|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poraz
|
|
|
|
Poraz Borisa Tadića na predsedničkim
izborima izazvao je višestruke reakcije u srpskoj
javnosti: od iznenađenja analitičara (i naročito
jedne marketinško – „strateške“ agencije) koji
su mu predviđali „sigurnu pobedu“, pa do razočaranja
|
najvećeg broja medija koji to svoje navijačko
pisanje uopšte nisu skrivali. Štaviše, već sutradan
nakon poraza, bivšeg predsednika promovisali su
u „budućeg premijera“. Na stranu ova sramna partijsko-interesna
pristrasnost medija, koja je i tokom predizborne
kampanje i nakon samih izbora jako ličila na „Slobine
medije“ devedesetih (protiv čega smo se načelno,
je l'te, borili!), ali malo ko se u medijima istinski
zapitao zbog čega je ishod predsedničkih
izbora takav.
Osam godina smo slušali hvalospeve najveće srpske
stranke koju je oličavao upravo Tadić, isprazne
hvalospeve o sopstvenim idejama i zaslugama, a da
su pri tom potpuno zanemareni interesi najvećeg
broja građana Srbije. Korupcija, beda, nezaposlenost,
puste fabričke hale i neobrađene njive, divlja privatizacija
- bile su teme samo uoči izbora.
Građanima se nema šta prebaciti: osiromašeni i zabrinuti
za goli opstanak, prestali su da veruju u sposobnost
vlasti da realizuje ključne društvene ciljeve. Oni
svakako nisu glasali za Nikolića, već protiv
jedne arogantne vlasti koja se sve više udaljavala
od stvarnosti i počela sebe da smatra, nepromenljivom,
jediniospasavajućom. Baš kao nekad Slobina! Prelomili
su, dakle, preko Tadića koji je oličavao tu neodgovornu
vlast, i rekli: Dosta!
S pravom! |
|
|
|
Z. M. |
|
| | | |