|
|
|
|
|
|
|
O
našoj levici još jednom*
Levica bez (levičarskog)
sadržaja ili: Kako je levica napustila
sebe?
Deo
odgovora na ovo pitanje leži u činjenici
da boljševizam/ staljinizam i njegovi
derivati u Evropi, te i u Jugoslaviji,
počivaju na jakoj patrijarhalnoj i
konzervativnoj kulturnoj osnovi. Boljševička
ideologija (kao i svaka druga ideologija)
počivala je na sebi srodnoj (homolognoj)
kulturi. Zato na istočnoevropskom
području, tamo gde je bila preovlađujuća
patrijarhalno-pravoslavna kultura,
nije bio moguć socijaldemokratski
socijalizam, već je bio moguć narodnjačko-pravoslavni
boljševizam. Kada se ovo vidi onda
nije neobična „transformacija“ ortodoksnih
komunista u ortodoksne nacionaliste.
Transformacija se nije ni desila.
Oni koji su obitavali u okrilju patrijarhalno-konzervativne
kulture u njoj su i ostali.
Već u vreme pred smrt Josipa
Broza Tita, a i posle njegove
smrti, u javnosti su otvarana
mnoga goruća i „goruća“ pitanja.
Najčešće na neodgovarajući,
loš, senzacionalistički… način.
Uskoro su ta pitanja bojena
bojama sa suprotnim ideološkim
znakom – nacionalističkim. Odavno
je zaboravljen stav Roze
Luksemburg (R0sa Luxemburg):
„Nema socijalizma bez demokratije
i nema demokratije bez socijalizma.“
Zaboravljeno je i jedno važno
mesto iz njenih tekstova: „Bez
općih izbora, nesputane slobode
štampe i zborovanja, slobodne
borbe mišljenja, izumire život
u svakoj javnoj instituciji,
postaje prividnim životom u
kojem jedinim djelatnim elementom
ostaje birokracija.“1
Sukob
sa albanskim nacionalizmom
Neposredno posle Titove
smrti desio se snažan sukob
režima, koji je još uvek gradio
svoju legitimaciju na osnovu
jedne okamenjene doktrine, i
albanskog nacionalizma i šovinizma,
koji je uzleteo na krilima sopstvenog
nacionalnog romantizma. U prvi
mah, pobuna Albanaca je tretirana
kao kontrarevolucija. U vreme
neposredno posle Titove smrti,
kada je državni aparat ulagao
veliku energiju ne bi li očuvao
živom i delatnom vladajuću ideologiju
bratstva i jedinstva, pobuna
velikog dela pripadnika jedne
etničke zajednice je predstavljala
vrlo veliku pretnju legitimitetu
poretka. Poredak je legitimisan
revolucijom i egalitarnom ideologijom.
Ranija kolektivna nezadovoljstva,
socijalnog, političkog ili nacionalnog
karaktera, nisu predstavljala
takav udarac kao ova pobuna.
Tito je tada bio živ i svako
suprotstavljanje njegovom autoritetu
je bilo bezizgledno. Ideološki
monolit, i kada je bio okrnjen,
u pozno Titovo životno doba,
još uvek je bio jak. Te ranije
demonstracije nezadovoljstva
su ipak bile zatvorene u sopstvenim
krugovima, koje su činili intelektualci,
politički funkcioneri ili, manje-više,
izolovane grupe radnika ili
studenata. Ali, sada se radilo
o demonstraciji volje značajnog
broja Albanaca, a to je po poredak
bilo vrlo opasno. Zato je ta
pojava i nazvana, potpuno neadekvatno
– kontrarevolucijom. Neadekvatno
– ali iz uverenja da će bilo
koju „kontrarevolucionarnu
pojavu“ najšira jugoslovenska
javnost zasigurno odbaciti i
time učvrstiti temelje postojećeg
poretka. No, pridavanje „kontrarevolucionarnog“
znaka pobuni je nosilo i jednu
implicitnu nacionalističku poruku:
Ko su kontrarevolucionari? Albanci!
„Etnički Albanci su u medijima
najčešće bili karakterisani
kao antijugosloveni i kontrarevolucionari,
kao silovatelji i kao pretnja
srpskom narodu.“2
Ideolozi su verovali da
je „revolucija“ još uvek neupitna
vrednost. Da paradoks bude očigledniji,
na čelo albanske pobune su se
stavili ideolozi koji su se
koristili levom frazom i koji
su se legitimisali kao levičari.
Njihov zahtev nije bio obojen
desno-nacionalnom ideologijom.
Tražili su, javno, da se Kosovo
konstituiše kao još jedna socijalistička
republika u Jugoslaviji. Zato
je ubrzo napuštena fraza o kontrarevoluciji
i u opticaj je ušla fraza o
separatizmu ekstremnog (manjeg)
dela albanske javnosti na Kosovu.
U stvari, temeljni razlog
sukobu je ležao u dubokom nerazumevanju
i nepoverenju dveju zajednica
ophrvanih svojim nedovršenim
nacionalnim romantizmima. Od
1912. godine ni politika kraljevine
Srbije, Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, kraljevine Jugoslavije,
ni politika „socijalističke
nacionalne ravnopravnosti“ Socijalističke
federativne republike Jugoslavije
ih nije pomirila. Nikada nije
bio dopušten dijalog o stvarnim
razlozima nepoverenja između
Albanaca i Srba. Albancima je
dodeljen položaj podanika drugog
reda, kojima je milošću zemljoposednika
dopušteno da žive na tuđem imanju. „Konačno, bitka na Kosovu
bila je 1389. godine; Turci
su potukli srpske ratnike i
njihove saveznike i ovo je ostavilo
duboke ožiljke u narodnom
sećanju Srba, mada iz toga ne
sledi da ovim može pravdati
ugnjetavanje Albanaca koji sada
čine 90% stanovništva u pokrajini,
ili tvrdnja Srba da je zemlja
suštinski njihova.“3
Albanska stvarnost je bila stvarnost
sabijene opruge. Kad-tad, sabijena
opruga će odskočiti. Što je
tvrđe i duže sabijana, njen
prasak će utoliko biti jači.
I, odskočila je. Gromoglasno,
strašno i nepovratno. Neznan
broj ljudi sa Kosova (Albanaca,
Srba, Crnogoraca, Roma, Goranaca,
Aškalija, Egipćana, Turaka,
Hrvata, Bošnjaka…) je izgubilo
život. Na strašne posledice
tog nerazumevanja i represivne
politike srpske države nad Albancima
upozoravo je još Dimitrije Tucović.4
Ima, nažalost, iz tog perioda,
potpuno zaboravljenih i, iz
sećanja javnosti, potisnutih
poziva na „bratsko
razumevanje i saradnju između
Srba i Albanaca“, kao što je
bio onaj Alekse Bogosavljevića,
kraljevskog srpskog žandarmskog
oficira i kavaljera carskog
ruskog krsta svetog Georgija.
Evo kako piše Aleksa Bogosavljević:
„Nalazeći se u ovako bliskom
srodstvu sa Arnautima, mi bismo
imali raznih načina da sa njima
vežemo bratske i istinske prijateljske
veze. Za to ima raznih načina.
Prvi i najpouzdaniji bi bio:
da se spreme nekoliko mladića
radi izučavanja jezika, života
i običaja ovog u svakom pogledu
interesnog naroda. Takim upoznavanjem,
uveren sam, da bi veza prijateljstva
srpskog i arnautskog naroda
postala jaka i iskrena, kao
što je nekada i bila.“5
U sećanju na dane kada je
aktivno uticao na podizanje
ustanka u Makedoniji i na Kosovu
i Metohiji, Svetozar Vukmanović-Tempo
beleži da je situacija na Kosovu
i Metohiji bila drugačija nego
u drugim delovima Jugoslavije.
Albanci nisu sa oduševljenjem
pristupali Narodno-oslobodilačkom
pokretu. Radi se, po njegovom
mišljenju, o teškom nasleđu
iz predratne Jugoslavije, koje
Albanci pamte kao antialbansku
politiku monarhije i srpskih
nacionalista. „Na Kosovu i Metohiji
sam boravio u aprilu 1943. godine.
Situacija koju sam zatekao na
ovom području umnogome se razlikuje
od situacije u Makedoniji.
Osnovna karakteristika situacije
na ovom području sastojala se
u potpuno suprotnom raspoloženju
šiptarskih masa u odnosu na
raspoloženje srpskih i crnogorskih
masa prema narodnooslobodilačkoj
borbi. U pogledu šiptarskih
masa može se kazati da je okupator
vješto iskorišćavao njihovo
nerasploženje prema predratnoj
Jugoslaviji, u kojoj šiptarska
manjina ne samo što nije imala
nikakva nacionalna prava (slobodna
upotreba svog maternjeg jezika,
manjinske škole, štampa itd.),
nego je, štaviše, bila izložena
fizičkom istrebljenju.“6
Da je učinjen jedan (napravimo
mali misaoni ekskurs), relativno,
jednostavan gest u pravcu interetničkog
i interkulturnog razumevanja,
raspad Jugoslavije (ukoliko
bi do njega došlo) sigurno ne
bi bio tragičan. Radi se o tome
da je bilo predloga koji nisu
ozbiljno razmotreni, da se u
jugoslovenskim školama ne uči
samo srpskohrvatski, odnosno
hrvatskosrpski jezik, već da
se uče i slovenački, makedonski,
albanski i mađarski jezik, dodajem,
i romski. Naime, na području
cele Jugoslavije u svim školama
je srpskohrvatski/ hrvatskosrpski
bio obavezan predmet. U skladu
sa ovim predlogom, ako ne u
celoj Jugoslaviji, onda je uporedo,
uzajamno trebalo učiti rečene
jezike u sredinama u kojima
se govorilo na tim jezicima.
Uzajamno učenje jezikâ je sasvim
dobar način interkulturnog i
interetničkog upoznavanja, učenja
kulture „drugog“ i, konačno,
interkulturne saradnje i razmene.
Umesto toga, posle Titove smrti
je došlo do snažne nacionalističke
samoizolacije i međusobnog optuživanja
nacionalističkih kulturnih i
političkih nomenklatura. Nacionalistička
samoizolacija je bila put ka
disoluciji.
Sa druge strane, vratimo
se srpsko-albanskom problemu:
sa stanovišta vladajuće ideologije,
takav sukob naprosto nije bio
ni moguć, ni dozvoljiv, jer
je „socijalizam u potpunosti
rešio nacionalno pitanje“. „Jugoslovenska
socijalistička integracija je
novi tip društvene zajednice,
u kojoj sve nacionalnosti nalaze
zajedničke interese.“7
Bio je to sukob dveju zajednica
(uglavnom srpske i albanske)
koje, u mnogočemu, imaju
vrlo slično (pa i zajedničko)
iskustvo. Način života, vrednosti,
običajne norme, tradicionalizam,
kuhinja... stvari su po kojima
bi ih apsolutni stranac (nepoznavalac)
odredio kao dve međusobno bliske
i slične zajednice. Zanimljivo,
i jedna i druga strana (i albanska
i srpska), koje su u oštrom
sukobu, se pozivaju na identičnu
vrednost – na demokratiju i
na prava koja iz nje prozilaze.
Iste vrednosti – a sukob na
smrt? Jer, da paradoks bude
veći, ni jedna ni druga zajednica
se (unutar sebe) ne konstituišu
na pretpostavkama demokratije.
To je tako jer demokratija u
ovim kulturama ne predstavlja
jednu od temeljnih vrednosti.
Pozivanje na demokratiju je
tek puka fasadna legitimizacija,
svojatanje moderniteta da bi
se pokazalo kako suprotstavljena
strana ne participira (jer nije
sposobna za to) u modernom humanizmu.
Da bi se pokazalo kako suprotstavljena
strana samu sebe isključuje
iz savremenosti (iz „svetskih
tokova“). U stvari, odvaja ih
isto – sopstveni nacionalizmi.
Ovde ni jezik ni religija nisu
mera odvajanja i razlikovanja
identiteta. Ako bi neko prigovorio
da se Srbi i Albanci ne mogu
smatrati pripadnicima međusobno
bliskih identiteskih struktura,
jer govore različitim jezicima,
jer su religijski i „po krvi“
različiti,... ja ću mu uputiti
drugo pitanje – mnogi Hrvati,
Srbi, Bošnjaci, Crnogoroci...
govore jednim jezikom, imaju
zajednički kulturni prostor,
veliko zajedničko iskustvo,
„krvni su srodnici“, a „identitetski“
se udaljavaju. Slovenci i Makednonci
bar ne govore „našim“ srpskim,
hrvatskim, bosanskim i crnogorskim
jezicima.
u
Kosovska kriza je označila
početak raspada Jugoslavije.
I početak posustajanja levice.
Onda, ima li danas, u Srbiji,
levica šansu? Smatram da levica
neoboljševičkog tipa nema nikakve
šanse za obnovu. Levica kakvu
pamtimo u našim sentimentalnim
sećanjima na vremena koja su,
ma kakva, bila neuporedivo manje
zla i bremenita no sadašnja
vremena (koja novi politički
akteri, samozaljubljeno određuju
demokratskim), takođe je bez
šansi za obnovu.
Moguća je ona levica koja
će shvatiti da stare radničke
klase nema. A, onakve, prvomajske
radničke klase, nikada nije
ni bilo. Moguća je levica koja
će shvatiti i da je priroda
te stare radničke klase, i kada
je postojala, bila drugojačija
od njenog opisa u dogmatskim
ideološkim prikazima. Klase,
konačno, nisu iznutra neprotivrečni
monoliti. Danas je mogući sagovornik
levici pripadnik više različitih
grupa i asocijacija. Niko nije
isključivo Srbin ili Rom, isključivo
zaposlen ili nezaposlen, isključivo
školovan ili neškolovan… U svakom
pojedincu se sustiču mnogi identiteti,
menjaju se, neki se napuštaju,
neki prihvataju… Levica mora
da razumeva sav taj svet društvene
pokretljivosti i stalne promene.
Mora da se obrati onima čiji
je bilo koji identitet ugrožen
ili osporavan. I mora da se
obrati onima koji žive od svog
rada, kao i onima koji bi da
rade, ali im nije pružena prilika.
Jedna od šansi nastanku
levice leži u prvim demokratskim
proplamsajima. Ali, ta šansa
je, zasad, samo lebdeća potencija.
Naime, demokratski
karakter sadašnjem poretku se
ne može pripisivati bezuslovno.
Slobodni izbori su tek početak
početka demokratije. Preporučujem
čitaocu vrlo pregledan članak
Ivana Mladenovića (Savremene
teorije demokratije)
u kome problematizuje četiri
teorije demokratije: pluralizam,
teorija društvenog izbora, deliberativna
demokratija i participativna
demokratija.8
Bez namere da ambicioznije predstavim
Mladenovićeva gledišta želim
da ukažem na njegovo tumačenje
populističkog shvatanja demokratije.
Prateći ideju Roberta Dala (Robert
Dahl), Mladenović ističe da
je „populističko shvatanje demokratije
(je) jedno od najtradicionalnijih
i ono podrazumeva pre svega
da se interesi svih građana
uzimaju u obzir u jednakoj
meri, a potom i da se do određenja
kursa političkog života zajednice
dolazi u skladu sa većinskim
pravilom, odnosno onom opcijom
koja je dobila najveći broj
glasova. Dalovo neprihvatanje
populističke demokratije u velikoj
meri se zasniva na nemogućnosti
da se iznađe procedura glasanja
koja bi izbegla paradokse iracionalnosti.“9
O političkom i ideološkom
pluralizmu u Srbiji jedva da
se može govoriti. Ukidanjem
načela monopartijnosti uvedeno
je načelo partijske partikularnosti
ili, što je, možda bliže istini,
praksa iracionalnosti – na šta
ukazuje Mladenović interpretirajući
Dalovo stanovište. U nekadašnjem
Savezu komunista je bilo, čini
mi se, više političkog pluralizma
no danas. Često su te razlike
bile posledica sukoba različitih
struja unutar Saveza komunista.
Unutrašnji sukobi u jedinoj
političkoj partiji su, u velikoj
meri, onemogućavali trajniju
konsolidaciju
totalitarnog monolitnog poretka.
I ne samo to, jer samoupravljanje
jeste bilo, uz mnoge nedoslednosti
i protivrečnosti (o čemu je
bilo reči), vid participativne
demokratije. Kerol Pejtmen (Carole
Pateman) smatra da radničko
samoupravljanje može da predstavlja
pravi vid participativne demokratije: „Kada se uspostavi participativni
demokratski sistem on postaje
samoodrživ jer upravo proces
samouprave razvija participativne
kvalitete građana.“10
Zastupajući koncept participativne
demokratije, ona pokazuje da
se demokratija ne može ostvarivati
samo kao predstavnička demokratija.
