Cijelo dosadašnje raspravljanje govori o odnosu spekulacije i filozofije, te bi već iz svega toga moglo biti dostatno jasno u čemu se sastoji sama bit odnosa. No, s obzirom na želju i nastojanje da se problem aktualizira i ukaže kako je taj problem takvoga karaktera – iako se to iz samog naslova ne može uvidjeti, nego možda upravo suprotno – da se to tiče svakog, pa time prije svega i suvremenog čovjeka (pri čemu se pod pojmom »čovjeka«, dakako, razumije i žena pa to možda i ne bi trebalo posebno naglašavati!) i njegova svakidašnjeg života, smisaono je i metodički primjereno u ovom odjeljku sažeto rekapitulirati ono bitno u odnosu spekulacije i filozofije, jer ovdje nije riječ samo o njima.
Kad se kaže: »odnosu«, onda je već tim određenjem na djelu nužno upravo prethodno spekulativno ukazivanje, da je ovdje riječ o produkciji (produciranju, proizvođenju, proizvodnji) tog odnosa, da bi do njega uopće – moglo doći. Taj i takav odnos se proizvodi i na djelu je kroz čitavu dosadašnju (klasnu,jer druge nema!) historiju i njezin je rezultat, tako da do današnjeg dana živimo i potvrđujemo kako se naš život odvija i kreće samo, jedino i isključivo na osnovi ili »po principu« tog – po drugima – proizvedenu odnosu, ne pitajući za njegovo podrijetlo i mogućnost, što ujedno znači i mogućnost drugačijega nego što već jest! On nam je naprosto dan i naslijeđen, i mi ga uzimamo, shvaćamo, pa čak i (filozofijski i na svaki drugi način) spoznajemo kao nešto – samo po sebi razumljivo. U tom smislu živimo u najboljem slučaju kao – pravi ili dobri (a često vrlo loši) filozofi, a da do spekulacije još nismo dospjeli. U tome pak ujedno leži »prava tragika« (koju su nekada stari Grci u svojim poznatim tragedijama povezivali sa sudbinom,to jest s nečim što vlada nama kao neka nepoznata i tuđa sila, kojoj kao takvoj nismo i ne možemo biti »gospodari«, nego ona vlada nama i našim životima – neumitno!). To je zbiljska tragika naše svakidašnje egzistencije.
Ako bismo to željeli iskazati upravo filozofijskim jezikom, to bi glasilo da se naš život odvija na razini – svijesti (ili: tzv. zdravog razuma), a nikada ili vrlo rijetko na razini – samosvijesti (ili: uma). Ovdje osim toga leži najveća teškoća za čovjeka kao čovjeka: on više nije životinja, a još nije (i nikada neće biti) – bog, pa se čovjekov život odvija »između« dvaju savršenstava: životinjske vrste i božanske samosvijesti najvišeg bića. To znači da je čovjek po svojoj biti takvo biće koje nikada ne može dospjeti do toga da bi stalno ili neprekidno mogao biti i djelovati kao – samosvjesno biće.
To je uvidio i prvi izvrsno iskazao filozof Leibniz, pa ćemo ovdje ponoviti taj njegov stav u cijelosti:
»Zbog toga je potrebno razlikovati između percepcije ili unutrašnjega stanja monade, ukoliko ona predstavlja (predočuje) vanjske predmete, i apercepcije koja je samosvijest ili refleksivna spoznaja toga unutrašnjeg stanja, a koja nipošto nije dana svim dušama, štoviše čak ni istoj duši u svako doba«.1
Ovo posljednje potcrtano upravo je epohalna spoznaja koja na svoj način anticipira ovu našu bitnu razliku između spekulacije i filozofije, ali i mnogo više od toga, jer govori doista o samoj biti našega života, (o tzv. ljudskoj prirodi) a na što bismo mi željeli svratiti pažnju naših čitateljâ u ovom spisu, jer se to tiče svih nas i u svako doba, o čemu nam ovdje govori i Leibniz! Mi ne možemo u svako doba biti ta samosvjesna bića, ali – i ovdje leži ovo »veliko ali« – mi to ipak možemo biti bar u odlučnim trenucima vlastita života, a ti »odlučni trenuci« upravo su oni i tada kad nas drugi i čitav postojeći život svodi na rang robova! Pri čemu bismo bar mogli reći »NE« tom i takvom životu, ako se već ne usuđujemo pobuniti se protiv njega! Na toj se osnovi i u tom pravcu kreće čitavo ovo naše raspravljanje i izvođenje, da bismo s Marxom došli do njegove konkretizacije i pokušaja razrješenja bitnog problema.
Ako sad želimo najsažetije odrediti bitnu razliku između spekulacije, koja bi u navedenu smislu mogla biti ujedno i rješenje naših svakidašnjih životnih problema, i filozofije, a da se to iskaže još uvijek u filozofijskoj dimenziji i filozofijskim rječnikom, koliko je to moguće, onda bismo s Hegelom spekulativnu poziciju izrazili njegovim određenjem (pojma) bitka kao proizvodnju i proizvode (ujedno), dok filozofijska pozicija ostaje i zastaje samo na ovom drugome: proizvodu,apstrahirajući (ili »preskačući«) – proces proizvodnje!
