Predavanja o njemačkoj klasičnoj filozofiji, koja je držao posljednje dvije godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te koja je nastajala u intenzivnoj intelektualnoj i prijateljskoj kooperaciji sa studentima i mlađim kolegama. Nije mogao živjeti bez prijateljstva i prijatelja sa kojima je htio proslaviti svoj 85. rođendan na ostrvcu Gubavcu/Korčuli upravo 1. maja. Taj nesalomivi duh njegova mišljenja koji je stavljao u zagrade i tijelo i svaku konačnost, te posebice konačnost=ograničenost duha uvijek me je ispunjavao divljenjem. Bio je nepokoreno biće otpora svemu što obuzdava, nivelira, zaustavlja, konzervira i u biti načelno uništava ako ne beskrajne onda bar neke bitne mogućnosti razvoja i rasta svakog ljudskog bića kao takvog. Milan je mislilac alternative svakom lažnom opstanku, zatvorenom mišljenju i sramnom konformizmu. U Sarajevu je bio glavni događaj na obilježavanju 200-godišnjice Hegelove Fenomenologije duha dana 14. novembra (2007), sasvim slučajno upravo na dan i mjesec Hegelove smrti (1831). I tada se u njegovim rečenicama, gestama i nekom radosnom unutarnjem uzbuđenju osjećalo da taj čovjek, taj Milan Kangrga, kao da upravo dolazi iz nekog duhovnog prostora u kojem se prije nekoliko sekundi prijateljski pozdravio sa Hegelom, Šelingom, Fihteom i Kantom, te da je ili prije ili poslije rasprave s ovom družinom s veselom ironijom na svoj dionizijski način sugerirao Marksu da u toj i toj, inače tačnoj misli, ipak previđa to i to... Da, duhovno biće Milana Kangrge odredili su upravo dubina i otvorenost za dalji razvoj, transformaciju i kritiku filozofije kao metafizike upravo njemački idealisti i Karl Marks.
U suvremenoj krizi filozofije, socijalnih i političkih znanosti, naročito poslije famozne i još-ne-pojmljene 1989. godine i radikalne eliminacije bilo kakvog moralnog minimuma etike u politici, mislioci i osobe Milanovog tvrdog kova postaju lagano i sigurno predmeti bezobzirnog prezira i čak podsmijeha tzv. post-post-postmodernista koji legitimiraju epistemološku i etičku zadaću mišljenja i djelovanja isključivo unutar mišjih rupa iskidanih crtica-polja realiteta i duha, budući da je navodno odavno prošlo vrijeme »velikih i univerzalnih teorija«, te da je ovo doba samo za kontingenciju i kontekst, koji su, doduše, velike oaze otpora i alternative, ali odavno pretežno kolonizirane formalnom i faktičkom moći mnogovrsnih personifikacija kapitala kao viđenih i realistički prilagođenih hulja.
Zajedno sa starim učiteljima mišljenja i djelovanja Milan Kangrga je nastavio liniju otpora besmislu svake vrste, kako u svom izuzetnom nastavničkom besjedničkom daru, u pisanom tekstu iz kojeg prodire njegov govor, tako i u iscrpljujućem svakovrsnom sudjelovanju u praksisovskom otporu dogmi, laži i površnosti službenog marksizma u »realno egzistirajućem socijalizmu« i akademskim stilizacijama i neutralizacijama duboke drame modernog čovjeka kao društvenog individuuma u »realno egzistirajućem kapitalizmu«.
Pamtićemo ga kao jednog od odlučnih osnivača Korčulanske filozofske škole i časopisa Praxis, kritičara »svega postojećeg« koje je lažno i zlo, mislioca i javno angažiranog intelektualca u borbi protiv ekstremnog nacionalizma, grabežljivog etno-kapitalizma i legendarno rasprostranjenog kukavičluka etno-intelektualca u doba nasilja fantoma nacije kao vladajuće forme mišljenja i djelovanja posljednjih 20 godina na tlu nekadašnje zajedničke zemlje. Ona ubitačno tačna rečenica »Biti Hrvat, još ne znači i biti čovjek«, nije bitna samo za državu u kojoj je živio, i u tome nije poenta, već za svaku tribalističku histeričnu opsjednutost etnijom–nacijom na svijetu.
Hegel je za velike filozofe rijetko ali ipak ponekad kazivao da su bili »učitelji ljudskog roda«. Mi, Milanovi intelektualni prijatelji, nešto mlađi i u statusu privremene prednosti tzv. živih, s ponosom možemo potvrditi da je za nas bio učitelj istine i uspravnog hoda.
Sarajevo, 26. aprila 2008.