Početna stana
 
 
     

 

Kriza temelja*

Suvremenost se navodno svela na materijalizam. Možda je podlegla zavođenju ideologa, koji šire besmislenu sintagmu o primarnosti materije spram svijesti, ili njen materijalizam ima realnu osnovu, ne oslanja se na riječi i poučke, nego je upisan u njenoj unutarnjoj strukturi? Suvremenost je materijalistička zato što su svi, zastupnici idealizma i njihovi protivnici, kapitalisti i socijalisti, uvučeni u grandiozni proces, u kojemu se priroda pretvara u tvarnost, materijal i materiju, u prividno neiscrpnog dobavljača sirovina i energije koji služe čovjeku. Ali ponašanje, koje omalovažava prirodu (rađanje i ponovno rađanje) kao puki objekt transformacije, čiji produkti osiguravaju s jedne strane rastuće blagostanje, dok na drugoj strani daju otpad, zagađenost emisijama plinova, olova, ponižava također čovjeka, čiji se duh u tom transformacijskom procesu raspada na bezduhovnost producirane realnosti i fingiranu duhovnost koja zastire ispraznost epohe. Produktivna transformacija modernoga doba ima prema tome dvije strane i utjelovljuje se u dvije figure, koje se mogu označiti riječima: proizvoditi i producirati se (pokazivati se). U toj modernoj alkemiji, koja postupa obrnutim smjerom od tradicije i ne nastoji više dobiti zlato iz olova, nego »zlato«, tj. bogatstva Zemlje, pretvara u otpad i olovo, mijenja se i »duh«, tj. čovjek, a njegova je promjena prije pad, nego uspon.
Raspad duha na bezduhovni realitet, u kojemu su ljudi prisiljeni boraviti kao u prirođenoj životnoj sredini i na fingirano duhovito produciranje, koje bi trebalo odvratnost tog realiteta učiniti prijatnijim, puko je proglašavanje nestanka ili sveukupnog pada duha, koji se svodi na produktivnu, organizacijski sposobnu i efikasnu inteligenciju, a tu zamjenu prikriva pozivima da se treba vratiti »duhovnim vrednotama«. U trenutku kada doba podiže na prvo i najvažnije mjesto »duhovne vrednote« (nasuprot neduhovnim vrednotama) o sudbini duha već je odlučeno: zamijenjen je inteligentnošću.
Ukoliko je duh vjeran samome sebi i dolazi k sebi, budi se i pribire se, raspoznaje u prirodi (fyzis) postojeće, s kojim je bitno u vezi i spojen, spojen na život i smrt, pa se prema njemu mora ponašati s poštovanjem i s razumijevanjem kao suigrač, a nikako kao onaj koji pokorava. Stoga je pad duha uvijek praćen poniženjem prirode na puku materiju i tvarnost i materijal, prepušten u cjelini na milost samovolji i pohlepnosti umišljenoga subjekta. Ali duh, koji se postavlja iznad prirode i svodi je na puku materijalnost, ne zna što govori i što čini, a posebno mu izmiče da tim aktom omalovažava samoga sebe: ponižena materija proizvod je duha koji se ponižava, koji je već dospio do pada. Nadređeni i izrabljivački odnos prema prirodi znači da se duh već toliko zagledao u sebe i u svoju vladarsku zaslijepljenost da nije sposoban sagledavati i prosuđivati i da je toliko već opijen svojom blaženom moći da je zreo za pad u nepovrat.
U modernoj se transformaciji sve premjerava i mjeri mjerilom koristi, korisnosti i praktičnosti, a time se sve razdire i uključuje u tok vrednovanja i nivelizira na razmjenjivost. U takvoj situaciji poziv da se duhovne vrednote moraju stavljati iznad materijalnih vrijednosti, nije kritika odnosa, nego apologetika izokrenutosti. Pretvaranje duha i prirode u vrijednosti, visoke ili niže, već je izraz i proizvod pervertiranosti i zamjene. Duh, jednako kao i priroda, nisu i ne mogu biti izvorno svojom suštinom i prema smislu svoje biti, stvar premjeravanja i razmjenjivosti, dakle vrijednosti.
Prevoditi sve na vrijednosti i pripisivati svemu ovu ili onu vrijednost ne znači uzvisivati, sublimirati i podizati na više, nego ponižavati i bacati u jednakomjernost u kojoj postojeće vrednovano i vrijedno gubi samobitnost.
Vrijednost u onom smislu, kakvu na misli ima moderno doba, označava prevođenje svega u sferu razmjenjivosti, ali su duh i priroda nerazmjenjivi, pa stoga i nezamjenjivi. Samo zato što duh i priroda nisu vrijednosti i što postoje izvan svake razmjenjivosti mogu ustrajati na poziciji koja im pripada: duh u duhovnosti, a priroda u prirođenosti. Čim je duh uzdignut do najviše vrijednosti, a priroda oskrnavljena do bezobzirno iskorištavane dobavljačice sirovina i energije, u potpunosti se otvara prostor za nastup neukusa,
bestidnosti i provokativnosti, pa stoga i trijumfa sistema nad svijetom.
Pretvoriti duh u najvišu vrijednost, a prirodu na proračunljivu i unosnu vrijednost znači prihvatiti kao prirođenost i uobičajenost epohalnu promjenu i zamjenu, koja je svemu postojećem oduzela suštinu, a kao nadomjestak mu je pridodala disponirajuću, manipulirajuću, ovladavajuću vrijednost, kojoj nedostaje bitno: dostojanstvo. Zbog toga je epoha vrijednosti također epoha nedostojnosti, lakrdije i privida. Prividnost se u nas uzvisuje do sveopće prihvaćenog i priznavanog stila života, a onaj tko se u javnosti zna producirati glavni je akter doba.
Raspolućenost duha na bezduhovnost odnosa i fingiranu duhovitost komentara tih odnosa već je samo posljedica raspada, kad
 