Međutim, to je bio zapravo već »misaoni završetak« cijeloga procesa razvitka od Kanta do Hegela! Prateći taj – nazvat ćemo ga sad tako – filozofijsko-spekulativni misaoni proces i razvitak, dolazimo do ovih bitnih točaka na tom putu:
Kantov pojam predmetnosti predmeta (Gegenständlichkeit des Gegenstandes) znači prvi, još uvijek tek spoznajnoteorijski proboj iz metafizike u spekulaciju, jer se naglašavanjem (spoznavalačko-spoznajnog) subjekta »iza« pred-meta (zapravo: bitka kao puke danosti), filozofijski dopire do prve točke i samog početka u određenju biti (mogućnosti!) predmeta, koji time prestaje da se shvaća kao puka danost te postaje proizvod (spoznavalačkog) subjekta.
Fichte na osnovu toga konkretizira Kantov pojam predmetnosti tako što pojam odnosa subjekta i objekta u samom predmetu određuje kao ono što se već etimologijski nalazi u pojmu pred-meta, naime djelatnost, po kojoj je taj odnos uopće moguć, te pojam odnosa podiže na nivo produkcije odnosa, i time dolazi do bitnog određenja cjelokupne svoje, ne više isključivo filozofijske pozicije: Tathandlung (djelotvorna radnja) za razliku od Tat-sache (činjenica), čime je već naglašena etimologija riječi činjenica kao u-činjenica,dakle djelatni odnos subjekta »iza« nje. Osnovno određenje Kantova pojma predmetnosti sad se – već spekulativno! – određuje kao: djelovanje i djelo ujedno i nerastavljivo, dakle kao ono »Ja« kao početak svijeta.
Schelling, kao najbolji Fichteov učenik i nastavljač, čini velik i značajan korak dalje u spekulaciju, određujući Fichteov pojam Tathandlung kao apsolutnu djelatnost (apsolut), precizirajući ga pojmom, ključnim za spekulaciju: proizvodnja (Produktion), koja mu kasnije u njegovu glavnom djelu Sistem transcendentalnog idealizma omogućuje da prvi u historiji (ne samo filozofije) dospijeva do pojma povijesti (ujedno u bitnoj razlici spram historije).
Hegel je u svojoj prvoj objavljenoj knjizi Razlika između Fichteova i Schellingova sistema filozofije (1801), sedam godina nakon ključnog Fichteova spekulativnog djela Osnova cjelokupne nauke o znanosti (1794), još pod snažnim utjecajem Fichteove epohalne misli, dospio do završnog, pregnantno formulirana spekulativnog stava u određenju bitka. Budući pak da je ovdje Hegel – na kraju cijelog toga misaona razvitka – do kraja konsekventno i na najdublji način, u punoj jasnoći iskazivanja u tom svojem djelu formulirao, ostajući pri tom još uvijek u najčišćem horizontu spekulacije, navest ćemo taj stav ponovo in extenso za razumijevanje same biti stvari:
»Kada iz života iščezne moć sjedinjenja, i kad su suprotnosti (Gegensätze) izgubile svoj životni odnos i uzajamno djelovanje, i zadobile samostalnost, nastaje potreba filozofije (ili, možda bolje: potreba za filozofijom, op. M. K.). Utoliko je to slučajnost (!), ali pod danim udvajanjem (Entzweiung) nužan pokušaj (!), da se ukine suprotstavljenost (Entgegensetzung) čvrstim postalih subjektivnosti i objektivnosti, i da se postalost (Gewordensein!) intelektualnog i realnog svijeta shvati kao postajanje (Werden), njegov (svijeta, op. M. K.) bitak kao proizvode (u pluralu!, op. M. K.), kao proizvođenje.
U beskonačnoj djelatnosti postajanja i proizvođenja um je ono – što bijaše razdvojeno – sjedinio, a apsolutno razdvajanje sveo na relativno, a koje je uvjetovano izvornim identitetom« (isto,str. 14).
Ovaj je Hegelov stav epohalan prije svega time što je njime unatrag i unaprijed iskazana ta naša klasno-historijska »sudbina«, koju ili pod kojom živimo i potvrđujemo vlastitim načinom života sve do današnjeg dana. Zatim je taj stav značajan po svom dvostrukom

klasna raslojenost i suprotnost, što je rezultat »ispadanja« iz onog izvornog identiteta, kojim je započeo naš »prvobitni čovjek« u ono pred-klasno, dakle: pred-historijsko doba samonikle običajnosne zajednice. Što se drugoga tiče, određuje i naznačuje Hegel ono spekulativno kao (apsolutni) početak u liku tog izvornog identiteta, a odmah zatim kao ono treće pri tom ističe potrebu za filozofijom i njezinu bitnu (životnu!) ulogu i zadaću u tome, da je ona sama rješenje tog problema! Kad bismo to sad »preveli« na običan jezik, značilo bi to da će nam jedino filozofija riješiti problem našeg klasnog načina i oblika života, dakle ključni problem cijele dosadašnje historije!? I upravo ovdje spekulativac Hegel postaje isključivo – filozof!
