Početna stana
 
 
 
   

 

JEDNA BOJA: RUŽIČASTO

Paradoksalno je da što je izvesnije priključenje Srbije Evropi, u realnom životu izgleda da se Srbija sve više od nje udaljava

Olivija Rusovac

Kao moto svoje knjige Divlje društvo Vesna Pešić je uzela jednu misao Zorana Đinđića koja odiše radikalnim pesimizmom. Ta jednostavna misao je filozofsko-antropološki uvid u jedno lelujavo stanje u kojem se Srbija nalazi više od dva veka, ne uspevajući da razreši dilemu zvanu ni Srbija ni Evropa, ni rat ni mir, ni kultura ni neprosvećenost, ni država ni anarhija, ni demokratija ni despotizam, ni prošlost, ni budućnost. Ta Đinđićeva misao glasi: „Postoje narodi koji smisao ne ubrajajaju u nužne uslove svog postojanja“. Srbija je u ovom trenutku usred jednog besmisla koje je vidljivo na svakom koraku. Opredeljenje aktuelne političke garniture za priključenje Evropi samo na prvi pogled izgleda kao traženje i čak pronalaženje tog smisla nužnog za postojanje, i tu počinje zabuna. Đinđić je mislio na kulturu i mogućnost alternative u društvu, dok su kod nas na delu primitivizam i despotizam. Postoji razlika između postojanja kako ga je video Đinđić i opstanka, o čemu govore predstavnici vlasti. Jer, kako se vidi, može se opstati i bez smisla. Paradoksalno je da što je izvesnija budućnost Srbije u Evropi u realnom životu izgleda kao da je Srbija od nje od nje sve dalje. Toliko je toga antievropskog u politici, obrazovanju, kulturi, institucijama i upravljanju privredom tako da se postavlja pitanje čemu služi retorika o evropskom putu Srbije. Biće da je i ovaj „preokret“ u funkciji estetizovanja jedne politike koja je bila prepoznatljiva po crvenoj i crnoj, miloševićevsko-šešeljevskoj boji koja je sada prešla u ružičastu, simbol kiča i lažnog. Ili na novosrpskom – postala je PINK.

Brižni otac

Tako je naciji ponuđen očinski zabrinut predsednik koji u spotu apeluje da se deca u automobilu vezuju sigurnosnim pojasom da bi se sačuvali njihovi životi. Mnogi su bili ganuti ovom brigom, pa su u nedelji koja je bila prepuna crnog bez imalo belog, ovaj potez predsednika proglasili najjačim utiskom nedelje u kultnoj emisiji TV B-92. A upravo u toj nedelji dogodio se skandal sa krađom testova iz maternjeg jezika na maloj maturi. Tu nije bilo očinske brige za decu. Sa njima je razgovarala samo policija. Ta krađa nije obično tehničko pitanje, mada vlast uporno takvom pokušava da je predstavi: policija dakle, radi svoj posao, otkrila je štamparsku službenicu koja je iznosila testove i mali lanac saučesnika koji su pušteni da se brane sa slobode, jer ne postoji opasnost da pobegnu. Znači, desilo se nešto beznačajno jer su počinioci beznačajni ljudi sa margine društva. I pošto je incident beznačajan, zašto bi ministar obrazovanja i direktor Službennog glasnika u kome su testovi štampani podneli bilo kakve konsekvence. Na primer, ponudili ostavku iz moralnih razloga. Ne samo što nisu dali ostavku, nisu se čak ni izvinili javnosti i toj deci „koja su naša budućnost“. Jedno moralno pitanje je suspendovano i zamenjeno policijskom istragom, što drugim rečima znači da je nasilje važnije od traganja za smislom. Ovakav postupak nije samo amoralan nego u sebi nosi poruku da se ne treba opterećivati moralom i da je sve dopušteno dok se policija ne umeša. Tako umesto morala, policija postaje vrhovni imperativ. I sve se to dešava pod zastavom borbe protiv laži i korupcije, a apsurd je tim veći što policiju potresaju skandali i zloupotrebe, unutrašnji ratovi i spoljni pritisci, pojave koje je morao da prizna i sam direktor policije. Đinđićeva misao da postoje narodi koji smisao ne ubrajaju u nužne uslove svog postojanja svoju najbolju potvrdu dobija na lokalnim izborima na kojima se skoro plebiscitarna podrška daje Srpskoj naprednoj stranci Aleksandra Vučića.