duh prestaje bivati sam po sebi i pretvara se u nešto sasvim drugo, što mu je, doduše, izvanjski slično, ali mu je suštinski strano i neprijateljsko: duh se pretvorio u inteligentnost.
Odnosi u kojima važi da je određena količina pšenice jednaka određenoj količini željeza, a ta se količina opet sasvim prirodno povezuje s cjenovnim odnosom spram slike Goye, a iznad se tih »materijalnih« proizvoda uzdižu kao najviše vrijednosti istina, sloboda, demokracija, ljubav, savjest i sve to zajedno čini jedan jedinstveni, uzajamno povezani sistem vrijednosnih i cjenovnih relacija u kojima se održava i kreće samo ono što ima vrijednost – takvi odnosi nisu ni »prirodno stanje«, ni nevina samorazumljivost. U momentu kada se istina, čast, i savjest uzdižu do najviše (duhovne) vrijednosti, nastaje fatalna transformacija kad se sve svede na predmet odmjeravanja, ocjenjivanja, razmjene i zamjene. Prije no što je vrijednosti moguće vrednovati mora se dogoditi ironijska promjena, koja je postojećem ukrala samobitnost i prividno sve podigla do nebeskog vrednovanja, ali je u stvarnosti ponizila do prizemnosti razmjenjivosti i dvoznačnosti zamjene koja postaje povijesnim uzorkom neistine.
Ni jedna se majka prema svom djetetu ne ponaša kao prema vrijednosti, a također ni vjernik, koji se moli Bogu, ne pada na koljena pred najvišom vrijednošću. Svojom biti nisu dijete, Bog, rijeka, savjest i katedrala vrijednosti, a ukoliko to postaju, ukoliko se transformiraju u vrijednosti, gube tom operacijom samobitnost i u tako ispražnjenom obliku mogu postati objektom ocjenjivanja i mogu se po volji i lako uključiti u funkcionirajući sistem.
Na prelomu 18. i 19. stoljeća filozofija je zapažala bezbožnost svoga doba u tome da je Bog bio prognan iz mišljenja i stvarnosti u svetost i predodžbu puke vjere, da bi stvarnost oslobođena svetosti i Bogamogla postati predmetom šverca i trgovanja. Kako bi ta filozofija prosuđivala našu epohu, koja je u svojoj bezgraničnoj drskosti i Boga uključila u svoje planove i namjere, u svoju perfektnu mašineriju univerzalne eksploatacije, tako da izgleda kao da je sve što čovjek poduzima na Zemlji i u svemiru praćeno guranjem »odozgo«?
Duh mora bdjeti da ne bi izgubio svoju prisutnost i spao na puku organizirajuću inteligenciju i da ne bi bio osiromašen tako što će postati pukim priviđenjem bez supstancijalnosti. Duh bdije i čuva vjernost samome sebi time što se konkretizira, a svoju prisutnost dokazuje mišljenjem, pjesništvom i djelovanjem, raznolikošću svojih oblika, braneći se od toga da bude sveden na jednostranost i apstraktnost razuma ili internosti ili efikasnosti. (Dijalektika konkretnog, 1963. godine, bila je pokušaj, puki pokušaj, pa stoga pokušaj bez odgovarajućih rezultata, promisliti u izmijenjenim odnosima, u terminu »praxis«, problematiku što ju je Hegel koncentrirao u pojmu »duh«: jedinstvo mišljenja, pjesništva i djelovanja: denken, dichten und tun.)
