Moral je stariji
od srpstva*
Skica konteksta
Izgleda da je lakše biti Srbin nego čovek.
»Budimo ljudi, što reče neko, iako smo Srbi« – govori
odnedavno Njegova Svetost Patrijarh Srpski Pavle,
nimalo bezazleno, suočen sa istinom. Ovo je naš
prvi, osnovni zahtev, po značaju i po aktuelnosti.
Moral je stariji od srpstva.
Srpska javnost toga još nije svesna. Na vrlo uskoj
margini društva, takav prvi zahtev već deset godina
nije sporan, ali u samom inertnom telu srpske javnosti
ništa bitnije neće se promeniti sve dok problem
ne bude neposredno istaknut na vrh političke agende.
Iz barem dva razloga.
Prvo, jer ovde čega nema u unutrašnjoj dnevno-političkoj
utakmici moći, to još za javnost prosto nije društveno
supstancijalno. Pa čak i ako je reč o tabuu svih
naših tabua, o preduslovu i predznaku koji, hteli
mi to ili ne, određuje sve druge uslove i sve druge
znake plemena, nacije, društva, svejedno i ujedno.
S obzirom na to da politička agenda više voli da
manipuliše lažnim dilemama, na pravi i medijski
iskreno podržani proces javnog saopreispitivanja
moraćemo još da čekamo.
I drugo, zato što je pitanje o kolektivnoj političkoj
krivici Srba ključna tema na kojoj se ovaj javni
proces može graditi smisleno i utemeljeno. Još od
Jaspersovih predavanja 1945–46. o pitanju nemačke
krivice razjašnjeno je da su krivično-pravna, moralna
i metafizička krivica očigledno individualne instance,
pa način postupanja u odnosu na njih nije sporan
niti institucionalno niti načelno. Jedino o političkoj
krivici može se govoriti kao o kolektivnoj (opštoj,
sintetičkoj, zajedničkoj), čime se otvaraju dileme
– institucionalne tako i načelne – kako sa tim izaći
na kraj.
Zamislimo, stoga, sad i zasad, jednu takvu javnu
– dakle, političku – raspravu o odgovornosti Srba,
pojedinačnoj i kolektivnoj, za događaje kojima smo
svedoci i učesnici
u periodu vladavine Slobodana
Miloševića. Ko ume da zamisli, umeće i da
uoči kako se rasprava vodi bez neophodnih
analitičkih i retoričkih razgraničenja: između
različitih funkcija i značenja iskaza o krivici
i iskaza o pripadnosti naciji, kao i razgraničenja
između »onoga što jeste« predmet rasprave
i »onoga što bi trebalo da bude« svrha rasprave.
Jer kolektivna krivica i predstava o kolektivnoj
krivici nisu jedno te isto.
Prioritet uspostavljanja opšte i javne predstave
o srpskoj odgovornosti je nesporan, o tome
svedoči i citirana Patrijarhova izjava – iznenađujuće
vešto i duhovito artikulisana, a istovremeno
iznenađujuće mudra i pragmatična – ali ne
sme biti prilika za nelegitimnost i manipulativnost
diskursa, nenamernu ili namernu, jer su upravo
nelegitimnost i manipulativnost javno protežiranih
diskursa i doprineli nesreći sa kojom smo
suočeni.
Da, predstava treba da se izgradi, da bude
|
|
|
opšteprihvaćena, kako bi restituisala devastiranu
svest, ne bi li se nekako ponovo domogli izgubljenih
instanci društvene i individualne svesti. Ali pritom
ipak taj imperativ zajednice ne bi smeo da bude
pokriće za teorijski nelegitimno izvođenje jeste
iz treba. Nekorektno zaključivanje, neutemeljeno
prelaženje iz jednog idioma u drugi (iz faktičko-analitičkog
govora u normativno-instrumentalni govor) čak i
iz najplemenitijih pobuda, nije time amnestirano
od vlastite nekorektnosti. To su, uostalom, mnogi
u istoriji opetovano pokušavali – intelektualnim
ili češće nekim drugim sredstvima – ali još nikome
nije uspelo. Logika i realnost, svako sa svoje strane,
neumoljivi su, ne podležu nikakvim socijalno-pedagoškim
i inim pritiscima, niti željama, niti višim ili
nižim potrebama i interesima, trenutnim ili neprolaznim,
pojedinaca ili kolektiva, svetih ili svetovnih.