Nužno je da se omogući neposredno
učešće građana u odlučivanju,
jer participativna demokratija
povećava delotvornost upravljanja
i demokratskog života zajednice
„spuštanjem“ na što je moguće
niže nivoe odlučivanja. Participativna
demokratija, dalje, ne dovodi
u pitanje predstavničku demokratiju
(oličenu u međusobnoj dinamici
političkih partija); ona je,
naprotiv, po mišljenju Pejtmanove,
čini delotvornijom. Ne dovodi
je u pitanje jer se participativnom
demokrarijom ne mogu tretirati
sva društvena pitanja na podjednako
funkcionalan način. Upravo zato
što se neka društvena pitanja
tretiraju sa nejednakom društvenom
pažnjom
u odnosu na druga, a, pritom,
su od visokog značaja za neke
društvene grupe, participativna
demokratija omogućuje da se
stvori mozaik društvenih interesâ
i pitanjâ u kome će svaki mozaični
detalj, podržan sopstvenim demokratskim
procedurama (dakle, makar na
mikrosocijalnom planu) dobiti
svoj demokratski legitimitet.
To je razlog zbog koga kapitalizam
mistifikuje, kako Andre Gorc
(André Gorz) kaže, buržoasku
demokratiju. „Njene su ustanove
tako zamišljene da održe odvojenost
pojedinaca i njihovu molekularnu
raspršenost, da im uskrate svaku
skupnu vlast nad organiziranjem
društva, da bi im umjesto narodne
vlasti ostavili samo mogućnost
da svake četiri ili svakih pet
godina trajno povjere vlast
predstavnicima koji nemaju izravne
veze s masama.“11
Činjenica da u tzv. realnom
socijalizmu nije bilo demokratije
i tržišta sve je više i češće
taj socijalizam dovodila u pitanje.
Odgovor, u vidu jačanja državnoplanske
politike realnog socijalizma
i dogmatskog marksizma u teoriji,
nije davao povoljne rezultate.
Iako se kriza nije smela priznati,
računi koje je ispostavljala
na naplatu su bili sve nepodnošljiviji.
Samoupravni
model kao alternativa staljinizmu
U svetu sve tvrđeg dogmatizovanog
državnog socijalizma, a posle
razlaza Jugoslavije i Sovjetskog
Saveza, poseglo se u Jugoslaviji
za, do tada, nepoznatom formulom
– za samoupravnim socijalizmom.
„Na znanstvenom je planu tome
modelu
najveće priznanje dala Švedska
akademija, kada se već bila
gotovo odlučila, da Branku Horvatu
dodjeli Nobelovu nagradu za
djelo Politička ekonomija
socijalizma. Osnovna je
poruka toga djela bila da, ako
se u naše vrijeme uopće može
govoriti i rabiti riječ socijalizam,
onda se to može odnositi samo
na samoupravni socijalizam.
Branka Horvata za dlaku je mimoišla
Nobelova nagrada, ali je poruka
u znanstvenom svijetu općeprihvaćena.
Razvijanje toga modela uz postupnu
pluralizaciju i demokratizaciju
imalo je ogroman utjecaj na
tokove reforme u drugim zemljama
realnog socijalizma.“12
U vreme implozije realnog socijalizma,
samoupravni socijalizam je bio
u stanju da ponudi optimalne
tranzicijske modele. Razorni
nastup nacionalizma u Jugoslaviji
je onemogućio dalji razvoj (ka
pluralizaciji i demokratizaciji)
samoupravnog modela. Po svoj
prilici, starim i novim političkim
i ideološkim akterima razvijanje
samoupravnog modela je predstavljalo
smetnju u njihovoj nameri osvajanja
političke i materijalne moći.
Stari politički i ideološki
akteri su davno napustili ideju
samouprave jer su osvojili monopol
političke vlasti, te im ni do
kakve političke (samoupravne)
konkurencije nije ni stalo.
Saveznike su našli u nastupajućim
koterijama koje su bile smešane
od „kontroverznih biznismena“,
korumpiranih političara kojima
je zadatak da stvore „povoljan
zakonski ambijent za slobodno
poslovanje“ i klera, kao ideološke
infrastrukture i podrške. Zato
su rezultati i posledice „tranzicije“
sasvim drugačiji od obećanih
i očekivanih. Umesto društva
blagostanja, nastao je tzv.
tržišni fundamentalizam – u
stvari poredak (ne)kontrolisane
pljačke. Konačno – zašto je
napušten socijalizam? Upravo
zbog obećanja da se napuštanjem
socijalizma otvaraju perspektive
bogatijeg, slobodnijeg i otvorenijeg
poretka. Inače, obaranje jednog
poretka je legitimno samo ako
se vrši zarad uspostavljanja
naprednijeg i humanijeg poretka.
Utoliko su očekivanja, u punom
smislu, legitimna i obavezujuća.
Pred tim očekivanjima se nouveau
riche „elita“ sklanja iza
drskih floskula o tome da „do
boljitka ne može da se stigne
preko noći“ – samo što ta noć
pokriva Srbiju bar tri decenije.
Ne čudi, stoga, histerična reakcija
političara i poslodavaca kada
opravdane zahteve radništva
za minimalnom nadnicom i građana
za participacijom u procesima
odlučivanja nazivaju „zahtevima
za propalim komunističkim samoupravljanjem“.
Takvi zahtevi vrlo ozbiljno
ugrožavaju postojeće nelegitimno
ustrojstvo.
U skladu sa slabim uticajem
teorije Pejtmenove i ni sa kakvim
uticajem teorije Branka Horvata
– sa, dakle, slabašnim uticajem
kritičke nauke danas, kraj XX
i početak XXI stoleća obeleženi
su nastupom nove desnice i urušavanjem
države blagostanja. No, u poslednje
vreme se kristališe svest o
tegobama koje sobom nosi liberalna
deregulacija socijalnih funkcija,
što se vidi i po sve češćoj
praksi supsidijarnog donošenja
odluka u Evropskoj Uniji.
U čemu, međutim, današnji
građanin u Srbiji participira?
Osim u izborima, čijim rezultatima
barataju šefovi političkih partija
i oni, manje vidljivi, koji
te šefove plaćaju, ne obazirući
se previše na mišljenje birača.
Ideološki prostor u Srbiji je,
uz izuzetke, prekriven nacionalističko-konzervativnim
monizmom. Svedeno, ta ideologija
glasi: „Budite ponosni
što ste SRBIN. Imate i suviše
mnogo razloga da budete ponosni
na našu otadžbinu, za koju su
do sada milioni ljudi žrtvovali
svoje živote! Onaj koji zlostavlja
Srbiju, taj zlostavlja vas i
vaše mrtve pretke.“13
Ali, ideološki prostor,
iako tako izgleda, ne mora nužno
da bude zaposednut desnicom.
„U razdoblju u kojem je klasna
politika ‚ustupila‘ mesto politici
identiteta, zahvaljujući čemu
su se liberalna demokratija
i kapitalističko tržište prerano
prepustili euforiji ‚kraja istorije‘
ideologija – uprkos pomodnosti
teorijske ignorancije – istrajava
kao polje u kome ljudi postaju
svesni sukoba interesa i te
sukobe borbom rešavaju. Odatle
izrasta neophodnost da se iz
arhiva izvuku konceptualna oruđa,
ili, drugim rečima, da se ponovo
procene prebrzo odbačene teorije
i njihov kategorijalni aparat,
koji će pomoći u istraživanju
značajnih društvenih problema
današnjice među kojima, svakako,
svoje mesto zauzima i uspon
različitih modifikacija fašizma.“14
Danas je posebno u Srbiji
teško govoriti o mogućnostima
participativne demokratije.
Praksa tripartizma je u krizi
i tamo gde je nastala – na Zapadu.
Građanin je, kao javna činjenica,
više glasač, a sve manje građanin
– u Srbiji naročito, ali i na
Zapadu.
Čovek
je sve manje građanin, a sve
više potrošač
Konformizam, snažno i stalno
proizvođen i podržavan masovnom
kulturom sve više supstituiše
kritičku svest. Supstituiše
i ideologiju shvaćenu u klasičnom
smislu. Konformizam predstavlja
saglasnost sa onim što je vladajuće
i sa onim što se preporučuje
(naročito preko medija) kao
poželjno – od reklamom urešenih
poželjnih stilova života; preko
popularne kulture (koja ne postavlja
niti jedno pitanje); preko reklama
za piškote, donji veš i filmske
blockbustere; pa do kompjuterski
izglancanih lica političara
u političkim reklamama, tako
da više liče na dečije dupence,
no na sebe; i do dogme o sakralnom
karakteru privatne (ne i lične)
svojine... Drugo ime konformizmu
je koruptivnost. Korupcija/
konformizam je kad se odričeš
prava na izbor, kad blagoglagoljaš
o svojoj stranci, crkvi, „lideru“,
„nacionalnim junacima“, „državotvornosti“
naroda, „junaštvu i čojstvenosti“
naroda i vojske, „otačastvu“…
e da bi polučio kakav ćar za
sebe.
Dve i po hiljade godina,
na ovaj ili onaj način, stoji,
kao ukopana, nerešena dilema: idiotes ili
građanin?
Evropske revolucije tu dilemu
nisu do kraja rešile. Sredstva,
kojima su se služile, nagrizao
je zub vremena i zub unutrašnje
nedoslednosti. Ugašena je boljševička
revolucija, ali koliko vidimo,
i Francuska revolucija daje
sve manje ploda. Trnu i njene
tekovine.
Evropska levica je nemaštovito
stala na sredokraći između kapitalizma
i socijalizma, jer joj je mnogo
puta rečeno: „A vi, vi imate
njuške iz crnih dana.“15
U želji da se emancipuje
od teškog staljinističkog nasleđa,
u nemogućnosti da se potpuno
prikloni trijumfujućem kapitalizmu,
žurnim hodom je krenula „trećim
(bes)putem“ i zabasala u neoliberalni
zabran. Zbunjena, nasred raskrsnice,
koja se zove epohom, htela je
da se otrgne od monoideološkog
monolita, egalitarizma sunovraćenog
u populizam, od dogmatizma i
sibirskog i golootočkog gulaga.
Želeći alternativu, nada se
da u ideji slobode i slobodnog
pojedinca, slobodne inicijative
i ideologiji „jednakih šansi
za sve“ – dakle, nada se da
u toplom krilu kapitalizma samog
leži još neotkrivena šansa levoj
praksi. Jer, ako egalitarizam
uvek klizi ka totalizujućoj,
redistributivnoj, dakle, neslobodnoj
praksi, onda sloboda svih pojedinaca,
u krajnjem ishodu, vodi jednakosti
ljudi. Isuviše zamršeno, teško
objašnjivo u pragmatskoj stvarnosti,
nejasno klasi ili sloju, koji
bi to trebalo da razumeju. To
je taj, aljkavo trasiran „treći
put“. I, sve to bi trebalo da
prihvati i s naporom razume
pojedinac koji živi od svog
rada i koji živi u strahu od
gubitka posla, koji je traljavo,
najčešće, nikako obrazovan za
humanističku i kritičku misao.
Taj pojedinac je svakodnevno
obasipan ponudama od svog ideološkog,
a imućnog, suparnika – reklamama
za letovanje, kupovinu stana,
automobila, garderobe, mobilnih
telefona..., preporukama za
dijetu i zdrav život, uputstvima
o tome kako uživati u seksu
i pod stare dane... Njegov stav
sada glasi: Kupujem,
dakle jesam!
Sve više mi se čini da pad
boljševičkog socijalizma nije
izazvan toliko potrebom za slobodom
i pluralizmom, koliko šarenim
izlozima Zapada. Pitanje slobode
i pluralizma je, svakako, bilo
ključno pitanje ali samo za
manji deo inteligencije i još
manji deo društva. Za prosečnog
čoveka Zapad je, prevashodno,
bio mesto bogatijeg,
lagodnijeg
i luksuznijeg života no što
je onaj iza „gvozdene zavese“.
Evo jedne indikativne ilustracije.
Sovjetski Savez je u tzv. kosmičkoj
trci bio pobednik nad Sjedinjenim
Američkim Državama, jer je prvi
lansirao veštački satelit u
orbitu oko zemaljske kugle.
Bio je to „Sputnjik“, koji je
lansiran 1957. godine i bio
je to jak udarac u vreme „hladnog
rata“ između ovih dveju najmoćnijih
država na svetu, međusobno duboko
ideološki sukobljenih. Ispostavilo
se da je odgovor Sjedinjenih
Država, namenjen sovjetskoj
javnosti, bio, ne u sferi strateškog
kosmičkog nadmetanja, već u
sferi svakodnevnog života. Da
li se radilo o dobro smišljenom
propagandnom gestu, autoru ovog
teksta nije poznato. A šta je
poznato? Godine 1959. u
Moskvi je otvorena Američka
nacionalna izložba. Izložbu
su posetili Nikita Hruščov
(?????? ????????? ??????),
partijski vođa i premijer Sovjetskog
Saveza i Ričard Nikson (Richard
Nixon), potpredsednik Sjedinjenih
Država. „Povodom tog događaja
sagrađena je kuća za koju je
američka strana tvrdila da njenu
kupovinu
može da priušti svaki prosečni
Amerikanac bez veće štednje
i ulaganja. Bila je puna najrazličitijih
aparata koji su predstavljali
oličenje plodova američkog potrošačkog
društva. Kuće su bile projekat
All State Properties i dizajnera
Rejmonda Livija (Raymond Loewy)
i bile su namenjene za masovnu
proizvodnju. Zanimljivo je i
to da su ove instant kuće isporučivane
kompletno opremljene, sa tanjirima,
peškirima, pa čak i četkicama
za zube.“16
Izložbu je posetilo više od
dva miliona ljudi. Izložba je
postigla ogroman uspeh. Posetioci
su satima čekali u redovima.
Mnogi su tada sa oduševljenjem
prvi put probali Pepsi kolu.
Pepsi kolu je probao i Nikita
Hruščov, te ustvrdio kako je,
ipak, neko osvežavajuće piće,
koje se proizvodi u Moskvi,
ukusnije. Ali, glavni udarac
je tek sledio. Obilazeći izložbu,
Hruščov i Nikson su zastali
kod modela američke kuhinje,
kakvu u Sovjetskom Savezu obični
građani nisu ni videli, a o
kupovini nisu mogli ni misliti.
Tu su zapodenuli čuvenu tzv.
„kuhinjsku debatu“ (????????
?????? – ?itchen debate) o tome
koja zemlja ima bolju tehnologiju.
Bilo je to, u stvari, nadmetanje
u kome je Hruščov, pozivajući
se na velike uspehe sovjetske
nauke i privrede, pokušao da
ublaži snažan propagandni udarac
koji je Sovjetskom Savezu zadala
jedna kuhinja-izložbeni eksponat.
U romanu Frederika Pola (Frederik
Pohl) i Sesila Kornbluta (Cyril
M. Kornbluth) Reklamokratija,
jednom od najboljih naučno-fantastičnih
romana, koji je objavljen 1953.
godine pod naslovom The
Space Merchants se, u vreme
žestokog „hladnog rata“, upozorava
kuda vodi sve neobuzdanija moć
reklame. Zapadnom čitaocu se
sugeriše da se lako može desiti
da se sistem, u kome živi, u
bliskoj budućnosti može samo
formalno zvati demokratskim.
Ljudi će više verovati veštačkoj
slici sveta iz reklamâ nego
sopstvenim sposobnostima za
odlučivanje u svetu demokratije.
Ovakva, makar samo romaneskna
priča je podrazumevala da, u
uslovima antikomunističke histerije
u SAD, njeni autori moraju da
budu vrlo hrabri. Reč je o duhovitom,
ali i obespokojavajućem upozorenju
u šta će se pretvoriti zapadna
društva
ukoliko profit i nesmiljeni
industrijski razvoj postanu
značajnije društvene vrednosti
od čoveka. Taj trend autori
nazivaju reklamokratijom (vladavinom
reklame). Autori u svom distopijskom
romanu-upozorenju sugerišu zaključak
da čovek-potrošač želi da bude
obmanut. „Kažeš mi: ‚Niko ne
želi da mu unište mozak.‘ To
je zato što si mediokritet.
Ja kažem: ‚Nađi
nekog ko želi da mu unište mozak
i upotrebi ga.‘ Tako
govore veliki ljudi, a ja sam
veliki čovek.“17
Ispostavilo se da tranzicija
u nekim postrealsocijalističkim
zemljama (Srbija, Rusija, Rumunija,
Moldavija, Belorusija, Bosna
i Hercegovina, Makedonija...)
nije donela bogatiji i lagodniji
život. Pošto je kapitalizam
iz sukoba izašao kao pobednik
više ne želi, čak ni iz propagandnih
razloga, da toleriše funkcije
tzv. „države blagostanja“ („Welfare
State“). Više nije, u borbi
protiv etatizovanog socijalizma,
prinuđen da pokazuje da je kapitalističko
lice „ljudskije“ od „socijalizma
sa ljudskim licem“. „‚Vreme
je novac‘! Svim svojim ‚istrošenim‘
i ‚ispošćenim‘ Bićem, kao danas
preostalim još egzistencijalnim
slojem, čovek bi da postigne
pragmatičku
Punoću. Savremenik nije više
mudrac, kome je još Lao Ce nalagao:
‚Ne teži da Budeš Pun!‘ Modelu
‚brzoga punjenja‘, ‚mentalne
ispraznosti‘ odgovaraju upravo
proizvodi za zabavu.“18
Neka se usudi neko da mu
kaže: Treba kritički da promišljaš
sebe, društvo u kome živiš,
da demitologuješ stereotipe
u kojima živiš i da se posvetiš
pravoj stvarnosti. Levica nema
odgovor na ovo pitanje. Kako
će običan čovek participirati
u javnom životu zajedno sa,
do u beskraj, jakim monopolima
finansijske i političke moći?
