Najjednostavnije kazano, vrtovi su lijepo uređena zemljišta sa biljkama. Različiti su po veličini i namjeni. Ima ih u svim djelovima svijeta. Moglo bi se reći da je svaki čovjek po prirodi baštovan u mjeri u kojoj je i pjesnik. Sastavni su dio kulture i života svakog naroda. Kod Japanca, Kineza, Engleza, Francuza, Njemaca, Španaca i drugih naroda, s razlogom, razvijaju osjećanje ponosa.
Svaki od njih plijeni ljepotom na svoj način. Onaj u blizini španskog grada Sevilje, Alhambra, posjetioca navodi na zaključak da je to remek-djelo ljudskih ruku, otjelotvorenje najmaštovitijih zamisli njegovih graditelja. Spoj savršenstva prirode i čovjekovog rukodjelanja. On je sinteza čovjekovih nadahnuća i čovjekovih mogućnosti.
Svo to savršenstvo nastalo je radom. I to je posebno važno. Vrtovi su paradigma za savršenstvo do koga se dolazi radom. Oni su matafora za rad.
Svi vrtovi širom planete emituju istu poruku: do savršenstva se dolazi radom.
Zašto je to danas važno? Savremeni svijet je u dubokoj krizi: ekonomskoj, političkoj, moralnoj, krizi savjesti i odgovornosti. Svi segmenti društvenog bića zahvaćeni su krizom; svi slojevi društva, ponajviše mladi, snose posljedice krize. Gdje je rješenje? Pitanje nije od juče. Odgovor na njega je odavno uobličen i precizno formulisan. On glasi: rad. Objašnjenje je jednostavno: čovjek još uvijek nije pronašao način da živi i preživi bez rada. Cjlokupna istorija pokazuje da je rad osnovno sredstvo za održavanje života i da boljeg, čovjekovoj suštini primjerenog, načina nema. Nije pronađeno ni objektivnije mjerilo za vrednovanje čovjekovog položaja u društvu, za određivanje njegove „slave i veličine“.
I u narodnoj književnosti ima više priča koje upućuju na zaključak da se samo radom može doći do blaga, pa i do onog sakrivenog, obavijenog velom mnogih tajni. Vjekovima nagomilano iskustvo u mudrost pretočeno i dato u formi poslovica kazuje: Do sreće se dolazi radom a ne nadom. Ili: Vinogradu je potrebna motika a ne molitva.
I sve dok je tako, rad treba da bude najbitnija preokupacija društva. Posljedice drugačijeg pristupa razvoju društva su poznate: rat i ratna razaranja, nezaposlenost, glad, siromaštvo, epidemija, droga, korupcija, ubistva, kriminal, beznađe, apatija.
Rad je jedan od rijetkih pojmova u čijem sadržaju je data cjelokupna problematika čovjekove egzistencije. Malo je pojmova čije se značenje preliva u toliko oblasti kao što je rad (ekonomija, politika, istorija, sociologija, aksiologija, gnoseologija, antropologija, psihologija, etika, estetika, medicina).
Rad je pitanje postojanja i smisla postojanja. Čovjek je, kako je duhovito zapazio Kurt Vonegat, rođen da bi postojao putem onoga što radi.1 Radom se uspostavlja veza sa prirodom, pa se radom čovjek potvrđuje ne samo kao društveno već i kao prirodno biće.
Rad je trajni oslonac. O tome koliko drugi „stubovi“ razvoja društva mogu da iznevjere imamo previše iskustva. U vremenima čestih previranja i promjena (a sva su vremena takva) čovjek nastoji da se drži nekog čvrstog oslonca. Ukupan razvoj društva pokazuje da sigurnijeg oslonca od rada nema.
Kada je Rilke govorio Rodenu o provalijama straha, Roden je rekao: Il faut toujours travailler – toujours (Treba uvijek raditi – uvijek).2
Pojmovi: sloboda, ljudska prava, demokratija, ne mogu se izvesti iz pojmova nacija, država, partija, crkva, vjera; oni se valjano daju izvesti samo iz pojma rad. Bez rada se ne mogu trajno riješiti pitanja slobode i ljudskih prava. Pitanje rada je pitanje čovjekove slobode. Čovjek koji ne radi nije slobodan čovjek. Nezaposleni nijesu slobodni; zavisni su. Radom se rješava pitanje slobode i na pojedinačnom i na opštem planu. Mnoge zemlje savremenog svijeta su u dugovima (dužnička kriza). Ko je dužan nije slobodan, to je evidentno. Samo radom čovjek može preuzeti odgovornost za svoje postupke. Za postupke nezaposlenih u dobroj mjeri odgovoran je i neko drugi. 
Rad nije samo sredstvo za puko preživljavanje već i ključna kategorija aksiologije i gnoseologije. Rad je izvor svih vrijednosti (materijalnih, moralnih, društvenih, duhovnih). Svaki drugi bljesak do koga se dođe mimo rada je lažan. Rad, a ne slobodno tržište, mjerilo je vrednovanja čovjekove aktivnosti i njegovog učinka. Sistem vrijednosti je moguć samo ako je utemeljen na radu.
Rad je i kriterijum istine; najsigurniji put do istine. O tome je Hegel u Fenomenologiji duha3 dao sjajno zapažanje kroz metaforičnu priču o odnosu gospodara i sluge. Pitanje je: ko je bliži istini – gospodar ili sluga? Sluga radi, između sluge i predmeta koji obrađuje, nema posrednika; između gospodara i predmeta posrednik je sluga, sluga je bliži istini. „Kao posrednik, sluga delovanjem postaje sve, a gospodar ništa“ – navodi Veljko Korać u svom predgovoru navedenom izdanju Fenomenologije duha.
Otuda je nezaposlen čovjek lišen ne samo sredstava za život već i izvora saznanja, lišen je mogućnosti da sopstvenim putem dođe do istine i prinuđen je da prihvati istinu koju mu, posredstvom medija, drugi nude.
San je svakog ekologa da planeta Zemlja bude lijepo uređeni vrt za svakog čovjeka koji na njoj živi. Valja da to bude i cilj svakog čovjeka, posebno onih koji odlučuju o sudbini čovječanstva, koji se na bilo koji način i na bilo kom nivou bave usmjeravanjem razvoja društva. Savremeni svijet je pred alternativom: rad za sve ili rat svih protiv sviju.
Pitanje rada svakako je najkrupnije pitanje svakog čovjeka i čovječanstva u cjelini. Odlaganje njegovog rješavanja  je pogubno, u to se svakodnevno uvjeravamo. Šuština je u tome šta zapravo čovjek hoće? Najčešći odgovor na ovo pitanje je: hoću da radim svoj posao. Uvažavaju li to oni koji upravljaju društvom?
Valja se podsjetiti da, kako pripovijeda B. Šo,4 poslije dugog i upornog traganja za Bogom, mlada Crnkinja Boga nalazi u vrtu.