Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Zašto je Jugoslavija dvaput propadala

Nepostojanost politokratskog društva

Pri ulasku u posljednju deceniju dvadesetog stoljeća u istočnoj Evropi su se dogodile nagle promjene od svjetsko-historijskog značaja. Tip društva sa firmom komunističkog socijalizma propao je ovdje sam od sebe. S njegovom propašću je ukinuta i ograničenost suvereniteta nacionalne države, bilo da se ta država lišavala suverenosti u sastavu vojno-političkog saveza zvanog Varšavski pakt bilo u sastavu neke od višenacionalnih federacija (SSSR, SFRJ, ČSSR). S tim u vezi je i prethodnu vladajuću političku ideologiju komunističkog socijalizma smijenila ponajviše ideologija nacionalizma (komunističkog, nekomunističkog i antikomunističkog). Ove promjene su zahvatile i drugu (avnojsku) Jugoslaviju i označile njen kraj.
Ideolozi antikomunizma preuzimaju od komunističkih ideologa vjerovanje da je društvo sovjetskog i njemu srodnog tipa zbilja socijalističko, te propašću toga društva dokazuju historijsku promašenost ili nemogućnost socijalizma i komunizma.
Nemogućnost društva sovjetskog i njemu sličnog tipa je u tome – kako se faktički pokazalo – što je zaostajalo za svijetom demokratskog Zapada, što je postalo nesposobno za ekonomski i uopće ljudski razvoj, što je na kraju zapalo u ekonomsku i sveopću krizu iz koje mu nije bilo izlaza. Sovjetoidno društvo se, dakle, nije faktički potvrdilo kao socijalizam otvaranjem ubrzanog napretka u kvalitetu ukupnog ljudskog života, iznad granice koju ljudski razvoj može dostići u građanskom društvu privatnog vlasništva. Prema tome, u samozvanim socijalističkim zemljama istočne Evrope nije

mogao propasti socijalizam (čega nije ni bilo), te samogubitak tog tipa društva ne dokazuje historijsku nemogućnost socijalizma i komunizma.
Sa pokušajima bitnog preuređenja ovdašnjeg društva (»perestrojka«, sveobuhvatna reforma) došlo je do raspada Varšavskog saveza na države koje su u njemu raspolagale – faktično i zvanično – vrlo »ograničenim suverenitetom«. Pri tome su se osamostalile i održale samo nacionalne države, a one višenacionalne su se također raspale na samostalne nacionalne države upotpunjenog državnog suvereniteta. Iz toga bi se moglo zaključivati (a neki i zaključuju) da su same reforme, započete u zemljama istočne Evrope, skrivile raspad Varšavskog međudržavnog saveza i, također, raspad višenacionalnih blokovskih država. Međutim, navedene promjene i reforme nisu uzroci nego posljedice, tj. uslijedile su zbog dotrajalosti prethodnog stanja stvari koje se u blokovskim državama i među njima već bilo istrošilo i onemogućilo svojom krizom.
Avnojska Jugoslavija sa svojim »samoupravnim socijalizmom« nije izbjegla sudbinu svijeta »realnog

