A da bi mogle da ispune taj zadatak,
političke partije koje ovladaju političkim prostorom
Srbije morale su da budu nacionalno samoosveštene,
velike (što znači i malobrojne)
17
i čvrsto integrisane (što znači autoritarno organizovane).
18
Jedino su takve stranke, stranke »solidno utemeljene
u biračko telo, u stanju da održavaju postojanost
i preglednost realnog političkog života« (Samardžić,
2008: 185) i da pod kontrolom drže celokupan socijalni
i ekonomski život.
Prvi konkretan zadatak koji se 2004. godine (odmah
po formiranju prve Koštuničine vlade) postavio
pred te i takve partije bio je da se efikasno
»emancipuju« od društva, shodno Šmitovom upozorenju
na opasnosti koje jednoj »totalnoj pluralističkoj
partijskoj državi« prete od »političkog haosa
faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti
države i društva«. Još za vreme Miloševićevog
režima Samardžić je kritikovao sve srbijanske
intelektualce koji su se samodeklarisali kao pripadnici
»druge Srbije« zato što su navodno zagovarali
svemoć civilnog društva i naivno verovali kako
»će država, ako je uopšte važna, nekako volšebno
proizaći iz (civilnog) društva« (Samardžić, 2001a:
255). Šta je konkretno značilo tadašnje Samardžićevo
zalaganje za paralelnu obnovu »i države i društva«
(Samardžić, 2001a: 255) postalo je mnogo jasnije
iz njegovih kritika Đinđićeve i Živkovićeve vlade,
koje su odelile Miloševićevu ličnu i Koštuničinu
državotvornu vlast. Jedno od najvećih zala koje
je vladavina DOS-a donela Srbiji (osim rehabilitacije
autokratije starog režima i afirmacije klijentelizma)
bila je amalgamacija sakrosanktne države i rovarećeg
(civilnog) društva, koja se odvijala u vidu sve
veće zastupljenosti nevladinih organizacija »u
visokim državnim telima« i njihovog sve direktnijeg
učešća »u vođenju državne politike« (Samardžić,
2008: 61). Nevladine organizacije ne samo što
su za inostrani novac radile sve da javno mnenje
Srbije otrgnu od spasonosne nacionalne države
(Samardžić, 2008: 118), nego su još i počele da
zaposedaju tu istu nacionalnu državu. Čak i kada
su, nakon pada Živkovićeve vlade, razvlašćene,
nevladine organizacije su nastavile da vrše glavni
uticaj na javno mnenje Srbije (Samardžić, 2008:
121) i da na sve moguće načine održe podređenost
»nacionalne države« civilnom društvu (Samardžić,
2008: 123). Iako se Samardžić nije izjašnjavao
o onome što se pomalo nezgrapno naziva »četvrtom
vlašću« (izborna komisija, državni revizor, antikorupciona
tela, ombudsman itd.) i što dodatno doprinosi
»razvodnjavanju« nekada sasvim oštre linije koja
je razdvajala državu i društvo, nema sumnje da
bi njegov stav o njoj bio jednako negativan kao
i o štetočinskim nevladinim organizacijama.
Uspostavljanje idealnog odnosa države i društva,
po Samardžiću, bilo bi moguće tek nakon potpunog
»razvlašćenja« (ili nekog drugog vida eliminacije?)
nevladinih organizacija, odnosno celokupnog civilnog
društva. Samardžić pri tom nije imao iluzija da
bi time bio samo ojačan dominantan istorijski
trend, koji je karakterističan za ceo region jugoistočne
Evrope, gde »tradicionalno imamo relaciju slabog
društva i jake države, tj. autoritarne vlasti«
(Samardžić, 2008: 133). To, međutim, ništa ne
menja na stvari da samo jaka država može da pomogne
razvoj društva. Što važi za ostatak regiona, važi
i za Srbiju (Samardžić, 2008: 126). Kada iz srbijanskog
političkog života i javnog mnenja nestanu destabilizatorske
nevladine organizacije i kada nacionalno samoosveštene
partije u potpunosti ovladaju polugama vlasti,
nacionalna država će napokon dobiti priliku da
se iskupi za sve istorijske grehe tlačenja društva,
da počne da sama sebe ograničava i da podstiče
razvoj društva »u liberalnom duhu« (Samardžić,
2008: 134). To znači da će društvo moći biti priznato
samo ako je »liberalno«, a »liberalno« će biti
ako bude samo
»ekonomsko«, tj.
ako se njegovi pripadnici ne petljaju u politiku.
Građani koji bi delovali u sferi građanskog društva
i ne bi potpadali pod iskušenja civilnog društva
»ne bi nastojali da direktno kontrolišu tekuću
politiku izvan svojih ovlašćenih predstavnika
u parlamentu ili izvan svoje specifične ustanove,
javnosti« (Samardžić, 2008: 119) – naravno kao
»kategorije nacionalne države«.
19
Klicu takvog građanskog društva Samardžić je već
mogao da identifikuje u Srbiji. Doduše, ne u gradovima,
pošto njihovi stanovnici »obitavaju u novokomponovanom
duhu civilnog društva«, nego u netaknutim selima
i ostalim idiličnim ruralnim sredinama, gde »liberalni«
seljaci gledaju svoja posla, rade i privređuju,
državi plaćaju porez i, kada ne glasaju, ostavljaju
političke partije da na miru vode politiku (Samardžić,
2008: 61).