Hegel doduše ima pri tom pravo, kad rješenje te historijski utvrđene činjenice razdvojenosti nalazi u umu, što su mu ga već Kant, a onda naglašeno Fichte odredili kao bitno praktičkoga, te se time ne ostaje ili zastaje isključivo u spoznavalačkom horizontu, tako da se to »rješenje« ne bi smjelo više »odčitavati« samo u tom (filozofijskom) smislu! Stoga se mora priznati, što se tiče odnosa spekulacije i filozofije, da Hegel upravo u navedenu spisu stoji još pretežno i vrlo naglašeno na bitnom spekulativnom stanovištu! Tako dvije stranice iza navedenoga iskazuje Hegel ono najdublje u čitavoj svojoj filozofskoj misli i poziciji uopće, te u tom smislu – upravo kao ono najdublje u cijeloj historiji filozofije – valja citirati u cjelini:
»U borbi razuma s umom osnažuje se onaj (razum, op. M. K.) samo utoliko ukoliko ovaj (um, op. M. K.) odustaje od samoga sebe! Uspjeh borbe ovisi stoga o njemu (umu, op. M. K.) samome, o postojanosti potrebe za ponovnim uspostavljanjem totaliteta, iz kojega ta potreba proizlazi« (str. 16).
Kad bismo pravi smisao ovog stava preveli na »Marxov jezik«, onda bi se ta potreba mogla shvatiti kao zahtjev za ukidanjem i prevladavanjem klasnog društva u pravcu ozbiljenja socijalizma ili komunizma. No, odmah slijedi pojašnjenje rečenoga s obzirom na taj pojam potrebe filozofije:
»Potreba za filozofijom može se izraziti kao njezina (filozofije, op. M. K.) pretpostavka (ovo potcrtava sâm Hegel, op. M. K.), ako se filozofiji, koja započinje sama sobom, treba učiniti neka vrsta predvorja; a u našem je vremenu bilo mnogo govora o nekoj apsolutnoj pretpostavci. (Hegel ovdje misli prije svega na Fichtea i Schellinga, op. M. K.) Ono što se može nazvati pretpostavkom filozofije nije ništa drugačije od iskazane potrebe. Budući da je ovim putem potreba postavljena za refleksiju, to mora da postoje dvije pretpostavke:
Jedno je ono apsolutno samo; ono je cilj koji se traži. On već postoji; kako bi se inače tražio? Um ga samo producira time što on svijest oslobađa od ograničenja; ukidanje ograničenja uvjetovano je pretpostavljenom neograničenošću«.2
Objašnjenje smisla rečenoga nalazi se u spekulativnoj dimenziji, jer se ona »pretpostavljena neograničenost« ima razumijevati kao – produciranje u identičnosti sa – samodjelatnošću (Selbsttätigkeit), a pod ograničenjima (u pluralu; gotove, već proizvedene predmete, koji se za svijest pojavljuju u obliku bitka, onoga što već jest).
No, iza navedenoga slijedi ključni stav, koji stoji ovdje kao sama bit, dakle, mogućnost odgovora na pitanje odnosa spekulacije i filozofije, pri čemu već unaprijed treba naglasiti kako je Hegel zato bio veliki (ili najveći u historiji) filozof što je njegova misao polazila, tj. bila utemeljena na najdubljoj spekulativnoj polaznoj točki i osnovi (nastavljajući na ono najznačajnije u Fichteovoj i Schellingovoj poziciji i dostignućima uopće). Taj stav glasi:
»Ono apsolutno je noć, i svjetlo mlađe od nje, a razlika obojega, kao i proizlaženje svjetla iz noći jedna apsolutna diferencija – Ništa kao ono prvo, odakle je proizišao sav bitak, sva mnogovrsnost konačnoga«.
To je gotovo »fantastično« iskazano i formulirano, jer je tim stavom ukazano – i to na najspekulativniji mogući način misaono-jezičnog artikuliranja – na sâm početak svijeta i čovjeka, a ujedno i na sve ono što se u daljnjem historijskom razvitku i toku događalo u samoj srži našega života.
Jedno pri tom Hegel još time nije iznio na svjetlo dana, nego je to na najjasniji način artikulirao šest godina kasnije u IV Glavi Fenomenologije duha (1807), gdje on te svoje stavove »locira« konkretizirajući ih historijski, ekonomski, socijalno i politički, ali i duhovno-spoznajno u problemu odnosa gospodstva i ropstva (gospodar i sluga).3 Osnovna teza ovdje ističe kako se napredovanje (=samoosvješćivanje) čovječanstva događa i razvija po liniji rada »radnika« (radnog bića), koji je djelatno-produktivno-stvaralački suočen s prirodom koja tim njegovim aktivno-mijenjalačkim odnosom biva preobražena, modificirana i pretvorena u očovječenu (humaniziranu, »drugu«) prirodu kao vlastito djelo, čime i čovjek postaje čovjekom.