Da li je ikada bio moguć ravnopravan
dijalog neravnopravnih? Za svog
života sa vlasnicima društvene
moći neće nikad popiti ni kafu.
Videće ih samo u ograđenim i
telesnom stražom čuvanim VIP
ložama. I zavideće im. Neće
poželeti da menja sistem, jer
je slab za takav naum, već će
samozatajno želeti da se, kakvim
čudom, i on nađe u, makar, majušnoj
VIP ložici.
U ovakvom poretku stvari,
konformizam i koruptivna kultura
su glavni principi. Otuda više
nema sindikata. Redak je sindikalni
vođa i retka je sindikalna centrala
kojima na tezgi nije istaknuta
cena.
Otuda više nema ni levičarskih
političkih partija. Britanski
laburisti, francuski socijalisti,
nemački socijaldemokrati, srpski
deesovci i espeesovci... sve
je to jedan klub – pseudonova
levica, u stvari – desnica.
Otuda skoro da i nema kritičke
društvene nauke. Istraživački
metod je preobražen u istraživačke
kvantifikacijske tehnike, kojima
se postojeće opisuje, prebrojava,
sistematizuje, analizira...,
utvrđuje. Nauka utvrđuje trenutnu
istinu. Ali se, pritom, ne pita
šta je dobro i, što je još sumornije,
ne pita u koje će se svrhe koristiti
naučna istina. „Ako je nauci
dato takvo počasno mesto, šta
je sa moralom? Gde smestiti
dobro u odnosu na istinito?“19
Više se nikako ne pokazuje
kako se to postojeće može saznavati,
pa, onda, i menjati. Prebrojati,
sistematizovati i analizirati
još uvek ne znači objasniti,
a još manje razumeti (recimo
u veberovskom smislu). Može
se ovakvom stavu uputiti prigovor
da insistiranje na objašnjenju
i razumevanju lako može biti
insistiranje na ideologičnosti.
Prigovor, dakako, ne mora biti
besmislen. Čak, može, u mnogim
slučajevima, biti itekako smislen.
Da li je empirijski postupak
dovoljno bezbedna brana ideologizaciji?
Sam po sebi ne. Dobro su evidentirani
slučajevi manipulacije kvantifikacijskim
postupcima: od samog izbora
istraživačkog predmeta, njegovog
dimenzionisanja, preko upotrebe
i kombinacije istraživačkih
instrumenata, pa do eksplikativne
ravni. U krajnjoj instanci ova
dilema pada na tle naučnog,
naučničkog i istraživačkog morala.
Utoliko je zato smislen zahtev
da se društvene pojave ne posmatraju
samo kao stvari. Ova dilema
je dobro iskazana u debati o
književnosti kao predmetu sociologije
književnosti. A nama može poslužiti
u ilustrativne svrhe. Peter
Cima (Peter V. Zima), imajući
ovu dilemu na umu, kaže: „Ova
okolnost navela je empirijsku
sociologiju književnosti i neke
semiotički orijentisane teorije
komunikacije na to da pitanje
o istorijskom smislu dela proteraju
u oblast besmislenog i da istraživački
interes ograniče na tekstu spoljne
činioce, kao što su čitalac,
pisac ili izdavaštvo. Time ovakva
sociologija odustaje
od stvaranja teorije književnog
fenomena, teorije književnog
stila i negira sebe
samu kao sociologiju književnosti.
Time što iz područja svog istraživanja
isključuje semiotičku praksu
‚écriture‘
ona brani – mada implicitno
– jednu autonomnu estetiku,
u kojoj se umetnost i društvo
ukazuju kao jedna drugoj tuđe
sfere.“20
Ako se tako gleda na umetnost
kao predmet istraživanja, na
nju se gleda tako da umetnost
nestaje iz vida (tačnije, iz
vida nestaje predmet istraživačkog
interesa) a ostaje istraživački
model, konstrukt, objašnjava
Arnold Hauzer (Arnold Hauser):
„Tim je sumnjama i otporima
umjetnost sumarno osuđivana
i zanemarena je veza njezine
društvene ili moralne uloge
s kvalitativnom vrijednošću
njezinih pojedinih tvorevina.
Ona se već unaprijed činila
sumnjiva i opaka, a kako je
izgledalo da ne postoji veza
između estetske vrijednosti
i praktičkog učinka nije se
mislilo na to da umjetnost može
djelovati kao to opasniji otrov
što su njena sredstva više umjetnička,
zanosna i razoružavajuća, a
niti se mislilo na mogućnost
da se s porastom estetskih vrijednosti
mogao smanjiti ili spriječiti
njezin učinak moralnog izopačenja.“21
Od Hauzerove smrti 1978.
godine pa naovamo, dešavaju
se procesi na čije je opasno
dejstvo on upozoravao. Ni umetnost,
a ni nauka se više ne usuđuju
da budu „sumnjive i opake“ delatnosti.
Sada umetnost i nauka stvaraju
tržišne proizvode – uredno složene
na zidovima galerija, u pozorišnim
programima, na policama knjižara...
pedantno marketinški umivene
i očešljane – da čekaju kupce.
Društvena nauka više ništa
ne pronalazi. Patentni zavodi
i zakoni o zaštiti intelektualne
svojine postoje mimo društvenih
nauka. Da li je neko zaštitio
sopstveno autorstvo na novu teoremu,
paradigmu ili otkriće u društvenim
naukama? Ne. Ali zato sve konvencije
o autorskim pravima (od Bernske
konvencije iz 1886) štite na hiljade
prava na zupčanike, industrijske
sklopove i industrijski dizajn,
prava na marke sapuna i deterdženata,
štite prava na lake note šlagera,
štite oblik i liniju silikonima
armiranih poprsja i pozadina filmskih
starleta, pevačica i manekenki...
A do kvantifikacijski izraženih
„rezultata“ ponajčešće se dolazi
pomoću anketnog ispitivanja za
koje Džin Stecel (Jean Stoetzel)
kaže da je sumnjivog karaktera
jer je određeno predrasudama
ispitanika koji izbegavaju da
se posluže znanjem iz sopstvenog
iskustva iz bojazni da se njihov
odgovor, možebiti, neće dopasti
anketaru ili da će biti suprotstavljen
opšteprihvaćenom javnomnjenjskom
stavu. Stecel jednostavno kaže:
„uopšte uzevši, izgleda da su
stavovi diktirani predrasudama
ili uticaju sredine, retko ličnim
iskustvima.“22
Ovde stupa na delo, po mišljenju
Ivane Spasić, interpretativna
sociologija. U društvu, prema
predstavnicima ove škole mišljenja,
ne postoje „unapred formirani
fenomeni“ koje samo treba otkriti.
Konačno, odavno je napuštena pretpostavka
ranih društvenih mislilaca da
je moguće otkrivati zakone koji
vladaju u društvu, po analogiji
sa tzv. zakonitostima koje vladaju
u prirodi. To nije moguće činiti
jer u društvu ne postoje, niti
vladaju zakoni poput inih za koje
se pretpostavlja da vladaju u
prirodi. Naglašavam da se i u
modernim naukama koje izučavaju
fenomene prirode više ne barata
s pretpostavkama o večno važećim
zakonitostima u prirodnom događanju.
„Činjenica da spolja istovetno
ponašanje nema uvek isto značenje
za aktere, recimo, predstavljaju
za njih (interpretativne sociologe
– dodavanje moje) elementaran
podatak sociologije. Pozitivističke
zahteve za strogošću zastupnici
interpretativne sociologije su
proglasili neprikladnim u društvenim
naukama; njima je bilo važnije
zahvatiti akterov unutrašnji doživljaj
situacije i vlastitog delanja.
S tim impulsom počinje da se razvija
kvalitativna metodologija, koja
nastoji istovremeno da uvaži i
kvantitet društvene pojave, ali
i njen neujednačeni, promenljivi,
unutrašnji kvalitet.“23
Sa druge strane, ne radi se samo
o uočavanju činjenice „unutrašnjeg
kvaliteta“. Pozitivist često gubi
iz vida širi kontekst u kome postoji
posmatrana pojava, niti ga posebno
interesuje šta je toj pojavi prethodilo.
Zašto je to tako? Jakob Bronovski
(Jacob Bronowski) kaže da u našim
naučnim pojmovima nema stalnosti.
„Zašto su ona (naša tumačenja
– dodavanje moje) provizorna?
Zato što je dio svijeta koji možemo
sagledati i analizirati... uvijek
konačan. Uvijek moramo reći da
ostatak svijeta ne utječe na taj
dio, a to nikada nije istina.
Mi privremeno izmišljamo nešto
što će pokriti onaj dio svijeta
koji nam je trenutno nedostupan.“24
u
Takav je kontekst u kome se
dešava srpska „tranzicija“ u prvobitnu
akumulaciju kapitala. Struktura
ovdašnjeg kapitala je pljačkaška
i ratnoprofiterska, kao i struktura
kapitala stečenog u uslovima bilo
koje prvobitne akumulacije. Zato
taj kapital, u neregulisanim odnosima,
odbacuje zamašne viškove vrednosti.
Država
kao transmisija bogatih slojeva
Zato su država i političke
partije samo transmisija novobogataških
slojeva. Zato nema radnog
zakonodavstva koje će štititi
radnika. Gustav le Bon
(Gustave Le Bon)
je zaista pisao i u interesu
današnjih poslodavaca. „Danas
postaju zahtjevi gomila sve
više određeni i idu izravno
za tim, da stubokom prevrnu
sadašnje društvo i da ga privedu
onom primitivnom komunizmu,
koji je vladao kod svih ljudskih
skupina prije svitanja civilizacije.
Ograničenje radnih satova,
izvlaštenje rudnika, željeznica,
tvornica i zemljišta; jednaka
razdioba svih produkata, eliminacija
svih viših klasa u probit
pučkih klasa itd. Ovo su eto
njihovi zahtjevi.“25
Zakon o radu, „štiteći“
radnika, podrazumeva neprikosnoveno
pravo poslodavca na, još malo
pa, neograničenu eksploataciju.
Da je drugačije, ne bi hiljade
ljudi radilo za stotinak evra,
bez određenog radnog vremena,
bez socijalnog i zdravstvenog
osiguranja, bez prava da rađaju
decu dok im to poslodavac
ne odobri… Uz to,
mnogi sindikalni vođi su pohitali
da zaborave stare, mukom,
znojem i krvlju, izborene
i branjene tekovine o garantovanoj
minimalnoj nadnici, o socijalnoj
sigurnosti, o solidarnosti,
o tri osmice... Ali zato Socijalistička
internacionala, u klimatizovanim,
luksuznim salama uredno konferiše
uz prisustvo naših deesesovaca
i espeesovaca. Uz livrejisanu
služinčad.
Čime danas levica može
da se bavi, uz dopuštenje
mogula kapitalizma? Svime
što bitno ne ugrožava kapital
odnos. Levica se, s razlogom,
bavi problemom marginalizovanih
društvenih grupa, problemima
manjina, ekologijom, ljudskim
pravima... Ali, ni jedna od
tih njenih aktivnosti ne može,
niti sme da ugrozi kapitalizam
kao takav. Otužno, levica
sama postavlja granice svom
angažmanu. Glad i siromaštvo,
ratovi i kriminal, diskriminacija
i rasizam... samo su epifenomeni
logike profita, čije postojanje
bezuslovno priznaje današnja
levica.
Levica može da konstituiše
socijalistički projekt kao
alternativu rastućoj krizi
kapitalizma. Naravno, ne radi
se o revolucionarnom udaru,
već o legitimisanju socijalističkog
projekta kao jedne od vrednosti
u pluralnom vrednosnom sistemu. Dakle, ne radi se o tome
da se na socijalizam isključivo
gleda kao na državno-politički
sistem. Radi se o tome da
se na socijalizam gleda kao
na skup društvenih vrednosti,
gde će jednu od važnih dimenzija
predstavljati solidarnost.
Ovo, svakako, zvuči kao isprazna
utopija. No, sa druge strane,
stoji neoboriva istorijska
činjenica: sve ljudsko stvaralaštvo
je, uz izuzetke, rezultat
solidarnosti. Ovo može biti
adut levice. Kako ga je moguće
operacionalizovati u društveno-vrednosnom
i društveno-delatnom smislu,
biće vidljivo već u relativno
skoroj budućnosti.
Budući da se kapitalizam olako
odrekao atributa države blagostanja,
za uzvrat je dobio permanentno
stanje krize koje dobija dramatične
forme u masovnim nemirima,
u kojima su glavni akteri
mladi ljudi. U nasilnim neredima
u Evropskoj Uniji protesti
nisu rezultat prethodno artikulisanih
zahteva. Ovde se često radi
o ogoljenom, do krajnje granice,
brutalnom nasilju kada se
ništa ne traži i ništa ne
daje. Očigledno je da jaz
između bogatih i siromašnih
nekontrolisano brzo raste.
Taj jaz podrazumeva kardinalne
razlike u uslovima života
i životnim šansama. Od obrazovanja,
zapošljavanja do socijalne
i zdravstvene zaštite. Iako
u Velikoj Britaniji postoji
dobro organizovan sistem socijalnog
staranja, od obezbeđenja socijalnih
stanova do socijalne pomoći,
erupcija nezadovoljstva je
rezultat isključenosti iz
društvenih tokova. U uslovima
presečenih životnih perspektiva,
strah i beznađe najjače osećaju
mladi. Otuda brutalnost, pljačka,
slepo nasilje nad onima koji
su na dohvat ruke. Najbogatiji
su, zasad, sklonjeni. Zato
nema ideologije, nema zahteva
– samo gnev. Policija i pravosudni
sistem će pacifikovati nerede,
ali ove ustanove neće dokinuti
duboko nezadovoljstvo, koje,
kao vulkanska magma, vri u
nevidljivim temeljima društva.
U emisiji, povodom skorašnjih
nemira u Britaniji, Britanija
u plamenu: Ulične bitke za
Britaniju, nasilje, ili socijalni
bes?, u okviru tematskog
TV serijala o društvenim pitanjima
pod nazivom Oko,
emitovane 10. 8. 2011. godine,
učesnica Ivana Miloradović,
spoljnopolitička urednica
RTS-a, navodi izjave dvojice
učesnika u neredima. Jedan
kaže: „Policija te hapsi zbog
gluposti i ovo je način da
im vratimo. Danas nam ništa
ne mogu. Ovo je kao da
smo proglasili slobodu za
sve (kurziv – moj). Možemo
da radimo šta god hoćemo.“
A, drugi, 14-to godišnji učesnik
u nemirima iznenađujuće racionalno
i sa dozom analitičnosti u
svom iskazu, kaže: „Bankari
su opljačkali državu i niko
nije išao u zatvor (kurziv
– moj). A onda su političari
krali dnevnice pa niko nije
išao u zatvor. A onda su mediji
prisluškivali građane, prisluškivali
roditelje dece koja su ubijena
da bi detalje, tu se, naravno,
govori o Murdochu i njegovim
News of the World i celoj
toj aferi koja je potresala
Britaniju do pre koji dan
i, u stvari, i dalje je potresa,
znači i mediji su nas izdali,
i novinari su nas izdali,
i policija nas je izdala jer
je novinarima za pare davala
informacije za tabloide, pa
ja pljačkam jer mi se može,
kao što se može i svima...
kada bi se sabrali troškovi
onoga što smo mi opljačkali
i onoga što su oni opljačkali
– šta mislite ko je opljačkao
više (kurziv – moj)?“
Naravno, dete-nasilnik nije
čitalo Torstena Veblena (Thorstein
Veblen), ali njegov stav kao
da prati sledeću misao ovog
klasika društvene nauke: „Život
i životni obrazac dokoličarske
klase treba da potpomažu očuvanje
varvarskog temperamenta, uglavnom
onaj kvazimiroljubive varijante
ili varijante srednje klase,
ali u izvesnoj meri i pljačkaške
varijante. Prema tome,...
treba da bude moguće da se
jasno prati razlika u temperamentu
između društvenih klasa. Aristokratske
vrline srednje klase
– to jest destruktivne i novčane
karakteristike – treba da
se nalaze uglavnom među višim
klasama, a radne vrline –
to jest miroljubive karakteristike
– uglavnom među klasama koje
se bave mehaničkom proizvodnjom.“26
Očigledno, pripadnici depriviranih
slojeva, lumpenproletarijata,
s vremena na vreme, ne pristaju
na nepisani kanon da moraju
da neguju „miroljubive karakteristike“
i to nepristajanje izražavaju
na brutalan način, razarajući
i pljačkajući sve što im je
na dohvat ruke. Ivana Miloradović
razložno komentariše ovo stanje
nereda u Engleskoj stavom:
„Kada (učesnici u neredima
– dodavanje moje) uporede
svoju socijalnu pomoć i dobit
bankara u Sitiju to je zaista
astronomska razlika“27
U intervjuu za BBC 9. 8. 2011.
godine, pisac i TV voditelj
iz Londona Darkus Hau (Darcus
Howe), na iznenađenje
voditeljke i velikog dela
javnosti nije osudio učesnike
u nemirima. Zbog njegove izjave
poznata TV stanica je uputuila
izvinjenje javnosti. Šta kaže
Darkus Hau? „To je ustanak
generacije siromašnih... Da,
pljačke je bilo, ali to je
sporedna stvar na koju se
smišljeno fokusira pažnja,
čime se umanjuje mogućnost
šireg razumevanja onoga što
se stvarno dešava. Naši politički
lideri nemaju pojma, naša
policija nema pojma ni o čemu.
