Eugenika, socio-biologija i pitanje izbora
Na području Balkana tokom ranog dvadesetog stoljeća bilo je jako prisutno izjednačavanje nacije i rase a time i koncepcija nacije kao biološke ili organicističke / prirodne tvorevine. Još su ideolozi 'Mlade Bosne' poput Vladimira Gaćinovića, Dimitrija Mitrinovića slijedili ovaj perenijalističko-dati trend razumijevanja nacije koja je kao biće istrgava iz historijskog konteksta tražeći ahistorijsku supstancu njenog obogotvorenja.
Adnan Tatar
Sažetak: Još je Francis Galton dao ime Eugenici ali njena primjena doživjela je svoju monsterizaciju u nacističkoj performaciji. Bez obzira na rigidno i teško povijesno naslijeđe, sociobiologija nastoji osloboditi prostor za novu eugeniku. Postavlja se sasvim jasno pitanje koje nas zaokuplja: koliko zaista trebamo vjerovati čovjeku? Ovo pitanje ima jasnu hermeneutičku težnju da gadamerovski optereti novum – bremenom povijesti i na taj način pokuša problematizirati izuzetno razuđenu i široku temu kroz određene povijesne, teorijske, empirijske i druge mentalne manevre tražeći unutar liberalne racionalizirane eugeničke nauke naprslinu u odnosu na pravo izbora pojedinca i/li težinu pojedinog izbora u pravu društvenih normi ponašanja. Metodološki, rad je postavljen da kroz analizu sadržaja pokuša da obuhvati jedan već istaknuti vrlo širok narativ pokušavajući situirati jedno mišljenje unutar debate za i protiv eugenike posebice uvodeći u raspravu sociobiološke-antropološke-psihološke koncepcije 'čovjeka' između željenog, stvarnog i deklinirajućeg pogleda na prirodu onoga što percipiramo kao homo sapiens.
Ključne riječi: eugenika, sociobiologija, genetika, priroda, ideologija
Još od 19. stoljeća pa sve do danas traju rasprave o nasljednom, genetičkom, organicističkom i etičkom u odnosu prema čovjeku. Francis Galton je dao ime eugenici, naznačavajući njen natčovječni kapacitet, te tražeći načine rasnog bildunga. Upravo zbog navedenog sama eugenika ostala je trajno obilježena rasom, nacizmom i zločinom zbog čega ona ima negativan prizvuk i danas. Mi ćemo pokušati proanalizirati mogućnosti (nove)eugenike kao dobre nauke te propitati teze Sidney Webba kako eugenika ustvari ne može biti neintervencionistička, tj. nekolektivna. Dotaknuti se eugenike znači upustiti se u razmatranje eleutheriae1, čovjeka i njegove nature (Piaget) ili nurture (J.F. Scott). Kako sama organicistička koncepcija odnosno danas sociobiologistička po vlastitoj definiciji prelazi granice naučnog pozitivizma tj. empirije mi ćemo pokušati ustvrditi temelje društvenog ponašanja čovjeka, nasljeđivanja koje sama sociobiologija pripisuje genetskoj uvjetovanosti po Wilson-u.
Ima li eugenika zdravo jezgro?
Možda bi neoeugenika trebala da liči na Dos Pasosovog čovjeka iz Avantura mladog čovjeka, koji spašava konkretnu individuu spram apstraktnosti (čitaj: maglovite apsurdnosti) spašavanja kolektiviteta kao sizifovskog posla stare eugenike i (peudo)nauke o rasnoj higijeni2? Ono što je karakteristično za eugeniku kao i za pozitivizam, koji su sa općih zakonitosti prešli u pojedinačne zakonitosti jeste da se ona kako kažu obrazuje u jednom potpuno novom ambijentu, informacijske dostupnosti, mnoštva izvora, informatičkog društva i napredne tehnologije koja je daleko otišla od one klasične eugenike čiji je najvjerniji reprezentant nacistička rasna politika. Moderni zastupnici eugenike, oni koji su i 'objektivni', 'neutralni', 'realni' i slični reći će kao Dobzansky da ...’’eugenika bez sumnje ima zdravu jezgru’’... (Dobzansky u Polšek, 1995:12), te da problem nije znanstveni već politički dodati će Darko Polšek. Ali pitamo se koja je to zdrava jezgra? Prvi odgovor eugeničara je iz humanističkog etosa, etosa čovjekovog prava na zdrav, dobar i dostojan život!
I na području Balkana tokom ranog dvadesetog stoljeća bilo je jako prisutno izjednačavanje nacije i rase a time i koncepcija nacije kao biološke ili organicističke / prirodne tvorevine. Još su ideolozi 'Mlade Bosne' poput Vladimira Gaćinovića, Dimitrija Mitrinovića slijedili ovaj perenijalističko-dati trend razumijevanja nacije koja je kao biće itrgava iz historijskog konteksta tražeći ahistorijsku supstancu njenog obogotvorenja. O ovim i drugim koncepcijama rasizma kao duhovnog/kulturnog a ne čisto pigmentacijskog fenomena vidjeti knjigu Fransoa de Fonteta, Rasizam (1999)
Slažemo se u potpunosti da je to važan segment svake nauke a ne samo eugenike, ali je li zaista jezgra eugenike dobra, zdrava, dodati ćemo, put ka višem, ka društvu natčovjeka3?