U onom spisu iz 1801. Hegel još nije povukao tu konsekvenciju, da bi i historijski-povijesno postavio pitanje i potražio odgovor na nj: zašto, odakle, po čemu dolazi do toga da se taj početak, ta neograničenost, taj apsolut kao noć ili ono Ništa, u liku onoga što i sâm Hegel imenuje samodjelatnošću (Selbsttätigkeit) pretvara u ono suprotno sebi samom, naime, upravo u – rad (Arbeit), koji će tek s Marxom dobiti svoju pravu kvalifikaciju kao »otuđenje samodjelatnosti«. A već je sâm Hegel uvidio kako prava historijsko-socijalna (i svaka druga odatle) osnova, ili ako hoćemo: opći uvjet, uzrok i razlog tome leži u nastaloj klasnoj strukturi društva, nakon raspada prvobitne rodovsko-plemenske zajednice. Zato ovdje Hegel završava ovaj svoj par excellence spekulativni stav već u dimenziji filozofijske artikulacije ovako:
»Zadaća filozofije sastoji se u tome da se te pretpostavke sjedine,da se bitak postavi u nebitak – kao postajanje, a razdvajanje u ono apsolutno, kao njegovu pojavu, konačno u beskonačno – kao život!«
Zadaća filozofije? Može li to biti i ostati samo i isključivo zadaća filozofije? Tu se nalazimo pred krucijalnim problemom, što čovjeka prati poput sjene kroz čitavu njegovu historiju sve do današnjeg dana. No, jedno je posve sigurno: odgovor (ili: rješenje) na to pitanje nije i ne može biti i ostati samo – filozofijski! Nego? Upravo i jedino – spekulativno, pri čemu je teorijsko-praktička djelatnost u svom identitetu, što smjera na izmjenu bitnog načina (klasnog) života conditio sine qua non čovjekove budućnosti, pa i same mogućnosti preživljavanja u suvremenim uvjetima opstanka!
Gledano pak sa stanovišta misaona prodora iz horizonta filozofičnosti u dimenziju spekulativnosti, na čemu rade i Fichte i Schelling, vrijedno je navesti ovdje neke Schellingove stavove koji se »rađaju« istodobno s Hegelovima, iako je upravo Fichte »rodonačelnik« svega toga. Tako Schelling u vezi s našim bitnim problemom odnosa filozofije i spekulacije piše sljedeće:
»Što se pomoću djelatnoga Ja stavilo u objekt, imalo bi se postaviti i u promatralačko Ja,tj. djelatno Ja treba da određuje ono promatralačko Ja!...«
Schelling to još naknadno konkretizira i pojašnjava ovako:
»Ono što slobodno djeluje i ono što promatra, jesu, dakle, različiti, kad se ona idealna djelatnost postavi nasuprot produktivnoj, a jedno, kad se ona u mislima odbije. To je dakle bez sumnje ona točka, na koju se naša pažnja mora naročito upraviti, i u kojoj se mora tražiti razlog onog identiteta između slobodno djelatnoga i aktivno promatralačkog Ja,identiteta što smo ga postulirali«.4
Schelling, dakako, naslijeđuje bitni Fichteov stav kako su djelovanje i djelo isto, čime je ujedno iskazan identitet čovjeka i svijeta (tako da i sintagma: »čovjekov svijet« postaje puka tautologija!), kad on kaže:
»Time smo dobili da smo u htijenju imali nešto određeno, naime ono promatralačko, što je ujedno ono djelatno. To djelatno objektivno i vanjski svijet iskonski dakle nisu egzistirali nezavisno jedno od drugoga, a što je bilo postavljeno u jedno, bilo je upravo time postavljeno i u drugo«.5
Schelling ujedno eksplicitno iskazuje bitnu razliku između spekulacije i filozofije ovim stavovima:
»... pomoću slobodnog oponašanja tog akta, s kojim oponašanjem započinje svaka filozofija«, pa onda na drugome mjestu to potencira: »Prvi je niz original, a drugi kopija ili oponašanje!«6
Filozofija je, dakle, točno određena kao oponašanje iskonskog spekulativnog akta produciranja svijeta! A tako se filozofija doista potvrđuje i manifestira kroz čitavu historiju, pošto ju je sama spekulacija – omogućila. Što se pak tiče – gotovo doslovno iskazane – razlike između evolucije i re-evolucije, kaže Schelling još i ovo u vezi s do sada rečenim:
»Filozofija, dakle, uopće nije ništa drugo (!) nego slobodno oponašanje prvobitnog niza (!) radnji, u kojemu se taj jedan akt samosvijesti (kao: samodjelatnosti!, op. M. K.) – evoluira!«, pa odmah dodaje ovo: »Prvi je niz, s obzirom na drugi realan, drugi, s obzirom na prvi – idealan!«7
Ove i ovakve – već posve spekulativno mišljene – stavove anticipirao je, međutim, upravo Fichte, koji iste godine (1794) kad objavljuje svoje glavno djelo Osnova cjelokupne nauke o znanosti, svom drugom spisu daje ovaj naslov: »Über den Begriff der Wissenschaftslehre«, pa dodaje nastavak: »oder der sogenannten Philosophie«, dakle: »takozvane« filozofije, čime Fichte rezolutno naglašava kako njegova pozicija nauke o znanosti više nipošto nije ni mišljena, ni koncipirana, niti je to – filozofija, nego upravo već spekulativna pozicija koja je s onu stranu same biti filozofičnosti! Taj svoj vrlo kritički stav spram filozofije i filozofa (posebno njegova vremena, koji nisu uopće shvatili bit njegove spekulativne misli), s kojima oštro polemizira i u svom poznatom spisu: »Sonnenklarer Bericht – an das grössere Publicum, über das eigentliche Wesen der neuesten Philosophie!« (1801).
Međutim, kad govorimo o toj razlici između filozofije i spekulacije, koju je prvi radikalno naglasio upravo Fichte, treba navesti jedan doista odlučan Fichteov stav i o filozofima, kako bi se vidjela i ta »druga strana« stvari! Evo toga kritički intonirana stava koji pogađa »u glavu«.
