Eh, Vidovdan! Kako se samo svi poštapaju njime! Vuk Drašković je 1992. godine dramatično i operetski komično pozivao: braćo, izađimo na protest na svetli dan, Vidovdan, tad će se videti „ko je vjera, a ko je nevjera“. I nazvaše to Vidovdanski protest. Kad je Milošević izručen Haškom tribunalu 2001. godine, jedan politički analitičar, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji je uzviknuo: Pa zar na Vidovdan!
U izbornoj kampanji za predsednika Srbije s jeseni 2003. godine, jedan od dvojice predsedničkih kandidata je obećao: „Ako ozbiljno radimo ubeđen sam da ćemo najkasnije na Vidovdan 2014. godine postati članica Evropske unije.“ I on je očito imao u vidu epsku tragiku tog verskog praznika i stogodišnjicu sarajevskog atentata, pa je, dodvoravajući se biračkom telu, politički upotrebio Vidovdan.
Na ovogodišnji Vidovdan EU je odlučila da sa Srbijom otvori pregovore od januara 2014. ali pod uslovom da se implementira sporazum sa Prištinom. Bilo kako mu drago, naši političari će već uz pomoć poslušnih medija, a takvi su u Srbiji danas u većini, umeti da javnosti prepričaju svoju verziju onoga što je u Briselu odlučeno. Vlada Dačić-Vučić je već danima odlučna: kakva god odluka bila, ovaj Vidovdan ima da bude radostan i tačka!
Tako je Vidovdan od mitološke metafore tragike, postao politički upotrebna metafora. Čega? Pa već prema potrebi, tuge ili radosti, svejedno.