PREDRAG LUCIĆ
ili
KONGENIJALAN PROLAZAK FAŠISTIČKOM
OPSESIJOM
DARIJA KORDIĆA
* * *
/JEDNO OD NEBROJ MOGUĆIH ČITANJA PJESME PREDRAGA LUCIĆA/
IĆI, MIĆI, AHMIĆI
Ljudi značajnijeg dara, kakav Predrag Lucić jeste, van svake sumnje – funkcioniraju kao osobe bez distance prema bilo kakvim pojavama u kulturi, umjetnosti i životu, makar trajao i rat. U ovom primjeru, riječ je o Lucićevoj pjesmi: Ići, mići, Ahmići.
Odsustvo distance prema fašističkoj osobnosti i ideji Darija Kordića, Lucić savlađuje ljudskom gorčinom i izborom satiričnog književnog izrijeka koji samo rijetko nailazi na odobravanje jer se bavi istinom naizvrat. A istina ma kakva da jest kod ljudi nije omiljena niti dobro došla. U ovom vremenu čak je – mada istina bez daljnjeg čiji je konstruktor i izvršitelj Dario Kordić – djelomično postaje i nečitka i zlonamjerno interpretirana.
* * *
Doduše,
događaj egzekucije nad žiteljima sela Ahmići kod Viteza i nije nešto što možemo ljudski razumjeti, pogotovu ako smo sasvim neupućeni u fašističke ideološke koncepte mišljenja o drugom i drugačijem.
Kako razumjeti brutalan zločin i ubojstvo stotinjak ili više žitelja malog naselja, ili 8.000 ljudi u produktivnom dobu u zaštićenoj zoni Srebrenica? Kako razumjeti holokaust? Organiziranje koncentracionih logora Dachau, Auschwitz, Treblinka, Jasenovac,
Banjica, Staro Sajmište, Batković, Omarska, Trnopolje?
Kako razumjeti bacanje atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki? Kako shvatiti bjesomučne pokolje u Ruandi?
ETC.
* * *
Kao da je ljudska povijest sazdana samo od zla, mada je uvijek ostala neprekinuta samo zahvaljujući dobroti.
* * *
Od svih navedenih primjera zločin u Ahmićima se izdvaja i time što su u rano jutro ljudi izvedeni iz svojih kuća i brutalno ubijeni od ljudi nabijenih fašističkom mržnjom poput njihovoga automatskog naoružanja municijom. Fašističkom mržnjom prema islamu i muslimanima kao svojim susjedima, bez drugih razloga.
Dakle i samo zato jer su druga konfesija.
* * *
Sve to,
za Predraga Lucića, pjesnika, pisca, novinara, performera, bilo je i dodatan izazov i dodatna otežavajuća okolnost za oblikovanje pjesničkog literarnog iskaza satiričnog žanra koji mu je blizak.
/Naime, i inače, ljudi veoma teško razumiju i sami sebe u svojim odlascima od/do drugog čovjeka i na taj način fašizacije vlastite osobnosti za račun nekakvoga ekskluziviteta koji se u konačnosti manifestira kao krivična odgovornost za počinjeni zločin./
* * *
Predrag Lucić je sjajno razumio kako je riječ o posebnom psihičkom stanju u koje se čovjek mora sistematski ufuravati na duge staze da bi sebe doveo u psihički opsesivno stanje u kojem će moći počiniti zločin misleći o posljedicama svoga nedjela kao o osobnoj slavi u uzvišenosti usmrćivanja nedužnih ljudi sa kojima je isti rod.
Predrag Lucić, mora da nije nikako bio nadahnut događajem u Ahmićima. On je prije bio u svakoj vrsti stresa i zapanjenosti, nego li u bilo kakvom stanju nadahnuća. Čeličnim kliještima svoga razuma, Lucić iz riječi koje se oko svega roje, doslovce je iščupao pjesmu
Ići, mići, Ahmići
kao biljku iz zemlje zajedno sa korijenjem.