»Je li neka filozofija znanost, ne zavisi od toga da li je općevrijedna (Fichteov kurziv, op. M. K.), kao što to, čini se, misle neki filozofi... Što to treba da znači: neka filozofija zaista vrijedi općenito?! Zacijelo ne sve što ima ljudsku sliku i priliku, jer onda bi ona morala vrijediti i za običnog čovjeka, kojemu mišljenje nije nikada svrha, nego uvijek samo sredstvo za njegove najbliže poslove, pa bi morala vrijediti čak i za nezrelu djecu! Dakle: možda filozofi. A tko su ti filozofi? Valjda ne svi oni, koji su od nekoga filozofskog fakulteta dobili doktorsku titulu, ili oni koji su dali štampati nešto, što oni nazivaju filozofskim, ili oni, koji su čak sami članovi nekog filozofskog fakulteta... pa da se prema tome odobravanje njihove filozofije napravi kriterijem filozofa i uopće?«8
U svom spisu »Sonnenklarer Bericht«, u odjeljku pod naslovom: »Dodatak, filozofima po profesiji, koji su do sada bili protivnici nauke o znanosti«, obraća se Fichte izravno tim filozofima (suvremenicima), ukazujući prije svega na njihove filozofske granice i ograničenosti, što se odnose upravo na samu bit filozofije, pa onda već prva rečenica glasi: »Za vas doduše taj spis nije pisan«. Slijedi pravo obrazloženje toga, »da između vas i mene ne postoji apsolutno nijedna zajednička točka, o kojoj bismo se mogli sporazumjeti« (str. 411). Zatim dolazi razorna kritika filozofa na ovaj način:
»To su zanesenjaštva, cjepidlačenja, skolastička isparavanja, bijedne sitničarske dovitljivosti; vi ih prevrćete tamo gdje ih nađete, da biste stigli brzo do rezultata (tj. onih što ste ih historijski izučili da biste ih zadržali u pamćenju), i – kao što neki vaši predstavnici govore – da biste se zadržali pri stvarima što interesiraju glavu i srce« (str. 412).
A ono što se ovdje od strane tih filozofa – prema Fichteu – bitno događa, on im predbacuje da njegovu filozofiju prebacuju u psihologiju, pri čemu se taj njegov prigovor prije svega odnosi na određenje onoga »ja« u čisto psihologijskom, a ne u transcendentalnom smislu, kako je tome podučio cijelu klasičnu filozofiju upravo Kant!
No, s obzirom na ključni problem odnosa spekulacije i filozofije valja ukazati i na to kako se implicitno taj problem pojavljuje – dakako, još u posve rudimentarnom obliku, jer još historijski nije »sazrelo vrijeme« za to, budući da ni »samog vremena još nije bilo«, nego se ono u vidu vječnosti određivalo i živjelo po principu prostornosti (već od Aristotela!) – dakle, kao puko »naslućivanje« – već u starih grčkih mudraca, pa onda sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Riječ je prvenstveno o odnosu teorijskog i praktičkog, u kojemu treba tražiti uostalom samo podrijetlo kako spekulacije, tako i filozofije (u njihovoj bitnoj razlici), pri čemu su prvi mudraci još duboko životno »usidreni« u nerazlučivo jedinstvo (čak i: identitet) teorije i prakse, i tu na svoj način leži i njihova veličina.
Odvajanjem, pa onda i radikalnim razlikovanjem, a zatim odmah i bitnim suprotstavljanjem teorijskog i praktičkog – o čemu u navedenim stavovima lucidno govori i Hegel – što se starogrčkom terminologijom imenuje s jedne strane onim trima elementima: praxis-poiesis-techne, a s druge strane pojmom: theoria, čemu je prvi i odlučni začetnik bio Platon, a onda produbljeno i s punim konsekvencijama iz tog stava Aristotel, postavilo se pitanje (sada primarno i već izrazito: filozofijsko formulirano pitanje) izvora, podrijetla, a time i pravog i glavnog »organa« (instrumenta) spoznavanja (spoznaje), a time ujedno i znanja i znanosti (grč. episteme), a sve drugo: praxis, poiesis i techne, kao – uvjetno rečeno – »praktički organi«, stavljeno je u drugi plan kao za spoznaju u pravom smislu: ili nevažno, sekundarno odnosno posve irelevantno. No, ono bitno za sâm problem sastojalo se u tom radikalnom (što znači: u samom korijenu ili temelju) odvajanju, razlikovanju i suprotstavljanju teorijskog i praktičkog. Na tome i odatle svoj pravi korijen i početak ima tada čitava zapadnoeuropska metafizika do današnjeg dana.
Dok je, dakle, onaj »spekulativni ferment« – proizišao iz samoga života, koji je »nalagao« jedinstvenost teorijsko-praktičkoga, čak i za golo samoodržanje tadašnjeg ljudstva – in nuce bio još bar neposredno životno prisutan u prvobitnoj mudrosti, taj se odnos posve »raspada« u dimenziji i horizontu same filozofije, koja i započinje bitno kao – metafizika.
