Živimo u civilizaciji kapitala/bogatstva koja se temelji na tlačenju i izrabljivanju siromašnih te na razaranju našega planeta koji se zove Zemlja. Činjenice su zastrašujuće jer pokazuju kako siromašni postaju još siromašniji, a bogati još bogatiji. Bogate zemlje stalno smanjuju pomoć siromašnima. Teolozi oslobođenja u Latinskoj Americi i Africi dokazuju kako su kolonijalne sile opljačkale i dehumanizirale zaposjednute zemlje i tako počinile istočni grijeh, tj. strukturalnu nepravdu, na kojoj sve do danas nastaju, razvijaju se i uvećavaju nove nepravde. Bogate se zemlje prvenstveno brinu za uvećanje svoga kapitala, pa ih siromašni za-nimaju prvenstveno u tom smislu. Tako države-članice skupine G8, zajedno s Kinom, snose odgovornost za 90% globalnoga izvoza oružja. Ta je trgovina, naime, za njih najisplativija. Pritom treba napomenuti da svake godine pogine pola milijuna ljudi od lakoga oružja. Danas jedan od vodećih zastupnika teologije oslobođenja Jon Sobrino u svojoj knjizi Izvan sirotinje nema spasenja (Extra pauperes nulla salus) navodi kako su stručnjaci izračunali da je dovoljno oduzeti pukih 4% od 225 najbogatijih ljudi svijeta da bi se moglo nahraniti, napojiti, izliječiti i obrazovati svekoliko čovječanstvo.  

To sam naveo da bih ustvrdio kako je pitanje siromašnih temeljno pitanje cijeloga čovječanstva, osobito Katoličke crkve, jer je za nju mjerodavno evanđelje Isusa iz Nazareta, koji svoju poruku o Božjem kraljevstvu upućuje na prvom mjestu siromasima: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!“ (Lk 6,20). To je prvo od blaženstava Isusova Govora na Gori; to je prava - ali nenasilna - revolucija, jer nas samo takva revolucija može osloboditi od nasilja. Isus počinje ostvarivati Božje kraljevstvo na ovoj zemlji, a kao prve sudionike toga kraljevstva vidi siromahe. Zašto? Isus misli na one siromahe koji su otvoreni Božjem kraljevstvu, tj. pravdi za sve, a ne osveti, jer nam danas ne treba ni nasilje bogatih niti nasilje siromašnih. I među jednima i među drugima ima dobrih i zlih ljudi. Isus misli na one siromahe koji su spremni oprostiti svojim tlačiteljima i tako pridonijeti spasenju svih ljudi i cijeloga Božjeg stvorenja. Pravi, naime, siromasi žele pravdu ne samo za sve ljude nego i za cjelokupno Božje stvorenje.  

Koliko smo danas postali dehumanizirani, vidi se po svjesnoj medijskoj šutnji o nevoljama i patnjama siromašnih. U odnosu na siromašne zaborav je prirodna stvar, drugim riječima, „siromašni nemaju vlastitoga kalendara“ (Jon Sobrino). Nadaj-mo se da će ljudi već jedanput u Crkvi i u cijelom svijetu osjetiti grižnju savjesti i uspostaviti se kao moralna bića, koja ne mogu biti sretna pri svijesti da drugi pate. Dosadašnji papa Benedikt XVI u svojim je dvjema instrukcijama osudio teologiju oslobođenja, time osudivši i one koji su ne samo govorili u ime siromašnih nego i dijelili njihovu sudbinu. Totalitarni režimi u Latinskoj Americi ubili su nekoliko tisuća svećenika i pastora (a koliko je bilo ubojstava vjernika, uopće nema utvrđena broja), uključujući među njima glasovitoga nadbiskupa u Salvadoru Oscara Romera, ubijenoga 1980. jer je govorio u ime siromašnih, a protiv nasilja autoritarnoga režima u Salvadoru, i glasovitoga teologa Ignacija Ellacuríju, ubijenoga 1989. Ubojstvo šestorice isusovaca, njihove domaćice i njezine kćeri u njihovu župnom stanu ostat će zanimljivo po tome što se Ivan Pavao II o tom brutalnom zločinu nikada nije javno očitovao. To jasno pokazuje kako dvojica posljednjih papa Ivan Pavao II i Benedikt XVI nisu jasno i nedvosmisle-no stali na stranu siromašnih, a protiv očite strukturalne, društvene i individualne nepravde. 

Siromašni su danas siromašni uglavnom zbog nepravde, a ne zbog svoje lijenosti i nesposobnosti. Pitanje siromašnih danas je moguće riješiti znanstveno, tehnološki, politički i gospodarski, ali to ne pokušavamo, jer smo prestali biti moralna bića. Riječ je, dakle, prvenstveno o moralnom pitanju i duhovnom (religioznom, svjetonazorskom, metafizičkom) pitanju, jer se moralno pitanje uvijek temelji na stanovitoj metafizici. O tom pitanju svih pitanja ovisi hoće li Katolička crkva napredovati ili padati, i novi papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) - nadajmo se - Petrovu će lađu okrenuti u tom smjeru.