Kriza temelja*
Suvremenost se navodno svela na materijalizam. Možda
je podlegla zavođenju ideologa, koji šire besmislenu
sintagmu o primarnosti materije spram svijesti,
ili njen materijalizam ima realnu osnovu, ne oslanja
se na riječi i poučke, nego je upisan u njenoj unutarnjoj
strukturi? Suvremenost je materijalistička zato
što su svi, zastupnici idealizma i njihovi protivnici,
kapitalisti i socijalisti, uvučeni u grandiozni
proces, u kojemu se priroda pretvara u tvarnost,
materijal i materiju, u prividno neiscrpnog dobavljača
sirovina i energije koji služe čovjeku. Ali ponašanje,
koje omalovažava prirodu (rađanje i ponovno rađanje)
kao puki objekt transformacije, čiji produkti osiguravaju
s jedne strane rastuće blagostanje, dok na drugoj
strani daju otpad, zagađenost emisijama plinova,
olova, ponižava također čovjeka, čiji se duh u tom
transformacijskom procesu raspada na bezduhovnost
producirane realnosti i fingiranu duhovnost koja
zastire ispraznost epohe. Produktivna transformacija
modernoga doba ima prema tome dvije strane i utjelovljuje
se u dvije figure, koje se mogu označiti riječima:
proizvoditi i producirati se (pokazivati se). U
toj modernoj alkemiji, koja postupa obrnutim smjerom
od tradicije i ne nastoji više dobiti zlato iz olova,
nego »zlato«, tj. bogatstva Zemlje, pretvara u otpad
i olovo, mijenja se i »duh«, tj. čovjek, a njegova
je promjena prije pad, nego uspon.
Raspad duha na bezduhovni realitet, u kojemu su
ljudi prisiljeni boraviti kao u prirođenoj životnoj
sredini i na fingirano duhovito produciranje, koje
bi trebalo odvratnost tog realiteta učiniti prijatnijim,
puko je proglašavanje nestanka ili sveukupnog pada
duha, koji se svodi na produktivnu, organizacijski
sposobnu i efikasnu inteligenciju, a tu zamjenu
prikriva pozivima da se treba vratiti »duhovnim
vrednotama«. U trenutku kada doba podiže na prvo
i najvažnije mjesto »duhovne vrednote« (nasuprot
neduhovnim vrednotama) o sudbini duha već je odlučeno:
zamijenjen je inteligentnošću.
Ukoliko je duh vjeran samome sebi i dolazi k sebi,
budi se i pribire se, raspoznaje u prirodi (fyzis)
postojeće, s kojim je bitno u vezi i spojen, spojen
na život i smrt, pa se prema njemu mora ponašati
s poštovanjem i s razumijevanjem kao suigrač, a
nikako kao onaj koji pokorava. Stoga je pad duha
uvijek praćen poniženjem prirode na puku materiju
i tvarnost i materijal, prepušten u cjelini na milost
samovolji i pohlepnosti umišljenoga subjekta. Ali
duh, koji se postavlja iznad prirode i svodi je
na puku materijalnost, ne zna što govori i što čini,
a posebno mu izmiče da tim aktom omalovažava samoga
sebe: ponižena materija proizvod je duha koji se
ponižava, koji je već dospio do pada. Nadređeni
i izrabljivački odnos prema prirodi znači da se
duh već toliko zagledao u sebe i u svoju vladarsku
zaslijepljenost da nije sposoban sagledavati i prosuđivati
i da je toliko već opijen svojom blaženom moći da
je zreo za pad u nepovrat.
U modernoj se transformaciji sve premjerava i mjeri
mjerilom koristi, korisnosti i praktičnosti, a time
se sve razdire i uključuje u tok vrednovanja i nivelizira
na razmjenjivost. U takvoj situaciji poziv da se
duhovne vrednote moraju stavljati iznad materijalnih
vrijednosti, nije kritika odnosa, nego apologetika
izokrenutosti. Pretvaranje duha i prirode u vrijednosti,
visoke ili niže, već je izraz i proizvod pervertiranosti
i zamjene. Duh, jednako kao i priroda, nisu i ne
mogu biti izvorno svojom suštinom i prema smislu
svoje biti, stvar premjeravanja i razmjenjivosti,
dakle vrijednosti.
Prevoditi sve na vrijednosti i pripisivati svemu
ovu ili onu vrijednost ne znači uzvisivati, sublimirati
i podizati na više, nego ponižavati i bacati u jednakomjernost
u kojoj postojeće vrednovano i vrijedno gubi samobitnost.