Prije svega historija eugenike i socijalbiologije bila je prožeta redukcionističkom tendencijom svođenja cijelih kultura na genetske predispozicije iz čega su se izrodile i brojne rasističke teorije. Levy-Bruhl 4 je postavio hipotezu kako kod primitivnih naroda emocija vlada nad intelektom te na taj način ona određuje njihov primitivan status. Ono što je značajno kod ovakvih teorija jeste da su poslužile kao sitnofilozofsko moraliziranje blagodatima kolonizacije naprednog bijelog čovjeka! Upravo zato nas ne treba iznenaditi tvrdnja Ernesta Kleea da je nauka stajala na ulazima u koncentracione logore, jer zaista jeste! Međutim ovdje naš proeugeničar opet ustaje i oštro nas upozorava na to da problem nije u eugenici već u politici! Svakako da se slažemo ali postavlja se pitanje da li to opravdava eugeniku na način da joj se dozvoli egzistencija u ljudskim glavama bez grižnje savjesti i sjećanja na nekadašnja zla? Da li zaista treba da u skladu sa tim Fukuyaminim prijedlogom iz Naše posthumane budućnosti prihvatimo da eugeniku preimenujemo i da ona može bez okova prošlosti da radi na budućnosti Vrlog novog svijeta složit će se Fukuyama, Polšek, Postman i dr.. Nomen est omen, jeste važno, ali ne i obogaljujuće u ovom slučaju. Jednostavno kada ne promislimo o onome što se događalo, što je nemoguće bez vizualne simbolike u ovom slučaju Nomena, nećemo biti u mogućnosti izbjeći vraćanje istoj bijedi rasističke apologije, te stoga ne treba izbjegavati nazvati stvari pravim imenom, prvenstveno zbog budućnosti naše djece. Zato tek kada napustimo učenja Roberta Gordona o međurasnim bastardima i učenja Fritza Lenza o zakržljavanju crnaca i žena nakon djetinstva kao nenaučna i neetična i odbacimo socijaldarvinističk-maltuzijanski pristup čovjeku možda se nešto i uspije pokrenuti naprijed?
Raskrinkati rasističke ideje
Danas u intelektualnom diskursu E.Q. Wilsonovom zaslugom ponovo se promišlja pitanje važnosti genetike u inteligenciji, altruizmu, dok neoeugenika nudi (viziju) budućnost(i) čovjeka iz epruvete, oslobođenog od genetski prenosivih deformacija. Pitamo se da li je G.B. Shaw bio u pravu kada je govorio da samo eugenička religija može spasiti našu ljudsku civilizaciju?
Jedno od ključnih pitanja u raspravi o potencijalu eugenike i važnosti proučavanja sociobioloških fenomena jest pitanje inteligencije koje se po default-u veže za sve ostale rasprave, ideje i snove o boljem čovjeku sutra. U tom sukobljavanju za i protiv, strana koja zagovara da je čovjek po prirodi određen te da na taj način i njegova inteligencija dominantno biva genetski predodređena, dobro je poznata kroz hist(e)oriju kolonizacije. Međutim te stavove danas čak ne zastupaju ni ključni socijalbiolozi kao E.Q. Wilson ili T. Dobzhansky te oni pripadaju povijesti, pre-često rasističkih ideja. Na drugom kraju su kroz povijest najviše dominirali ljevičari5 koji su i radi vlastite smislenosti ideje podržavali stav o društvenoj uslovljenosti nejednakosti koja je kao takva davala značaj stavu o socijalnom inžinjeringu, onome čemu su se rojalisti poput de Maistrea i de Bonalda ili neokonzervativci tako zdušno opirali, a i zašto bi kad po njima nije moguće mijenjati ljudsku prirodu (Iako genetski socijalni inžinjering nije korišten kao eugenički već maltuzijanski, definirajući politike i prakse depopulacionih politika koje su po Wiliamu Endghalu uz stratešku kontrolu naftnih izvora predstavljale drugu najvažniju politiku Sjedinjenih Država). Ono što je ključno u prilogu ovoj raspravi jeste da moderni eugeničari i sociobiolozi ističu da je čaša do pola puna. Međutim kao što i sam Dobzhansky kaže, ''sposobnost govora je genetski određena, ali ono što će pojedinac doista reći uglavnom je neovisno o genetici.'' (Dobzhansky u Polšek, 1995:11) Uostalom i sam Wilson kaže da je IQ samo jedan potskup inteligencije i time direktno govori o važnosti socijalizacije tj. odgoja. Prije svega važnost isticanja socijalizacije leži u osjećaju isogamije kao ideje a ne kao datosti, a za humanistu dobro nikad nije dato već se za njega uvijek mora boriti. (de Beuvoir, 1989) Osim toga raskrinkavanje rasističkih ideja koje se kriju iza 'naučnosti' i koje prijete da pretvore cijeli sistem u objekivno nasilje sistema sigurno je ključni segment reafirmirane eugenike i sociobiologije koje potvrđuju da ''postoji učenje, ali postoje i predispozicije.'' (Polšek: 2004:76) Tako raspravljajući o samom porijeklu intelgencije i Fukuyama (2003), govori da je čaša do pola puna, tj. da je pola intelgencije nasljedno.
 |
Gorski Kabadaja: Should I stay or should I go now?