Mladi crnci i belci pokušavaju
da kažu šta se dešava, ali
ih ne slušamo.“28
U jednoj od prvih reakcija
povodom nereda u Engleskoj,
Metju Gudvin (Matthew Goodwin),
profesor političkih nauka
na Univerzitetu u Notingemu,
tvrdi da postoji „fundamentalna
nepovezanost određenog dela
mladih u Britaniji i delova
političkog establišmenta.
Tvrdnje da nemiri nisu u vezi
sa smanjenjem potrošnje ili
ekonomijom nisu tačne. Kada
bi to bilo tačno onda bi to
značilo da imamo na stotine
poludelih mladih, koji se
ponašaju iracionalno. Ja ne
mislim da je to slučaj.“29
Koji
su zadaci levice danas?
Ova i još teža pitanja
stoje pred zbunjenom i ošamućenom
novom levicom.30
Ono što levica mora da
učini u narednim decenijama
je da počne sa ozbiljnim proučavanjem
i razumevanjem prirode modernog
kapitalizma. Nikako se ne
treba nadati povratku mesije-Marksa
(Karl Marx). On se ne može
vratiti jer nije ni bio mesija,
bio je istraživač. Nikako
se ne treba nadati rođenju
neke nove ideologizovane revolucionarne
„radničke klase za sebe“.
Čak i ako se pojavi, revolucionarna
klasa i njena revolucija će,
vrlo verovatno, biti, to je Lav Trocki (??? ?????????
??????e?? ??o????) napisao
još tridesetih godina prošlog
veka, „izdana i izobličena“31.
Aljoša Mimica nas podseća
na Serža Malea (Serge Mallet):
„Protiveći
se, naime, ideološkom postuliranju
radničke klase u smislu devetnaestovekovnog
proletarijata, Mallet je našao
da je u uslovima njene današnje
raslojenosti jedini dovoljan
i nužan kriterijum onaj po
kojem se u nju uključuju sve
kategorije najamnih radnika
što ‚vrše produktivnu ulogu
a isključene su iz vlasništva
ili upravljanja sredstvima
za proizvodnju‘.“32
Dakle, piše dalje Mimica,
„jezgro ove nove radničke
klase čine tehničari i visokokvalifikovani
radnici, službenici i istraživači
u biroima i razvojnim službama,
pogonski inženjeri itd. –
dakle, sve one društvenoprofesionalne
grupe koje konvencionalna
sociologija, naročito američka,
svrstava u novu srednju klasu.“33
u
Rečeno važi za one zemlje
u kojima, kakva-takva, levica
postoji. U Srbiji nema levice.
Partija koja se samonaziva
socijalističkom već par decenija
praktikuje politiku i ideologiju
ekstremne naci-šovinističke,
klerikalne desnice. Proizvodila
je i podržavala nacionalizam
i šovinizam; počinjala i gubila
balkanske imperijalne ratove;
tamo gde su bili neki njeni
članovi i podržavaoci njene
politike počinjeni su najteži
ratni zločini posle drugog
svetskog rata; u vreme njene
vladavine u Srbiji je, iz
političko-mafijaških razloga,
ubijeno više stotina ljudi;
stvorila je i negovala novobogataški
kapitalistički pljaškaški
sloj; dirigovanom galopirajućom
inflacijom temeljno je opljačkala
stanovništvo Srbije; falsifikovala
rezultate izbora; proizvela
skoro najvišu stopu nezaposlenosti
u Evropi; građanke i građani
Srbije su i danas sanitarnim
kordonom, kao kužni, odvojeni
od Evrope i dobrog dela sveta,
kao nikada do sada u svojoj
istoriji; zdušno je motivisala
agresiju zemalja – pripadnica
zapadne vojne alijanse, na
sopstvenu zemlju; nijedna
ustanova ne broji koliko je
mladog i obrazovanog sveta,
glavom bez obzira, pobeglo
iz espeesovske Srbije; kriminal,
korupcija, nasilje i ubistva
su postali uobičajena folklorna
zabava u vreme espeesovske
vladavine – te „aktivnosti“
se upražnjavaju do dan-danas
pod (do juče) zajedničkom
vlašću druge „levičarske“
i druge „desničarske“ partije,
pod vlašću Demokratske stranke
i Demokratske stranke Srbije
– tih pedantnih i doslednih
sukcesora espeesovske politike... Da li iko može da
opovrgne ove tekovine Socijalističke
partije Srbije i partija koje
su njene parapolitičke tvorevine?
Da li iko može da tvrdi da
je ta partija, partija levice?
u
Ideolozi kapitalizma su, zauzevši
dominantne pozicije u javnoj
sferi, uklonili iz vida činjenicu
da je moguć i drugačiji socijalizam.
To su mogli da učine utoliko
lakše jer se ispostavilo da
je „razlika između ustrojstva
bivšeg SSSR-a i ustrojstva
današnjih zapadnih država
(posebno u kontinentalnoj
Evropi) – (je) čisto formalne
prirode. U bivšem SSSR-u sve
je bilo pod kontrolom državnog
politbiroa, a u današnjim
zapadnim državama ulogu politbiroa
su preuzeli kontrolori centralnih
banaka i bankarskog sistema,
a sve uz logističku podršku
formalnih državnih vlasti.“34
Odlike
kapitalizma u nastajanju-
pljačke i ratovi
No, budući da kapitalizam,
naročito onaj u nastajanju,
i naročito u onim zemljama
u kojima ne postoji iskustvo
demokratije, počiva na pukom
zgrtanju bogatstva, pristupilo
se najbržem, „najefikasnijem“
sredstvu akumulacije kapitala
– pljački i ratu. Budimo precizniji.
Često ni relativno razvijene
demokratske ustanove ne predstavljaju
branu pred zgrtačkim sklonostima
bogatih slojeva. Utoliko je
pljačka „efikasnija“ tamo
gde tih ustanova nema ili
ih ima u vidu „fasadne demokratije“.
Pljačka.
Prvo je država nacionalizovala,
prisvojila, podržavila (bez
nadoknade) društvenu svojinu,
kao „svačiju i ničiju“ svojinu,
ne obeštetivši stvarne vlasnike,
koji su decenijama svojim
ulaganjima stvarali društveno
bogatstvo. Potom je, po pravilu,
ispod tržišne cene, tu svojinu
prodala/ poklonila novobogataškoj
klasi. Taj proces je nazvan
tranzicijom. Međutim, takva
tranzicija je odvela ekonomije
mnogih zemalja u propadanje,
umesto u napredovanje. Zato
je ideja o privatizaciji u
tranziciji obmana, tvrdi Branko
Horvat, jer je i samoupravno
preduzeće privatno, a ne državno.
Ako je tako, onda je tranzicija
proces „pretvaranja“ privatne
svojine u privatnu svojinu.
Tačnije, radi se o zameni
jednih vlasnikâ drugim vlasnicima.
Kao što je već rečeno, država
je nacionalizacijom, podržavljenjem
već privatne (društvene) svojine,
bez tržišnog pristanka njenih
vlasnika, u stvari, opljačkala
prave vlasnike. Bez i jedne
pare nadoknade prevela je
društvenu svojinu u državnu
svojinu. U suštini, nema bitne
razlike između privatne i
državne svojine – titulari
(privatnik ili država) isključuju
sve ostale iz vlasništva nad
određenim dobrom. Nedoumica
o tome da privatno vlasništvo
ne može biti istovremeno društveno
proizilazi iz pravnog pitanja
o titularu svojine, što je
tekovina rimskog prava i predstavlja
primitivnu predstavu o vlasništvu.
Ovo pitanje Horvat detaljno
razmatra u obimnoj studiji
Politička ekonomija socijalizma.
U oba slučaja (privatno i
državno vlasništvo) se radi
o isključenju svih
drugih iz kontrole nad svojinom.
Sa druge strane, socijalizam,
shvaćen
kao samoupravno društvo, ne
podrazumeva određenu izdvojenu
grupaciju vlasnika jer je
„svatko jednako vlasnik...
Posebna značajka rimsko-buržoaskog
pojma vlasništva – isključivanje
ostalih – nije primjenjiva.
...Svi imaju jednak pristup
sredstvima za proizvodnju
koja su društveno vlasništvo.
Posljedica toga je da vlasništvo
ne daje nikakve posebne povlastice
(kurziv – moj).“35
Konačno, svojstvo privatne
svojine u čistom vidu je davno
dovedeno u pitanje, jer, praksa
i teorija ekonomije pokazuju
da faktičko vlasništvo imaju
oni koji kontrolišu poslovanje,
a ne vlasnici koji nominalno
poseduju kapital. Jer, vlasnici
akcijâ su obični rentijeri.36
Svojina predstavlja sumu prava
i obaveza. To, dalje,
znači da pravo nad svojinom
ne podrazumeva „apsolutno“
(društveno nekontrolisano)
pravo raspolaganja. Pravo
raspolaganja svojinom ne može
se protezati izvan prostora
konkretnog normativnog poretka
u kome se ostvaruje pravo
na privatnu svojinu.
Dakle, postoji sistem ograničenja
u odnosu na raspolaganje privatnom
svojinom. Tačnije, privatna
svojina nije isto što i lična
svojina. Sa stanovišta normativnog
sistema, uzmimo za primer
jednu krajnju soluciju, vlasnik
može da uništi ličnu svojinu
(ako time nikoga i ništa ne
ugrožava), ali, ni u kom slučaju
nema pravo da uništava svoju
privatnu svojinu. Dakle, kada
govori o društvenom vlasništvu
kao o vidu privatnog vlasništva,
Horvat podrazumeva sledeće:
„Jednakost proizvođača znači
jednaki pristup proizvodnom
kapitalu društva. Prema tome,
proizvodni
kapital mora biti vlasništvo
društva, ne države. Iz društvenog
vlasništva proizlaze dvije
osnovne posljedice. U svakoj
skupini ljudi, čiji je rad
organiziran radi stjecanja
sredstava za život, svaki
individualni proizvođač ima
isto pravo sudjelovanja u
odlučivanju kao i svaki drugi.
To znači samoupravljanje.“37
Ukratko – šta je konsekvenca
ovog procesa „povratka“ ka
kapitalizmu? „Preduzetnička
klasa je nova, još bez identiteta
i jasne socijalne pozicije,
ali duboko integrisana sa
političkom elitom. Njeno poreklo:
biša nomenklatura, ratni profiteri,
rentijeri na bazi državnih
funkcija i ilegalna trgovina
(cigarete, droga). Takvo poreklo
delom objašnjava i funkcionisanje
institucija u kojima se odražavaju
politička patronaža, klijentelizam,
nepotizam i neinstitucionalno
lobiranje. Zato nam se nameće
hipoteza da su naše elite
više rivali (‚lovci na plen‘)
nego ideološko-programske
alternative za vođenje društva
i njegovo usmeravanje.“38
Konačno, ovo razmatranje pitanja
svojine ne znači da se ozbiljno
može misliti o modelima restauracije
„samoupravnog“ ili nekog od
„realnih“ „socijalizama“.
Ukoliko bi se razmišljalo
o restaurativnim procesima
to znači da bi bio prihvaćen
model komandne privrede, a
u kulturi bi, verovatno, bio
prihvaćen, kao obavezujući,
model birokratskog optimizma.
Ima istine u kolokvijalnoj
tvrdnji: „Da je socijalizam
(takav kakav je bio) bio valjan
on bi opstao“. Ali, razmatranje
pitanja svojine je opravdano
kada se postavi pitanje: Otkuda
to da novobogataši poseduju
svojinu, koja je bila društvena,
ne kupivši je od nominalnih
vlasnika (već od države koja
im u bescenje prodaje nacionalizovanu
[u izvesnom smislu eksproprisanu]
društvenu svojinu), a da,
pritom, nominalni vlasnici
budu razvlašćeni bez svoje
volje? Naravno, radilo se
o nominalnim vlasnicima, koji
su u prethodnom poretku uživali
kakvu-takvu socijalnu sigurnost.
I koji su upravljali, doduše,
malim delom ostvarene dobiti.
Ali, upravljali su. Većina
tih ljudi nije bila spremna
(a ni sposobna) da prihvati
velike rizike koje je sobom
donela tranzicija. Njihov
socijalni položaj je određivala
država, tj. dominantna politička
struktura, a ne njihova sposobnost
za učešće u tržišnom nadmetanju.
Upravo je ta činjenica trebalo
da bude jak razlog da država,
kao glavni agens promene,
preuzme odgovornost za socijalni
položaj velikih masâ ljudi
(i njihovih porodica), nespremnih
i nesposobnih za promene.
I da ih, sistemom državnih
programa, pripremi za nastupajuće
okolnosti. Mladen Lazić je
u jednom tekstu, u početnom
periodu trazicije, ponudio
nacrt modela prelaska iz jednog
u drugo stanje. U prvoj fazi
parlament treba da donese
zakon „po kojem sva srednja
i velika preduzeća (uključujući
banke, osiguravajuća društva
i tsl., ali sa izuzetkom infrastrukture
itd. koja ostaje u državnom
vlasništvu) postaju kvazi-vlasništvo
direktora na rok od (npr.)
5 godina. Takvog („opunomoćenog“)
direktora biraju... svi zaposleni.“
Druga faza predstavlja „period
‚čišćenja‘ u navedenih pet
godina. Uspešne firme (i uspešni
menadžeri) opstaju, nesposobni
za tržišnu utakmicu nestaju.
Država stvara legalne i institucionalne
pretpostavke za tržišno funkcionisanje...
stimuliše osnivanje (privatnih)
malih firmi, te ulazi u značajne
javne radove u infrastrukturi...,
radi apsorpcije
nezaposlenog stanovništva.
Stabilizuju se nezavisni sindikati
itd.“ Na kraju u trećoj fazi
„stupa na snagu zakon o ‚privatizaciji‘.
uspešna preduzeća (npr. ona
koja su u zadnje tri godine
bar dva puta ostvarila godišnji
prihod veći od 5%) postaju
deonička na sledećim osnovama:
menadžer postaje vlasnik (npr.)
8% deonica, svim ostalim zaposlenim
deli se (npr.) 25%, penzijskom
fondu firme... (npr.) 30%
(za sve te deonice mogućnost
slobodne tržišne prodaje nastupa
za npr. 2 godine), a na tržištu
se prodaju deonice u visini
od (npr.) 30% vrednosti firme...“39
Da li je namesto pljačke u
toku društvene transformacije
(tranzicije) bio moguć drugačiji
put? Iz prethodnog primera
(Lazić) se vidi da je bilo
uputno traganje za racionalnim
i izvodivim modelima. U nekim
„postkomunističkim“ zemljama
obavljena je tzv. vaučerska
privatizacija, tj. podela
akcija svim građanima. U nekim
zemljama je dala dobre rezultate
(Češka, Slovačka), u nekim
ne (Rusija). (Da li su različiti
rezultati uslovljeni, između
ostalog, i različitim kulturnim
nasleđem? Ovo je značajno
pitanje, te ga, sada, samo
stavljam na dnevni red, kao
poticaj mogućoj
raspravi o uzajamnosti kulture
i ekonomskog privređivanja
u Srbiji.) U našem slučaju
se pribeglo drugom načinu
– prodaji. Uz providno obrazloženje
prema kome vaučerska privatizacija
nije rentabilna „jer su preduzeća
nerentabilna i ne bi preuzimanjem
od strane akcionara mogla
da opstanu na tržištu…“40
Prenebregnut je – sada je
očigledno, s namerom – čitav
niz mogućnosti iz kojih bi
sledile pozitivne posledice
po zaposlene. „Svojinska prava
i kod privatne i kod kolektivne
svojine mogu se pravno formalizovati
i proširiti deoničarskim,
akcijskim metodama organizacije
privrednih institucija (preduzeća,
korporacija, holding kompanija)…
Akcije su… veoma doprinele
takozvanom ‚podruštvljavanju‘
kapitala, kapitalista funkcionera
sa svojinom i kapitalista
gole sopstvenike prava na
dividendu i pretvaranju inokosnih
privatnih vlasnika u ‚društvene‘
vlasnike, povećanju broja
subjekata vlasništva na sve
brojnije sopstvenike.“41
U Nišu, gde živim, nekada
je u industriji bilo zaposleno
više desetina hiljada ljudi,
a posle prodaje društvenih
preduzeća u Nišu radi jedva
pet hiljada ljudi. Čovek ne
mora da bude ekonomski stručnjak
pa da primeti, da je, primera
radi, u Fabrici duvana u Nišu,
pre početka tranzicije radilo
oko dve i po hiljade radnika,
a da sada radi oko pet stotina
radnika. Dve i po hiljade
radnika je učestvovalo vrlo
uspešno u tržišnoj utakmici.
Sebi su zarađivali vrlo solidne
plate. Ovo preduzeće se nije
finansiralo budžetskim novcem,
već je, ne samo uplaćivalo
poreze državi, nego je i pomagalo
druga preduzeća u Jugoslaviji,
gradilo ili ulagalo u objekte
društvenog standarda (školstvo,
zdravstvo, kultura…), finansiralo
obnovu i gradnju verskih objekata,
pomagalo kulturne stvaraoce
i ustanove kulture, stipendiralo
učenike i studente... Dakle,
bilo je rentabilno i ostvarivalo
je značajne ekonomske viškove.
