Povodom šest decenija plodnog naučnog rada ugledne srpske intelektualke

Kritičko mišljenje Zagorke Golubović

Često se vrednovanje onoga najznačajnijega što se pojavljuje u području duha i kulture zbiva post festum. To važi i za najkulturnije velike narode, a u manjim i od sindroma kronične provincijalnosti (od „duha palanke“) bolujućim narodima i zemljama nerijetko zadobiva i pomalo zastrašujuće razmjere. Priznanja se obično stječu prekasno, a nerijetko važne opuse i bitne ličnosti zna prekriti zaborav. Imajući to u vidu, ne možemo a da ne izrazimo zadovoljstvo što je takva sudbina mimoišla lik i djelo Zagorke Golubović.

Nedavna dvodnevna konferencija održana 27. i 28. aprila 2012. u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu posvećena njezinom impresivnom opusu predstavlja minumum priznanja što ga je Zagorka Golubović zaslužila (mimoišlo ju je članstvo u SANU – ako je to više uopće ikakva čast – ali i emeritusa, što je u najmanju ruku skandalozno; Univerzitet u Beogradu se pri njezinu mimoilaženju formalno pridržavao slova zakona, ali ne može se osporiti kako zlonamjerna primjedba prema kojoj je time dotična instutucija slijedila trag vlastite neslavne tradicije, naime onoga dijela tradicije koji se među ostalime tridesetih godina prošlog stoljeća očitovao u skandaloznom proglašavanju Ksenije Atanasijević za plagijatoricu, ima čvrsto racionalno i moralno utemeljenje).
Valja reći, da ne bi bilo nesporazuma, i ovo: slavljenički hvalospjevi su u principu (a ne samo u principu nego i u svakom konkretnom slučaju) besmisleni i obesmišljujući. No, ovdje nije riječ o hvalospjevima već o pokušaju objektivna i kritička vrednovanja opusa Zagorke Golubović. Istina je, apsolutna objektivnost nije moguća; do aproksimacije objektivna vrednovanja još će teže doći oni koji su svoja životna i intelektualna nadahnuća dobivali i još uvijek dobijaju od nje i koji se s njome nalaze u izravnim osobnim relacijama (a među koje spada i ovaj autor). No, prešućivanje nije nikakva alternativa bojazni od mogućega pretjerivanja.
Zagorka Golubović, dugogodišnja profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i istraživačica u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, još je i danas, navršivši 82 godine života iznimno aktivna istraživačica (iako je na spomenutoj konferenciji, na kojoj je prezenzirana i njezina najnovija knjiga pod naslovom Moji horizonti1, obećala da više neće pisati i objavljivati knjige, realno je očekivati da ćemo prisustvovati promociji još poneke knjige ove iznimno plodne autorice). A ta je autorica nesumnjivo vodeća socijalna znanstvenica (s osobitim obzirom na sociologiju i antropologiju), i to ne samo u Srbiji već i u cjelokupnoj regiji koja obuhvaća bivšu Jugoslaviju, a iznimno je relevantna i u području filozofije.

Zagorka Golubović je, uostalom, i u formalnom pogledu utemeljiteljica socijalne antropologije u modernom smislu riječi, bar što se tiče Srbije. Prije pojave Zagorke Golubović jedva da se može govoriti o socijalnoj i kulturnoj antropologiji u strogo disciplinarnom smislu (naime, etnografija kakva se razvijala u ranijim periodima ne može ni približno pokriti one dimenzije društvene zbilje i ljudskog opstanka što ih tematiziraju socijalna i kulturna antropologija). Svrha antropologijskih istraživanja Zagorke Golubović istovjetna je motivaciji i intencijama njezinih sociologijskih istraživanja. Uglavnom bez velikih riječi i pompoznih deklaracija, ta je svrha determinirana temeljnom intencijom stjecanja empirijske podloge za kritičko promišljanje ljudske zbilje u zatečenom vremenu i prostoru, ali uvijek u dimenziji mišljenja usmjerenoga na budućnost. Ta se mišljena budućnost profilira kroz htijenje da se promišljaju i preispituju mogućnosti uspostavljanja djelatne alternative dominaciji sila koje reproduciraju alijenaciju i reifikaciju.
Njezin je doprinos zasnivanju modernih socijalnih istraživanja u zemlji i regiji fundamentalnog karaktera, te nema sumnje da će u historiji sociologije, kao i socijalne i kulturne antropologije ostati zapamćena kao jedna od bitnih utemeljiteljica, pri čemu je nužno naglasiti da je u njezinom opusu na djelu identitet metode i sadržaja istraživanja, što važi za sve sociologijske i antropologijske discipline ili područja kojima je posvećivala svoja istraživanja. Taj je identitet nesumnjivo u bitnoj mjeri determiniran njezinom filozofijskom formacijom. Zagorka Golubović je naime studirala i diplomirala filozofiju, koju je potom na samom početku radnoga vijeka i predavala u gimnaziji, a i svoju je akademsku karijeru započela kao asistentica na katedri za filozofiju, da bi se tek kasnije usmjerila na sociologiju. No, filozofija je u njezinom sociologijskom i antropologijskom radu bila i ostala utemeljujućim momentom (što se među ostalime očitovalo i u njezinom otklonu od samosvrhovita empirizma, a svakako i u naglašenu primatu kvalitatativnoga u odnosu na kvantitativno), a s druge strane su joj sociologijska i antropologijska istraživanja služila i za oblikovanje prostora filozofijske refleksije. Na taj se način sociologija i antropologija u određenom smislu javljaju kao posredovni moment same filozofije: one su filozofijski utemeljene a ujedno nude građu za filozofijsko mišljenje.
Zagorka Golubović je i bila i ostala filozofkinja (nipošto na štetu njezina plodonosna rada u području posebnih društvenih znanosti). Specifična karakteristika izrazito antidogmatski konotirana filozofijskog stvaralaštva Zagorke Golubović očituje se u kreativnoj sintezi dominantnih emancipatorski usmjerenih pravaca filozofije naše epohe.