„Jeli smo hljeb od kukuruznog brašna, da je bilo zobi. U nas su izlozi puni živih ljudi. Skuhajte grah i hljeb, nemojte posoliti pa vidite kako nam je. Sve do '95. 11. jula kada se sručilo zlo sa

silovanih djevojaka i isječene prste”. Treća nastavlja: „U Potočarima u jednom trenu zastaje život . Potočari su bili za mene najveći logor na svijetu. Vojnici su nam rekli da ako za 5 minuta ne skupimo 5000 DM ženama i djevojkama će isjeći grudi. Put do Kravice bio je pun leševa. Sve su nas pomalo zaustavljali da bi sve vidjeli. I nakon deset godina nismo pokupili svoje, nismo se vratili kući, nema istine i pravde za žrtve Srebre-nice. Do tada je bilo pokopano 1300 žrtava nastavlja sledeća. Dolazak u Beograd mi teško pada jer tu su moji Nedžad i Kemal služili vojsku... živim zbog nečega... ovdje je pričala istina... hvala vam ljudi, oprostite.” Zubheta dodaje: „Cjeli sam rat provela u Srebrenici. Najgore je bilo noću 12. na 13. jula. Prvo je bio živi zid od holandskih vojnika pa od „četnika”. Odvajali su žene od muškaraca i mušku djecu, i mog jedinca. Dijete je plakalo, krupne suze su se slivale preko njegovih bijelih obraza (cela sala je plakala V.V.)”.