skulptura - pepeo, drvo, keramika, poliesterska smola 270x200x20 cm |
Ovim Fukuyama ostaje neo-konzervativac jer čaša nije do pola puna zato što su neocon-si optimisti po pitanju ljudske prirode, već naprotiv, zato što su skeptični da se ona može mijenjati, a upravo na tom učenju je Wilson izgradio svoju teoriju o kriminalu. Međutim već kritički odnos prema Lokovoj tabula rasi, nije suštinski odnos kakav jest, jer i sam Locke je prihvatao neke ideje koje su urođene, neke instinkte rekao bih Nietzsche, kojih po Schopenhaueru ne moramo biti ni svjesni in abstracto. Ipak Fukuyama nije svjestan onog što je pisao o uticaju kulture na ekonomiju kada iako kulturni uzroci utiču 20% na potrošačeve odluke, tih 20% ustvari može biti i 100%, samo je stvar u tome da one prožimaju i ono što mi nazivamo racionalnim, ili marginalno-korisnim u ekonomiji. Upravo takav odnos je i u intelektu, sam čovjek nasljeđuje oko 40% intelgencije (to jest: čistog, nesocijaliziranog potencijala) i po Fukuyami, a i po Golemanu, ali stvar je u tome što instinktivno hvatanje za majčine grudi nije idejno učenje kao marksizam, liberalizam ili neki drugi izam. Ono je samo po formi isto, ali suština mu se ipak razlikuje, bez obzira koliko se pri ovom našem zaključku opirao George Lukacs. Tako emocionalna intelgencija i njen sub-intelektualni vid, socijalna intelgencija jesu ključni vodiči kroz život, za razliku od onoga što bih mogli nazvati čisto akademskom intelgencijom. Da intelgencija i ne igra toliku ulogu, u uspješnosti, već da je to zasluga NADE mnogo više, govori i u svojoj studiji Emocionalna inteligencija, D. Goleman, navodeći uspješnost ljudi koji su imali visok procent nade, za razliku od onih koji su pesimistično promatrali svijet 6. Upravo to je ustvrdio i Aristotel u svojoj Raspravi o duši da postoje aktivni i pasivni um, tačnije um i razum. Sam pasivni razum je tabula rasa, prazna ploča i riječ koja ga obilježava je potentia – mogućnost, potencijal, dok aktivni um vrši obradu materijala – ili danas gleda svijet kroz vlastite ideološke naočale. Zato ćemo još reći da potentia jeste važna ali niti sam Aristotel kao ni njegov učitelj Platon ne bi razmišljali na isti način da su imali drugačiji odgoj, baš kao što ni J.S. Mill i H. Spencer vrlo vjerovatno ne bi bili individualisti da nisu dobili kućno obrazovanje kao što ni Comte možda ne bi bio za socijalni inžinjering da nije imao toliko teško djetinstvo.
Ipak sam nerealni optimizam, može završiti u totalnoj suprotnosi od onog realnog optimiste ili opreznog optimiste, kao što su to bili Schopenhauer i Sartre.
Sociotipske odredjenosti društvenog ponašanja
Drugi aspekt čovjeka koji je možda i važniji za odgovor na pitanje, šta je čovjek, jeste pitanje genotipske ili sociotipske određenosti društvenog ponašanja. Moderni sociobiolozi posredno potcrtavaju mogući značaj bio-analize za etiku te prema tome i uticaj tzv. ''sebičnog gena'' na određenje altruističkog ponašanja. Iako moderni zagovaratelji evolucione etike navode različite primjere žrtvovanja u životinjskom svijetu, tako da se u odbrani matice neće isto ponijeti ose ili mravi naspram životinja poput antilopa ili sl. Međutim ne umanjujući vrijednost biokenotike i istraživanja različitih vidova socijalnog ponašanja kod životinja mi ne možemo kao što je to svojedobno učinio Worms, izjednačiti društva životinja i čovjeka. Danas je posve dokazano da postoje određene genetske bolesti koje značajno uzrokuju promjene ponašanja kod različitih osoba ili čak sklonost ka određenim tendencijama kao što je homoseksualnost ili sl. pojave. Međutim drušvene bolesti kao što su toksikomanije isključivo pripadaju socijalizaciji odnosno društvenom kontekstu u kojem se osobe nalaze. Kada Konrad Lorenz govori o osnovnom kriteriju koji bi zaustavio genetsko propadanje naše vrste jedini kriterij za odabir bračnog partnera jeste: čestitost. Pitam se postoji li smisla nakon kraha Lamarckove i Lisjenkove teorije o nasljeđivanju stečenih osobina čestitost (čitaj: dobro čovječanstva) uopće tražiti u genetici ako su osnovne osobine čovjeka – izgrađene a ne naslijeđene7?! Ipak sociobiolozi nastavljaju da veličaju altruistički gen a osnovna teorema koju je postavio Wiliam Hamilton glasi da altruistički gen vrijedi ako je dobit veća od gubitka! Sada kad razmislimo uvijek nađemo opravdanje ili interes, baš onako kako nas je Nietzsche učio o Kantovom razumijevanju dobrog. Međutim nas interesuje još jedna stvar! Kako to da individualistički mislioci objašnjavaju žrtvovanje mrava i pčela za zajednicu, napretkom zajednice jer je očigledno da jedan mrav i pčela koja ostavi žaoku neminovno umire. Sigurno da individualističko gledanje na altruizam ovih životinja nije produktivno a posebno je paradoksalno kada to spominju individualisti.