Međutim, posle privatizacije,
menadžment zaključuje da u
Fabrici ima oko dve hiljade
„tržišno“ prekobrojnih radnika.
S obzirom na činjenicu da,
i posle otpuštanja radnika,
Fabrika duvana i dalje uspešno
posluje, da ne gubi tržište,
već posluje i na novim tržištima,
tvrdoglavo se nameće pitanje:
u čiji džep se sliva novac
u iznosu od 2.000 solidnih
plata? I to svakog meseca.
Ovakva sudbina je zadesila
mnoga uspešna socijalistička
preduzeća. Toliko o uspešnosti
modela prodaje preduzeća.
Zarad tzv. tržišne efikasnosti
svakodnevno raste broj nezaposlenih.
Sve manji broj zaposlenih,
u stalnom strahu od gubitka
radnog mesta, pristaje da
radi u uslovima besomučne
eksploatacije – prima mizernu
nadnicu, pristaje na neplaćeni
prekovremeni rad, radi u nehumanim
radnim uslovima, često bez
socijalnog i zdravstvenog
osiguranja, a i kada radi,
najčešće radi na određeno
vreme ili na privremenim poslovima,
žene na radnom mestu su često
žrtve seksualnih ucena od
strane nadređenih, sindikalno
organizovanje je u mnogim
preduzećima zabranjeno… Uposlenik,
u ovakvim uslovima, unapred
pristaje da bude potplaćen.
U ovome počiva značajna i
velika šansa za delovanje
društvenih i političkih asocijacija
zaposlenih – sindikata i levih
političkih partija.
Rat.
Rat je tradicionalni (verovatno
najstariji) oblik pljačke.
Kada se razgrnu ideološki,
propagandni, doktrinarni…
velovi, kojima je obavijen
svaki rat, ukaže se ogoljena
stvarnost – rat je zločin
i pljačka. Rat je način uspostave
dominacije, pljačke radi.
Ratovi se obrazlažu nužnošću
„ispravljanja nepravdi“, „oslobađanjem
sopstvenih“ teritorija, „plemenitošću
osvete“ koju ima da vrši „ostatak
zaklanog naroda“, odbranom
od agresije, pomaganjem saveznicima…
Iza fanfara, koračnica, medalja,
spomenika, himni, zastava,
grbova, livrejisanih
gardi… u senci puze kolone
ratnih liferanata i profitera,
pljačkaša, političkih hohštaplera,
propagandista, „patriotizmom“
nadahnutih „umetnika“ i „učenjaka“…
– ratnih dobitnika. U senci
puze i kolone obogaljenih,
unesrećenih, orobljenih, sebi
i svojoj muci prepuštenih…
– ratnih gubitnika. I, to
je konačna konsekvenca.42
Od rata se ne može pobeći,
ni onda kada ratno ubijanje
prestane. Rat ostavlja dugotrajne,
ne samo traume, već i naslage
mržnje i nerazmevanja među
dojučerašnjim sukobljenim
stranama iako je, i jednima
i drugima, u konačnom zbiru,
isto. Bili krvnici ili žrtve,
„svi su pokrenuti iz svojih
temelja, ali niko ne može
iz svoje kože.“43
Žrtva zauvek biva žrtvom i
krvnik zauvek biva krvnikom.
To je neka pravda?
Ili, kako oporo kaže Bertolt
Breht (Bertolt Brecht): „Kad
slušaš glavešine, ispada da
oni rat vode samo iz straha
božjega i samo za ono što
je lepo i dobro. A kad malo
bolje pogledaš, nisu oni baš
glupavi, ratuju oni radi ćara.
Da nije tako, ne bi u tome
učestvovali i mali ljudi kao
što sam ja.“44
Brehtu uz bok stoji Jovan
Sterija Popović kada daje
sliku uvreženog razumevanja
patriotizma u Srbiji: „Dokle
se god budemo samo hvalili,
slabosti i pogreške prikrivali,
u povesnici učili koliko je
ko od predaka naših junačkih
glava odrubio, a ne i gdi
je s puta sišao; donde ćemo
hramati i ni za dlaku nećemo
biti bolji; jer prostaci i
mladi ljudi koji se tako zapajaju,
i ne misle da može biti i
pogrešaka u nas... Što je
bilo luđe, preteranije, nesmislenije,
to je imalo više uvažatelja,
a glas umerenosti smatrao
se kao nenarodnost, kao protivnost
i izdajstvo... Otud nije čudo
što nevaljali i pokvareni...,
pod vidom rodoljubija svaku
priliku za svoju sebičnost
upotrebljavaju, i najbezumnije
sovete daju, ne mareći hoće
li se time svojoj opštini,
ili svome narodu kakva šteta
naneti.“45
Setiće se neki od ratnih gubitnika
kako je počelo. Počelo je
tako što ga je vladajuća nomenklatura,
kao frustriranog čoveka koji
je, zbog egzistencijalne nevolje
u kojoj se nalazi, zajedno
sa svojim sunarodnicima, izgubio
samopoštovanje, svrstala u
imaginarijum koji se zove
„nacionalni identitet“. Svrstavši
ga u taj „veličanstveni“ red,
režim mu štedro pomaže da
zaboravi sopstvenu stvarnost,
ispunjavajući mu život bajkovitom
skaskom o velikom nacionalnom
zadatku koji on (običan čovek)
zajedno sa režimom ima da
izvrši. „Kad moćnik ovlašćuje
onoga ko je učinjen nemoćnim
da nastupa nasilnički, onda
ovaj to čini sa osećanjem
da dela svojom voljom i svojom
snagom.“46
Socijalni očaj i radikalne
ideologije idu ruku pod ruku.
U takvim prilikama racionalno
rasuđivanje dobija drugorazredni
karakter – jer ne može da
„odgovori na pitanja koja
postavlja srce“. Ne može se
ni očekivati da „običan čovek“,
pod teretima sopstvene bede
i propagande, pojmi da je
„celokupna naša moderna kultura
izgrađena (je) na poimajućem
racionalnom mišljenju: bez
njega nema tehnike, ni organizacije
u privredi i politici, nema
nauke, ali nema, isto tako,
ni pesništva i umetnosti u
specifično modernom smislu
reči. ‚Racionalizacija‘, koju
je Maks Veber s pravom označio
kao osnovnu tendenciju moderne
kulture, jeste ravnanje života
po umu i umnoj svrhovitosti.“
47
Bez obzira na to, sudbina
malog čoveka postaje mitski
velika – izvan predela „umne
svrhovitosti“. On se identifikuje
sa mitološki prerađenim istorijskim
događajima, herojima iz „slavne
prošlosti“ kada se u bitkama
nije pitalo koliko košta život.
Sada, mali čovek i Miloš Obilić,
rame uz rame, biju junačku
odsudnu bitku. „Slamanjem
legalne racionalnosti i njenog
jasnog značenja za individualnu
sudbinu, ta sudbina postaje
neprozirna i time gubi svoju
specifičnu smislenost.“48
Ima, makar malo, istine u
jetkoj opasci koju izriče
Entoni Bardžis (Anthony Burgess):
„Sit i biološki namiren građanin,
sa nabijenim džepovima i širokim
izborom potrošnih dobara,
loš (je) podanik oligarhijske
države. Čovek koji se nažderao
mesa ne haje za oglodane kosti
političke doktrine. Fanatična
odanost vladajućoj partiji
lakše se stiče među materijalno
bangavima. Na kraju, odanost
i nekadanji patriotizam najlakše
se održavaju kada je neprijatelj
kobajagi pred vratima.“49
U toj kulturi patnja postaje
etički normativ. Nevolja je
premetnuta u sreću. „Srećne
ti rane, junače“. Kultura
je komemoracija.
Naša „stara“ levica je prihvatila
koncept „herojske“, „oslobodilačke“
kulture, stvarajući „narodnog
heroja“. Otuda i paktovi i
stapanja takve „levice“ i
nacionalizma. I ta levica
i taj nacionalizam su stvarali
kulturu osenčenu pretnjom
koju sobom nose „nacionalni
izdajnici“ i „unutrašnji neprijatelj“,
sa jedne strane, a sa druge
„spoljni neprijatelj“, predstavljen
ranije kao „svetski imperijalizam“,
a sada oličen u „svetskoj
zaveri neprijateljskog Zapada“,
a u blažem vidu, oličen u
globalizacijskim procesima
usmerenim ka „porobljavanju“
malih naroda i ka eksterminaciji
njihovih kultura. Opsadno
stanje je trajno stanje, stanje
trajnog dizanja odbrambenih
fortifikacija prema spolja.
Evo jednog primera iz istorije
ratne strategije. Pošto je
ideologija permanentnog opsadnog
stanja, oružja, krvi, ranâ,
„patriotske borbe za slobodu
zlatnu“... poodavno sastavni
deo naše politike i kulture
učiniću sada poređenje uz
svest o njegovoj izvesnoj
problematičnosti. Moćna Mažino
fortifikacija, građena prema
uzusima ratovanja koji su
važili u Prvom svetskom ratu
(prema principu „klasične“
vojne strategije), „odbranila“
je Francusku od najezde Hitlerovog
Vermahta u narednom svetskom
ratu taman kao da je sačinjena
od paučine. Takav „mažino“
karakter naše nauke, kulture
i politike je, između
ostalog, jedan od važnijih
uzroka njihove česte nekorespondentnosti
i nekomunikativnosti sa modernom
svetskom naučnom, kulturnom
i političkom situacijom. Ipak,
ovako ili onako, tekovine
modernog sveta probijaju paučinaste
odbrambene mreže. To stanje
pseudopatrijarhalnog i pseudopastoralnog
duha uočio je Miroslav Krleža
još u prvoj polovini minulog
stoleća. „Narodnost, to su
uspomene… to su žene, majke,
pjesme u djetinjstvu, krave,
paše, livade…, patrijarhalno
stanje na lirskoj mjesečini,
a nikako dosadni argumenti…
Ova lirika je zamaskirana
laž teške i ozbiljne životne
stvarnosti, koja se zove bijeda
(kurziv – moj)… To su popularna
izdanja bezbrojnih naših matica
i zadruga, koja počinju
da stižu u vitrine poluobrazovanih
u provincijama, i da tamo
bude velike iluzije o hrvatskim
i srpskim kraljevima…, o velikoj
i slavnoj, carskoj, makedonskoj,
bizantskoj, karolinškoj prošlosti,
to su čitanke, loše diletantske
pjesme koje svi znamo naizust
i koje su nas, osim Zmaj-Jovinih
pjesama, povele krivim putem
nacionalnih obmana, na srpskoj
i na hrvatskoj strani, u očiti
raskorak podjednako.“50
To isto, ali još bolje kaže
Gane Todorovski (???? ??????????),
onda kada govori o nacionalnom
romantizmu pa kaže da je nacionalni
romantizam faza u kojoj „u
ogledalu nacionalne sujete
svaki gest i potez, svako
kretanje i prisećanje, svaka
nedorečena misao dobijaju
grandiozno značenje, postaju
herojska poza, istorijski
čin. Ta crta je, u suštini,
utkana i u tradiciju narodnog
eposa: narod je uložio sva
nadanja u iskivanje fantastičnih
likova herojskih, jer u životu
takvih nije bilo, jer je stvarnost
osetila potrebu za njima.“51
Rat u Jugoslaviji je, dakle,
bio pokriće za pljačku na
svim nivoima unutar sopstvene
zajednice, kao i pokriće za
pljačku nad poraženim „neprijateljem“.
U jeku ratnih dejstava je
rađana nova vlasnička klasa,
koja se bogatila klasičnim
metodima ratnog profiterstva.
Agresivna nacionalistička
propaganda i mobilizacija
su obeshrabrile moguća javna
pitanja o galopirajućoj inflaciji;
naizgled stihijskoj, u stvari
smišljenoj privatizaciji,
kada su se preduzeća prodavala
budzašto „našim ljudima“;
o prevari u sistemu „piramidalne
štednje“; o platama koje su
jedva dopirale do desetak
nemačkih maraka... Ta nova
vlasnička klasa danas u svojim
rukama drži sve konce ekonomskog
života. Rezultat pljačkaške
tranzicije je tragično vidljiv
– srpska privreda je uništena.
Osim „unutrašnje“ pljačke,
rat je bio poligon za najsiroviji
vid pljačke na područjima
zahvaćenim ratnim dejstvima.
Paravojne formacije su, uz
ćutanje policijskih i vojnih
organa, pljačkale civilno
stanovništvo bez obzira na
etničku pripadnost. Rođena
je nova kategorija ratnih
zločinaca i pljačkaša – vikend
ratnici. Neki ljudi su vikendom
odlazili na ratište, pljačke
radi, kao da se radilo o dopunskom
radu.
U mnogim izveštajima se, kao
uzroci ratu, navode: (a) manipulacija
koju su sprovodile političke,
medijske i intelektualne „elite“
o tome da je zajednički život
sa drugima nemoguć i (b) nerazrešene
traume iz prošlosti.52
u
U javnom polju Srbije kulturna
politika nije formulisana
kao politika čiji je osnovni
cilj stvaranje društvenih
pretpostavki kreaciji novuma.
Nije, prema tome, okrenuta
ka tome da uređuje institucionalne
funkcije za pružanje podrške
stvaralačkim, istraživačkim,
kritičkim aspektima kulture.
Stanovište političkog autoriteta
je da u kulturi valja podržavati
prevashodno onu sumu kulturnih
dobara koja pripadaju kulturnoj
baštini. Prošlosti, dakle.
Kulturna baština se, nesumnjivo,
mora negovati i istraživati.
Međutim, u težištu racionalno
postavljene kulturne politike,
kako su upozoravali Maks Veber
(Maximilian Carl Emil Weber)
i Karl Manhajm (Karl Mannheim)
mora biti sadašnji i budući
kreativni čin. Iz ove perspektive
posmatrano, može se ustvrditi
da u Srbiji nije konstituisana
kulturna politika u modernom
smislu.
Intrekulturalizam
kao dijalog i razmena
Predstavnici dominantne
struje u političkom podsistemu
teže da definišu kulturni
podsistem kao sredstvo a
ne kao cilj, kaže Talkot
Parsons (Talcott Parsons).
Ukoliko je kultura, sa stanovišta
državnog, političkog, ideološkog
autoriteta, razumevana pretežno
kao kulturno nasleđe jedne
etničke zajednice, onda
u polietničkom društvu opstaje
multikulturalizam. Multikulturalizam,
kao ideologija, potajno
legitimizuje latentni međukulturni
sukob u kome, nužno, silom
države, etnički definisane
(„Srbija – država srpskog
naroda i svih ostalih“),
dominaciju ostvaruje zakonom
etablirani kolektivitet
kao dominatni kolektivitet.
Ukoliko kultura, sa druge
strane, ima status istraživačke,
aktivne delatnosti zasnovane
na kreaciji, onda je moguć
interkulturalizam. Multikulturalizam
počiva na toleranciji (trpeljivosti
onoga što se smatra stranim,
tuđim, neprihvatljivim),
dok interkulturalizam počiva
na dijalogu i razmeni. Dijalog
i razmena su, ukazuje Vil
Kimlika (Will Kymlicka),53
nužni uslovi kulture kao
takve. Današnja levica neizostavno
ovo mora da zna. Ovde dijalog
i razmena stupaju na mesto
latentnog sukoba, potirući
njegovu navodnu svrhovitost.
Dakle, ne radi se o kreiranju
nekog novog kulturnog monolita
(takvi pokušaji su propali),
već se radi o osvajanju
prostora, kako za autonomni
razvoj, tako i za dijalog
i razmenu i, konačno, za
kulturne tvorevine koje
će biti rezultat sinteze,
nastale u slobodnom kulturnom
delovanju. Zašto levica
ne može biti nacionalistička
po svom karakteru?
Načiniću mali otklon na
ovom mestu, pre no što pokušam
da odgovorim na ovo pitanje.
Mnogi će, s razlogom, na
osnovu stvarnih događaja,
ustvrditi da levica nije
nužno antinacionalistička.
U tom se smislu mogu navoditi
sledeći argumenti: Staljin
je vodio doslednu prosovjetsku
politiku na spoljnjem planu,
a u višeetničkom Sovjetskom
Savezu je vodio doslednu
prorusku politiku; uoči
izbijanja I svetskog rata,
sve socijaldemokratske partije
u Evropi su glasale za ratne
kredite u sopstvenim zemljama,
osim srpske socijaldemokratije;
republički delovi Saveza
komunista Jugoslavije su
podržali ili su predvodili
nacionalističku politiku
u svojim republikama; komunističke
partije, koje su u drugoj
polovini minulog stoleća
činile jak evrokomunistički
blok u Zapadnoj Evropi,
napustile su kurs strogog
internacionalizma i oštre
kritike kapitalizma; „pronađeni“
treći put na koji su stupili
britanski laburisti predstavlja
tek raskrsnicu na kojoj
se ukrštaju stara levica
i beskompromisni neoliberalizam
– tu stoje i pitaju se:
kuda sad?... Sa druge strane,
neoliberalizam zastupa vrednosti
„kosmopolitske otvorenosti“,
ne kosmopolitizma radi,
već radi brisanja granica
pred nastupom kapitala.