socijalizma« i ona može biti, mutatis mutandis, indikativna za prirodu i sudbinu toga dijela svijeta iako mu politički nije pripadala u dužem periodu svog opstanka.
Prirodu sovjetskog i svakog sovjetoidnog društva označio sam i opisao prije tridesetak godina kao političko ili (nešto kasnije) politokratsko društvo koje nije socijalističko, ali se bitno razlikuje od svakog društva privatnog vlasništva i, posebno, od društvenog uređenja na osnovi slobodno-tržišne privrede kapitalista.
U društvu kapitalista, u svijetu kapitalizma, vlada ekonomska vrijednost kao vrijednost nad vrijednostima. Tu se sve novčano valorizira ili komercijalizira, od sporta i zabave do umjetnosti i religije, pa i samog čovjeka, bilo kao vlasnika radne snage bilo kao vlasnika kapitala. Sve je podređeno ekonomiji, pa i politika, te država služi slobodno-tržišnoj privredi da previše ne zastrani u samorazornu anarhiju ili da se ne remeti socijalno-političkim nemirima. U politokratskom društvu, obratno, sve se politizira i cijeni se po tome koliko vrijedi za oficijelnu politiku. Povlašćena politokratska »nomenklatura« samovoljno raspolaže dobrima koje je oduzela od privatnih vlasnika kao i stanovništvom koje je razvlastila i podvlastila. Tu se ne služi ekonomija državom nego država ekonomijom slijedeći prvenstveno svoj politički »Raison d’ État«, te je razumljivo da ova »politička ekonomija« postaje neekonomična i da politokratsko društvo beznadežno gubi utakmicu s kapitalizmom. Tako je avnojska Jugoslavija pri kraju svoga opstanka bila jedna od najzaduženijih zemalja svijeta (računajući zaduženost per capita), pa ipak tolikom pozajmljenom tuđom akumulacijom nije savladala svoju ekonomsko-socijalnu krizu. Njena nemoć nije bila prvenstveno i nužno u prezaduženosti, nego u nesposobnosti da pozajmljena sredstva upotrijebi ekonomično, akumulativno; protraćili su ih (javno i tajno) neodgovorni političari vođeni ponajviše političkim razlozima i potrebama.
Radničko i društveno samoupravljanje u Jugoslaviji, inicirano otporom staljinskoj hegemoniji, razbudilo je nade i energije kao spasonosni projekt socijalističkog preuređenja društva u smislu njegove deetatizacije, depolitizacije, demokratizacije. Nazirala se neviđena dinamika oslobođenog društvenog razvoja kada privreda pripadne udruženim privrednim radnicima, kultura kulturnim radnicima, zdravstvo zdravstvenim radnicima itd., tj. kada svi dijelovi društva i društvo u cjelini pripadnu sami sebi, bez ikakvog vanjskog nametanja politike koja je cilj sama sebi, bez prinudne sile države nad podanicima. Međutim, samoupravljačke nade su iznevjerene i energije ugašene kada se pokazalo da započeto samoupravljanje pati od urođene mane: ono nije bilo prirodno začeto društvenim otporom državno-partijskoj dominaciji, nego ga je oktroirala politokratska hijerarhija državnim zakonom i zakonski ga dozirala prema svojoj potrebi. Pri tome ni vladajuća partija ni državno samovlašće nisu ustuknuli pred samoupravljanjem društva. Ono pod državno-partijskom dominacijom protivurječi svome pojmu, nije u stanju da se razvije do svoje pune i prave zbilje i zaustavilo se u embrionalnom stadiju. Krnje samoupravljanje je zapravo skučena, razdrobljena, ali odgovorna participacija radnih kolektiva u državnom upravljanju kao pokrivalo za golotinju neodgovorne političke vlasti. Oktroirana samoupravnost, od rođenja kržljava i nejaka, bila je taman toliko neefikasna da se efikasno izblamira u očima svijeta kao »spasonosni model socijalizma«. Nekolike ekonomske reforme, poduzete u »samoupravnom socijalizmu« radi oslobađanja robno-novčanih odnosa među subjektima poslovanja, propadale su jedna za drugom, ali ne samo zbog neposlovnosti quasi-samoupravnog poslovanja; obustavljala ih je ili napuštala sama politička vlast čim bi osjetila da joj koliko-toliko prijeti izvlašćenje iz privrede i društva. Sve u svemu, »socijalističko samoupravljanje« u Jugoslaviji, kao liberalnija verzija politokratskog društva, pokazala je – kao i ona izvorna, sovjetska – da je to društvo podložno stagnaciji i bezizlaznoj krizi zato što se privreda, kultura i ostale oblasti društvenog života pod teretom posebno-političkog interesa državno-partijske hijerarhije ne mogu slobodno razvijati u vlastitom interesu i na vlastiti način. Politokratsko društvo ni u jednom svom obliku nema trajnog razvoja ni stabilnog opstanka.