I upravo takvim seljacima i njima sličnim građanima
Srbije bio je namenjen referendum o prihvatanju
novog Ustava Srbije, koji je, u daleko najvećoj
meri, bio delo Samardžićevog DSS-a. Oni su zaista
mogli da poveruju ministru za Kosovo i Metohiju
kada je sa najvišeg državnog vrha obznanio: »Usvajanjem
u Narodnoj skupštini i potvrdom na referendumu,
Srbija konačno dobija ustav koji je svrstava u
red današnjih konstitucionalnih
demokratija« (Samardžić, 2008: 525). Oni svakako
nisu mogli znati da je isti taj ministar ranije,
kao teoretičar politike, kritikovao političke
mahinacije sa plebiscitima i zloupotrebe referenduma
20 i optuživao Miloševića zbog toga što je ustave
pisao ne sazivajući ustavotvornu skupštinu, niti
konsultujući političku javnost, nauku i kulturne
ustanove. Tada je on još imao dilemu: »Ako se
u procesu kreiranja ustava kao najvišeg normativnog
dokumenta ne poštuje demokratska procedura, veliko
je pitanje kako je uopšte moguće očekivati njegovo
poštovanje u stvarnom političkom životu« (Samardžić,
1994: 250). Za ministra za Kosovo i Metohiju,
školovanog u tradiciji Karla Šmita, dileme više
nije bilo: ako jednom u život stupi istinska »totalna
pluralistička partijska država«, koja zatire sve
zaostatke civilnog društva, a građansko društvo
tako »liberalizuje« – sve poništavajući tekovine
ateizacije – da svi građani postanu nalik onim
seljacima koji »caru daju carevo, a Bogu Božje«,
onda je napokon moguće voditi istinsku državnu
politiku: politiku identifikacije i eliminacije
neprijatelja. Na njegovu žalost, takva politika
je bila kratkog veka. Kada su političke partije
(tj. DS i G 17 plus) na parlamentarnim izborima
2008. porazile dojučerašnjeg ortodoksnog saveznika
(tj. DSS), sa kojim su pisale Ustav Srbije, dok
su se od njega razišle zbog zalaganja za »evropsku
perspektivu Srbije« i odustajanja od »principijelne«
borbe za Kosovo i Metohiju, bivši ministar za
Kosovo i Metohiju je mogao samo još da ih optuži
da su izvršile »prostu zamenu državnog pitanja
Srbije iz imanentnog u transcendentno pitanje«
(Samardžić, 2008: 25–26).
Na taj način je ponovo počela da deluje ona ista
matrica koja je stajala već u osnovi Samardžićevog
samoupravnog socijalističkog teorijskog modela.
Tada je Samardžić tvrdio da suverena »radna zajednica«
prvo mora da u sebi »homogenizuje« radnike, »u
svojstvu samorealizatora svog transcendentnog
socijalnog potencijala«, da bi se onda,
preko političkih partija,
ovaplotila u zakonodavnoj vlasti, koja
može efikasno da kontroliše »izvršnu i
upravnu« vlast. Međutim, ni 1987, baš
kao ni 2008, Samardžić nije imao odgovor
na pitanje kako je moguće da zakonodavna
vlast odbije svoju posredujuću ulogu i
da (pod uticajem ne-radnih, odnosno ne-nacionalnih
građana, okupljenih u nesocijalističke,
odnosno nacionalno ne-samoosveštene partije)
prestane da kontrolu nad »izvršnom i upravnom«
vlašću vrši u ime suverene »radne«, odnosno
»narodne« zajednice. Jer, dok je inicijalni
Samardžićev teorijski model bio podređen
aksiomu o socijalizmu kao (pret)poslednjem
stadijumu istorijskog razvitka celokupnog
čovečanstva, njegovo potonje teorijsko
pregnuće je taj aksiom zamenilo aksiomom
o univerzalnoj homogenizaciji naroda koji
se, posredstvom nacionalnih država, međusobno
prepoznaju kao prijatelji i neprijatelji
i na taj način poništavaju svaku perspektivu |
|
|
Balint atiSomb, Bauhaus,
1972. |
|
mirnodopskog jedinstva čovečanstva. Pri tom su
i socijalistička »radna zajednica« i šmitovska
»narodna zajednica« bili prvoklasni pojmovi na
razmeđi političke teorije i političke teologije,
koji uvek iznova dopiru iz transcendencije u imanenciju,
da bi se onda, u pervertiranoj stvarnosti, jednako
brzo suočili s izazovom povlačenja nazad u transcendenciju.
Kada je Samardžić primetio da i Šmitovi politički
pojmovi imaju transcendentni karakter, baš kao
i liberalno-konstitucionalni (Samardžić, 2001b:
xxiv), on je verovatno imao na umu krucijalnu
transpoziciju svog originalnog, socijalističkog
»transcendentalizma«: na mesto homogene »radne
zajednice«, čiji se socijalni potencijal nalazio
u transcendenciji, sada je stupila homogena »narodna
zajednica« koja je, preko nacionalno samoosveštenih
partija, u transcendenciji pronalazila svoj potencijal
narodnog jedinstva, a pre svega razlikovanje narodnih
prijatelja i narodnih neprijatelja, shodno kosovskoj
etici. Partijski pluralizam bio je u oba slučaja
posrednik između sfere »suverena« i sfere operativne
politike, bio je ona »vidljiva moć« koja baca
svetlo na metafizičke korene zajednice i na
arcana
realne vlasti. Sve dok ne utrne ono vrhovno
svetlo, koje i samo dobija od svog ideološkog
sunca, od transcendentnih izvora homogenosti za
kojima Šmit nije čeznuo ništa manje od Marksa.
Nastaviće se u narednom broju: Recepcija ideje
»suverene diktature« u delima Zorana Đinđića