Moderni čovjek žuri i ni kod čega nema zastajanja, trči od jednoga ka drugome, jer je izgubio bitno. Budući da nema dodira s bitnim, bez prestanka juri za nebitnim i nagomilavanjem nebitnoga, a užurbanim trčanjem za nebitnim pokušava skriti i prevladati prazninu koja se rastvorila nakon odbacivanja i zaboravljanja biti. Bitno se u životu ljudi zagubilo ili je bilo napušteno, a taj se gubitak nadomješta trkom za sporednim. Filozofska je formula, koja otkriva i opisuje to osiromašenje i upadanje u žurbu i podlijeganje nebitnom, sintagma: »Bog je mrtav«. Taj iskaz nije dogmatička tvrdnja i nema ništa zajedničko s negiranjem ili dokazivanjem Božjeg postojanja, a njeno važenje ne može biti dovedeno u pitanje niti potvrđeno ukazivanjem na rastuću ili opadajuću religioznost. Ta je sintagma filozofska misao koja ne kaže da su se najviše vrednote obezvrijedile i prestale važiti i da od njih oslobođeni prostor još nisu zauzele nove vrednote, nego označava nešto mnogo dublje i potresnije: gubitak bitnog. Budući da je čovjek u povijesnom klađenju napustio bitno kao nepotrebno i kladio se na užurbanu jurnjavu za nebitnim, životari bez odnosa spram bitnog, ništa ga bitno više ne oslovljava, a jezik bitnog već je prestao razumijevati.
Izraz »Bog je mrtav«, isto tako kao i nazor koji naglašava da je Bog najviša vrednota, govore drugačijim riječima jedno te isto: najavljuju nastupanje epohe u kojoj nebitno pobjeđuje bitno.
Bitno je nestalo, a taj se gubitak pokazuje kao otvorena rana i smrtonosno ranjavanje koje muči čovjeka, a koji pak nema odvažnost priznati taj gubitak i koji pred njim bježi kao pred progoniteljem, tražeći zaštitu i sklonište u sporednom i nebitnom. Budući da se s tim gubitkom miri i stoga živi u uvjerenju da ga može kompenzirati dobivanjem i nagomilavanjem nebitnoga, dospijeva – u tom mirenju – u lažni i izokrenuti mir. Taj je mir zasnovan na oronulim temeljima, koji su izgubili mjeru: takav smirujući i primirujući mir skriva gubitak mjere. Čovjek bježi od gubitka bitnog i juri za dostižnim i sporednijim, bježi stoga stalno prema naprijed, a u stvarnosti se povlači. Ta nesuglasnost dva nasuprotna kretanja, koračati prema naprijed, a progresivno ići unazad, izvor je tragikomične prirode modernoga doba.
Budući da je čovjek odabrao nebitno, a smisao života shvaća i ostvaruje kao nagomilavanje proizvoda, kao posjedovanje imovine i kao neograničenu, nazaustavljivu i stalno se usavršavajuću proizvodnju stvari, roba, užitaka i informacija i da bujanje tog
privremenog i nebitnog uzima kao bit života, boravi i kreće se u zamjeni, a ta je zamjena vladajući modus neistine. Proizvođenje je postalo dominantni način određivanja odnosa čovjeka prema onome što jest: proizvođenje je progutalo zasnivanje i utemeljivanje. Pretjerana aktivnost subjekta toliko je osiromašena da on samo proizvodi, proizvodi neprekidno, neograničeno i usavršenije, ali više ništa ne zasniva. Ne osnivaju se gradovi, grade se samo boravišta, ne zasnivaju se vrtovi i vinogradi, samo se povećava proizvodnja unosnih plodova, ne zasniva se porodica, samo se zaključuju i razvode partnerski odnosi, nazvani brakom, ne zasniva se zajednica, ali se umjesto nje uspostavila prevrtljiva i površna javnost, pa se čak i »promjena svijeta« provodi kao dovršavanje,
 