 |
| Miloš Mamula: Tube s helankama slika - ulje, na platnu 30x30cm |
Da bi stali na stranu Hamiltona reći ćemo da se mravlje i pčelinje zajednice razlikuju od ljudi utoliko što mrav/pčela kao pojedinac i ne postoji, nego samo kao dio zajednice, košnice, mravinjaka. Nasuprot tome čovjek može biti sam, čak i kad se formalno nalazi u društvu ali on ne mora da se emocionalno vezuje niti da bude pojedinac – on može da bude društveni apatrid. Ipak u današnjem svijetu kao da postoji odsustvo majčinstva, jer je jednostavno duševno siromaštvo postalo 'priroda' čovjeka. Mnogi su mislioci tvrdili da je osjećaj za pravednost urođen, prirodan (Fukuyama, Mill) međutim zaboravljali su i sami da je thymos prije svega odgojni fenomen! Kao takav on nije sudbina čemu nas i Goleman uči a to da je čovjek biće kulture po svojoj 'prirodi' (Arnold Gehlen) znači prije svega da postoje brojne 'prirode' (Paul Elrich). Ono što socijalbiolozi ističu jeste da je ljudska priroda u suštini sebična, te da je upravo na tom ispitu ljudske prirode pao i komunizam, upravo onako kako je to davno Aristotel spočitava Platonu govoreći kako su ljudi nemarni za zajedničko u odnosu na vlastito vlasništvo. Uvodeći distinkciju između sebičnosti, pohlepe, i ostalih egocentričnih osobina još je Rousseau razgraničio amour propre od amour de soi. Prva od ovih podrazumijeva zavist i mržnju spram drugih, u čemu kako kaže Žižek (2008) nema nikakve altruističke sjenke, jer ona želi da komšiji crkne krava! Amour de soi je ona sebična crta koja nosi humus altruizma upravo u svom egoističnom pogledu na sebe – u samo samo(pre)vrijednovanju. Kao takva ona možda i može da prekorači magičnu granicu pour/en i postane stvaralačka slobodna svijest o sebi – neki bi rekli libido. Međutim ako je dokazano da socijalno ponašanje nije samo genetski uzrokovano i da sam društveni status ne znači i genetski status kao što je to mislila stara eugenika da li mi možemo bez Lamarcka i uz većinu pogrešnih Darwinovih teza razumijeti altruizam drugačije do onim Kantovskim dobrim per se dobrim kao dobrom voljom, uostalom zar je drugačije išta i moguće u svijetu omeđeno vječitom igrom između čovjeka i njegovog djelovanja! A biti dobrim znači biti prijateljem a prijatelj je kao podsjećanje na natčovjeka. (Nietzsche, 2007)
Natčovjek nije esteta
Zato promatrati čovjeka iz boce (aluzija na Fukuyaminu tezu o čovjeku iz epruvete, onog koji se rađa i živi po nauci tj. cijeli njegov svijet dobra i sreće kreće se oko medikamenata i farmaceutskih preparata) nije samo stvar genetskog inžinjeringa nego čini nam se mnogo više stvar etike, jer je genetika bez obzira na svoj uticaj na intelekt8 i određene karakterne crte stvar koja ostaje opredmetljena fizičkim, mogućim, potencijalnim, a samim tim estetičkim. Ono što natčovjek svakako nije jeste esteta jer on ne boluje od bon tona ili od fasshionabless već je prije dostižan, neko će čak reći i jedino moguće dostižan kao biće etike, primjenjene filozofije kao onog što razdvaja trenutak, estetiku, zadovoljstvo nagona, spram trajnog, etičkog, uzvišenog. Ipak čini nam se da laissez-faire eugenika vidi samo nebo, a slabo i provaliju pod vlastitim eksperimentalizmom. Ono gdje ta provalija možda i pokazuje svoje najdublje značenje jeste ljudsko dostojanstvo koje postaje predmet eksperimenta, nekog, negdje, radi nekog? Profit? Ali po njima Marx nikako nije imao pravo kad je govorio da je dostojanstvo pretvoreno u prometnu vrijednost!
Upravo zbog ovoga danas su neki autori analizirali pitanja pojedinih medikamenata koji prema proizvođačima dovode do blaženih efekata bez po muke! Međutim da li zaista ritalin, prozak i drugi medikamenti na bazi metamfemina, odnosno kokaina imaju takve efekte? Pokazalo se da su brojni proizvođači posebno Novartis, u Americi spremni finansirati i brojne udruge roditelja kako bi dobile njihov glas u stavljanju ovih droga na tržište. Ali to nije sve, jednostavno kompanije koriste 'vlastite eksperte' koji su u suštini PR biolozi, doktori i sl. i koji ni na koji način u svojim istraživanjima neće dovesti u pitanje vrijednost lijeka. Upravo iz tih razloga takvi se lijekovi propisuju i djeci ispod 4 godine na koju imaju apsolutno štetno djelovanje čak sa smrtnim posljedicama, a što je najzanimljivije oni se pripisuju najviše u siromašnim četvrtima i četvrtima gdje žive crnci ili hispanoamerikanci 9. Laissez-faire eugeničari sigurno će ustvrditi kako je to slučajnost slobodnog tržišta? A mi? Možemo li mi reći na osnovu navedenog da postoje etički kodeksi? Nezavisni eksperti? I da je najbolje ostaviti kompanijama da se same 'izbore' sa (nus)produktima lijekova umjesto da im namećemo regulaciju?
Reperkusije bioinženjeringa
Fukuyama je ovdje bio definitivno u pravu, ne postoji ni jedno osim u kao simbolička igračka, te prepustiti kompanijama pravo na samo-regulaciju značilo bi prepustiti budućnost naše djece prometnoj vrijednosti profita korporacija!
