Knjige i život
Festa stultorum
»To nije bila autentična prošlost nego jedna reklamna
prošlost.«
Ko je napisao ovu rečenicu, o čemu, o kome?
Više od dvadeset godina, izuzimajući jedan kratkotrajni
proplamsaj nade – nasilno ugašen, saleću nas i guše
zaglušni talambasi »elite« (ah: elite!) koja svoju
nedoučenost i duhovnu jalovost pokriva odavno isprobanim
jahanjem na »belom konju« brige za naciju, uz zveket
nanovo naoštrenih potkovica, po tlu i krvi, što,
moliću lepo, donosi i lepe parice, jer kuknjava
nad stradalništvom naroda i nagovaranje na žigosanje
drugih i drugačijih iziskuje izvesne fizičke pa
čak i deratne psihičke napore.
Onu rečenicu napisao je Stanislav Vinaver u čuvenom
eseju »Skerlić i Bojić«, 1935. godine.
Otkud sad, posle toliko godina, Vinaver i Skerlić
i Bojić?
Otud što, ponekad, čovek u trenucima patnje traži
utočište u »predelima« duha, možda ne zato što je
uveren da će se spasti, koliko u nadi da će pronaći
poneko pitanje ili odgovor koji je propustio u životu.
Potresan je u tom smislu dvotomni dnevnik Branka
Lazarevića, objavljen krajem 2007. godine, u kojem
se sustiču opšta i lična tragedija (rat i okupacija,
i gubitak supruge i oba sina).
U ovom, sadašnjem vremenu, naspram »buke i besa«
tinja zanemelost od novog nasluta onog što se od
nas može načiniti.
Ponovo su uzdanice, dizgine onog »belog konja«,
koji je odavno pocrneo, nacionalizam i zloupotreba
mitova. Bljesak iz prošlosti, pisao je Vinaver,
uziman je samo kao dokazno sredstvo za naše pravo
na budućnost jer smo, eto, i mi nešto imali i stvorili.
»Dučić je zamišljao jednu prošlost kojom bi se mogao
pohvaliti pred strancima, pa i pred rođenim svojim
narodom. To nije bila autentična prošlost nego jedna
reklamna prošlost.«
Ah, pevanje i mišljenje, estetika i život! Mnogi
naši pesnici su, dakle, hteli da dokažu da mi nešto
vredimo već i po tome što smo nekada bili tako moćni
i tako blistavi. Ali koliko njih je imalo zlehudu
sudbinu, bolovalo od tuberkuloze, umiralo mlado,
potucalo se po svetu (kao Crnjanski, kao Dučić,
uostalom), robovalo, pogubljeno. Crnjanski je razbijao
mitomaniju, u paramparčad. Kod Milutina Bojića,
pak, Vinaver nalazi, u pesnikovom »pokušaju pravdajuće
Vizantije«, jednu slatku laž, »laž saharina«. I
kaže: intelektualci ako nisu naivni, nemaju prava
da se naivnosti igraju.
Savremeno poigravanje, vrlo razrađeno na floskuli
»Kosovo, najskuplja srpska reč«, obezbeđuje protagonistima,
istina, udoban život, ali zasenjuje i porobljava
masu, uz najcrnje podilaženje onoj rulji koja pljačka,
nazivajući je »srpskom mladošću«. To nisu bili vera
i ideali ni Bojića, ni Dučića...
Ukazujući na »propagatore opravdanja pomoću slave«,
Vinaver je pisao: »Naša slava je sama po sebi bila
jasna i ona će blistati večno, a da se ne javi potreba
nijedne literarne reči, nijednog literarnog papirnog
venca oko njenog plamena«.