Dva evropska iskustva o zajednicama naroda

Poslije drugog svjetskog rata nastale su u Evropi dvije različite zajednice zemalja, jedna na istoku druga na zapadu kontinenta, u kojima su istovremeno tekla dva različita procesa međunarodnog objedinjavanja unutar dva protivstavljena vojno-politička bloka. Komparativnim uvidom u dvije različite grupacije evropskih zemalja mogu se uočiti objašnjenja za postojanost ili nepostojanost međudržavnih saveza kao i višenacionalnih država poput Jugoslavije.
Zapadnoevropska zajednica je nastala i razvijala se prvenstveno kao ekonomska grupacija zemalja klasičnog građanskog parlamentarizma na osnovi slobodno-tržišne privrede privatnog vlasništva. Ovdje su zajedničke političke institucije po pravilu slijedile ekonomske međudržavne tokove da bi ih oslobađale od političkih granica i zajednički ih stimulirale. U ovoj ekonomskoj uniji nema vodeće države i sve su članice politički ravnopravne. Istočnoevropska zajednica je više vojno-politički savez država monopartijske (komunističke) diktature na bazi društvenog vlasništva dobara pod neposrednom komandom države. Vodeća zemlja ovoga saveza je najmoćnija vojno-politička sila, SSSR. Ovdje su međudržavne ekonomske institucije diktirane vojno-političkim potrebama sovjetskog bloka država.
U zapadnoevropskom udruživanju je bivalo izvjesnog političkog oklijevanja, ali više u

pogledu dospjelosti rokova ili pravovremenosti stupnjeva ekonomskog objedinjavanja koje kao takvo nije sporno i koje sigurno napreduje. U zemljama sovjetskog bloka (Mađarskoj, Poljskoj, DDR, Čehoslovačkoj) osporavanje nacionalno-nadnacionalnog politokratskog poretka znatno je jače; tu su izbijale i žestoke bune – u prvom redu privrednog radništva – protiv uređenja, nametnutog i podržavanog sovjetskom političkom dominacijom, te se blokovska zajednica morala služiti i blokovskom vojnom
		Bojan Otašević, Pogled u mrak, 2009.

silom (u prvom redu sovjetskom) da bi se održala kao takva.
Zapadnoevropska zajednica je prvenstveno ekonomska, a politička je tek toliko da pogoduje ekonomskom razvoju. Tu je, dakle, politika sredstvo ekonomskog cilja. Istočnoevropska zajednica je bila prvenstveno vojno-politički savez država, a njihova ekonomska povezanost je bila samo u funkciji takvog saveza. Politički cilj se, dakle, nameće ekonomiji kao sredstvu. Zapadnoevropska unija nastavlja svoj razvoj, a istočni lager se raspao ne ostavljajući ništa od zajedničke ekonomije lagera.
Nepostojanost grupacije istočnoevropskih zemalja potječe iz podvojenosti, pa i suprotnosti ekonomsko-socijalnog i posebno-političkog interesa kako unutar saveznih država tako i među njima.
Nestankom istočnog bloka nestala je bipolarna podjela Evrope, a nestankom ove političke bipolarnosti otvorio se put ka ekonomsko-političkoj cjelovitosti Evrope. Sve osamostaljene zemlje evropskog istoka priželjkuju uključenje u zapadnoevropsku uniju.
Višenacionalne države u istočnom bloku su se raspale kao i sam taj blok, ali se raspala i vanblokovska Jugoslavija, što bi značilo da se one nisu raspale zbog raspada bloka. Višenacionalnih država ima i u zapadnoevropskoj zajednici, kao i van te zajednice u ostalom zapadnom svijetu, ali se ne raspadaju, što bi značilo da postojanost ili nepostojanost višenacionalne države ne zavisi primarno od njene višenacionalnosti.