Da bi osvijetlili važnost znanja, koje je danas zamagljeno medijskom predstavom reklame, treba istaći da je lijek za depresiju Prozak pokazao osim nusefekata iste rezultate kao i standardna bihevioralna terapija kojom se pacijenti suočavajući sa problemom koji imaju istovremeno riješavaju skoro u potpunosti manične depresije. Ali da li o tome iko govori u kompanijama, da li i piše na upustvima da razgovaramo sa doktorom, naravno da ne govori jer je profit nit vodilja a to nije nikako ljudska dobrobit i samim tim smo došli do izvrgnuća farmaceutske industrije iz dobrog po sebi u lošeg po drugima. Razmišljajući o navedenim reprekusijama bio-inžinjeringa danas, da li se možemo radovati danu kada ''u budućnosti čovek neće više biti rob svojih gena već njihov gospodar''... (Fukuyama, 2003:176). Nevjerovatno privlačna priča o budućnosti gdje se mora 'čovjek' imajući u vidu njegove gehlenovske nedostatnosti čuvati opsjene i opscene da ne bi svanulo neko jutarnje rumenilo koje ne bismo željeli, odnosno kao što Husein Bašić u Tuđem gnijezdu kaže da nebi, tek tada svanuo dan kao odškrinuta vrata džehenema.
Ne govorimo ovo iz čiste odioznosti prema eugenici ili sociobiološkoj analizi već nas povijesne činjenice uče da se nikad ne ponovi steriliziranje 500 djece (Reinlandbastarde) iz Alzasa i Lorena koja su rođena kao plod odnosa između njemica i francuskih afričkih vojnika, te da se uvijek sjetimo da je u Sjedinjenim Državama sve do 1967. godine bio na snazi zakon o nemiješanju rasa. Ista ta Amerika, učestvovala u eksperimentima na djeci u Norveškoj koja su rođena u toplicama ili lebensbornu tokom Drugog svjetskog rata, a koju su nazivali tyskerbarna – njemačkim skotovima, jer prije svega, pitamo se šta je čovjek zvali ga klon ili bastard bez dostojanstva i prava da bude poopćen u čovječanstvno kao ravnopravan!
Nastavljajući diskusiju o uticaju gena na društveni život što je ključno područije proučavanja sociobiologije sam Wilson je bio protiv državnog odgoja djece, kibuca i sličnih zajednica. Naravno da je ovo dijelom što je i sam nije bio sljedbenik utopijskih ideja, međutim Matt Ridley također ističe kako su brakovi djece iz istog kibuca rijetki te da plodnost kod parova koji se goje kao polu braća i sestre također opada. Ali sada se pitamo, gdje je ovdje natura, jer jednostavno analizirajući i Taiwansku shim-pua porodicu u kojoj buduća mlada odlazi u kuću porodice budućeg muža gdje se odgaja do braka, često su brakovi koji su neplodni. Na drugoj strani imamo tako izražene rođačke ljubavi, koji kada se sretnu u kasnijoj dobi mogu rezultirati nerazdvojivom vezom. Sigurno da je ovdje važno priznati uticaj genetike posebno kod rađanja (često defektne) djece između genetski jako-bliskih osoba ali sama sociobiologija prije bi oskrnavila, redukcionizirala i previdila mnogo važnije društvene uticaje posebno kada se radi o upoznavanju i udruživanju.
 |
| Ivana Ivković: Presente6, - crtež - grafitna olovka na papiru. 275x800 cm |
Pitanje do kojeg dolazimo razmišljajući o eugenici jeste ona Shaw-ova tvrdnja o eugeničkoj religiji kao jedinom spasu, ali čak i sada kada je Alfred Grothyan napravio distinkciju između rassehygiene kao singulara, individuuma, od rassenhygiene kao plurala, kolektiviteta, i dalje smo skeptični prema svojevrsnim zabludama laissez-faire eugenike kao stvari oslobođene ideološke, kolektivne društvene prisile. I ovo je ključno pitanje koje se nastavlja na našu diskusiju o faramaceutskoj industriji i nezavisnim naučnicima, jer ako nema spomenutih kako ćemo vjerovati da treba imati povjerenja u čovjekove potrebe, u njegovu slobodu od?
Iako D. Polšek kaže da je posve je moguće da laissez-faire eugenika jednog dana pod društvenim pritiskom postane klasična eugenika, (Polšek, 2004) on tu mogućnost istovremeno odbija kao malovjerovatnu, odnosno onu koja nije ozbiljan izazov slobodi veličine individualne eugenike. Ono što nas tišti jeste pitanje ideologičnosti same laissez-faire eugenike i njene kolektivne primjene pod maskom izbora pojedinca, još na to liberali dodaju autonomnog, slobodnog!