Ovakvi prigovori su, dakle,
osnovani. No, to sopstveno
negativno nasleđe levica
mora da prizna (i obelodani),
kao takvo, i da ga napusti,
ukoliko želi da bude levicom.
Dešovinizacija društva u
kome deluje tzv. levica
tek predstoji kao uslov
formiranja moderne levice.
Vraćam se sad pitanju: Zašto
levica ne može biti nacionalistička
po svom karakteru? Uzimam
za odgovor stav levice prema
kulturi jer su stavovi u
okviru raznih idejnih orijentacija
(sledstveno i levice) prema
kulturi, po pravilu, vrlo
eksplicitni. Ako se stavovi
prema raznim pitanjima društvenosti,
postupcima propagandne mimikrije
mogu prikriti, stavovi prema
kulturi se teško skrivaju.
Poslužiću se ilustracijom.
Danas se šovinizam i rasizam
ne ispoljavaju otvoreno,
jer to nije „preporučljivo“.
I poslednji rasist i šovinist
će ustvrditi da nije rasist
niti šovinist. Međutim,
nacionalizam/ šovinizam
nervozno viri iza zastora
„jednakosti i ljudskih prava“.
Poodavno sam u jednoj prilici
rekao: Kada se dvojica prijave
za posao, jedan Rom, a drugi
Srbin, i kada obojica imaju
iste kvalifikacije, posao
će, zasigurno, dobiti Srbin.
Rezultat utakmice je, naizgled,
nediskriminativan: obojica
su imali istu šansu, jednaku
polaznu poziciju. Formalno-pravno,
ovakav se ishod teško može
dovesti u pitanje. „Neotuđivo“
poslodavčevo pravo je da
bira. Naizgled, nema diskriminacije.
Ali, kada se ova stvar pogleda
kao pojava, onda se vidi
da su, iako imaju, formalno-pravno
gledano, jednake šanse kao
drugi, životne šanse Roma
drastično manje u odnosu
na životne šanse onih koji
nisu Romi. Međutim, kada
problem nacionalizma/ šovinizma
osmotrimo u kulturnom polju,
onda se nacionalizam/ šovinizam
„ponosno“ i samouvereno
prikaže u pravom vidu. Evo,
pitajmo srpskog nacionalistu/
šovinistu, koja je pesma
objektivno lepša: Bože
pravde ili Đelem,
đelem? Uzgred, obe
pesme su himne. Prva je
srpska državna himna, a
druga je zvanična himna
svih Roma sveta. Njegov
će odgovor, vrlo verovatno,
biti nedvosmisleno i tvrdo
jasan. A, ako mu, dalje,
kažemo da se kakvoća raznih
kulturnih tvorevina, u objektivnom
smislu, vrlo teško može
određivati prema obrascu
„lepo – nelepo“, jer sud
„lepo – nelepo“ pripada
sudovima o pukom dopadanju,
sviđanju, on će ostati kod
svoje tvrdnje koja će, izvesno,
glasiti: „Meni, kao Srbinu,
je lepša ta-i-ta pesma.“
Ali, da bi sud o lepom uistinu
bio sud o lepom,
on nužno mora biti bezinteresan.
Zato što lepo, kao stvar
po sebi, ne pripada bilo
kakvoj posebnosti. O tome
Imanuel Kant (Immanuel Kant)
kaže sledeće: „Lepo je ono
što se dopada u čistom prosuđivanju
(dakle ne posredstvom čulnog
oseta shodno nekom pojmu
razuma). Iz toga samo od
sebe izlazi da se ono što
je lepo mora dopadati bez
ikakvog interesa.“54
Ali, nacionalist/ šovinist
ne može da prosuđuje bezinteresno,
jer njegova platforma je
interesno određena. On,
u stvari, čini sledeće,
kako Kant na drugom mestu
kaže: „Međutim, divljenje
i poštovanje mogu nas, doduše,
podsticati na istraživanje,
ali ne mogu zameniti nedostatak
istraživanja... Primeri
pri tom mogu služiti za
opomenu... Posmatranje sveta
započelo je od najdivnijeg
pogleda koji nam ljudska
čula igda mogu pružiti i
koji naš razum igda može
obuhvatiti u širokom opsegu
tog posmatranja, a završilo
– zvezdočatanjem. Moral
je započeo s najplemenitijim
svojstvom u ljudskoj prirodi,
čije razvijanje i kultura
smeraju na beskrajnu korist,
a završio – zanesenjaštvom
ili praznoverjem.“55
Zaključujem, nacionalist/
šovinist upravo zato što
je nemoćan (budući da je
određen kakvoćom samoizabrane
platforme) da učini bezinteresno
istraživanje stvarnosti
u kojoj živi stiže do svog
poslednjeg ishodišta – zanesenjaštva
i praznoverja. Stiže, uveren
da je, samim tim što je
dotakao poslednju konsekvencu
na sopstvenom putu, došao
u samo središte „konačne
istine“. U njegovom mnjenju
poslednja konsekvenca jeste
„konačna istina“ jer sledi
posle onoga što je (kao
veličanstveno) bilo na početku
– divljenje i poštovanje
(nacije).56
Kako je svaka „konačna istina“
nužno sakralnog karaktera,
jer kao „konačna“ ona ima
samo jedan atribut – neupitnost,
to se i nacionalist/ šovinist
u toj cameri obscuri pretapa,
stapa u nenarušivi, metafizički,
nepomeriv, svevečan kosmos
naciona. Tako nepostojano,
skeptično Ja postaje
nesalomivo, monolitno Mi.
Zato mu se nužno (neizbežno,
bez ikakve mogućnosti izbora)
kao Srbinu mora!
dopadati ta-i-ta pesma.
On ne bira, on je predestiniran!
Ovo što sam napisao, napisao
sam i prema ličnom i neposrednom
iskustvu. Sećam se jedne
zgode od pre dvadesetak
godina, iz vremena kada
se nacionalizam/ šovinizam
u slapovima prelivao Srbijom
od zore do zore. Prilikom
jedne porodične proslave
pustio sam gramofonsku ploču
sa srpskom srednjovekovnom
muzikom u izvođenju grupe
Renesans. Neki
od mojih gostiju, izrazito
„nacionalno“ orijentisani
(koji su, inače, važili
za „dobre“ poznavaoce srpske
istorije i kulture), su
me pitali, pokazujući osećanje
povređenosti, zašto moraju
da slušaju „tu katoličku
muziku“. Pošto sam im, kao
odgovor, pokazao omot ploče,
ubrzo su „morali“ da krenu
svojim kućama, zamerajući,
usput, „nedomaćinsko provociranje
gostiju“. Ovim primerima
iz ličnog iskustva samo
slikovito pokazujem kako
se jedan, generalno, kulturno-ideološki
stav o eksluzivnoj vrednosti
„nacionalne“ kulture, skoro
obavezno, demonstrira u
prostoru svakodnevlja. Zašto?
Zato što se stav prema kulturnim
činjenicama, mnogo češće
no što nam se to pokazuje
u hladnim empirijskim istraživanjima,
gradi na emocionalnom planu.
Pitanje kulture je, neizbežno,
i „pitanje srca“. Zato je,
recimo, u srpskoj nacionalističkoj
vizuri „srpska duša široka
i topla“, a „duša zapadnjaka
sebična i hladna“. Prema
tome, nacionalist/ šovinist
će tvrditi da on nije nacionalist/
šovinist, ali će, neizostavno,
dodati da je njegova kultura
„bolja“ od „tuđih“ kultura.
Ove tvrdnje iznosim, ne
samo na osnovu ličnog iskustva,
već i na osnovu rezultata
sopstvenih istraživanja,
kao i istraživanja u kojima
sam učestvovao. Dakle, istraživanjima
kulturološkog tipa sasvim
dobro se može istraživati
fenomen nacionalizma/ šovinizma.
I ovakva istraživanja pokazuju
stvarnu inkopatibilnost
tvrdnje da levica može biti
i nacionalistička. Svojevremeno,
pred provalu nacionalizma
i šovinizma i pred uništenje
Jugoslavije, Predrag Matvejević
je primetio: umetnik,
naučnik, filozof -nacionalist,
ma kako osvedočenog talenta
bili, nužno umanjuju vrednost
i uverljivost sopstvenom
iskazu jer ga podvrgavaju
ideološkom (u ovom slučaju,
nacionalističkom) normativu.
„Staljinizam jest monstruozna
ideologija. Kominterna jest
bila potčinjena staljinizmu,
ali napredna međuratna inteligencija
(lijeva, ona u partiji ili
izvan nje) bila je... ispred
uskih nacionalnih ideologija
na našem tlu: ispred desne
haesesovštine (da i ne govorim
o strahotnom frankovstvu),
ispred borniranog slovenskog
klerikalizma..., ispred
Srpskoga kluba i njegovih
zadrtih činodejstvenika...
Stav Krleže i Ristića superioran
je, drugovi, kolege, gospodo,
stavovima Crnjanskog ili
Slobodana Jovanovića. Ne
spominjem druge, slabije
umove.“57
Jednostavno. Nacionalizam
(kao što je već rečeno),
kao ideja ekskluzivne posebnosti,
nužno isključuje „drugog“.
Levica, kao ideja jednake
vrednosti svih ljudi, nužno
uključuje „drugog“.
Zato, levica otvorena prema
kulturi uopšte, prema kulturi
kao takvoj, stoji na strani
kulture nastale u okviru
raznih zajednica, ali ni
jednoj ne priznaje (inače,
nepostojeću) superiornost,
niti ekskluzivnost. U isto
vreme ona stoji i na onom
velikom, neomeđenom polju,
koje nazivamo novumom u
kulturi, umetnosti, naučnom
istraživanju, obrazovanju...
Konačno, onakva kakva je
kultura u najširem smislu,
takve će biti i privreda
i politika. Ukoliko želi
da uredno radi, da redovno
prima platu, da suučestvuje
u donošenju odluka..., radnik
neizostavno mora uporno
i stalno da pita: „Kakva
je kultura u zemlji u kojoj
živim?“
To što nacionalizam u svetu
biva sve više vidljiv ne
znači da je nacionalizam
onaj, konačno pronađeni,
oblik i lik društvenog života
koji je najprimereniji kolektivu
(naciji etničkoj ili političkoj)
i ljudskoj prirodi, kao
takvoj. To samo znači da
se „kraj istorije“ nalazi
nesagledivo daleko, ako
se uopšte igde nalazi. To,
dalje, znači da nacionalizam
jeste prevashodno pitanje
levice. Ne radi se sada
o prostom, neminovnom sukobu
levice i nacionalizma, kao
dve suprotstavljene (?!)
ideologije, već o pitanju
da li levica ima i da li
može da ponudi razumniju
(i, običnom čoveku najvažnije,
dovoljno zavodljivu i primamljivu)
varijantu društvenog života?
Jer, nasleđe nacionalizma,
ma kako bilo tmurno i teško,
nosi u sebi i nadu (nekad
i ostvarenje) ideala nacionalne
samostalnosti, kao i romantičarsku
veru u vrednost i značaj
sopstvenog naciona, što
je nezanemarljiv momenat
u kulturi samopoštovanja
pojedinaca i grupa kojima
pripadaju. Potom, nacionalizam
vrlo ubedljivo i sugestibilno
prisvaja i stavlja sebi
u zaslugu mnoge, po nacije
i čovečanstvo, važne tekovine.
Treba samo pogledati besomučno
utrkivanje srpskog i hrvatskog
nacionalizma u svojatanju
lika i dela Nikole Tesle,
ili Ive Andrića, ili mučno
svojatanje Petra Petrovića
Njegoša sa strane srpskih
i crnogorskih nacionalizama.
Primera je bezbroj, kako
na ovom podneblju, tako
i u vascelom svetu. Nacionalizam
predstavlja sebe, i to veoma
uspešno, kao najznačajnije,
najsigurnije, u svakom slučaju,
poslednje sigurno utočište
naciona. Ni jedna ideologija
to ne uspeva da čini tako
ubedljivo kao nacionalizam.
Razobličavanje ovog jakog
ideologema je, ako imamo
u vidu sadašnja naučna i
kulturna sredstva, skoro
nemoguće. Ovaj ideologem
je utoliko jači jer, istovremeno,
insistira na osećanju ponosa
zbog pripadnosti određenom
nacionu. Baš zato, čini
se, što se osećanje ponosa
ne može nikakvim racionalnim
sredstvima obrazlagati,
ono se ne može nikakvim
racionalnim sredstvima ni
dovoditi u pitanje, a da
to bude delotvorno među
nacionalistima i masama
koje osećaju jaku pripadnost
naciji. Sa druge strane,
jednako kao osećanje ponosa,
tako i osećanje kolektivne
nepravde ima jaku moblizacijsku
nacionalističku dimenziju.
Kao osećanje ponosa, tako
i osećanje obespravljenosti
izmiče racionalnom uvidu.
Ponos, osujećenost, ljubav
prema naciji… su jaki sentimenti
koji su duboko utkani u
nacionalizam. Bez njih nacionalizma
i nema. Već i zbog toga
što je nacionalizam ideologija
koja je ponajviše (u odnosu
na druge ideologije) natopljena
sentimentalnim slojevima:
od filozofije, preko umetnosti,
do politike i kiča. Još
važnije, danas se nacionalizam
sve manje javlja na romantičarski
osamnaestovekovski i devetnaestovekovski
način. Sada su njegovi sastavni
(i vrlo ubedljivi) kulturni,
socijalni, politički, ekonomski…
faktori. Ipak, mora se imati
u vidu jedna tvrda činjenica.
Naučno, u širem smislu razumsko
znanje je jedino uspešno
u razumevanju i razotkrivanju
tajni sveukupne (organske
i neorganske, žive i nežive)
prirode. To je i jedini
način na koji se možemo
osloniti ukoliko želimo
racionalnu organizaciju
društva, što podrazumeva
maksimalno moguć stepen
zadovoljenja ljudskih potreba.
Mitsko, mistično mnenje,
kao i umetnička ili religijska
refleksija su nemoćni, kao
sredstva, za racionalno
uređenje društva. Svi ovi,
vanracionalni aspekti su,
svakako, nezaobilazni u
kreaciji društvenosti i
ne mogu se, čak ni nasilnim
sredstvima, ukloniti. Niti
ih treba uklanjati. Ali,
ne mogu, sa druge strane,
ni biti najšira (jedina,
ekskluzivna) platforma društvenosti.
Ovo je važno zato što bi
davanje apsolutnog mandata
razumskim sredstvima za
uređenje društvenih poredaka
vodilo ka pretnji da se
uređenje društva shvati
kao bezlični inženjering
(od staljinskih „inženjera
ljudskih duša“, koji su
ljudi „posebnog kova“, pa
do savremenih planera),
kao delo ravnodušnog i anonimnog
autoriteta koji ne mari
za ogroman i nesagledivo
veliki svet različitosti
i individualnih specifičnosti
u ljudskom svetu.
Šta levica može (i treba)
da preporuči?
Ono što, po mome mišljenju,
jeste muka koja se navalila
na levicu je konfuzija strateške
naravi. Sa jedne strane,
nazad se ne može – tu je
surovi i sivi staljinizam
kao pretnja, sa druge, alternative
(koje i nisu bile bog-zna-kako
ozbiljno formulisane, kao,
na primer, evrokomunizam,
tzv. treći put i nova levica...)
su potrošene, jer su, da
parafrizam stih meni omiljenog
pesnika Branka Miljkovića,
bile sklone padu. Što je
još gore, sa tim aletrnativama
nonšalatno koketiraju i
tzv. neoliberalna desnica
i tzv. neokonzervativna
desnica. Desnica to može
jer nema ozbiljnog odgovora
sa leve strane. To je isto
kao kad popovi govore o
čovekoljublju, dobroti i
dobročinstvu pošto su spalili,
prognali i anatemisali „jeretike“.
To je isto kao kad na sesiji
Svetskog ekonomskog
foruma u Davosu 2010. godine
Džefri Saks (Jeffrey Sachs)
kritikuje loše ishode liberalizma,
u čijoj propagandi je, i
u čijem je, što je mnogo
ozbiljnije, uspostavljanju
u bivšim socijalističkim
zemljama, do juče zdušno
učestvovao58.
Iako smatra da je slobodna
ekonomija „i dalje jedina
povijesna opcija sposobna
za opstanak“, Darko Polšek
je, takođe, kritičan prema
rezultatima liberalizma:
„Umjesto da se pojača duh
jedinstva i humanizma koji
je nekoć legitimirao demokraciju
i slobodno carstvo ekonomije…,
čini se da su elite najrazvijenijih
odbacile ikakav pokušaj
da se to učini. Dogodilo
se upravo suprotno. Njihovi
su se politički vođe počeli
oslanjati na najnepopularniju
mjeru: na jednostavnu demonstraciju
političke i vojne sile.Pred
petnaestak godina ljudi
su čeznuli, i žrtvovali
se za kapitalizam zbog njezinih
ideoloških opravdanja i
ekonomske superiornosti.
Danas, petnaest godina kasnije,
svijet je ušao u novo razdoblje,
u kojem opravdanje kapitalizma
ima još samo jedno utočište:
čistu silu. A to je vjerojatno
njegov najgori rezultat.“59
U jednoj stvari levica mora
da se ugleda na kapitalizam.