Vrijednost u onom smislu, kakvu na misli ima moderno
doba, označava prevođenje svega u sferu razmjenjivosti,
ali su duh i priroda nerazmjenjivi, pa stoga i nezamjenjivi.
Samo zato što duh i priroda nisu vrijednosti i što
postoje izvan svake razmjenjivosti mogu ustrajati
na poziciji koja im pripada: duh u duhovnosti, a
priroda u prirođenosti. Čim je duh uzdignut do najviše
vrijednosti, a priroda oskrnavljena do bezobzirno
iskorištavane dobavljačice sirovina i energije,
u potpunosti se otvara prostor za nastup neukusa,
bestidnosti i provokativnosti,
pa stoga i trijumfa sistema nad svijetom.
Pretvoriti duh u najvišu vrijednost, a prirodu
na proračunljivu i unosnu vrijednost znači
prihvatiti kao prirođenost i uobičajenost
epohalnu promjenu i zamjenu, koja je svemu
postojećem oduzela suštinu, a kao nadomjestak
mu je pridodala disponirajuću, manipulirajuću,
ovladavajuću vrijednost, kojoj nedostaje bitno:
dostojanstvo. Zbog toga je epoha vrijednosti
također epoha nedostojnosti, lakrdije i privida.
Prividnost se u nas uzvisuje do sveopće prihvaćenog
i priznavanog stila života, a onaj tko se
u javnosti zna producirati glavni je akter
doba.
Raspolućenost duha na bezduhovnost odnosa
i fingiranu duhovitost komentara tih odnosa
već je samo posljedica raspada, kad |
|
|
duh prestaje bivati sam po sebi i pretvara se u
nešto sasvim drugo, što mu je, doduše, izvanjski
slično, ali mu je suštinski strano i neprijateljsko:
duh se pretvorio u inteligentnost.
Odnosi u kojima važi da je određena količina pšenice
jednaka određenoj količini željeza, a ta se količina
opet sasvim prirodno povezuje s cjenovnim odnosom
spram slike Goye, a iznad se tih »materijalnih«
proizvoda uzdižu kao najviše vrijednosti istina,
sloboda, demokracija, ljubav, savjest i sve to zajedno
čini jedan jedinstveni, uzajamno povezani sistem
vrijednosnih i cjenovnih relacija u kojima se održava
i kreće samo ono što ima vrijednost – takvi odnosi
nisu ni »prirodno stanje«, ni nevina samorazumljivost.
U momentu kada se istina, čast, i savjest uzdižu
do najviše (duhovne) vrijednosti, nastaje fatalna
transformacija kad se sve svede na predmet odmjeravanja,
ocjenjivanja, razmjene i zamjene. Prije no što je
vrijednosti moguće vrednovati mora se dogoditi ironijska
promjena, koja je postojećem ukrala samobitnost
i prividno sve podigla do nebeskog vrednovanja,
ali je u stvarnosti ponizila do prizemnosti razmjenjivosti
i dvoznačnosti zamjene koja postaje povijesnim uzorkom
neistine.
Ni jedna se majka prema svom djetetu ne ponaša kao
prema vrijednosti, a također ni vjernik, koji se
moli Bogu, ne pada na koljena pred najvišom vrijednošću.
Svojom biti nisu dijete, Bog, rijeka, savjest i
katedrala vrijednosti, a ukoliko to postaju, ukoliko
se transformiraju u vrijednosti, gube tom operacijom
samobitnost i u tako ispražnjenom obliku mogu postati
objektom ocjenjivanja i mogu se po volji i lako
uključiti u funkcionirajući sistem.
Na prelomu 18. i 19. stoljeća filozofija je zapažala
bezbožnost svoga doba u tome da je Bog bio prognan
iz mišljenja i stvarnosti u svetost i predodžbu
puke vjere, da bi stvarnost oslobođena
svetosti i Bogamogla postati predmetom šverca i
trgovanja. Kako bi ta filozofija prosuđivala našu
epohu, koja je u svojoj bezgraničnoj drskosti i
Boga uključila u svoje planove i namjere, u svoju
perfektnu mašineriju univerzalne eksploatacije,
tako da izgleda kao da je sve što čovjek poduzima
na Zemlji i u svemiru praćeno guranjem »odozgo«?