Na leđima modernih robova
Po pokazateljima medicinskih istraživanja žene koje imaju 10-15% manju količinu masti od normalne imaju visoke šanse da postanu neplodne, dok trendovi pokazuju tendenciju snižavanja težine manekenki i misica. Cijela popularna industrija zabave i fashion-a stoji na leđima modernih robova. Uz apsolutnu tiranizaciju trendova i ideliziranja ljepote kojom se bombarduju mladi umovi sama predstva o ljeposti, modi, u krajnjoj liniji o potrebi se mijenja i kreira putem digitalne socijalizacije, bilo da je ona komercijalna kao što su reklame ili nekomercijalna. Još nas je Rousseau učio da želje koje stvara moderno potrošačko društvo nastaju iz ljudske taštine – vanity, a taština nastaje iz čovjekovog odnosa s okolinom. Ovo posebno postaje evidentno kada se imaju uvidi u strukturalni polni disbalans koji pogađa Kinu i Indiju upravo zbog komercijalne eguenike u izboru spola djeteta koji dovodi do velikog manjka ženske djece u tim društvima gdje je muškarac prihvaćen kao dominantan, poželjan. Rasprave o ovom vidu populacione politike koju svrstavaju u eugeničku zbog izbora spolnosti traju već duže vrijeme i najozbiljniji prijedlozi riješavanja disbalansa ženske djece vidi se u dopuštanju izbora pola drugog djeteta, što je u Kini npr. s obzirom na penale kod višečlanih porodica10 posebno važno jer bi dovelo do ujednačenja polova dok bi broj druge djece pokrio broj nesposobne ili retardirane prve djece te bi se na taj način uspijevala održati zdrava polna ali i genetska slika društva, što naravno nije bez primjedbi. Ipak ovakva politika bi se mogla sprovoditi uspješnije u Kini nego u Indiji gdje nema ograničenja rađanja ali zato postoje tradicionalne kaste koje u mnogome spriječavaju miješanje polova iz rasličitih kasti te tako opet kompliciraju riješenje indijskog pitanja komercijalne eugenike. Problematika uticaja trenda mnogo je ipak šira nego to eugeničari žele priznati. Tako je u svaka od tri bebe u Zapadnoj Evropi rođena kao posljedica vanbračne veze, a zbog načina života 8,5% žena u fertilnoj dobi u Sjedinjenim Državama ima oslabljenu mogućnost rađanja, dok 10% oženjenih parova ima probleme sa plodnošću. (Polšek, 2004) Međutim što laissez-faire eugeničari ne shvataju ili ne žele da shvate jeste da se individualni izbor dešava posredstom društvenog izbora, konformizma, ne-slobode, diskursa, stoga masovni individualni izbori nisu neoeugenički već paleo jer ako stara jevrejska poslovica kaže: dresiran pas nije onaj koji skače na udar biča već onaj koji to radi kada biča nema11!
Zato eugenička neideološka priča liči na Lyotardovu buduću povijest malih naracija, zaboravljajući pri tom da upravo njen nagovještaj počinje jednom meta naracijom, jednom ideološkom predstavom, jednom velikom organicističkom željom, da ne kažemo utopijom koje je bilo upravo svojstveno starim organicistima ili sociobiolozima koji su napustivši pozitivizam često gubili put činjeničnog, empirijskog i završavali u svijetu lijepih želja!
Kako je ''zavist ... osnov demokratije''. (Russel, 2004:75) U ovoj beskrajnoj igri krvi i željeza, intriga i skandala, moramo priznati da je sama sloboda fantazmorgija, a sam autonomni subjekt na čija se prava pozivaju, čegrtaljka u rukama društvenih kameleona – retoričara – prvaka u ostavljanju dobrog utiska – prvaka mimikrije. Sreća nije drug zavisti – a zavist je i sklonost ka skandalima što je izraz samo njene pakosti, te upravo taj spektakularizam predstavlja danas bon ton, fasshionabless, trend, a, quand le bon ton arrive, le bon sens se retire12. (Schopenhauer, 2006) sama ulična kultura nije kultura čovjeka kao pitome, domaće životinje kao što kaže Nietzsche u Geneaologiji morala, a porodica je stup socijalizacije. (Fukuyama, 2003) To govorimo zato što je kako kaže Ortega y Gasset, masovnom demokratijom došlo do rušenja civilizovanog društva i moralnog poretka, čime je autoritarnim vladaocima pozivanjem na najniže instinkte masa popločan put ka moći. (Ortega y Gasset prema: Heywood, 2005)
Zbog svega navedenog tvrditi da je liberalna demokratija neutralan vrijednosni sistem, iz čega proističe njena sekularistička – tolerantna, sloboda svijesti nije u potpunosti opravdano. Sjetimo se samo Lea Straussa koji kaže da sam dopustivi liberalizam, vodi vlastitoj proturiječnosti – neslobodi, kao anti-instinktu života. Samo je veća moć onoga što se nevidi, i zato se imamo pravo više plašiti trenda nego nacista, jer trend ne možemo upucati puškom, a i sami smo u opasnosti od konzumerističke supremacije nad našim svijestima, kao dominacijom niskog nagona, strasti i pohlepe nad onim solidarnim u čovjeku.
Nihilizam kao normalno stanje
Kada dalje pogledamo razmišljanja vidjeti ćemo da Heidegger, sam nihilizam vidi kao normalno stanje čovječanstva, kao stanje koje je idila, dobro, jer norma-l-nost, vodi porijeklo od norme, a norma je upravo stanje po-tamanosti. Za ovog mislioca sam nihilizam umrtvljuje volju za životom, a u svojoj krajnjoj instanci kao kreacije života iz epruvete (Fukuyama, 2003), on narušava volju za volju, kao polni nagon, kao nagon vrste, kao nagon volje za bebu – tj. biološki produkovane volje za volju. Iz ovoga proizlazi da danas on guši instinkt života – otima čovjeka od sebe, da bi ga poveo u neizvjesnost. Moderna kibernetika je u Heideggerovom shvatanju upravo shvaćena kao trijumf metafizike, nihilizma, poništenja, trijumf tehnologije koja je jezik pretvorila u puko sredstvo razmjene priopćenja. I ne samo to, upravo samo prosvjetiteljstvo leži u kolijevci nihilizma i metafizike, ono je njena najbolja kreacija. Upravo zato su i demokratija i socijalizam djeca nihilizma a nikako najava njegovog kraja.
