|
|
 |
 |
|
|
|
|
|
Vojvodina
|
|
|
 |
Za svaku politiku pitanje autonomije je problem njezinog odnosa prema slobodi. I kao što pojedinca ne razvija priroda nego sloboda kako je to još Kant dokazao, tako i politička autonomija označava postojanje slobodnog i demokratskog društva sposobnog da se odupre autoritarnoj i centralističkoj politici svoje političke elite.
|
Takva politička zajednica spremna je da centralističko upravljanje supstituiše politikom omogućavanja sopstvenog stvaralačkog delovanja svih svojih delova. Srbiju su, međutim, kroz njezinu dvovekovnu modernu istoriju, karakterisali centralizam kao politička i unitarizam kao državna preferencija. Autonomija kao oblik političkih sloboda bila joj je potpuno strana. Vojvodina je, pak, 1918. svojom demokratski izraženom voljom ušla u političku zajednicu sa Srbijom (ma kako ta Velika narodna skupština bila defektna s obzirom da na njoj osim srpskog nisu učestvovali drugi narodi) i s obzirom na istorijske i kulturne specifičnosti, tokom skoro čitavog jednog veka na različite načine je ostvarivala i branila svoje pravo na autonomno političko odlučivanje. To pravo joj je danas nakon gotovo četvrt veka od Miloševićevog „događanja naroda“, opet dovedeno u pitanje.
Politička autonomija ne znači separatizam, već, naporotiv, mogućnost efikasnijeg i racionalnijeg upravljanja lokalnim resursima, dok istovremeno označavajući određeni stepen političke slobode, povlači za sobom istu takvu odgovornost onih koji tim resursima upravljaju. Srbija mora to što pre da shvati ako istinski želi da postane demokratska zemlja.
|
|

|
|
Z. M. |
|
| | | |