Početna stana
 
 
 
     

 

Knjige i život

Festa stultorum

»To nije bila autentična prošlost nego jedna reklamna prošlost.«
Ko je napisao ovu rečenicu, o čemu, o kome?
Više od dvadeset godina, izuzimajući jedan kratkotrajni proplamsaj nade – nasilno ugašen, saleću nas i guše zaglušni talambasi »elite« (ah: elite!) koja svoju nedoučenost i duhovnu jalovost pokriva odavno isprobanim jahanjem na »belom konju« brige za naciju, uz zveket nanovo naoštrenih potkovica, po tlu i krvi, što, moliću lepo, donosi i lepe parice, jer kuknjava nad stradalništvom naroda i nagovaranje na žigosanje drugih i drugačijih iziskuje izvesne fizičke pa čak i deratne psihičke napore.
Onu rečenicu napisao je Stanislav Vinaver u čuvenom eseju »Skerlić i Bojić«, 1935. godine.
Otkud sad, posle toliko godina, Vinaver i Skerlić i Bojić?
Otud što, ponekad, čovek u trenucima patnje traži utočište u »predelima« duha, možda ne zato što je uveren da će se spasti, koliko u nadi da će pronaći poneko pitanje ili odgovor koji je propustio u životu. Potresan je u tom smislu dvotomni dnevnik Branka Lazarevića, objavljen krajem 2007. godine, u kojem se sustiču opšta i lična tragedija (rat i okupacija, i gubitak supruge i oba sina).
U ovom, sadašnjem vremenu, naspram »buke i besa« tinja zanemelost od novog nasluta onog što se od nas može načiniti.
*
Ponovo su uzdanice, dizgine onog »belog konja«, koji je odavno pocrneo, nacionalizam i zloupotreba mitova. Bljesak iz prošlosti, pisao je Vinaver, uziman je samo kao dokazno sredstvo za naše pravo na budućnost jer smo, eto, i mi nešto imali i stvorili. »Dučić je zamišljao jednu prošlost kojom bi se mogao pohvaliti pred strancima, pa i pred rođenim svojim narodom. To nije bila autentična prošlost nego jedna reklamna prošlost.«
Ah, pevanje i mišljenje, estetika i život! Mnogi naši pesnici su, dakle, hteli da dokažu da mi nešto vredimo već i po tome što smo nekada bili tako moćni i tako blistavi. Ali koliko njih je imalo zlehudu sudbinu, bolovalo od tuberkuloze, umiralo mlado, potucalo se po svetu (kao Crnjanski, kao Dučić, uostalom), robovalo, pogubljeno. Crnjanski je razbijao mitomaniju, u paramparčad. Kod Milutina Bojića, pak, Vinaver nalazi, u pesnikovom »pokušaju pravdajuće Vizantije«, jednu slatku laž, »laž saharina«. I kaže: intelektualci ako nisu naivni, nemaju prava da se naivnosti igraju.
Savremeno poigravanje, vrlo razrađeno na floskuli »Kosovo, najskuplja srpska reč«, obezbeđuje protagonistima, istina, udoban život, ali zasenjuje i porobljava masu, uz najcrnje podilaženje onoj rulji koja pljačka, nazivajući je »srpskom mladošću«. To nisu bili vera i ideali ni Bojića, ni Dučića...
Ukazujući na »propagatore opravdanja pomoću slave«, Vinaver je pisao: »Naša slava je sama po sebi bila jasna i ona će blistati večno, a da se ne javi potreba nijedne literarne reči, nijednog literarnog papirnog venca oko njenog plamena«.
*
Zar se ljubav prostire samo do vaših međa,
Nacijo, gromka reči što značiš tek varvarstvo?
Prijatelj s kojim često razgovaram, i kome sam izgovorio ova dva Lamartinova stiha, predlaže mi da se nekako probijem do mikrofona u Narodnoj skupštini i tamo recitujem Lamartina... ili si kukavica! Onda ga ja podsećam na Prudonov tekst (kod nas objavljen u knjizi Žaka Godšoa), koji se odnosi na polemiku (1848) u Francuskoj skupštini: »Ne,
gospodine Senaru, ja u junu nisam bio kukavica, kakvim ste me vi pred čitavom skupštinom nazvali u želji da me uvredite – ja sam, kao i vi, kao i toliki drugi, bio prosto-naprosto glup. U svojoj parlamentarnoj otupelosti nisam izvršio svoju poslaničku dužnost. Bio sam tu da vidim, a nisam video, da dam znak za uzbunu, a ostao sam nem! Bio sam poput psa koji ne laje u prisustvu neprijatelja«.
Pokušavajući da razabere šta se to događa u srpskom društvu, moj prijatelj je 1996. počeo da piše studiju »Festa stultorum, nekad i sad«, baziranu na Bahtinovim razmatranjima u »Stvaralaštvu Rablea«. Gotovo svi obredi Feste stultorum (Praznika luda, Praznika magaraca) ispoljavali su se u grotesknom unižavanju raznih crkvenih obreda, u srednjem veku, i simbola, putem njihovog prevođenja na materijalno-telesni
 
plan: proždrljivost i pijančenje na oltaru, neprilični pokreti tela i sl. Smatralo se da je takvo »veselje« neophodno da bi se glupost (lakrdijašenje) moglo barem jednom u godini slobodno iživeti, da bi se potom sa još većom usrdnošću vratilo služenju bogu.
Prijateljev pokušaj, ako sam tada dobro razabrao, bio je u preokretanju: Festa stultorum u našem vremenu i miljeu bio je »praznik« elite, dragstorskog trajanja. Prikupljao je građu, iz života i knjiga, »dokazni materijal«, hvalio se da mu ide od ruke... Tako nekoliko godina. Ali ništa nije štampao. Zašto, pitam ga. Zato, odgovara, što mi se u jednom trenutku učinilo da to vreme iz moje »analize« prolazi – hajd’ k vragu, šta tu da mrčim hartiju, valjda će svanuti.
Jedan nedavni doživljaj probudio mu je zamisli o Prazniku magaraca. U najlepšoj ulici Beograda, »negde oko podne«, jedan čovek, »firmirano« odeven, navalio je da mu prikači »bedž« na rever, čime bi pokazao da nema šta da krije i dokazao da »Kosovo nosi u srcu«. Vidiš, skoro se izdrao na mene moj prijatelj, dobro je što nisam studiju štampao – kulja nova građa!
*
Možda bi, kažem mu, postao, u javnosti, izdajnik, kao Miodrag, pre više od trideset godina. Koji Miodrag?
Onaj Miodrag, Popović, profesor Filozofskog fakulteta koji mi je predavao romantizam.
Na tom fakultetu (piše o tome Golub Dobrašinović) mnogi su počeli da izbegavaju susrete s njim, na sednicama fakultetskog veća nisu katkad hteli da sednu do njega, na ulici, u prolazu, njegovi dojučerašnji dobri znanci, možda čak i prijatelji, demonstrativno bi okretali glavu na drugu stranu.
U Vidovdanu i časnom krstu Popović je napisao da je vidovdanski kult kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja bio istorijski neophodan. »Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima savremena misao, duh čovekov može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz«.
Imam samo jedan dodatak, kaže mi prijatelj: u sadašnjoj vidovdanstvujuščoj »eliti« nema nikakvog duha, već važi samo parola: »u se, na se i poda se«. Zato ti i govorim o Festi stultorum.
Ta, piši Festu! Ne odustaj, sam kažeš da građa kulja, Praznični dani imaju izgleda da postanu »najskuplje srpske reči«.
  Nenad Strmac
 
1-31. 05. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008