''Pretnja čoveku ne dolazi na prvom mestu od potencijalno smrtonosnih mašina i aparata koje proizvodi tehnologija. Stvarna pretnja oduvek je pogađala samu njegovu bit. Pravilo uokvirenog (Gestell) razmišljanja preti čoveku mogućnošću sprečavanja njegovog pronicanja u orginalnije otkrivanje i, time, uskraćivanja iskustva koje pruža zov jedne iskonskije istine.'' (Martin Heidegger, u Fukuyama, 2003:13)
 |
| Aleksandar Stanoiev: Čekanje - slika - ulje na platnu 150x200 cm |
Ono što ostaje pitanje nakon ovoga jeste, da li biopolitika jeste forma tehnološke anihilizacije? Da, posmatrajući biopolitiku kao politiku straha možemo čitati Heideggerijanski kao pravilo uokvirenog ponašanja – mišljenja usloveljnog društvenim pritiskom, pod uticajem tele-ekrana i njegovih tele-reklama kao onoj Frommovskoj anonimnoj prisili koja čovjeku sugestivno krade vlastitu mogućnost da pro-misli, dakle krade mu slobodu – kao slobodu da autonomijom volje rekao bih Kant uvidi vlastite protu-riječnosti ili vlastite genetske dostatnosti
Ali …''temperament nije sudbina'', (Goleman, 2008:208) zbog toga upravo ne postoji osobina koja je urođena – a da nije genetski deformitet koja se ne može promijeniti tj. da nije odgojna kategorija. Dakle ključ je u shvatanju prirode kao mogućnosti, ili mogućeg, ili raznovrsnog, kako kaže Nietzsche u svom 'S onu stranu dobra i zla', jer čak i sam Leo Strauss tako je odbijao naturalistički determinizam, koji u svom istaknutom obliku vodi fatalizmu, a iz njega u krajnju ruku vodi redukcionizmu. Tako iako se slažemo da je mnogo lakše promijeniti kod ljudi intelektualna uvjerenja nego osjećaje, stvarnost strasti nije deterministička, nasuprot tome ona je odgojno-socijalizirajuća.
Ne samo da smo mi …''još daleko od kraja nauke''… (Fukuyama, 2003:9) nego
…''ne mogu ni zamisliti dan kada će nauka biti upotpunjena i završena. Uvijek će biti novih problema.'' (Levi-Strauss, 2009:17) Zato i evolucija etike ne znači evolucionu etiku ma koliko je J.D. Hooker bio zastupao. Osim toga danas su u svijetu opravdano prisutni oblici predimplantacijeske genetike koja se koristi prvenstveno protiv nasljednih bolesti i rijetki su religijski fanatici koji joj se protive, osim prednatalne postoje također i natalni genetski zahvati koji s obzirom da se radi o zametnutom fetusu ima već veći broj protivnika, da li onih koji to žele u potpunosti ukinuti ili žele razgraničiti fetus od djeteta.
Ipak liječenje generalno ne izaziva velike dileme, stvarni problemi nastaju kod promjene spola ili drugih zahvata koji podrazumijevaju tretman koji nije izazvan medicinskim razlozima brige za dijete. Već smo spominjali moguće riješenje problema, susreli smo se i sa kompliciranošću problema u Kini i Indiji, a daleko od toga da je u Evropi i Americi situacija relaksiranija. Međutim problem se javlja upravo kod onoga što liberalni eugeničari ne žele da vide: masovan identičan izbor parova ili pojedinaca. Samim tim mi se upuštamo u moralne dileme koje idu od potreba ili želja roditelja ka stabilnosti polne strukture društva! Danas je kloniranje ljudi van zakona međutim ono što je važno istaknuti prije svega, da li bilo dozvoljeno ili ne: svaki čovjek je čovjek i kao takav ima pravo na vlastito dostojanstvo, ono pravo koje tyskerbarna ili reinlandbastarde nisu imali, to se ne bi smjelo ponoviti!
Reference:
- Altiser, L. (2009), Ideologija i državni ideološki aparati. Loznica: Karpos
- Aristotel (2008). Raspravi o duši. Unireks : Podgorica
- Buzan, T. (2001), Koristite obe hemisfere mozga. Beograd: Finesa
- Dawkins, R. (2007). Sebični gen. Zagreb: Izvori – Ljevak
- de Beauvoir, S. (1989). Za moral dvosmislenosti. Beograd: Grafos
- de Fonteta F. (1999). Rasizam. Beograd: Plato
- Fromm, E. (1978). Bekstvo od slobode. Beograd: Nolit
- Fukuyama, F. (2003). Naša posthumana budućnost. Podgorica: CID
- Goleman, D. (2008). Emocionalna intelgencija. Beograd: Geopoetika
- Heywood, A. (2005). Političke ideologije. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, III izdanje
- Kant, I. (2008). Zasnivanje metafizike morala. Beograd: Dereta
- Levi-Strauss, C. (2009). Mit i značenje. Beograd: Službeni glasnik
- Magno Zito J., Safer D. L. (2000). Trends in Prescribing of Psychotropic Medications to Preschoolers. Journal of American Medical Association 283 (2000). 1025-1060
- Nietzsche, F. (1981). Genealogija morala – polemički spis. Zagreb: Liber
- Nietzsche, F. (2007). Tako je govorio Zaratustra. Beograd: Feniks Libris
- Polšek, D. (1995). Sociobiologija. Zagreb: Jesenski – Turk
- Polšek, D. (2004). Sudbina odabranih – eugeničko naslijeđe u vrijeme genetske tehnologije. Zagreb: ArTressor
- Russel, B. (2004). Osvajanje sreće. Beograd: Neven,
- Schopenhauer, A. (2006). Paraneze i maksime. Beograd: Neven,
- Supek, R. (1987). Herbert Spencer i biologizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed
- Žižek, Slavoj (2008). O nasilju - Šest pogleda sa strane. Zagreb: Ljevak
1 Grčki izraz koji i u svom antičkom i modernom prevodu znači slobodu kao ideal i slobodu kao samo odrediv život.
2 I na području Balkana tokom ranog dvadesetog stoljeća bilo je jako prisutno izjednačavanje nacije i rase a time i koncepcija nacije kao biološke ili organicističke / prirodne tvorevine. Još su ideolozi 'Mlade Bosne' poput Vladimira Gaćinovića, Dimitrija Mitrinovića slijedili ovaj perenijalističko-dati trend razumijevanja nacije koja je kao biće itrgava iz historijskog konteksta tražeći ahistorijsku supstancu njenog obogotvorenja. O ovim i drugim koncepcijama rasizma kao duhovnog/kulturnog a ne čisto pigmentacijskog fenomena vidjeti knjigu Fransoa de Fonteta, Rasizam (1999)
3 E.Q. Wilson u svojoj Sociobiologiji tvrdi da natčovjek ne može nikada biti pojedinac nego samo cijelo društvo! Svakako da je ovo učenje u suprotnosti sa Nietzcheanskom filozofjom o pojedincu-natčovjeku koji je ostao filozofska ideja, apstractum dok se kod socijalbiologista on koristi kao zbiljski bio-natčovjek. Iako i sami zagovornici liberalne eugenike danas insistiraju da se o natčovjeku mogu pisati samo znanstveno popularni romani (Polšek, 2004) isti ti eugeničari skloni su spominjanju Vrlog novog svijeta Aldousa Houxleya, a šta je to drugo do vrle nove beletristike?
4 Levy-Bruhl (1857-1939) bio je francuski etnolog, sociolog i filozof čije je osnovno polje istraživanja bilo područje primitivnog mentaliteta. Slovi kao sljedbenik Emila Durkheima dok su njegove ideje kolektivne reprezentacije i mistike participacije uticali između ostalog i na psihološke studije C.G. Jung-a.
5 Iako među samim ljevičarima postoje ljudi koji su vjerovali u dominantnu važnost nasljednosti to je više bio izuzetak nego pravilo jer se suštinski onda rušila čitava marksistička teorija društva i čovjeka koji je zaveden i obuzdan društvenim okovima, a ne vlastitim genima. Među izuzetke spada i lični Darwinov prijatelj socijalista J.D.Hooker, koji je vjerovao da različite inteligencije među rasama upravo daju pravo socijalizmu da pokrene revolucionarne promjene koje je predlagao.
6 Ipak sam nerealni optimizam, može završiti u totalnoj suprotnosi od onog realnog optimiste ili opreznog optimiste, kao što su to bili Schopenhauer i Sartre.
7 Teoriju o primordijalno / perenijalističkim datostima kulturnih obrazaca ponašanja koji se prenose genetskim putem zastupao je i Richard Dawkins u knjizi 'Sebični gen' () gdje genomi svoje naučeno ponašanje prenose biološkim putem na sljedeću generaciju. Ovaj oblik sociobiološkog razumijevanja kulturnih pojava preko genetičkih stanica koje Dawkins naziva 'mem' predstavlja u naučnom smislu rezurekciju Lisjenkovih teza. Navodeći H.K. Humpreya Dawkins nam nudi definiciju mema kao: ...''"... me-me treba promatrati kao žive strukture, ne samo metaforički, već i tehnički.* Kad posadite plodni mem u moju svijest vi do-slovno zaražujete moj mozak pretvarajući ga u prijenosnik me-ma, kao što i naseljeni virus nametnički zaražuje genetski ustroj domaćinove stanice. To nije puki način govora — recimo, mem za 'vjerovanje u zagrobni život' stvarno se i fizički javlja, u mili-junima slučajeva, kao struktura živčanog sustava ljudi diljem svijeta."'' (Dawkins, 2007:220)
8 Jedan od argumenata koje koristi Francis Fukuyama a s kojim se slaže Polšek jeste da su prednosti unaprijeđenja inteligencije – IQ relativne a ne apsolutne. Jer u svijetu gdje bi postojali svi ljudi sa istom uvećanom inteligencijom njene komparativne prednosti bi iščezle zbog toga što bi je svako posjedovao! Naravno pri ovome dati autori nisu se obazirali na IQ kao jedan potskup inteligencije (Wilson) spram EQ, SQ i drugih društveno uslovljenih vidova inteligencije.
9 Za više o zloupotrebama ovih medikamenata u Magno Zito J., Safer D. L. (2000). Trends in Prescribing of Psychotropic Medications to Preschoolers
10 Politika jednog djeteta u Kini konstantno je pod analitičkom lupom međutim vlasti ostaju privržene istoj barem do 2015. godine kada je najavljeno ozbiljno preispitivanje ukupnih rezultata ovakve politike. Preuzeto sa: http://www.sciencemag.org/content/329/5998/1458, 18.01.2013.
11 Althusser je još u svojoj studiji 'Ideologija i državni ideološki aparati' (2009) potcrtao težnju ideologije da postane mimikrijska odnosno neprimjetljiva, rekli bi smo još i normalna, životna, bez-alternativna. Najveći domet ideološke punktacije života predstavlja interpoliranje njenog vrijednosno-interpretirajućih normi da se ovaploće kao prirodne datosti ili ono što bi filozofi definirali stvarima po sebi. Ta normirajuća pozicija koja gramscijevski hegemonirajući prožima društvene odnose predstavljajući ih skoro pa kao zakonima fizike, tražeći ahistorijsku paradigmu nasuprot povijesne tendencije.
12 Fra. kada dođe dobar ton, odlazi zdrav razum
|