* * *
Lucić se inteligentno kreće mogućim tragom opsjednutosti fašiziranog Kordića. Kordić izgovara imenicu Ahmići, a potom se opsesivno vraća od natrag s već fašistički i zločinački oblikovanim smislom pojedinih dijelova: ići – u Ahmiće, osobno i sa vojnicima dakako; produženi: mići – što znači i: miči – maknuti, dovršavajući rimom začarani krug – cijelom imenicom: Ahmići /kao već post festum i post mortem/ Ahmića i Ahmićana, ljudi, žena, djece.
Izgleda,
u Kordićevoj podsvijesti i svijesti već sve je gotovo.
Ahmića više nema.
* * *
Tada se, nakon naizvrat izgovorene imenice Ahmići – Ići, mići, Ahmići – Kordićeva sprčena i spečena fašizirana svijest počinje rigidno baviti morbidnim pojedinostima: Ići, mići, Ahmići / Malo selo kao u priči / iz Hiljadu i jedne noći // Pa će HVO doći // Hiljadu i druge neće biti // Ići, mići, Ahmići // Mala lica muslimančići // Ako ih ne zatučeš, kad narestu / navučeš veliki belaj za vrat // I postat ću velik, i klaću / kako četnik // Gospoja Kordić, žena će bit / od hrvatskog viteza / - Nezrela ambicija primitivnog fašizma! / Ići, mići, Ahmići... / - Vraća se na prvobitnu zamisao koju dovršava: / Niko živ iz njih ne smi izići / - Zaključuje već gotov plan i ističe cilj. / Pucaš redom bezveze / Poslije kriviš Ingleze // Ća su sve to posnimili / - Unaprijed konta Kordić, a Lucić mu ubacuje stvarnosni aspekt zločina, englesko svjedočenje. Kordić se opušta i dublje zaranja u svoj zločinački plan: / Joj da mi je džamiji prići / sorit je nako / bez riči // Još minaret u blatu / sve na ponos Hrvatu / Svega ima u Kordića // - Lucić se ruga Kordiću, jer zna kako je i rušenje vjerskih objekata ratni zločin koji će pasti na hrvatsku čast i obraz! / Osvojiću Travnik / I postaću poglavnik // Gospoja Kordić žena će bit / Od silnega Darija / - Opušta se Kordić ređajući svoje trivijalne ciljeve a sagorijevajuće zlo iz njega produžava: Ići, mići, Ahmići... / Ja ću zbog njih i u Hag stići / - probija se Kordićeva svijest kroz tamu zločina do realnosti. / Pa ću reć': Žaj mi nije / Bilo pobit balije // Ni za dvi vake robije / Ići, mići, Ahmići / - pokušava se osnažiti u samom početku svoje zločinačke misli koja ga je uvela u opsesivno stanje. / Došli kleknit Josipovići // Došli ispriku kazat / da se mora dokazat / da Hrvatska tila je rat / - kaže Lucić koji zna sve o besmislu klečanja i isprika kad su ljudski životi zločinački oduzeti nevinima i tako se ruga i onima koji će poslije doći, kao predsjednik Josipović, sažimajući istodobno neporecivost nacionalne odgovornosti Hrvata! Već očito rezigniran u svojoj opsesiji uništenja Ahmića, muslimana i džamije, Kordić tupo nastavlja prevodeći svoju namjeru u slabu nadu koja se djelomično i ostvarila zahvaljujući predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu: / Ja postaću blažen / iz Zagreba osnažen / Milan će Bandić kauzi bit za svetoga Darija / - Lucić inventivno, na kraju uvodi i SDPovce – bivše članove Saveza Komunista Hrvatske u nivo odgovornosti za zločin u Ahmićima.
* * *
Pišući ovakvu, u izričaju i stihu zahtjevnu pjesmu, Lucić je znao da preuzima visoku spisateljsku i ljudsku odgovornost, ali se pouzdano i nadao kako se iskupljuje sagorijevajući svoj um u paklenoj zamisli i zlodjelu Darija Kordića.
* * *
Međutim,
navikli na pjesmuljke turbofolka ljudi slabo i površno čitaju, umjetnost nerijetko ili uopće ne razumiju i ne nastoje da shvate, a žele se pokazati važnima u ocjenjivanju djela.
SATIRA
na način Predraga Lucića
traži malo intelektualnog napora.
DODUŠE
nikad nije bilo sve za svakoga.