Duh mora bdjeti da ne bi izgubio svoju prisutnost
i spao na puku organizirajuću inteligenciju i da
ne bi bio osiromašen tako što će postati pukim priviđenjem
bez supstancijalnosti. Duh bdije i čuva vjernost
samome sebi time što se konkretizira, a svoju prisutnost
dokazuje mišljenjem, pjesništvom i djelovanjem,
raznolikošću svojih oblika, braneći se od toga da
bude sveden na jednostranost i apstraktnost razuma
ili internosti ili efikasnosti. (Dijalektika
konkretnog, 1963. godine, bila je pokušaj,
puki pokušaj, pa stoga pokušaj bez odgovarajućih
rezultata, promisliti u izmijenjenim odnosima, u
terminu »praxis«, problematiku što ju je Hegel koncentrirao
u pojmu »duh«: jedinstvo mišljenja, pjesništva i
djelovanja: denken, dichten und tun.)
Moderni čovjek žuri i ni kod čega nema zastajanja,
trči od jednoga ka drugome, jer je izgubio bitno.
Budući da nema dodira s bitnim, bez prestanka juri
za nebitnim i nagomilavanjem nebitnoga, a užurbanim
trčanjem za nebitnim pokušava skriti i prevladati
prazninu koja se rastvorila nakon odbacivanja i
zaboravljanja biti. Bitno se u životu ljudi zagubilo
ili je bilo napušteno, a taj se gubitak nadomješta
trkom za sporednim. Filozofska je formula, koja
otkriva i opisuje to osiromašenje i upadanje u žurbu
i podlijeganje nebitnom, sintagma: »Bog je mrtav«.
Taj iskaz nije dogmatička tvrdnja i nema ništa zajedničko
s negiranjem ili dokazivanjem Božjeg postojanja,
a njeno važenje ne može biti dovedeno u pitanje
niti potvrđeno ukazivanjem na rastuću ili opadajuću
religioznost. Ta je sintagma filozofska misao koja
ne kaže da su se najviše vrednote obezvrijedile
i prestale važiti i da od njih oslobođeni prostor
još nisu zauzele nove vrednote, nego označava nešto
mnogo dublje i potresnije: gubitak bitnog. Budući
da je čovjek u povijesnom klađenju napustio bitno
kao nepotrebno i kladio se na užurbanu jurnjavu
za nebitnim, životari bez odnosa spram bitnog, ništa
ga bitno više ne oslovljava, a jezik bitnog već
je prestao razumijevati.
Izraz »Bog je mrtav«, isto tako kao i nazor koji
naglašava da je Bog najviša vrednota, govore drugačijim
riječima jedno te isto: najavljuju nastupanje epohe
u kojoj nebitno pobjeđuje bitno.
Bitno je nestalo, a taj se gubitak pokazuje kao
otvorena rana i smrtonosno ranjavanje koje muči
čovjeka, a koji pak nema odvažnost priznati taj
gubitak i koji pred njim bježi kao pred progoniteljem,
tražeći zaštitu i sklonište u sporednom i nebitnom.
Budući da se s tim gubitkom miri i stoga živi u
uvjerenju da ga može kompenzirati dobivanjem i nagomilavanjem
nebitnoga, dospijeva – u tom mirenju – u lažni i
izokrenuti mir. Taj je mir zasnovan na oronulim
temeljima, koji su izgubili mjeru: takav smirujući
i primirujući mir skriva gubitak mjere. Čovjek bježi
od gubitka bitnog i juri za dostižnim i sporednijim,
bježi stoga stalno prema naprijed, a u stvarnosti
se povlači. Ta nesuglasnost dva nasuprotna kretanja,
koračati prema naprijed, a progresivno ići unazad,
izvor je tragikomične prirode modernoga doba.