Interesantno je, međutim, pri tom, kako je već i sâm Aristotel, kao taj pravi »utemeljitelj« metafizike (nije on, nego njegov »učenik« Andronik s Rodosa dao njegovoj »prvoj filozofiji« ime – metafizika!) u njezinu kasnijem pravom oblikovanju pravio razliku između onoga što se mnogo kasnije – u srednjovjekovnoj filozofiji i teologiji – imenovalo empirijskom i racionalnom spoznajom. Time se ne samo nastavilo, nego i zastalo jedino i isključivo u sferi jedne spoznajne teorije ili gnoseologije, a svojim određenjima što smjeraju na razliku između uma i razuma. U skolastičkoj filozofiji-teologiji biva to određeno kao 1. pasivni nous pathetikôs,intellectus passibilis ili possibilis, i 2. kao aktivni nous poietikos, intellectus agens9 čime se, međutim, ostalo samo na teorijskoj razini određenja. Čak i Aristotelovo razlikovanje između tzv. etičkih i dianoetičkih vrlina (kreposti, arete) upućuje na tu – već filozofijski artikuliranu razliku, čime se s mogućeg spekulativnog radikalno prešlo na isključivo filozofijsko stanovište. Kasnije se u novovjekovlju čitava problematika bila svela u horizont spoznajne teorije, koja je po svom pravom smislu i dometu samo naličje stare metafizike!
U tom kontekstu polemika između empirista (Locke) i racionalista (Descartes, Spinoza, Leibniz) »završava« u svom spoznajno-teorijskom »rezultatu« onim Leibnizovim: »nisi intellectus ipse!«, da bi svoje »pravo razrješenje« dobila u Kantovim »sintetičkim sudovima a priori«. Međutim, ni Kantovo, a onda još radikalnije Fichteovo razlikovanje između razuma (Verstand) i uma (Vernunft) nije dovelo samo po sebi do bitne razlike između onog spekulativnog i onog filozofijskog, dakle, do pune jasnoće tog razlikovanja, do čega još ne dovodi čak – u prvoj fazi – ni Fichteovo insistiranje na eminentno praktičkom karakteru uma, budući da time još uvijek nije bio naglašen identitet-subjekt-objekta, a to znači da time još nije bio istaknut konstitutivni karakter teorijskoga u onom pojmu praktičkoga, tako da ono još kantovski ima na sebi – »boju« moralnosti kao jedine dimenzije prakse.
Svemu tome pridonijelo je Kantovo poistovjećivanje spekulacije i teorije, što se zadržalo sve do današnjeg dana. No, »blizina« same mogućnosti razlikovanja onog spekulativnog od filozofijskog bila je prezentna već u »uvođenju« i određenju mašte, s jedne strane, i fantazije, s druge strane, što se nije dalo više »svesti« ni na ono teorijsko, ni na ono praktičko, te je ostalo »rezervirano« kao – »sredina«! Pri tom pak nije čak sve do Fichtea uviđena bitna razlika između mašte i fantazije: mašta stvara nešto bitno novo, a fantazija mehanički (ili: metaforično) spaja nešto već gotovo i proizvedeno (poput »zlatnog brijega« ili »krilatoga konja«!).10
Utoliko bi ta dva određenja: mašta i fantazija – a na to i smjera Fichteovo insistiranje na toj bitnoj razlici – mogla biti upravo egzemplarno paradigmatična za bitno razlikovanje spekulacije i filozofije jer upravo spekulacija stavlja maštu na sâm »početak svijeta«, a filozofija »barata« gotovim predmetima, te ih »fantazijski preobrće« kao tobože nešto novo i stvaralačko. Na toj osnovi nije bilo nipošto slučajno, što je na primjer Schelling u tom tragu nakon Fichtea dospio do naglašavanja prioriteta umjetnosti kao produkta mašte spram filozofije, u čemu mu Hegel nije dao za pravo, a upravo je Schelling paradigmu spekulativnosti vidio u umjetnosti!
Ovdje se ponovo možemo podsjetiti na našeg »prvobitnog čovjeka«: kad je komad kamena pomoću mašte postajao sjekira, ili vlažna glina postajala glineni lonac u

osnovu svijeta i sâm svijet kao tek čovjekovo pravo i jedino obitavalište (grč. ethos), a onda i njegov (moralni) odnos među ljudima. Ta produkcija kao stvaralaštvo stvara tek odnos, te je Fichte točno uvidio i odredio kako je ovdje riječ ne o pukom (reći ćemo ovdje: filozofijskom!) odnosu, nego upravo primarno produkcija odnosa. A produkcija odnosa upravo je ovdje s pravom shvaćena kao spekulativni početak svijeta, koji onda kao takav omogućuje i filozofiji da svojim »oponašateljskim jezikom« naknadno govori o tim već proizvodnjom uspostavljenim gotovim predmetima. Time se pomoću u-toposa (kao vremenskog događanja produkcijom) stvara i otvara topos (kao pretvaranje apstraktnog prostora u konkretno mjesto).