Otkako postoji, kapitalizam
ima internacionalni, mondijalni
karakter – kapital nema
naciju. Taj karakter je
vidljiv već od vremena
kolonijalnog osvajanja,
pa preko širenja „interesnih
zona“, mondijalizacije kulturne
industrije, do globalnog
karaktera finansijskog i
bankarskog sistema… Sa druge
strane, kada je levica pokušala,
a i činila to isto (internacionalizam
kao vrednost) osuđivana
je kao da ona, svojim internacionalizmom,
potire sve posebne i lokalne
vrednosti. Prema tome, „dok
multinacionalni kapital
udruživanjem osvaja tržišta,
udruživanje levice na medunarodnom
nivou jeste uslov socijalnog
oslobadanja.“60
Ne radi se samo o internacionalizmu.
Levica mora da se odnosi
na socijalni pluralitet,
a ne samo na jednu „revolucionarnu“
klasu, niti na njenu „avangardu“
(tj. komunističku partiju).
Međutim, do sada nismo dobili
nijedan dokaz da je radnička
klasa jedina revolucionarna
klasa. Još manje je istina
da je radnička klasa uvek
revolucionarno raspoložena
zato što je podvlašćena.
Ni štrajk se ne može uzeti
kao revolucionarno sredstvo.
Štrajkači prihvataju postojeći
poredak stvari samim tim
što štrajkuju. Oni ne traže
dokidanje najamnog odnosa,
već njegovo učvšćenje preko
povećanja nadnice. Veće
najamnine – jači kapitalizam.
Mislim da, kao i uvek, zrno
racionalnog leži u zrnu
iracionalnog – u nevolji
i nezadovoljstvu opljačkanih.
Drugim rečima, ne treba
se trošiti više na kopanje
rovova ispod parola „Protiv!“
i „Dole!“. U toj tuči pobeđuje
onaj ko može bolje i više
da plati pretorijanske odrede.
To nezadovoljstvo tek treba
artikulisati. Za početak,
artikulisati u tom smislu
da se može početi sa samokonstituisanjem
nezavisnih, solidarnih,
unutar sebe participirajućih
zajednica. One mogu biti
čak i fluidne, ad hoc, bez
unutrašnje čvrste strukture...
Kao takve pružile bi mnogo
veći prostor slobodnom samorazumevanju,
ideološki i politički su
samostalnije, a iznutra,
na taj način, može da nastane
ozbiljna solidaristička
kultura. Iz debate
o upravljanju društvenim
procesima i resursima treba
ukloniti ideološku perspektivu.
Svrha
ekonomije treba da bude
dobrobit ljudi, a ne profit
Nije reč o tome da li je
celishodnije pokloniti poverenje
liberalističkom ili etatističkom
modelu, već o tome da je
nužno da u odlučivanju učestvuje
još jedan učesnik – zaposleni.
„Kriza takođe podstiče traganje
za alternativnim post kapitalističkim
oblicima organizacije društvene
reprodukcije, ponekad i
kroz podsećanje na ‚zlatni‘
period samoupravljanja kada
je ono pokazivalo bolje
rezultate od drugih oblika
organizacije reprodukcije.
Ovi organizacioni oblici
bi počivali umesto na koncentraciji
profita u rukama finansijske
oligarhije, na raznim oblicima
kolektivnog vlasništva,
učešća u donošenju strateških
odluka i samoupravljanja
na lokalnom, nacionalnom,
regionalnom i globalnom
nivou.“61
U poslednje vreme liberalni
i neoliberalni koncept pokazuju
ozbiljne znake slabosti.
„Sve moderne ekonomije moraju
da kombinuju javno i privatno
na različite načine i u
različitim odnosima, i sve
to zapravo i rade. Napravljena
su dva pokušaja da se živi
po punoj binarnoj logici
ovih definicija kapitalizma
i socijalizma. Oba su propala.
Državno planirana i komandovana
ekonomija sovjetskog tipa
nije preživela osamdesete
godine. Angloamerički tržišni
fundamentalizam se slomio
2008. godine. XXI vek će
morati ponovo da razmotri
problem na realističniji
način... Ne samo navike
i prakse u komunističkim
režimima već i one u prekomunističkoj
prošlosti u ovim režimima
uglavnom se čuvaju. Više
nego u dinamičnim kapitalističkim
državama Zapada... Svrha
ekonomije nije profit, već
dobrobit svih ljudi. Sama
legitimacija države nije
njena moć, već ljudi kojima
služi. Ekonomski rast nije
kraj, već sredstvo za dobro
i pravedno ljudsko društvo.
Nije važno kako zovemo režime
koji pokušavaju da ostvare
ove ciljeve, ali je važno
kako i sa kojim prioritetima
kombinujemo privatne i javne
elemente u našoj mešovitoj
ekonomiji.“62
Ovo je uvideo je i papa
Benedikt XVI (Benedictus
PP. XVI), pa izjavljuje
poput kakvog klasičnog levičara:
„Ekonomija ne može da funkcioniše
tako što će se sama regulisati.
Čovek mora da bude u središtu
ekonomije, koja treba da
se oslanja na solidarnost
a ne na profit“.63
Čini se da će i ova izjava
biti samo jedna u arsenalu
moralističkih izjava kojima
katolička crkva mobiliše
pastvu na stvarnu akcijsku
imobilnost.
Levica mora da bude
spremna na samorefleksiju,
na sredstvo kojim se i sam
kapitalizam održava već
nekoliko vekova. To
znači da mora da dovodi
u pitanje sopstvene pretpostavke.
Istovremeno, za početak,
mora da preispita, a onda
i da obnovi na nov način
jednu od osnovnih i prvih
svojih pretpostavki: zaštita
onih koji žive od svog rada
i onih koji su bez posla
i briga o njihovom standardu.
„Snage sada treba usmeriti
ka praktičnom rekonstrisanju
pojma radništva“.64
Politika levice prema
kapitalu mora da bude, prevashodno,
politika pune i trajne zaposlenosti.
Njena politika
prema državi mora da bude
politika koja će državu
vratiti njenom jedinom i
izvornom razlogu – politici
blagostanja svih njenih
građana. Jedno
od osnovnih pitanja je kako
se može poništiti organizovana
politika nezaposlenosti.
Naime, stalno produkovanje
rezervne armije rada vodi
potiranju već ostvarenih
radnih prava, stalnom unižavanju
socijalnih funkcija države,
organizovanom zanemarivanju
principa „jednakih polaznih
šansi za sve“..., tj. permanentnom
bogaćenju sve užih krugova
privilegovanih
„elita“. Taj proces pokreće
država kapitala, kaže Rastko
Močnik, „u kome svjetska
rezervna armija rada uništava
tekovine evropskoga radništva
– ujedno sprječavajući da
se povijesne tekovine evropskih
bitaka globalno šire.“65
Prema tome, tržišna
logika finansijskih inputa
i outputa, gde je ljudski
rad puko sredstvo, nije
tema koja treba da zanima
levicu, osim u onim slučajevima
kada treba proniknuti u
mehanizme profita. Nije
tema levice da saobražava
svoje delovanje prema „mogućnostima“,
dakle, „šansama“ koje omogućavaju
poslodavci, a prema ostvarenom
profitu. S tim, što je uvek
skriven osnovni podatak
– koliki je profit? Taj
se podatak često naziva
poslovnom tajnom. Njena
tema je da je neuporedivo
važnije obezbediti siguran
posao ljudima, no kolika
će biti profitna stopa.
Ovim drugim interesom se
bave druge, nelevičarske,
političke snage. Onda kada
levica načini kompromis
sa logikom profita, kada
sama prihvata sve „neumitnosti“
tržišta, prestaje da bude
levica – postaje desnicom.
To je tako naročito zato
što se od levice traži da
bezuslovno prihvata „neumitnosti“
tržišta, ali joj se ne dozvoljava
da bude jedan od ravnopravnih
aktera u formiranju tržišta.
Ovome će se suprotstaviti
teoretičari liberalizma
i neoliberalizma. Reći će
da zanemarivanje poslovne
efikasnosti umanjuje dobitke,
a onda to vodi recesiji
i sužavanju tržišta rada.
Vodi ka nezaposlenosti i
manjim nadnicama. Međutim,
primećeno je da u eri višestruko
povećane poslovne efikasnosti
i višestruko uvećanih profita
svet rada ulazi u sve dublju
zonu egzistencijalnog rizika.
Profiti bujaju, ali se gase
socijalne funkcije države
prema zaposlenima, realne
nadnice opadaju, radno mesto
je nesigurnije no ikada,
jaz između bogatih i siromašnih
je postao bezobalna provalija,
drastično se umanjuje dostupnost
kvalitetnog obrazovanja
onima sa malim nadnicama…
Primećeno je, sa druge strane,
da neoliberalni princip
ni na koji način egzistencijalno
ne ugrožava vlasnike kapitala.
Rizici koji stoje pred njima
su minorni. Svoju decu školuju
u najboljim i najskupljim
školama. Neoliberalna država
se nije odrekla socijalnih
funkcija prema svima. Svim
vidovima socijalne odgovornosti,
zaštite i brige je obgrlila
vlasnike kapitala. Neoliberalna
država garantuje jedno –
samoreprodukciju kastinski
odvojenih slojeva. Zato
levica treba da napusti
brigu o maksimizaciji efekata
rada po svaku cenu. Treba
da se emancipuje od sopstvene
logorske psihologije. Zabeleženi
su slučajevi u nacističkim
koncetracionim logorima
i sovjetskom GULagu da se
logoraši identifikuju sa
životima i životnim problemima
svojih tamničara i mučitelja.
Jer, mučitelji i tamničari
žive jedini, logorašima
vidljivi život. Logoraši
ne žive ništa. Traju dok
ne nestanu. Identifikujući
se sa tamničarima i mučiteljima
oni, u groznici između neživota
i ništavila, grebu ka izmaglici
koja, makar malo, ponekad,
liči na život. To što liči
na život, uživa njihov tamničar
i mučitelj. To je psihički
mehanizam bega od nepodnošljivog
stanja, sa jedne strane,
i udvorička psihologija
sa druge, da bi se kako-tako
sačuvala živa glava i varljiva
nada u život. Bez preke
potrebe, to isto čini današnja
levica.
Harmonizovati
slobodu pojedinca sa sigurnošću
društva
Na jedno važno pitanje
levica do danas nije odgovorila.
Radi se o sledećem: Kako
levica može da izbegne opasnosti
kolektivizma? Kako se mogu
harmonizovati vrednosti
solidarizma i individualizma?
Tačnije, kako se mogu usaglasiti
sloboda (na šta se poziva
liberalizam) i sigurnost
(na šta se pozivaju levičaraske
doktrine)? Još jednostavnije:
kako u okviru političke
zajednice usaglasiti potrebu
za sigurnošću (predvidljivošću),
koja pruža pojedincima i
društvenim grupama veće
mogućnosti planiranja i
princip slobode (nepredvidivosti),
koji implicira manji stepen
planiranja sa stanovišta
pojedinaca i društvenih
grupa? No, ovde nije kraj
ovom poređenju. Poredak
zasnovan na slobodi, tačno
je, onemogućava državnu
centralnoplansku politiku,
ali podstiče politiku sektorskog
strateškog planiranja i,
relativno, slobodne (političke,
kulturne i privredno-preduzetničke)
inicijative, što međusobnim
interesnim usaglašavanjem,
sa jedne, i kompeticijom,
sa druge strane, vodi ka
dugoročnoj opštedruštvenoj
stabilnosti, pa i predvidivosti.
Međutim, ova opšta predvidivost
nije, istovremeno, garant
dugoročne individualne ili
grupne predvidivosti i sigurnosti.
Stabilnost poretka
počiva na nestabilnosti
pojedinca. Naizgled
paradoksalno. Ali, u ovakvom
poretku atomizovanih, depersonalizovanih
pojedinaca, sâm pojedinac
ne vidi mogućnost sopstvenog
angažmana zarad promene
datog stanja stvari. Zato
stalno i iznova traga za
sopstvenim (nesigurnim)
mestom u poretku; ugrađujući
se u njega, doprinosi njegovoj
solidnosti.
Sa druge strane, dobro je
primetio Džon Rols
(John Rawls): težnja za
sigurnošću (i predvidivošću)
počiva u činjenici da bi
„većina ljudi lišena znanja
o sopstvenim talentima i
sposobnostima radije izabrala
da živi u egalitarnom nego
u neegalitarnom društvu.
Pošto kod većine ljudi strah
od siromaštva prevazilazi
želju za bogatstvom, redistribucija
i socijalna pomoć zasnivaju
se na jednakosti.“66
Valja ovde dodati da se
bogatstvo prevashodno stiče
u okviru definisanih pravila
igre kojoj ne mogu ravnopravno
da pristupe svi koji bi
želeli da u njoj učestvuju.
Pristupni kanali su selektivno
otvoreni i selektivno zatvoreni
nizom ustanova i društvenih
pravila – od obrazovnog
sistema, preko mogućnosti
participacije u političkom
odlučivanju, do nejednakih
društvenih šansi (u eri
ideologije o „jednakosti
društvenih šansi“)... To
što je strah od siromaštva
izraženiji od želje za bogatstvom
rezultat je prostog iskustva
– mnogo su veće šanse da
veliki broj ljudi osiromaši,
no da se veliki broj ljudi
obogati (bez obzira na talente
i sposobnosti).
Dušan Mojić je primetio,
na tragu razmatranja Girta
Hofstedea (Geert Hofstede),
da su „nestrukturisane situacije
(su) nove, nepoznate, iznenađujuće
i neuobičajene. U ovom slučaju
osnovni problem
jeste stepen u kojem društvo
nastoji da kontroliše neizvesnosti
(kurziv – moj).“67
Mojić dodaje da su
ljudska društva to činila
zakonima, religijom, tehnologijom,
pravilima, ritualima...
„Pravila su način na koji
organizacije (i društva
u celini) smanjuju unutrašnju
neizvesnost uzrokovanu nepredvidivošću
ponašanja svojih članova.“68
Na tragu našeg pitanja
– pravila su, opšte je mesto,
temelj društvenosti – da
li je moguće konsenzualno
formulisanje pravila kojima
će biti očuvana sloboda
inicijative pojedinaca i
grupa, sa jedne, i kojima
će biti onemogućen monopol
eksploatacije ljudskog rada,
sa druge strane? Smatram
da je takvo društveno stanje
moguće. Ali ono neće biti
postignuto dobrovoljnim
odricanjem od monopola. Biće postignuto
onda kada bude uspostavljena
ravnotežna tačka između
društvenih snaga koje zastupaju
ova stanovišta.
Revolucije („komunističke“
ili „socijalističke“, svejedno
je kako su ih njihovi akteri
imenovali), na tragu konzervativnog
narodnjaštva, ofarbanom
ideologizovanim marksizmom,
koje su se odigrale u Istočnoj
Evropi nisu dale ni trajan
humani rezultat niti su
ponudile, što je, naizgled,
paradoksalno, način na koji
treba tragati za odgovorom
na ova pitanja. Ta, moguća
ravnotežna tačka neće biti
ravnoteža straha, već bi
trebalo da bude zasnovana
na uvidu u prostu činjenicu
da proporcionalna distribucija
interesâ društvenih grupa
omogućava trajniji period
društvene stabilnosti. „Neoliberalni
tržišni fundamentalizam
je oblik demokratskog analfabetizma.
Celovitoj demokratiji
su podjednako potrebni materijalna
sigurnost, socijalna prava
i podeljena vlast (kurziv
– moj). U sklopu Gramšijevog
upozorenja naročito je aktuelna
kritika nacionalizma kao
strategije novih nacionalnih
elita u sprovodjenju nove
autoritarne hegemonije etnokratskog
liberalizma.“69
Možda je moguća solucija
o kojoj je razmišljao Norberto
Bobio (Norberto Bobbio)
desetak godina pre pada
Berlinskog zida. Radi se
o tome da je moguće govoriti
o liberalnom socijalizmu
koji će biti rezultat novog
društvenog ugovora. Ako
je zahtev koji su postavili
utemeljitelji teorije društvenog
ugovora bio zaštita pojedinaca
od strane političkog društva,
novim društvenim ugovorom
bi bio postavljen i princip
distributivne pravde. „Već
nekoliko godina o tome se
opširno raspravlja. Demokratska
levica to ne može ignorisati.
Ko
je subject društvene dinamike-
pojedinca ili kolektiv?
Ukratko, reč je o tome
da se vidi da li smo, polazeći
od iste individualističke
koncepcije društva od koje
ne može da se odstupi i
koristeći se istim sredstvima,
u stanju da novom društvenom
ugovoru liberala suprotstavimo
drugačiji projekt društvenog
ugovora koji u svoje klauzule
uključuje i princip distributivne
pravde (dakle, projekt koji
je kompatibilan sa praktičnom
i teorijskom tradicijom
socijalizma).“70
Odgovor na važno pitanje:
ko je subjekt društvene
dinamike – pojedinac ili
kolektiv? još uvek nije
nađen. Danas možemo tek
da prisustvujemo dugotrajnoj
debati o ovome koju vode
zastupnici jedne ili druge
koncepcije. Ako se pogleda
ovaj kompleks, videće se
da se pravac transformacije
kretao od srednjovekovnog
univerzalizma, preko novovekovnog
partikularizma u vidu raznih
formi agregiranja (nacija,
društveni sloj, klasa…),
ka pojedincu. Može biti
da je najveći izazov levice
u narednom periodu upravo
redefinisanje pojedinca.