Budući da je čovjek odabrao nebitno, a smisao života
shvaća i ostvaruje kao nagomilavanje proizvoda,
kao posjedovanje imovine i kao neograničenu, nazaustavljivu
i stalno se usavršavajuću proizvodnju stvari, roba,
užitaka i informacija i da bujanje tog
privremenog i
nebitnog uzima kao bit života, boravi i kreće
se u zamjeni, a ta je zamjena vladajući modus
neistine. Proizvođenje je postalo dominantni
način određivanja odnosa čovjeka prema onome
što jest: proizvođenje je progutalo zasnivanje
i utemeljivanje. Pretjerana aktivnost subjekta
toliko je osiromašena da on samo proizvodi,
proizvodi neprekidno, neograničeno i usavršenije,
ali više ništa ne zasniva. Ne osnivaju se
gradovi, grade se samo boravišta, ne zasnivaju
se vrtovi i vinogradi, samo se povećava proizvodnja
unosnih plodova, ne zasniva se porodica, samo
se zaključuju i razvode partnerski odnosi,
nazvani brakom, ne zasniva se zajednica, ali
se umjesto nje uspostavila prevrtljiva i površna
javnost, pa se čak i »promjena svijeta« provodi
kao dovršavanje, |
|
|
kao organizacija i reorganizacija odnosa, koji moraju
na tekućoj traci, stoga masovno, proizvoditi sretne
i slobodne ljude. Nasuprot slavljenja zasnivanja
nalazi se ravnodušno sivilo i serijska proizvodnja
i pogon. Glavna ličnost doba nije seljak, zanatlija
i pjesnik, nego organizator i aranžer (ili inscenator)
u jednoj osobi.
Kretati se u zamjeni, a ne biti sposoban i spreman
tu zamjenu kao zamjenu proniknuti, znači podleći
neistini i smiriti se s njom. Čovjek se kreće unutar
te zamjene kao u prirodnom i normalnom okruženju
i uopće mu ne dolazi do uma izokrenutost i preokrenutost
cjelokupnog njegovog odnosa prema onome što jest.
Odnos prema onome što cjelovito jest, u moderno
se doba iz temelja promijenio i postao odnosom bez
osnove. Moderno je doba doba krize zato što su njeni
temelji u krizi. Kriza temelja izazvana je time,
što u samim temeljima dolazi do zamjene, a zamjena
i neistina ugrađene su u same temelje modernoga
doba. Boravljenjem u toj zamjeni čovjek se mijenja
u ličnost, koja se arogantno poosobljuje da ima
pravo živjeti u blagostanju uz bilo koju cijenu,
a da je istina na njegovoj strani kada zahtijeva
samorazumljivo, tj. sudjelovati u prinosu i koristi
koje čovječanstvo danomice i godišnje izvlači od
prirode. Ali ličnost koja si poosobljuje da je istina
na njezinoj strani i da na sve ima pravo, nije u
pravu o onome što jest, pa se stoga kreće izvan
prava, nije ni u pravu, ni u istini.
Nismo posjednici istine i ništa nas ne ovlašćuje
– ni mladost, ni starost, porijeklo ili socijalni
položaj, dogma ili vjera – da bismo se zatvorili
u samozadovoljstvo da nam je istina već data. Od
istine se udaljavamo, živimo li u iluziji da je
imamo u rukama i da se s njom možemo poigravati
ili raspolagati njome svojevoljno. Prije će biti
da istina ima nas, kako glasi ponovljeni obrat,
što ga je svojevremeno u filozofiju uveo Schelling,
i samo ako se krećemo u prostoru koji istina otvara
i osvjetljava, dospijevamo do bliskosti i dodira
s njom.
Izraz koji je izgovoren na nedavnom skupu praške
omladine: Ustrajte uz spoznatu istinu, mora se ispravno
shvaćati i tumačiti. Ustrajati uz spoznatu istinu
znači ne istrajati u stavu radobiistinu, nego ustati
na kretanje i preuzeti na sebe napor i muku iskustva
što prožimaju sve sektore suvremenosti, da bi se
otkrila njihova stvarna suština i da bi oslobodio
sebe i nju iz inercije postvarenja i poosobljavanja.
Ustrajati uz spoznatu istinu stoga je ustajanje
protiv okoštalih odnosa, ustajanje iz mrtvila prema
dostojanstvenom životu i stalno nanovo pokretanje
ustajanja i stajanja, nastajanja i rođenja, ponovnog
započinjanja pokušaja prodora iz zatvorenosti sistema
u otvorenost svijeta.
Tko tako ustraje, da bi stajao uz spoznatu istinu,
nužno dolazi do zaključka da se današnja kriza ne
tiče ovih ili onih oblasti i strana, nego da zahvaća
same temelje. Nisu dovoljni puki popravci ili poboljšanja,
istina zahtijeva izvođenje temeljitog obrata u stavu
prema onome što jest i samo će takav temeljiti obrat
izvesti čovjeka iz krize.
Ekologlja smatra da je dovoljno štititi životnu
sredinu. Filozofija prosuđuje da je potrebno obraniti
svjet.
(1968)
* Iz : Karel
Kosik, O dilemama suvremene povijesti, preveo
Ante Lešaja, Razlog, Zagreb 2007, str. 132–139.
|