Hegel je taj »početak« upravo magistralno formulirao i upravo do kraja spekulativno iskazao svojim čuvenim (iako filozofima: »nepoznatim«?) stavovima, pa ćemo to navesti in extenso:
»Filozofija se ospoljuje samoj sebi, stiže do svog početka, neposredne svijesti, koja je upravo ono razdvojeno (na subjekt i objekt, op. M. K.). Ona je tako čovjek uopće; i kao što je točka čovjeka, tako je i svijet, a kao što je svijet, jest i čovjek: jedan udarac stvara ih obojicu! Što je bilo prije tog vremena? – ono drugo od vremena, ne neko drugo vrijeme, nego vječnost, misao vremena. U tome je pitanje ukinuto (aufgehoben), jer ono mnije neko drugo vrijeme. Ali tako je sama vječnost u vremenu: ona je nešto prije vremena, dakle sama prošlost: ono je bilo, apsolutno bilo: ono nije.
Vrijeme je čisti pojam, nazreta prazna vlastitost (Selbst) u svom kretanju, kao i prostor u svome mirovanju. Prije nego što je ispunjeno (djelatnošću i djelom ispunjeno!, op. M. K.), vrijeme uopće nije. Njegovo ispunjenje jest ono zbiljsko,ono iz praznog vremena vraćeno u sebe. Njegovo zrenje samoga sebe jest vrijeme, ono nepredmetno (Ungegenständliche). Ako, međutim, kažemo: prije svijeta (mislimo): vrijeme bez ispunjenja... Univerzum je tako neposredno slobodan od duha, ali on se k njemu mora vratiti, ili štoviše, to je njegovo djelovanje (djelovanje duha op. M. K.), to kretanje; on ima da sebi uspostavi to jedinstvo, isto tako i u obliku neposrednosti. On je svjetska povijest. U njoj se ukida to, da su po sebi priroda i duh neka bit. Duh postaje (pretvara se u) njezino znanje. Čovjek ne postaje majstor nad prirodom, dok on to nije postao nad samim sobom. On je postajanje duha po sebi. Da bi to po sebi bilo tu (na djelu, op. M. K.), mora duh shvatiti samoga sebe«.11
Ove i ovakve stavove metafizičari jednostavno nisu kadri shvatiti! Oni se, naime, kreću isključivo u horizontu tzv. zdravog razuma, za koji Hegel kaže, da je toliko zdrav »da će se raspuknuti od svog zdravlja«.
Na kraju ovdje ostaje ipak na snazi »otvoreno« bitno i najdublje, upravo životno presudno pitanje u tom odnosu ili bitnoj razlici između spekulacije i filozofije, koje bi moglo glasiti, ako se ostane još uvijek u dimenziji i horizontu apstrakcije, dakle baš – filozofičnosti: zašto se filozofija kroz čitavu historiju čovječanstva, a to znači i vlastite historije, nije usudila prekoračiti granicu, što bi je prebacilo na njezin početak, koji ju je zapravo i omogućio, to jest na njezino pravo podrijetlo koje je – spekulacija?! A budući da filozofija kao takva nije »pala s neba«, nego je bila proizvod konkretnih ljudi, koji su pored ostaloga bili i filozofi, to bi pitanje u svom konkretnom obliku moglo glasiti: zašto su se filozofi kao filozofi toliko »bojali« ili »plašili« da (radikalno, a to znači korjenito ili temeljito) prekorače tu granicu između te svoje filozofije i spekulacije – »s onu stranu nje same«?
Dostaje li ovdje kao odgovor na to pitanje onaj čuveni i vrlo kritički Fichteov stav: »Razlog te njihove nemoći ne leži u nekoj njihovoj posebnoj slabosti mišljenja, nego u slabosti njihova cijeloga karaktera«.
A taj je stav još potkrijepio ovako:
»Svatko odabire takvu filozofiju kakav je čovjek!«
Iako se, međutim, ovi Fichteovi kritički stavovi »približuju« odgovoru na naše – ovdje treba naglasiti: krucijalno! – pitanje, koje se tiče ne samo filozofa i filozofije, nego svih nas, ono je ipak još i suviše »pjesnički-romantično« formulirano, jer je i samo pitanje mnogo »krvavije pod kožom« od ovakvog odgovora!
Budući pak da smo time već započeli ovaj naš spis, ostat ćemo u prvi trenutak u horizontu osnovne postavke ovog rada, i samo metaforično-slikovito pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje: ako je sâm početak svijeta, nasuprot prirodi i njezinoj evoluciji (a vidjet ćemo kako je i ona sama morala jednom – započeti, i to pukom slučajnošću!)bio moguć kao re-evolucija, onda je ne samo za gospodare svijeta, nego i za njihove (filozofske) sluge i služnike bilo uvijek iznova opasno, a za ove druge nepovoljno (neprobitačno ili »neprofitabilno«), kad bi se događalo da nekome ipak »padne na pamet« što više »približiti« ono »re« i »evoluciju« (pokušavajući čak možda izbaciti onu crticu ili »tire« među njima), da bi se iz onoga re-evolucija prešlo na istinsko podrijetlo svijeta onim – revolucija!
Kad kažemo »gospodari svijeta«, onda je već u tom određenju implicirano da je s jedne strane riječ o historijski otuđenu svijetu, koji je bio zato otuđen što je bilo gospodara, a – kao što kaže Fichte – gospodara je bilo zato što je svagda bilo robova koji su njih htjeli, služili i obožavali, a s druge strane ti su »robovi« u liku filozofâ za volju i po volji tih gospodara (vladajućih klasa), a ujedno za volju svog »održavanja na životu« – svijet samo bolje ili lošije objašnjavali ili teorijski tumačili u onome i po onome što on već kao gotov i dani jest (oni su »vječni ljubitelji bitka«!).