Uz to, sledeći koncepcijski
zadatak levice je i dalje,
na neki način, staro pitanje:
redefinisanje kolektiva.
Ali sada posmatrano iz perspektive
pojedinca. I to je ta razlika
između stare i, još uvek
uslovno, nove levice. Stara
levica je smeštala pojedinca
u ultimativni kolektivni
(kolektivistički) kontekst.
Nova levica bi trebalo da
učini suprotno – da odredi
karakter i funkcije kolektiva
prema onome što je interes
i preferencija pojedinca.
Sada će se otvoriti pitanja
koja nisu nova, a pre svega,
da li je potrebno sameravati
dimenzije i obim kolektivnih
funkcija čak i prema egoističkim
stremljenjima pojedinaca?
Tačnije – kako je moguće
suspendovati egoistične
motive? Još tačnije – kako
je moguće očuvati društvenost,
a kako moral? Dakle, sledi
razumevanje dva entitetita
(pojedinac i kolektiv) u
njihovoj uzajamnoj interakciji,
bez apriornog pridavanja
superiornog statusa jednom
ili drugom entitetu. Na
ova pitanja danas nema odgovora.
Možda je, za sada, dobro
da ona budu postavljena.
Još jedno važno pitanje
traži artikulaciju. Reč
je o demokratiji. Kako stvari
sada stoje, liberalizam
je monopolizovao demokratiju
kao vrednost koja, prema
ovom stanovištu, isključivo
pripada liberalizmu samom.
Izvan liberalizma, tvrde
liberali, demokratija je
nemoguća. Slično se desilo
i sa idejom komunizma –
nju je monopolizovao boljševizam/
staljinizam.
Stvari, međutim, stoje drugojačije.
Demokratija, kao ideja punog
ravnopravnog učešća svih
građana u javnom, političkom
životu, složićemo se, utopijska
je ideja. Kao takva ona,
u punom smislu, nije ostvarena
i nije ostvariva. Komunizam,
kao ideja ravnopravnosti
i jednakovrednosti svih
ljudi, složićemo se (o tome
je već bilo reči), takođe
je, utopijska ideja.
Ni komunizam, kao takav,
u punom smislu, niti je
ostvaren, niti je ostvariv.
Radi se o tome da su demokratija
i komunizam, kao utopijske
vizije, dva lica, dva imena
iste stvari: večne žudnje
ljudi za mirom, tj. za beskonfliktnim,
solidarnim društvom. Taj
mir je moguć tek uspostavljanjem
konsenzualnog proceduralnog
poretka (kao sredstva).
To bi bio poredak pacifikacije
i koegzistentne realizacije
posebnih i pojedinačnih
interesa i koegzistentnog
praktikovanja različitih
uverenja i interesa. Taj
proceduralni, participativni
poredak je demokratija.
Da bi bio moguć konsenzualni
proceduralni poredak, nužna
pretpostavka je institucionalno
priznavanje jednakopravnosti
i jednakovrednosti svih
ljudi, te negacija dominacije
i eksploatacije. I, dalje,
ta jednakopravnost i jednakovrednost
se postiže, štiti i održava
demokratskom konstitutivnošću.
Rečju, jednakost ljudi je
i pretpostavka (prethodi)
i konsekvenca (posledica)
demokratskog procesa. Jednostavnije,
jednakost ljudi u njihovoj
različitosti (kolektivnoj
i pojedinačnoj) se, drugom
rečju, može nazvati komunizmom.
Upravo zbog utopijskog karaktera
i demokratija i komunizam
se nalaze izvan praktikovanog
liberalizma i neoliberalizma,
sa jedne, i izvan boljševizma
i neoboljševizma, sa druge
strane – izvan ovih neegalitarnih
ustrojstava. „Da ideja veće
socijalne jednakosti kao
ideja ‚šanse za svakoga‘
ili u nekoj drugoj formi
nalazi danas sve više mesta
u svakoj vrsti režima nije
potrebno posebno dokazivati.
Vapaji za humanizmom koji
izbijaju iz svake reči prosvećenih
ljudi našeg vremena dokazuju
samo to da ideja još nije
dostigla punu realizaciju.“71
Zbog toga je pitanje levice
danas naročito značajno.
Autor
je doktor nauka i profesor
univerziteta
*
Tekst je napisan tokom
rada na projektu Izazovi
nove društvene integracije
u Srbiji: koncepti i
akteri (179035),
koji se realizuje na
Filozofskom fakultetu
u Beogradu. Projekat
finansira Ministarstvo
prosvete i nauke Republike
Srbije.
1
Rosa Luxemburg, Ruska
revolucija, u:
Izabrani spisi,
Naprijed, Zagreb, 1974,
str. 295.
2
Forging War: The Media
in Serbia, Croatia and
Bosnia-Herzegovina,
International Centre
Against Censorship,
Article 19, Avon, United
Kingdom, Bath Press,
May (1994), str. 78.
3
Erik Hobsbaum, Nacije
i nacionalizam od 1780:
program, mit, stvarnost,
Filip Višnjić, Beograd,
1996, str. 214.
4
Dimitrije Tucović, Srbija
i Arbanija, u:
Sabrana dela,
t. 8, Rad, Beograd,
1980.
5
Aleksa Đ. Bogosavljević,
O Arnautima,
štamparija Đorđa Đorđevića
– Munca, Niš, 1879,
str. 6.
6
Svetozar Vukmanović-Tempo,
Sjećanja iz narodnooslobidalčke
borbe u Makedoniji,
na Kosovu i u Metohiji,
u: Pero Morača, Milinko
Đurović, Dragan Marković
(ur.), Ratna sećanja
aktivista jugoslovenskog
revolucionarnog radničkog
pokreta, Kultura,
Beograd, 1961, str.
431.
7
Josip Broz Tito, Govori
i članci, Naprijed,
Zagreb, 1959-1966, t.
19, str. 416-417, u:
Predrag J. Marković,
Titova shvatanja
nacionalnog i jugoslovenskog
identiteta. Dostupno
na: www.cpi.hr.
Preuzeto 12. 7. 2004.
8
Ivan Mladenović, Savremene
teorije demokratije,
Filozofija i društvo,
Beograd, 1 (2008)
10
Carole Pateman, Participation
and Democratic Theory,
Cambridge, University
Press, 1970, str. 25.
11
André Gorz, Tegobni
socijalizam, Centar
društvenih djelatnosti
SSOH, Zagreb, 1967,
str. 67.
12
Dragomir Vojnić, Recenzija
knjige Vidoja Vujića:
Lider u eliti znanosti.
Znanstvena biografija
Josipa Deželjina,
Ekonomski pregled, Zagreb,
57 (2006), str. 293.
14
Vladimir Marković, Beleške
za istraživanje ideologije
savremenog fašizma,
Prelom, Beograd, 4 (2002),
str. 14.
15
Žan-Pol Sartr, Prljave
ruke, drama, u:
Žan-Pol Sartr, Drame,
Nolit, Beograd, 1981,
str. 118.
16
Tijana Jovanović, Prefabrikovane
i montažne kuće – kuće
za novi milenijum.
Dostupno na: www.buildmagazin.com/
Preuzeto 4. 1. 2011.
17
Frederik Pol – Siril
M. Kornblut, Reklamokratija,
Jugoslavija, Beograd,
1978, str. 96.
18
Sreten Petrović, Dekonstrukcija
estetike, Književna
zadruga i Narodna knjiga,
Beograd i Banja Luka,
2006, str. 620.
19
Cvetan Todorov, Mi
i drugi, XX vek,
Beograd, 1994, str.
122.
20
Peter Cima, Napomene
o sadašnjem stanju sociologije
književnosti, u:
Sreten Petrović (prir.),
Sociologija književnosti,
Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd,
1990, str. 193-194.
21
Arnold Hauser, Sociologija
umjetnosti, I,
Školska knjiga, Zagreb,
1986, str. 243.
22
Džin Stecel, Sumnjivi
karakter anketa,
u: Gaetan Pikon (red.),
Panorama savremenih
ideja, Kosmos,
Beograd, 1960, str.
164.
23
Ivana Spasić, Interpretativna
sociologija: izazovi
razumevanja društvenog
sveta, u: Ivana
Spasić (prir.), Interpretativna
sociologija, Zavod
za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd, 1998,
str. 9.
24
Jacob Bronowski, Porijeklo
znanja i imaginacije,
Stvarnost, Zagreb, 1981,
str. 69.
25
Gustav le Bon, Psihologija
gomila, Narodna knjižnica,
Zagreb, 1920, str. 8.
26
Torsten Veblen, Teorija
dokoličarske klase,
Kultura, Beograd, 1966,
str. 243.
29
Paisley Dodds, Meera Selva,
Britain's Rioters: Young,
Poor and Disillusioned,
Associated Press, 10. 8.
2011. Preuzeto 12. 8. 2011.
30
Termin nije nasrećnije izabran.
Zapadno društvo, posebno
Sjedinjene države, ima iskustvo
nove levice još od sredine
XX stoleća. O autorefleksiji
nove levice vidi šire u:
Zagorka Golubović, Nova
levica, socijalizam i personalizam,
Republika, Beograd, 272
(2001).
31
Lav Trocki, Izobličena
revolucija, Otokar
Keršovani, Rijeka, 1972,
Lav Trocki, Izdana revolucija,
I-II, Otokar Keršovani,
Rijeka, 1973.
32
Aljoša Mimica, Ogled
o srednjoj klasi. Pregled
Razvoja jednog sociološkog
pojma, Istraživačko-izdavački
centar SSO Srbije, Beograd,
1983, str. 138. Serž Male,
Nova radnička klasa,
Komunist, Beograd, 1970,
str. 9.
34
Radivoje Ognjanović, EU
– samorazarajući sistem.
Dostupno na: www.dragas.biz/
Preuzeto 20. 2. 2011.
35
Branko Horvat, Politička
ekonomija socijalizma,
Globus, Zagreb, 1984, str.
198.
36
Šire u: Branko Horvat, Istine
i zablude o tranziciji,
saopštenje podneseno na
naučnom skupu Tranzicija
u zemljama jugoistočne
Evrope, 2002. godine
u organizaciji Instituta
ekonomskih nauka (Beograd).
Dostupno na: http://www/ien.bg.ac.
yu/poepl. Preuzeto 12. 4.
2009.
37
Branko Horvat, Politička
ekonomija socijalizma,
str. 191. „U socijalizmu
društveno vlasništvo čini
društveni kapital jednako
pristupačnim svima
(kurziv – moj), a autoritarnost
privatno ili državno upravljanog
poduzeća zamjenjuje samoupravljanjem.
Socijalistička robna proizvodnja
znači tržišni sistem u kojem
je, prvi put, rad prestao
biti roba.“ Isto,
str. 422.
38
Miroslav Ružica, Država
i/ ili tržište – neoliberalizam
i/ ili socijaldemokratija,
u: Srećko Mihailović i drugi,
Kako građani Srbije
vide tranziciju. Istraživanje
javnog mnenja tranzicije,
Friedrich Ebert Stiftung,
Beograd, 2010, str. 43.
39
Mladen Lazić, Sistem
i struktura modernog vlasništva
i problem privatizacije,
Luča, Nikšić, VII/1-2 (1990),
str. 36-37.
40
Mikloš Biro, Kapitalizam
nije obećana zemlja,
Danas, Beograd, 13. 11.
2009.
41
Ivan Maksimović, Svojina,
u: Enciklopedija političke
kulture, Savremena
administracija, Beograd,
1993, str. 1149-1150.
42
Na stihove Fabricija De
Andrea (Fabrizio De Andre),
Arsen Dedić peva:
Balada o heroju
U rat je pošao i gord je
bio
jer svojoj zemlji pomoći
je htio.
Dali su mu pušku i oznake
voda
i savjet da kožu čim skuplje
proda.
A kad su mu rekli neka pođe
naprijed
bio je spreman da istinu
traži ma bilo gdje.
A sada kada je mrtav domovina
slavi
još jednog heroja sa zvijezdom
u glavi.
A ona što ga voli, povratak
je htjela živog vojnika,
jer s mrtvim herojem što
može sad.
I kamo da krene ta mlada
žena
sa tužnom slavom i šakom
ordenja.
43
Strajo Krsmanović, Teatr(e)alitet:
u slici ogledalo, Naši
dani, Sarajevo, 1998, 41.
44
Bertolt Breht, Majka
hrabrost, Prosveta,
Beograd, 1990, str. 50.
45
Jovan Sterija Popović, Predgovor
komediji Rodoljupci,
u: Jovan Sterija Popović,
Pokondirena tikva i
druge komedije, Politika
i Narodna knjiga, Beograd,
2005, str. 170.
46
Ginter Anders, Zastarelost
čoveka, Nolit, Beograd,
1985, str. 198.
47
Gerhard Kriger, Mitsko
mišljenje u savremenosti,
u: Mit, tradicija, savremenost,
Delo, Beograd, 1972, str.
957.
48
Leo Levental, Individuum
i teror, Delo, 1987,
str. 43.
49
Entoni Bardžis, 1985,
Prosveta, Beograd, 1986,
str. 13.
50
Miroslav Krleža, Teze
za jednu diskusiju iz 1935.
godine, u: Miroslav
Krleža, Deset krvavih
godina, Zora, Zagreb,
1971. u: Kulturni radnik,
Zagreb, 6 (1981), str. 158.
51
???? ??????????, ?? ?
?????? „???? ???????“,
u: ??????? ??????? ?? ?????????????
?? ??????, 19, (1967), str.
395.
52
O ovome šire u: David MacDonald,
priređivač, Suživot
ili međusobna mržnja,
u: Charles Ingrao, Thomas
A. Emmert (prir.), Suočavanje
s jugoslavenskim kontroverzama.
Inicijativa naučnika,
Buybook, Sarajevo, 2010,
str. 377-379
53
Vidi: Vil Kimlika, Multikulturalno
građanstvo: liberalna
teorija manjinskih prava,
Centar za multikulturalnost,
Novi Sad, 2002 .
54
Imanuel Kant, Kritika
moći suđenja, Dereta,
Beograd, 2004, str. 119.
55
Imanuel Kant, Kritika
praktičkog uma, BIGZ,
Beograd, 1979, str. 175.
56
Nacionalist/ šovinist
je na taj način skovao
– mit. Jer mit pripoveda
o prvoj i poslednjoj prirodi
stvari, ne onako kakva
je priroda stvari bila,
ili kakva je mogla da
bude, već onako kakva
je trebalo/ treba
da bude.
57
Predrag Matvejević, Opaske
o ideologiji i kritici,
u: Predrag Palavestra
(ur.), Novija srpska
književnost i kritika
ideologije, Srpska
akademija nauka i umetnosti
i Gradina, Beograd i Niš,
1989, str. 149.
58
Dragan Bisenić, Duh
osporavanja tržišta i
kapitalizma, Danas,
Beograd, 30. 1. 2010.
59
Darko Polšek, Filozofija
u doba carstva, Naklada
Jesenski-Turk, Zagreb,
2007, str. 23.
60
Todor Kuljić, Neoliberalizam
i levica: evropski centar
i srpska periferija.
Dostupno na: www.kczr.org
Preuzeto 19. 7. 2011.
61
Vera Vratuša Žunjić, Stavovi
o privatizaciji u Srbiji
krajem XX i početkom
XXI veka, u: A. Milić ,
(ur.), Društvena
transformacija i strategije
društvenih grupa: svakodnevica
Srbije na početku trećeg
milenijuma, ISIF,
Beograd, 2004, str. 109.
62
Srbija je skup promašaj
Evrope, intervju
sa Erikom Hobsbaumom,
NIN, Beograd, 17. 7. 2010.
63
Protesti zbog posete
Benedikta XVI Madridu.
Od poreza „nula za papu“,
Agencija Beta,
u: Danas, Beograd, 19.
8. 2011.
64
Alen Badju, Silven Lazaris,
Nataša Mišel, Šta
da se misli? Šta da se
radi?, Prelom, Beograd,
4 (2002), str. 30.
65
Rastko Močnik, Kapitalizam
na državnoj štaci,
Zarez, Zagreb, 172 (2006).
Dostupno na: www.zarez.hr
Preuzeto 5. 9. 2011.
66
Endrju Hejvud, Politika,
Clio, Beograd, 2004, str.
115.
67
Dušan Mojić, Kultura
i organizacije. Uticaj
kulturnigh pretpostavki,
verovanje i vrednosti
na organizacione strukture,
sisteme i procese,
Čigoja, Beograd, 2010,
str. 30.
69
Todor Kuljić, Prevladavanje
prošlosti. Uzroci i pravci
promene slike istorije
krajem XX veka, Helsinški
odbor za ljudska prava
u Srbiji, Beograd, 2002,
str. 43.
70
Norberto Bobio, Budućnost
demokratije. Odbrana pravila
igre, Filip Višnjić,
Beograd, 1990, str. 135.
71
Dragutin Gostuški, Vreme
umetnosti, Prosveta,
Beograd, 1968, str. 308.
|
|
|
| | | | | |