Zar se ljubav prostire samo do vaših
međa,
Nacijo, gromka reči što značiš tek varvarstvo?
|
|
Prijatelj s kojim često razgovaram, i kome sam izgovorio
ova dva Lamartinova stiha, predlaže mi da se nekako
probijem do mikrofona u Narodnoj skupštini i tamo
recitujem Lamartina... ili si kukavica! Onda ga
ja podsećam na Prudonov tekst (kod nas objavljen
u knjizi Žaka Godšoa), koji se odnosi na polemiku
(1848) u Francuskoj skupštini: »Ne,
gospodine Senaru, ja u junu
nisam bio kukavica, kakvim ste me vi pred
čitavom skupštinom nazvali u želji da me uvredite
– ja sam, kao i vi, kao i toliki drugi, bio
prosto-naprosto glup. U svojoj parlamentarnoj
otupelosti nisam izvršio svoju poslaničku
dužnost. Bio sam tu da vidim, a nisam video,
da dam znak za uzbunu, a ostao sam nem! Bio
sam poput psa koji ne laje u prisustvu neprijatelja«.
Pokušavajući da razabere šta se to događa
u srpskom društvu, moj prijatelj je 1996.
počeo da piše studiju »Festa stultorum, nekad
i sad«, baziranu na Bahtinovim razmatranjima
u »Stvaralaštvu Rablea«. Gotovo svi obredi
Feste stultorum (Praznika luda, Praznika magaraca)
ispoljavali su se u grotesknom unižavanju
raznih crkvenih obreda, u srednjem veku, i
simbola, putem njihovog prevođenja na materijalno-telesni
|
|
|
plan: proždrljivost i pijančenje na oltaru, neprilični
pokreti tela i sl. Smatralo se da je takvo »veselje«
neophodno da bi se glupost (lakrdijašenje) moglo
barem jednom u godini slobodno iživeti, da bi se
potom sa još većom usrdnošću vratilo služenju bogu.
Prijateljev pokušaj, ako sam tada dobro razabrao,
bio je u preokretanju: Festa stultorum u našem vremenu
i miljeu bio je »praznik« elite, dragstorskog trajanja.
Prikupljao je građu, iz života i knjiga, »dokazni
materijal«, hvalio se da mu ide od ruke... Tako
nekoliko godina. Ali ništa nije štampao. Zašto,
pitam ga. Zato, odgovara, što mi se u jednom trenutku
učinilo da to vreme iz moje »analize« prolazi –
hajd’ k vragu, šta tu da mrčim hartiju, valjda će
svanuti.
Jedan nedavni doživljaj probudio mu je zamisli o
Prazniku magaraca. U najlepšoj ulici Beograda, »negde
oko podne«, jedan čovek, »firmirano« odeven, navalio
je da mu prikači »bedž« na rever, čime bi pokazao
da nema šta da krije i dokazao da »Kosovo nosi u
srcu«. Vidiš, skoro se izdrao na mene moj prijatelj,
dobro je što nisam studiju štampao – kulja nova
građa!
Možda bi, kažem mu, postao, u javnosti, izdajnik,
kao Miodrag, pre više od trideset godina. Koji Miodrag?
Onaj Miodrag, Popović, profesor Filozofskog fakulteta
koji mi je predavao romantizam.
Na tom fakultetu (piše o tome Golub Dobrašinović)
mnogi su počeli da izbegavaju susrete s njim, na
sednicama fakultetskog veća nisu katkad hteli da
sednu do njega, na ulici, u prolazu, njegovi dojučerašnji
dobri znanci, možda čak i prijatelji, demonstrativno
bi okretali glavu na drugu stranu.
U Vidovdanu i časnom krstu Popović je napisao
da je vidovdanski kult kao određena faza u razvitku
nacionalnog mišljenja bio istorijski neophodan.
»Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može
biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju
iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža.
U njima savremena misao, duh čovekov može doživeti
novo Kosovo: intelektualni i etički poraz«.
Imam samo jedan dodatak, kaže mi prijatelj: u sadašnjoj
vidovdanstvujuščoj »eliti« nema nikakvog duha, već
važi samo parola: »u se, na se i poda se«. Zato
ti i govorim o Festi stultorum.
Ta, piši Festu! Ne odustaj, sam kažeš da građa kulja,
Praznični dani imaju izgleda da postanu »najskuplje
srpske reči«.
|
|
Nenad
Strmac |
|