Dva iskustva Jugoslavije

Jugoslavija je kao višenacionalna država dvaput nastajala i nestajala. Nastajala je oba puta u rezultatu svjetskog rata (prvog i drugog), ali na različite načine tako da su se ove dvije državne formacije – monarhistička i avnojska Jugoslavija – veoma razlikovale iako su bile istog etničkog sastava.
a) Kraljevina Jugoslavija. Prva Jugoslavija je nastala ujedinjenjem srodnih i susjednih naroda u jednu državu »Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca« koja se od 1929. zvala »Kraljevina Jugoslavija«. To je bila unitarna centralistička država koja se smatrala državom jednoga »troimenog« naroda u kojoj, osim tri spomenuta »plemena«, nije bilo drugih priznatih konstitutivnih »plemena«.
Jugoslavenima bi svakako bilo drukčije (i bolje) nego što im je bilo tokom povijesti da su zbilja bili jedan narod, poput Italijana prije i poslije ujedinjenja ili Nijemaca. Ali, šta bi bilo kad bi bilo?
U svojoj zakarpatskoj slavenskoj prapostojbini Srbi, Hrvati i drugi mogli su se osjećati i uzajamno odnositi plemenski, slično plemenskim odnosima i osjećanjima stanovništva Crne Gore, na primjer. Međutim, odatle su se davno raselili u razne prostore Balkana i ujedno su se razišli svojim različitim historijskim sudbinama. Prvobitno posebno pleme umnožavalo se tokom mnogih generacija i u posebnim geografsko-demografskim i civilizacijsko-kulturnim prilikama iz posebnog plemenskog korjena razrastao se poseban višeplemenski narod stičući i svijest o svom natplemenskom etničkom identitetu, pa, na kraju, i nacionalnu samosvijest bez plemenskih sjećanja i osjećanja. Rezultate ovih mnogostoljetnih složenih procesa, tj. same nacionalne razlike među Južnim Slavenima, nije bilo moguće izbrisati jednim političko-administrativnim potezom – južnoslavenske monoetničke monarhije (»jedan narod, jedan vladar«). Kako se uskoro pokazalo, time je bila uspostavljena samo centrifugalna napetost između političkog unitarizma i etničkog pluralizma.
Nacionalne razlike među građanima jedne države ne proizvode same sobom nestabilnost i komadanje te države. U svijetu ima vrlo stabilnih multinacionalnih država u kojima su etničke razlike građana znatno veće nego razlike Južnih Slavena. Štaviše, pripadnici raznih nacija bez ikakvog etničkog srodstva i čak pripadnici raznih rasa mogu živjeti i žive zajedno u Americi, Australiji i drugdje, održavaju svoje nacionalno rodoljublje i dopunjuju ga bez problema domoljubljem prema zajedničkoj multietničkoj domovini. Postavlja se pitanje zašto građani Jugoslavije, pripadnici vrlo srodnih nacija, nisu živjeli složno u jednoj državi, zašto svoja osjećanja srpstva, hrvatstva itd. nisu svi dopunjavali osjećanjima i sviješću jugoslavenstva. Da li je problem u njihovom etničkom identitetu ili u građanskom identitetu, tj. u karakteru njihove političke (državne) pripadnosti?
Ideje jugoslavenstva su se javljale odvojeno: na Istoku, u srpskom narodu, i na Zapadu, u južnoslovenskom stanovništvu Austrougarske, i bile su vrlo različitog značenja, u skladu s razlikama između istočnog i zapadnog civilizacijskog kruga.
Duh naroda na Istoku i, posebno, njegova etničko-politička svijest, bili su snažno obilježeni, prvo, svetosavski posrbljenim bizantinskim pravoslavljem i, drugo, duhom narodnog otpora petstoljetnom ropstvu pod Turcima što se najizrazitije izražavalo narodnim epsko-guslarskim pjesništvom. Borbom neprestanom »za krst časni i slobodu zlatnu« njegovalo se i osobito cijenilo ratničko rodoljublje. Politika je ovdje bila pretežno dinastička stvar, a dinasti su najčešće ličili na ostale orijentalne despote. Ovdašnja politika južnoslavenskog državnog okupljanja, poput one Garašaninovog »Načertanija«, značila je okupljanje svekolikog balkanskog srpstva u srpsku kraljevinu i južnoslavensku državu kao proširenu Srbiju ili pod vođstvom Srbije.
Južni Slaveni u Austrougarskoj, za razliku od srpske raje pod Turskom, imali su status punopravnih građana, pa i nešto nacionalne autonomije u sastavu ove višenacionalne evropske katoličke monarhije. Bili su i punopravni vjernici bez ikakvih vjerskih motiva za otpor apostolskoj bečkoj kruni. Kao i drugi narodi postfeudalne Evrope, bili su zahvaćeni ujediniteljskim duhom nacionalnog preporoda, protiv stega i povlastica u samodovoljnim grofovijama, patuljastim kneževinama i kraljevinama, a za oslobađanje i širenje socijalno-političkog prostora buržoasko-kapitalističkom poslovanju i poretku. Ilirski pokret kod Hrvata u prvoj polovini 19. stoljeća nadahnjivao se idejama francuske revolucije i čeških panslavista težeći kulturnom a onda i političkom ujedinjenju Južnih Slavena. Istaknuta uloga u zapadnom jugoslavenstvu svakako pripada prosvećenom biskupu Štrosmajeru. Tokom I svjetskog rata djelovao je u Evropi i u Americi Jugoslavenski odbor, sastavljen od austrijskih Hrvata, Srba i Slovenaca. Odbor do kraja rata nije stigao da dobije traženo međunarodno priznanje kao jugoslavenska vlast, ali je bio punopravni partner u samom činu jugoslavenskog ujedinjenja.
Činom ujedinjenja našli su se bliski jugoslavenski narodi u željenoj zajedničkoj državi, ali su se susrele i dvije nespojive koncepcije i politike jugoslavenstva. Zapadnjaci su željeli polet novovjeke urbane ekonomije cijelim prostorom zajedničke agrarne zemlje, željeli su