Vuk Vučković: ScanMan - skenirani čovek - slika - akril i tuš na platnu,
kaširano na drvetu triptih 3x100x200 cm
Analfabetokratija

Kao što je devedesetih Milošević objavio rat drugim republikama („ako ne umemo da radimo, znamo da se bijemo“), i za to dobio masovnu podršku, tako je Srbija sada opet u groznici, objavom rata korupciji. Ona se guši u populizmu umesto da se otvara za ljudska prava i alternativu u svim oblastima života. Španski mislilac Migel de Unamuno je o Španiji na početku 20-og veka napisao da tom zemljom vlada analfabetokratija, odnosno oni koji ne čitaju čak ni novine. Srbija se u drugoj deceniji 21. veka još susreće sa tim problemom, bez volje da ga reši. Naša analfabetokratija je ravnodušna prema kulturi i čak je ponižava kada novac troši na patritotske projekte poput onih u slavu Milanskog edikta. I kakav je odgovor ponudio predsednik Republike umetnicima, glumcima, režiserima, piscima, slikarima, koji su se 22. juna okupili na Trgu republike. Dok su oni protestovali zbog tragičnog stanja srpske kulture, on je na TV Pink ćaskao sa folk pevačicom Cecom Ražnatović koja se hvalisala kako „Tomu zna“ još iz vremena kada je Arkan bio živ. Šta se drugo moglo i očekivati od čoveka koji na izvođenje opere Aida ide kao na streljanje. Ali u toj pink emisiji rehabilitovana je tamna prošlost: Arkan, preprodaja fudbalera, kriminal, utaja ogromne svote novca. Sve je postalo ružičasto, pitomo, a predsednik je stekao nove poene kao „čovek iz naroda“. TV Pink je nastao kao projekat Mire Marković, na opskuran način je stekao veliki novac, proširuje emitovanje na novim kanalima, a niko ne pita za poreklo tog novca, u jeku borbe protiv korupcije. Od nedavno vlasnik Pinka Željko Mitrović nastupa na svojoj televiziji sa nekim somnabulnim optužbama protiv predsednika Demokratske stranke Dragana Đilasa, sve u nameri da zaštiti neke lekare i da ga podseti na dane kada su bili prijatelji i sarađivali. Pošto Mitrović ima izuzetno lošu reputaciju, ovaj napad je sračunat tako da izgleda kao obračun dvojice negativaca, pri čemu meta nije Mitrović, nego Đilas. Radio-difuzna agencija se ne oglašava, a morala bi da zaustavi primitivizam koji se širi na televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Zato je tužilaštvo pokazalo neuobičajenu efikasnost kada je, po Mitrovićevom tvrđenju odmah uzelo da razmatra njegove prijave protiv Đilasa. Postupak tužilaštva bi možda mogao da ulije nadu da će se nešto promeniti jer, kako je rekao predsednik Nikolić „pravo i pravda opet stanuju u Srbiji“. Ali tu smo se odmah sapleli na jednom banalnom slučaju. Desilo se da je u Nišu jedna žena prijavila korupciju, a da se ne radi o tričariji, potvrđuje činjenica da je ta osoba dobila status uzbunjivača. Tužilac je odbacio mogućnost korupcije i nije ni saslušao uzbunjivačicu. Toj ženi uskoro ističe status koji je štiti, a ni zaštitinik ljudskih prava niti Agencija za borbu protiv korupcije ne mogu da intervenišu, jer bi tako narušili nezavisnost tužilaštva. I u tom galimatijasu činjenja-nečinjenja i merila koja podležu političkoj računici gubi se smisao angažmana i vere da pojedinac nešto predstavlja u ovoj zemlji. Ne znamo kakva će biti sudbina ove žene koja se odvažila na jedan težak korak, ali je jasno da politika koja primenjuje pritajeno nasilje, potkopava i same institucije jer ih konfrontira. Tako nezavisna institucija - tužilaštvo radi protiv drugih dveju – Zaštitnika ljudskih prava i Agencije za borbu protiv korupcije. A kada institucije vode podzemne ratove, nad njima se već nadvio trijumf ništavila.

 

     
01.07 - 31.08.2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013