»Pravi instinkt« filozofâ koji ih je upućivao na tu najveću opasnost po njih, njihovu sigurnost (uglavnom dobrog) preživljavanja, pa i očuvanja golog života u danom času (odnosno tzv. gole egzistencije, pa su filozofi od početka bili »pravi egzistencijalisti«!), nije im dopuštao taj »prijelaz«, odnosno to opasno prekoračivanje (životno-misaone) – granice – Hegel bi ovdje dodao: pa zato i nisu znali za nju! – te su radije ostajali samo (dobri ili loši, ali svagda vrlo poslušni) – filozofi! A spekulaciju su s vremena na vrijeme katkada »dopuštali«, pa čak potajice iskazivali »ezopovskim jezikom« samo dotle dok je ona zadržavala u sebi onu »crticu« između re i evolucije, tako da su neprekidno naglašavali jedino nju samu onim »vječnim« veznikom »i« među njima, i to onim bajnim jedinstvom:jedinstvo subjekta i objekta, čovjeka i prirode, boga i čovjeka, teorije i prakse, čovjeka i svijeta, ali tako da se nipošto ne dira u to »i«, jer bi se time – ne daj bože – odmah dobilo nešto »opasno«, naime, njihov identitet. A to odmah lako odvede u – revoluciju,kao bitnu izmjenu toga postojećega otuđena svijeta!
A čim bi netko samo i pomislio na to da bi ono »i« ili onu »crticu« u re-evoluciji trebalo izbaciti, da bi se konačno dospjelo do istinskog čovjeku kao čovjeku primjerena, dakle ljudskijeg života i svijeta, odmah su počele: anateme, prokletstva, ekskomunikacije, tamnice, zatvori, ubistva, vješala i počele gorjeti lomače pod takvim »hereticima« – sve do današnjeg dana. Pa, nisu filozofi bili baš najbedastiji među takvima, pa se kao pametni ljudi nisu željeli upuštati u takve – vratolomije!
Tako su – međutim – za svoju (spekulativno-revolucionarno-slobodnu) misao završavali rijetki pojedinci poput Sokrata svojim ispijenim otrovom, a Aristotel je morao pobjeći iz Atene da ne bi dopustio Atenjanima još jednu »demokratsku blamažu« nakon Sokratove smrti. Čak i »prvi začetnik idealizma i filozofije kao filozofije« – Platon, dopao je bio ropstva kod Dimitrija Starijega na Siciliji (»kam’ ga je vrag nosil, bedak jedan!«), čim je naivno htio predložiti nešto bolje (!) od postojeće tiranije (gdje ćeš nešto bolje?!). Odmah iza njih slijedio je opet jedan revolucionar u liku Isusa Krista, koji je svojim spekulativno-moralnim pathosom želio da čovjek doista postane čovjekom, ali je rulja vikala: raspni ga!, pa je i završio na križu, samo se do danas ne zna – za koga?!
Zatim su slijedile čitave kolone »spekulativaca«: Jan Hus, Uriel da Costa i Giordano Bruno – na lomače, Spinoza – proklet i ekskomuniciran, Galileo Galilei – koji se »pokajao«, jer je krivo tumačio da se Zemlja okreće oko Sunca, te je za tu »običnu izmišljotinu« skoro završio na lomači, jer ipak Crkva zna najbolje, kako se to okreće u svemiru, jer je ipak jedino ona – najbliže bogu tamo gore! Bitni epohalni spekulativni mislilac Fichte bio je proganjan kao »ateist«, te mu je uza sve životne nevolje skraćen život na 52 godine (da ne smeta okolinu i da ne »uznemirava građane«!). Zatim slijedi »komunjara« (poznati »neprijatelj Hrvata«!) – Karl Marx sa svojim bijednim životom, pa želi da i mi u Hrvatskoj živimo tako bijedno, e, nećeš, brajko!12
Zato, dragi filozofi, nemojte »spajati« ono »re« i »evoluciju«, neka i dalje budu »filozofijski razdvojeni«, i nemojte uznemiravati ni građane, ni sebe same, bolje je da ostanete – kao što nam poručuje Fichte – dobro »uhljebljeni« po univerzitetima i institutima i akademijama, nego da vas pale po lomačama ili da trunete po suvremenim »demokratskim zatvorima«, sve dok konačno atomsko-hidrogenska bomba (iz USA), ili ozonska »crna rupa« ne odnese Zemljinu loptu tamo gore (dragom bogu) u pravo – nadatmosfersko ništavilo – tko zna, možda je to taj obećani raj? – pa ćemo negdje drugdje kao »novi majmuni« početi iznova tom našom spekulativnom – re-evolucijom!
Ni najveći filozof svih vremena Hegel »nije odolio tome« da se – »dobrano uplaši« svoje početne spekulacije iz Differenzschrifta (1801), te se već šest godina nakon toga u Fenomenologiji duha (1807) odrekao toga i posve »zaboravio« ono: »Apsolutno je noć«, i prešao sasvim u »mirne fenomenološke filozofijske vode«! Ali, »zla savjest« stalno ga je pratila i uznemiravala: »U životu egzistira ono spekulativno!« (Enciklopedija II).
Zato i vi slijedite tog svog velikog prethodnika! Amen!