Zato naša strategija javnog procesa suočenja sa
nedavnom prošlošću mora biti paralelna strategija:
s jedne strane nepotkupljive etike naših ljudskih
i političkih obaveza, a sa druge strane nepotkupljive
logike saznanja.
Mala retorička analiza
Nije teško predvideti da će valjan rezultat javne
rasprave o našoj krivici izostati ako se ona vodi
bez razlikovanja funkcija – internih i eksternih
– njenih elementarnih iskaza. Tako ćemo pokleknuti
već na prvom koraku, pobrkavši različite funkcije
izrečenog nećemo biti u stanju čak ni da razumemo
ono što jedan drugome govorimo, a kamoli da učinimo
nešto više od toga, u težnji da ponovo postanemo
ljudi. Jezička kompetencija i jezička odgovornost
preduslovi su moralne kompetencije i teorijske
odgovornosti, ali i političke kompetencije i političke
odgovornosti. Zato nije na odmet jedna prethodna
mala retorička analiza ključnih iskaza kakvi su
»Ja sam kriv« i »Ja sam Srbin«.
Iskaz »Ja sam kriv« je normativan, ima funkciju
suda, procene, vrednosnog određenja. Međutim,
važno je podsetiti da »Ja sam kriv« može imati
i drukčijih funkcija, od kojih bar dve imaju veze
sa istinom: konstativna i simboličko-figurativna
funkcija. Uz bar još dve koje nemaju veze sa istinom
i proverljivošću iskustvom stvarnosti koje su
nezavisne od subjekta, ali imaju mnogo veze sa
integralnom ljudskom realnošću: performativna
i ekspresivna funkcija. Evo šta imam
na umu:
Konstativna funkcija iskaza »Ja sam kriv« ima
istinosnu vrednost, njome se nešto tvrdi, njome
se o nečemu izveštava, tačno ili netačno, uspešno
ili neuspešno, istinito ili lažno (u skladu sa
činjenicama ili ne). Slično kao kad, na primer,
tvrdim da sam još u jesen 1991. pokušao da organizujem
atentat na Slobodana Miloševića. Smisao ovog iskaza
iscrpljuje se proverom da li se iskaz slaže sa
činjeničnim stanjem, ili ne. Smislen je i kao
istinit i kao lažan.
Simboličko-figurativna funkcija iskaza »Ja sam
kriv« ima intencionalno negativnu istinosnu vrednost,
ona je laž kojom se uspešno ili neuspešno prenosi
drugo značenje i druga poruka, koja nije izrečena
neposredno. Slično kao sa fikcijom o mom navodnom
pokušaju atentata na Slobodana Miloševića u jesen
1991, koja je simbolički smislena upravo kao očigledno
iskustveno neutemeljena, zato što upravo tom očiglednošću
prenosi neekspliciranu poruku o potrebi radikalnog
suprotstavljanja Slobodanu Miloševiću i politici
koju on simbolizuje.
Performativna funkcija iskaza »Ja sam kriv« nema
istinosnu vrednost (nikakvu, niti je istinita,
niti je lažna), nego ilokucionu snagu, njome se
nešto čini ili ne čini, uspešno ili neuspešno,
njome se proizvodi ili ne proizvodi nedvosmislen
i konkretan učinak u vidu neke relevantne izvanjezičke
promene. Slično kao kad, na primer, proglasim
da atentat na Miloševića organizujem i pripremam
u ime naroda, mladih i starih, porodice, prijatelja
kao i mene samog. Moj iskaz ima smisla samo u
odnosu na kriterijum performativnog učinka – da
li je moje proglašenje učinilo da sam od navedenih
instanci (naroda, starih i mladih, porodice, prijatelja
i mene samog) zaista dobio ovlašćenje za nameravani
poduhvat, ili nisam.
Ekspresivna funkcija iskaza »Ja sam kriv« takođe
nema nikakvu istinosnu vrednost, nego služi kao
medij psihološkog transfera, njome se uspešno
ili neuspešno izražavaju osećanja, neko duševno
stanje. Slično kao kad, na primer, fantaziranjem
o atentatu na Slobodana Miloševića, u stvari,
izražavam gnev i očajanje zbog sopstvene društveno-političke
nemoći. Moj iskaz ima smisla ne zato što je istinit
ili lažan, nego zato što drugom saobraća ili ne
saobraća neku emociju.