kao organizacija i reorganizacija odnosa, koji moraju na tekućoj traci, stoga masovno, proizvoditi sretne i slobodne ljude. Nasuprot slavljenja zasnivanja nalazi se ravnodušno sivilo i serijska proizvodnja i pogon. Glavna ličnost doba nije seljak, zanatlija i pjesnik, nego organizator i aranžer (ili inscenator) u jednoj osobi.
Kretati se u zamjeni, a ne biti sposoban i spreman tu zamjenu kao zamjenu proniknuti, znači podleći neistini i smiriti se s njom. Čovjek se kreće unutar te zamjene kao u prirodnom i normalnom okruženju i uopće mu ne dolazi do uma izokrenutost i preokrenutost cjelokupnog njegovog odnosa prema onome što jest.
Odnos prema onome što cjelovito jest, u moderno se doba iz temelja promijenio i postao odnosom bez osnove. Moderno je doba doba krize zato što su njeni temelji u krizi. Kriza temelja izazvana je time, što u samim temeljima dolazi do zamjene, a zamjena i neistina ugrađene su u same temelje modernoga doba. Boravljenjem u toj zamjeni čovjek se mijenja u ličnost, koja se arogantno poosobljuje da ima pravo živjeti u blagostanju uz bilo koju cijenu, a da je istina na njegovoj strani kada zahtijeva samorazumljivo, tj. sudjelovati u prinosu i koristi koje čovječanstvo danomice i godišnje izvlači od prirode. Ali ličnost koja si poosobljuje da je istina na njezinoj strani i da na sve ima pravo, nije u pravu o onome što jest, pa se stoga kreće izvan prava, nije ni u pravu, ni u istini.
Nismo posjednici istine i ništa nas ne ovlašćuje – ni mladost, ni starost, porijeklo ili socijalni položaj, dogma ili vjera – da bismo se zatvorili u samozadovoljstvo da nam je istina već data. Od istine se udaljavamo, živimo li u iluziji da je imamo u rukama i da se s njom možemo poigravati ili raspolagati njome svojevoljno. Prije će biti da istina ima nas, kako glasi ponovljeni obrat, što ga je svojevremeno u filozofiju uveo Schelling, i samo ako se krećemo u prostoru koji istina otvara i osvjetljava, dospijevamo do bliskosti i dodira s njom.
Izraz koji je izgovoren na nedavnom skupu praške omladine: Ustrajte uz spoznatu istinu, mora se ispravno shvaćati i tumačiti. Ustrajati uz spoznatu istinu znači ne istrajati u stavu radobiistinu, nego ustati na kretanje i preuzeti na sebe napor i muku iskustva što prožimaju sve sektore suvremenosti, da bi se otkrila njihova stvarna suština i da bi oslobodio sebe i nju iz inercije postvarenja i poosobljavanja. Ustrajati uz spoznatu istinu stoga je ustajanje protiv okoštalih odnosa, ustajanje iz mrtvila prema dostojanstvenom životu i stalno nanovo pokretanje ustajanja i stajanja, nastajanja i rođenja, ponovnog započinjanja pokušaja prodora iz zatvorenosti sistema u otvorenost svijeta.
Tko tako ustraje, da bi stajao uz spoznatu istinu, nužno dolazi do zaključka da se današnja kriza ne tiče ovih ili onih oblasti i strana, nego da zahvaća same temelje. Nisu dovoljni puki popravci ili poboljšanja, istina zahtijeva izvođenje temeljitog obrata u stavu prema onome što jest i samo će takav temeljiti obrat izvesti čovjeka iz krize.
Ekologlja smatra da je dovoljno štititi životnu sredinu. Filozofija prosuđuje da je potrebno obraniti svjet.
(1968)

* Iz : Karel Kosik, O dilemama suvremene povijesti, preveo Ante Lešaja, Razlog, Zagreb 2007, str. 132–139.

 
1-31. 05. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008