Pojmovi i pojave
POMOĆ
Pomoć je specifičan izraz čovjekovog odnosa prema drugim ljudima. Karakteriše ga etički sadržaj i naglašen humanistički aspekt. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je osnovni moralni imperativ pomoći ljudima u nevolji. Pomoć se, dakle, projavljuje kao znak prepoznavanja ljudskosti. Mogu li da vam pomognem? pitanje je koje često ćujemo u svakodnevnom govoru i, čini se, jedan je od prvih znakova manifestovanja ljudskosti.
Međutim, ova pojava, kao i svaka druga, ima i svoje naličje. Ako je čovjek svjesno svrsishodno djelatno biće, onda potreba pružanja pomoći znači da ne postoje uslovi da čovjek ispolji svoju generičku suštinu. Tamo gdje takvi uslovi postoje prestaje potreba pružanja pomoći.
Ova potreba se javlja onda kad je drugi ugrožen, nemoćan, kad je u opasnosti. Kako čovjek dospijeva u tu situaciju da mu je pomoć neophodna? Nije li neko kriv za to? Ne treba li uzroku takvom stanju pokloniti bar onoliko pažnje koliko i samom činu pružanja pomoći?
Pomoć je uklanjanje negativnih posljedica, liječi ih ali ne uklanja uzroke bolesti.
Što je u jednom društvu više pomoći, makar se ona zvala i humanitarna, to je manje humanizma. Ukoliko ima više humanitarnih organizacija utoliko je manje humanizma. Što je više humanizma, to je manja potreba za pružanjem pomoći.
Zanimljivo je razmišljanje Ernesta Sabata o ovoj temi. On kaže: "Pitam se zašto stvarnost mora da bude jednostavna. Iskustvo mi je pokazalo da, naprotiv, ona to nikad nije, i kad nešto izgleda izvanredno jasno, neki postupak koji je na izgled jednostavan skoro uvek prikriva vrlo složene pokretače. Evo jednog svakidašnjeg primera: ljudi koji daju milostinju uvek misle za sebeda su darežljivi i bolji od onih koji ne daju. Biću slobodan da ovu jednostavnu teoriju tretiram sa najvećim prezrenjem. Svakome je poznato da se pitanje jednog prosjaka (jednog autentičnog prosjaka) ne rešava sa deset para ili komadom hleba: time se rešava samo psihološki problem gospodina koji na taj način kupuje skoro ni za šta svoj duhovni mir i svoju titulu darežljivog. Pomislite samo koliko je taj svet škrt kad se ne odlučuje da potroši više od deset para dnevno da bi obezbedio svoj duhovni mir i zadovoljio oholu pomisao o svojoj dobroti. Koliko je potrebno više čistote duha i hrabrosti da se pomogne ljudskoj bedi i bez licemerne (i uobičajene) operacije!" (Ernesto Sabato: Tunel. Prevod Rajna Đurđev, Beograd, 2004, 49).
Povodi za pružanje pomoći su različiti pa su različiti i oblici u kojima se ona realizuje. Kad je u pitanju finansijska pomoć, neizbježno je pitanje: odakle novac onima koji daju finansijsku pomoć? Otkud to da većina živi u oskudici? Zbog toga je pružanje finansijske pomoći siromašnim zemljama etički je veoma problematično. Iza davanja pomoći skriva se nerijetko težnja za dominacijom. Pomoći drugome, ali i nametnuti se drugome.
Humanitarna pomoć se javlja onda kad zataji humanizam. Pomoć je jedna strana društvenog procesa, drugu čine nevolje i teškoće u kojima se društvo nalazi. Riječ je o onim nevoljama i teškoćama za čiju pojavu neko treba da snosi odgovornost. Ne može se hvaliti plemenitost prvih a da se ne kude postupci drugih. U protivnom prikrivaju se nemarnost, neodgovornost, zločin. Bez osude uzroka koji su je izazvali pomoć može da znači i ohrabrenje za učinjena nedjela.
Ispostavlja se, tako, da je, sa stanovišta čovjekove generičke suštine, pomoć potrebna i onima koji pomoć daju.
Što su u društvu veće teškoće, veća je i potreba za ukazivanjem pomoći. Ukazivanje pomoći u takvim uslovima može značiti ublažavanje oštrice društvenih nepravdi koje su dovele do takvih teškoća. Umjesto odgovornosti u centru pažnje se nađe pomoć.
 |
Milica Lazarević: Ostrvo -slika- kombinovana tehnika na platnu,
150x200 cm (Druga nagrada NišArt fondacije) |
Otuda je pomoć, bez obzira na segmente humanosti koje u sebi sadrži pojam koji podliježe kritičkom promišljanju. I to, prije svega, sa stanovišta sistema vrijednosti koji u društvu vlada.
Posljedice duboke društvene i ekonomske krize koja potresa svijet ublažavaju se raznim vidovima pomoći, ali se time ne uklanjaju.
Kroz pomoć se u kriznim vremenima, kakvo je naše, ispoljava dvostruko saučesništvo: ublažavaju se nevolje ugroženih, ali i posljedice za one koji snose odgovornost za takvo stanje.
Očekivati pomoć znači biti okrenut ka drugome; nasuprot tome je stanje u kome je čovjek okrenut samom sebi i svojim sposobnostima. Razvijanje i potpuno ispoljavanje tih sposobnosti isključuje potrebu dobijanja pomoći.
Potreba da se nekome ukaže pomoć najčešće se javlja onda kad je čovjeku uskraćeno ono što mu po prirodnom i društvenom poretku pripada (kao u slčaju školovanja, zapošljavanja, liječenja itd.).
Obrazloženja koja se često daju prilikom uručivanja pomoći su takva da iz pojma pomoć odstranjuju svaki etički i humani sadržaj. Pomoć se, naime, „upućuje onima kojima je najpotrebnija“. To znači da su primaoci pomoći nepoznati, da se ne zna ko je u nevolji, da se ne zna za patnje drugih, da onoga ko pruža pomoć nevolje drugih nijesu ni dodirnule. Filozof Vanja Sutlić je upotrebljavao izraz humanisti humanizmom nedodirnuti.
Uručivanje pomoći pred TV kamerama pokazuje obično istu sliku: oni koji pomažu, darodavci, imaju izraz lica srećnih ljudi, srećnih što postoje i oni kojima treba udijeliti pomoć, jer to ih čini superiornim.
Svakako je za osudu ne ukazati pomoć licu čiji je život ugrožen (u opasnosti). Ono što se tom prilikom ne smije dopustiti jeste da izostane odgovor na pitanje: ko je ugrozio život? Moralnost se, dakle, ne iscrpljuje ukazivanjem pomoći.
Suštini morala mnogo je primjerenije suprotstavljanje uslovima koji čovjeka čine zavisnim od pomoći dugoga.
Nikola Racković
