Početna stana
 
 
 
   

 

TITO I KRLEŽA – ZAPIS S POVODOM

Dijalog o KPJ i jugoslovenskoj državi trajao je do smrti i jednog i drugog sagovornika - a traje i posle njihovog odlaska.

O ovom dijalogu mnogo toga u istoriji je poznato i provereno na verodostojnim izvorima. Jedna je tema bila opsesivna - je li moguće izgraditi južnoslovensku civilizaciju odnosno sačuvati državu nastalu nakon poslednjeg svetskog rata. Nema više sagovornika, a nema više ni države koja se raspala u ratnim sukobima devedesetih godina. Prolog te drame znamo a epilog pišu svedoci i saučesnici. Još nisu otvorene sveske Krležine jer je to predviđeno za mnogo godina nakon Krležine sarti. To je prepiska između Krleže i Rankovića recimo. Čini se da je u knjizi Jože Pirjevca rečeno sve, a mnogo toga stoji i kod drugih. KPJ se vrtela u „začaranom krugu“ kako Krleža kaže i to decenijama. I negde u tom krugu je i nestala zajedno sa državom. U svetu se o Jugoslaviji znalo bezmalo sve. Neki svedoci su jasno rekli i uzmimo kardinala Jean-Marie Villoa šefa države Vatikan koji kaže - „Jugoslavija je upravo srećna jer ima Tita“. Sam Tito vraćajući se iz Bukurešta 1971. godine, a to je vreme obračuna s hrvatskim liberalima - kaže - „Kada biste samo znali kako vidim budućnost Jugoslavije bili biste šokirani“. Ovde nema potrebe dalje navoditi, a cilj ovog zapisa je da se istaknu samo neke napomene o knjigama koje se javljaju. Uz J. Pirjevca i publicistu M. Đorgovića uistinu su važne neke napomene o dijalogu ne samo između Tita i Krleže nego i dijalogu sa drugima.

Ovde nisu važna razmatranja publicista već koliko se njihova imaginacija poklapa, ili odstupa od istoriografski proverenih zapisa. U Đorgovićevoj knjizi bavimo se samo jedanaestom dramskom slikom odnosno dijalogom između Tita i Krleže. Titu je 75 godina, a Krleži 73. Sve se zbiva na Brionima. Sukob koncepcija o budućnosti Jugoslavije je decenijama tema dijaloga, a u igri su Slovenci i Hrvati i Ranković. Reklo bi se sve znamo. Tito zamera Krleži u razgovoru da su u Hrvatskoj „kruti“ i izazazivaju sve druge u Jugoslaviji. Reč je o nacionalizmima. Krleža - „A Ranković pokušava da nacionalistu i Apisa pretvori u u srpskog naprednog socijalistu i revolucionara“, Tito odmahne rukom - „To su mu podmetnuli, on to na zna...“. Tu se dijalog prekida odnosno prekida ga M. Đorgović. Tu je srž ovog zapisa kojim nastojimo da kažemo nešto što nije dorečeno. Nije sporno ovo što Krleža kaže, sporno je ono što Tito kaže, ili kako ga Đorgović prekida ostavljajući prostor za ozbiljne sumnje. Da li Tito zaista ne zna ono o čemu Krleža govori, i da li je tačno da je Rankoviću to podmetnuto. Tito je znao, ali ga je neko ovde prekinuo onim tačkicama.

Godina je 1953. kada se znalo to što Titu kažu da nije znao. Znao je - smisao ovog zapisa je u tome. Reč je o reviziji solunskog procesa iz 1917. kada je Apis pogubljen sa drugovima „na osnovu naređenja druga Rankovića“ vršena je revizija. Tu je knjiga Borivoja Neškovića sa dokumentima. Apis je rehabilitovan jer je dvorska vrhuška isfabrikovala proces, a uloge su jasne a to su prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić, njih Ranković raskrinkava i s pravom jer je sve bilo namešteno. Ali Apis je likvidirao dinastiju Obrenovića i doveo na vlast Karađorđeviće. Sve znamo ne samo iz pomenutog dela B. Nešković i dela Vase Kazimirovića - ali se probem otvorio drugačije. Apis je ne samo rehabilitovan već je proglašen za prethodnika srpskih naprednih socijalista i revolucionara, koji su se borili za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Tito je to znao. Sudio je Vrhovni sud Narodne reublike Srbije a predsednik suda je bio Svetolik Lazarević. Pobunio se V. Dedijer - u „Politici“ - tvrdeći da je Apis nevin u navodnom atentatu protiv regenta Aleksandra, ali da je teorista i ubica. Krleža zna o čemu govori a zna i Tito, ali je Ranković učinio to što je učinio i oni na Brionima vode dijalog koji je ovako prekunut.

Marko Tubić: Mali prorok, -slika- ulje na platnu
80x80 cm (Treća nagrada NišArt fondacije)

Ranković je revizijom postigao dva cilja: prvi je da je uspeo da raskrinka Karađorđeviće koji su Solunski proces montirali, a drugi je rehabilitacijom Apisa otvarao put obnavljanja srpske hegemonistièčke ideje... za kasnije ratove iz 1990-ih. Tu se ima ne samo nešto reći već i ukazati na dijalog između Tita i Krleže koji se tiče budućnosti Jugoslavije - ovaj zapis to i hoće da kaže.

Godine su prolazile i Apis je dozivan i prizivan u Beogradu kao heroj. Ko sve nije prizivao Apisa u opoziciji da „reši“ ono s Miloševićem a toga se nedavno dosetio i vladika Filaret na Saboru SPC. Dalje navođenje nije nužno. Godine 2004. je praunuk jednog kraljeubice iz Apisovog tabora tražio ulicu za Velimira S. Vemića. Iz ovog ovako prekinutog dijaloga između Tita i Krleže vidi se ono što je potom usledilo, odnosno vidi se koncepcija koja je dovela do sloma Jugoslavije sredinom devedesetih godina. O ostalom govore drugi u Đorgovićevoj knjizi koja se završava D. Ćosićem i njegovim višetomnim „Piščevim zapisima“. U publicistici je važno saslušati svedoke ali i saučesnike posebno one koji su nadživeli i Tita i Krležu koji su i danas aktivni. Stoga nam ostaje da zapisu ovom priključimo samo strogo selektivnu - ali važnu - bibliografiju. Neko je prekinuo Tita a dao reč drugima. U drugom delu Đorgovićevih dramatskih slika posebno mesto je dato D. Ćosiću. Možda s razlogom, jer Ćosić izvire iz kulta A. Rankovića u kojem se koreni agresivni srpski nacionalizam i on tom ritualnom kultu služi i dan danas.

Mirko Đorđević

Napomene:
1. Jože Pirjevec - Tito in tovariši - Cankarjeva založba Ljubljana, 201l.
2. Vasa Kazimirović - Crna ruka - Kragujevac 1997.
3. Borivoje Nešković - Istina o solunskom procesu - „Narodna knjiga” Beograd 1953.
4. Momčilo Đorgović - Uspon i pad Titove Jugoslavije i Rankovića na Brionima - „Dangraf” Beograd 20l3.

     
01.07 - 31.08.2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013