Sve rečeno važi, naravno, i za negaciju, za iskaz
»Ja nisam kriv«.
Isto tako važi – mada ne i vidljivo na prvi pogled
– i za iskaze »Ja sam Srbin« i »Ja nisam Srbin«.
Da, moguće je da neko iskazom »Ja sam Srbin« ne
tvrdi ništa što bi bilo iskustveno proverljivo
kao tačno ili netačno, nego sebe upravo tim jezičkim
činom proglašava za Srbina. Ili hoće da u prenesenom
smislu ironično kaže kako često radi na sopstvenu
štetu. Ili manje-više nemušto izražava neko svoje
duševno stanje, »u afektu«, kako se to kaže.
Tako funkcije iskaza određuju značenja iskaza.
O kojoj je konkretnoj funkciji i značenju reč
može se detektovati iz konkretnog konteksta naše
javne rasprave, iz vrste i domena argumentacije
koja se koristi, iz podrazumevanog ili eksplicitnog
cilja rasprave.
Kratak spisak nekih argumenata
i kontraargumenata
– Zbir ljudskih prava »brani« očigledno od optužbi
za kolektivnu krivicu, ali nas zato zbir ljudskih
obaveza očigledno primorava da se prema kolektivnoj
krivici odnosimo na način kao da ona postoji. Zaboravljamo
da poštujemo primat ljudskih obaveza nad ljudskim
pravima, ne samo u vremenima zločina nego po inerciji
i u vremenima suočavanja sa posledicama tih zločina,
počinjenih upravo u ime nekakvih naših navodnih
prava, a protiv naših osnovnih obaveza.
– Jesam li ja kriv što su neki moji rođaci, bliži
i dalji, glasali svaki put za Slobu?
– Da li zločin počinjen u moje ime ili u ime kolektiviteta
kome smatram da pripadam automatski i bez izuzetka
time postaje deo mog individualnog identiteta? Odgovor
je, po nekima, potvrdan čak i u ekstremnom slučaju
kad je zločin počinjen bez mog znanja i bez mog
eksplicitnog ovlašćenja. Najveći zločini u istoriji
počinjeni su u ime čitavog čovečanstva. Da li to
svakog od nas ponaosob, svako pojedino i poimence
ljudsko biće, živo ili mrtvo, rođeno ili još nerođeno,
čini odgovornim?
– Kad govorimo o kolektivnoj krivici, potrebno je
precizno definisati kolektiv. O kom je kvantifikatoru
reč: svi? Neki? Više od jedan?
– Uz to, moramo biti sigurni da u argumentaciji
za utemeljenje kategorije kolektivne krivice ne
koristimo rezon koji koriste oni koji su tako demagoški
vešto nalazili utemeljenje za kategoriju kolektivne
žrtve i još to pokušavaju da čine. Mislim da nije
slučajno što se Dobrica Ćosić ne libi da u intervjuima
i govorima poziva na Jaspersa i njegovu knjigu.
Prepoznao se, u srodnoj teleološkoj i supstancijalističkoj
retorici zasnovanoj na kategoriji nemstva (kad vam
je do srpstva onda nemstvo na koje se poziva takav
autoritet dobro zvuči). A kod Jaspersa je ta kategorija
upravo razlog zalaganju za jedini, po njemu, legitimni
aspekt kolektivne odgovornosti: političku odgovornost.
Kod Ćosića, srpstvo je odgovornost viša od svake
druge odgovornosti, ali nema veze, zašto ulaziti
u te nijanse, bitno je da velikani govore o »stvu«.
Dobro zvuči pokriti se imenom
jednog Jaspersa, ionako će
retko ko razumeti da su Ćosićevo srpstvo i
Jaspersovo nemstvo u stvari isključivi koncepti.
– A krivica je kao vlasništvo, kad nije privatna
– nije ničija. Ako su svi krivi, niko nije
kriv. Što je, čini mi se, suprotno od prećutne
pretpostavke, neopravdane, po kojoj ako nisu
svi krivi, kao da time svi dobijaju mogućnost
da izbegnu odgovornost.
