Na izraelsko-palestinskom carrouselu čini se da svaki pokret vraća stvari na prethodni utvrđeni položaj, tako da strategijska usmjerenost Palestinaca na svjetsko javno mnijenje (primjerice pokušaj poboljšanja položaja okupiranih teritorija u sistemu UN-a ili nedavna drama oko štrajka glađu), iako zdrava u odnosu na nedavnu izgubljenost palestinskog vodstva, možda predstavlja tek privremeni otklon s obzirom na to koliko se Izrael i njegovi saveznici čine odlučnima da takvo što ponovno obeshrabre i uguše.
U najnovijem primjeru te dinamike, izraelska se vlada čvrsto suprotstavljala zahtjevima palestinskih političkih zatvorenika – od kojih je oko 2.500 štrajkalo glađu do 15. maja, mnogi od njih i mjesec dana, protestirajući zbog pritvora bez suđenja, držanja u samicama, negiranja prava na posjete članova obitelji, te na obrazovanje – uz službeno obrazloženje da bi sve to dovelo do sloma izraelskog sustava kaznenog prava. To se tvrdilo iako na stotine palestinskih zatvorenika, među njima 24 palestinskih parlamentaraca, čami u izraelskih zatvorima bez da se protiv njih vodi ikakav sudski postupak. Na kraju je izraelska vlada učinila neke ustupke u pogledu posjeta članova obitelji i zatvorskih uvjeta, te je izjavila da bez suđenja neće produžavati šestomjesečne pritvore ukoliko se ne podnesu dodatni obavještajni podaci. Međutim, svi će pretpostavljeni dokazi ostati tajni, tako da se zloporabi pruža ogroman prostor. Sve su ove promjene zatvorskog režima uvedene tek kad je nekolicina štrajkaša glađu umalo preminula i kad je rizik političkih reperkusija postao prevelik.
Kako pokazuje historijat sukoba, jedan od glavnih problema izraelskih vlasti u ovakvim političkim sučeljavanjima, osim potrebe da se zadovolje tvrdolinijaški politički saveznici i frakcije, bio je rizik da se Palestincima dopusti okusiti uspjeh neoružana otpora.
Rast palestinskog ekstremizma što ga utjelovljuje Hamas bio je izravno povezan s izraelskom strategijom „podijeli i vladaj” i suzbijanjem sekularnih, racionalnijih alternativa. Od 1960-tih naovamo Izrael je pružao preferencijalni tretman radikalnom Hamasu i njegovim pretečama dok je istodobno proganjao tada dominantni sekularni PLO. Ovo se uklapa u širu strategiju Sjedinjenih Država koje su, uglavnom putem Saudijske Arabije, financirale i na druge načine podupirale islamiste u njihovoj borbi protiv sekularnih nacionalističkih i socijalističkih stranaka. Posebno kad je krajnje desničarska stranka Likud došla na vlast, izraelska država čak je i sama financirala islamiste. Uviđajući važnost ideološke borbe u

Njegova sve veća umjerenost nije dovela ni do kakvog značajnog napretka u pregovorima s nepopustljivom izraelskom vladom. Arafat je umro kao poraženi čovjek, izoliran i u kućnom pritvoru. Kako je PLO propadao uslijed nemoći i korupcije, Hamas je ispunjavao prazninu borbenim i samouvjerenim stavom.
Suočeni s promjenom u palestinskom vodstvu 2006. godine, Izrael i SAD samo su preokrenule svoju iskušanu strategiju tenzije i podjele u palestinskim redovima, te su stali u novcu i oružju podupirati PLO-ov Fatah, potkopavajući tako ono malo legitimnosti u narodu što je PLO-u preostalo. U svom tajnom izvješću koje je procurilo u javnost bivši koordinator UN-a za srednjoistočni mirovni proces Alvaro de Soto primijetio je da „Amerikanci očito ohrabruju konfrontaciju između Fataha and Hamasa” i „rade na izoliranju i slabljenju Hamasa, a na jačanju Fataha putem priznanja i naoružanja”. U međuvremenu, nastavljena blokada i gospodarski slom također su pomogli Hamasu regrutirati nezaposlene i frustrirane mlade ljude. Nasilje i siromaštvo čine plodno tlo za ekstremizam.
Jedan od tragičnih aspekata ovoga sukoba jest “permanentni opsadni mentalitet“ izraelskih masa, kultura straha i kontrole poticana od izraelskih političkih elita, kao i od palestinskih ekstremista, koja služi kao stalno opravdanje za desetljeća neprijateljstva, uzajamne netrpeljivosti, okupacije i segregacije. Bojalo se da bi neki detant oko pitanja prava palestinskih zatvorenika mogao pobuditi širu nenasilnu palestinsku akciju za pravdu. A to bi pak sa svoje strane moglo ojačati potencijal nekog ujedinjenog izraelsko-palestinskog mirovnog pokreta, osnaživanjem zdravijih političkih tendencija i u palestinskom i u izraelskom društvu, poticanjem perspektiva pozitivnog i proaktivnog međunarodnog angažmana.
Upravo zato su izraelske elite s tolikom odlučnošću suzbijale nenasilne palestinske političke taktike i strategije, i zato bi se, usprkos djelomičnom taktičkom povlačenju u slučaju štrajka glađu, mogle ipak odlučiti krenuti putem jačanja napetosti. Obeshrabrujući i gušeći mirne kampanje i humane glasove u palestinskim (kao i u izraelskim) redovima, izraelski politički aparat nastoji osigurati nastavljenu dominaciju militarističkih snaga, što je opcija poželjnija od okončanja pat pozicije i pregovaranja s umjerenjacima.
Politička nepopustljivost na obje strane prikriva jednostavnu činjenicu da mržnja ne može istjerati mržnju. Pa ipak, ima izvjesne nade da bi neko drugačije tumačenje interesa Palestinaca i Izraelaca moglo spriječiti novi domaći rat i krvavi sukob s Iranom. Relativna stabilnost stvorena Netanyahuovom nedavnom izbornom pobjedom i njegova manje desničarska koalicija (a možda i dolazak francuskih socijalista na mjesto stalnog člana Vijeća sigurnosti nakon izbora Hollandea za predsjednika) možda bi mogli donekle proširiti prostor za određeni kompromis u nastavljenom “mirovnom procesu“. Iako za većinu palestinskih zatvorenika u Izraelu nije vjerojatno da će se sunčati pod zrakama tog procesa.