Uz knjigu Mirka Tepavca
SVJEDOČENJA O JEDNOM VREMENU
Mirko Tepavac : Moj drugi svetski rat i mir - o ratu posle rata / autobiografski zapisi „Razlog“ Zagreb 2012.
Memoarska knjiga Mirka Tepavca (Moj drugi svetski rat, autobiografski zapisi, Zagreb, 2012),prikazana u prošlom broju Republike, značajna je zbog najmanje dva razloga: prvo, ona na razini osobnih sjećanja rekonstruira i vjerodostojno prikazuje jedno vrijeme, koje je bilo obilježeno epohalnim sukobom fašizma (u svim njegovim varijantama) sa snom o boljem svijetu, na kojemu se zasnivao antifašizam. Drugo, ta knjiga – premda tek u fragmentarnom (ali ipak više nego upečatljivom) obliku „sedam tužnih slika“ daje odgovor na pitanje zašto je onaj san završio morem krvoprolića na koncu prošlog milenija i civilizacijske regresije svojstvene našim danima.
Mirko Tepavac, inače jedna od najznačajnijih ličnosti poslijeratne Jugoslavije (čije je uklanjanje s političke scene 1972. zajedno s Markom Nikezićem, Latinkom Perović i mnogim drugim „liberalima“ označilo kulminaciju procesa rastakanja, procesa koji je neumitno završio propašću jugoslavenske federacije i propašću pokušaja alternativnog oblika društvenog uređenja), zemunski gimnazijalac, postao je u ranoj mladosti skojevac, s okupacijom zemlje sudjeluje u dizanju partizanskog ustanka, potom prelazi u ilegalce, te naposljetku završava u ustaškom zatvoru, iz kojega nakon dugotrajne torture (koja ga nije slomila) stjecajem povoljnih okolnosti uspijeva izaći te se vratiti se u partizane. Ratujući, uglavnom po Bosni (tek na kraju u Srijemu, Slavoniji i Baranji), autor bilježi svoja sjećanja na tegobe partizanskog ratovanja, na junaštva i na požrtvovnost, ali i na mračnije strane antifašističke borbe (u prvom redu na povremenu sklonost osvetništvu), ali svjedoči i o četništvu, koje će definirati riječima: „velika tuga i beda, srpska i ljudska“; on ima razumijevanje za one među četnicima koji su povjerovali da svojim četovanjm najbolje služe srpskom narodu, ali to ni na koji način ne dovodi u pitanje bijedu četničkog pokreta, čija najveća većina pripadnika nikad nije opalila ni metak na okupatora.
Takva su svjedočenja posebno važna danas i posebno su važna s obzirom na najmlađe generacije, a to su one generacije koje danas u školama uče kako je Srbija imala dva antifašistička pokreta – ako već ne uče da su svi pravi Srbi bili u četnicima, a izdajnici otišli u partizane (što ima i svoj ekvivalent u ustašoidnom izjednačavanju partizanskog i četničkog pokreta, pri čemu se istinskim domoljubnim Hrvatima smiju smatrati samo oni koji su sudjelovali uoružanim formacijama NDH). Knjiga Mirka Tepavca, pisana bez ideologiziranja i bez glorificiranja, sadrži u sebi potencijal razotkrivanja zbiljskog karaktera aktualnoga historijskog revizionizma (da ne koristimo i neke teže riječi).
Drugi uvodno naznačeni razlog važnosti Tepavčeve knjige u nekom je smislu možda još značajniji. „Sedam tužnih slika“ ne daju odgovor na pitanje što se to dogodilo sa socijalističkom revolucijom i s komunističkim pokretom u Jugoslaviji, ali one izvrsno oslikavaju okruženje odgovora na pitanje: kako je bilo moguće da je sve to završilo na način na koji je završilo. Slike se odnose na jednoga poznanika i pokazuju njegove metamorfoze. Mladi režimski antikomunist u zemunskoj gimnaziji oko 1939. bit će 1945. zarobljen kao četnik (bio je član propagandnog odjela vrhovne komande), da bi se nakon odslužene zatvorske kazne i završenog fakulteta zaposlio u struci, koristeći pri tom poznanstva i veze, te naposljetku pretvara u prolaznika koji demonstrativno okreće glavu od smijenjenoga i prokazanoga bivšeg visokog funkcionera. Te slike, doduše, ne daju odgovor na pitanje: Što se to dogodilo?, ali ocrtavaju duhovno-socijalno-politički kontekst propasti koja je uslijedila. One, ukratko, upućuju na dominaciju autoritarnog mentaliteta i autoritarne političke kulture, dakle na ono što je omogućilo procese kojima smo svjedočili (i kojima, u izmijenjenom kontekstu, zapravo svjedočimo sve do naših dana).
A ti procesi započeli su odavno: autoritarni je poredak u sebi nosilo klicu vlastite propasti. No, ta je klica izazvala smrtonosnu i neizlječivu bolest tek s trijumfom konzervativnog zaokreta početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Taj je zaokret dobio svoje upotpunjenje upravo tzv. „sječom liberala“ ujesen 1972. godine. Nakon vraćanja dogmatskim i autoritarnim izvorima, čime je onemogućeno unutarnje reformiranje državnih i društvenih struktura, poredak je sebe definitivno lišio samoodrživosti – i bilo je samo pitanje vremena kad će se i na koji način urušiti. Šteta je da u memoarima nema ozbiljnijih referenci na to razdoblje. Ipak, taj izostanak ne lišava Tepavčevu knjigu njezinih bitnih vrijednosti. To je knjiga koja bi trebala biti neizostavnom referencom svima koji se serioznije žele pozabaviti rekonstrukcijom nedavne prošlosti, ali i svima koji sebi žele razjasniti pretpostavke smislena odgovora na pitanje: Što nam se to dogodilo i zašto nam se dogodilo upravo to što nam se dogodilo?
Lino Veljak