Smisao ovih napomena nagoveštava, na različite
načine, relativizaciju i čak osporavanje kategorije
kolektivne krivice. Čak i ako je ona »samo«
politička. Mislim da je Jaspersova ideja kolektivne
političke krivice imala pre svega pedagošku
funkciju (ideološku odnosno političku). Ona
je poziv na društveno potrebnu akciju, na
akciju pokajanja, i kao takva ona je vredna
hvale, dostojanstvena i hrabra s obzirom na
kontekst u kom je izrečena. Teorijski, međutim,
ona počiva na nekoliko pogrešnih pretpostavki,
među kojima je presudan populistički pojam
demokratije kao vladavine |
|
|
većine nad manjinom, a ne demokratije kao participativnog,
regulativnog i proceduralnog socijalnog sistema
za obezbeđivanje učešća u vlasti, kontrole i samokontrole
institucija političke moći, i direktne smenjivosti
i razdvojenosti struktura političke moći.
Drugu presudno pogrešnu pretpostavku Jaspersove
ideje o kolektivnoj političkoj krivici čine njegove
interpretacije kategorija nacije i državljanstva,
po kojima je svaki pripadnik nacije i svaki državljanin
odgovoran za sva dela nacije i države učinjena u
njegovo ime. To bi značilo da su nemački Jevreji
politički odgovorni za holokaust koliko i Nemci,
koliko i svi drugi državljani Nemačke. To bi, dalje,
značilo, da i deca, nepunoletna, zato što su državljani
i pripadnici nacije, samim tim snose političku odgovornost
države i zajednice kojoj pripadaju, bez obzira na
to što je ta pripadnost slučajna, nezavisna ne samo
od njihove volje, nego i od njihove ukupne svesti.
Ukratko, samo individualna krivica je moguća, pa
i kao politička. Dva, tri – nije bitno – pet ili
osam miliona onih pojedinaca, osoba, koji sebe smatraju
Srbima su odgovorni. Da, ali ne i svi Srbi kao Srbi.
Samo ja mogu biti kriv. Ali nisam kriv time što
sam pripadnik srpske nacije ili srpske države. Kriv
sam, u političkom smislu, ili nisam kriv, onoliko
koliko jesam ili nisam bio saučesnik u političkim
nedelima i ako jesam trpeću sankcije po sili imanentnoj
normi koju sam svesno ili nesvesno kršio. Isto kao
što će individualni krivci u ostalim domenima trpeti
sankcije adekvatne normi koju su kršili: pred zakonom,
pred savešću, pred Bogom. Oni koji nisu bili u službi
Miloševićeve politike i režima, čak ni kao posredni
servis bilo kojeg pipka njegove razgranate strukture
(što je bilo vrlo teško, jer je stepen prožetosti
društva i režima bio zastrašujuće visok), oni koji
ne samo što su redovno glasali protiv, govorili
i pisali protiv, delali protiv, čak manje ili više
kontinuirano, ali tolike godine bez ikakvog političkog
rezultata – svi oni su individualno, ponaosob, politički
odgovorni. Za život, kao što neko reče, nema alibija.
Naročito za politički život.
Samo ja, dakle, sa imenom i prezimenom, mogu biti
kriv, onoliko koliko jesam ili nisam učinio sve
što je bilo u mojoj moći da se suprotstavim zlu
i beščašću Miloševićeve politike. Onoliko koliko
jesam ili nisam rizikovao da u borbi založim ono
čime sam raspolagao, a čime nije raspolagao Milošević:
svoje vreme, zdravlje, svoju porodicu, svoj posao
i karijeru, svoju ličnu i imovinsku bezbednost,
svoju relativnu udobnost, svoje brige i radosti,
svoj život. Jer neki od nas su ipak rizikovali,
a neki nisu. A od onih koji jesu, neki su rizikovali
više, neki manje. To je mera krivice ili pravice
svakog od nas, pojedinačno.
O tome moramo govoriti javno. O tome moramo govoriti
sa jasnom svešću o ozbiljnosti i važnosti rasprave,
ali i o razlici između predmeta rasprave i svrhe
rasprave.
* Iz: Sreten
Ugričić, Uvod u astronomiju, Ogledi o
statusu uobrazilje i odgovornosti u Srbiji, »Stubovi
kulture«, Beograd 2006, str. 165–171. Oprema redakcijska.
|