slobodno komuniciranje svake vrste među slobodnim ljudima i narodima. (U skladu s tim su Hrvati u Ilirskom preporodu prihvatili narodni govor štokavske ijekavštine za svoj književni jezik, koji je Vuk uvodio kod Srba i kojim je svoja djela pisao bosanski franjevac Matija Divković već krajem 16. i početkom 17. stoljeća.) Očekivalo se da građanske i, posebno, nacionalne slobode slavenskih naroda u slavenskoj državi budu više od prava i sloboda stečenih u germanskoj carevini. (Hrvatska je u
		Bojan Otašević, Rob, 2009.

Austrougarskoj imala svoj sabor, vladu, bana, domobranstvo.) Otuda u zapadnom jugoslavenstvu i težnja ka federativnom uređenju jugoslavenske države.
Ujediniteljski elan zapadnog jugoslavenstva splasnuo je i smjenjivao se razočarenjem već u samom procesu praktičnog ujedinjavanja. Istočni partner ujedinjenja, Kraljevina Srbija, nastupio je kao država, sa svojom dinastijom, sa svojim tipom državne organizacije, sa svojom vojskom, a sve je to od sada trebalo da postane (i postalo je) jugoslavensko. Prethodilo je nastupanje srpske vojske na vojnički upražnjen prostor bivše Austrougarske, što je trebalo da znači oslobađanje zapadne katoličke »braće po krvi« (»Brat je mio koje vjere bio«.) Oslobađanje – od koga, od čega? U svakom slučaju od iluzija zapadnjačkog jugoslavenstva. Nije teško zamisliti »purgere« Zagreba i drugih gradova koje je zaposjedala srpska vojska kako onako »preko ramena« (europski hoch) gledaju u maršu te uniformirane i poluuniformirane pravoslavce sa Istoka, prisjećajući se sjaja imperijalne soldačije (nažalost potučene). Gdje im je u tim prizorima vojničkog nastupanja bila granica između oslobađanja i zauzimanja (okupiranja)? I šta im je značila ta istočno-balkanska seljačka kraljevina prema nekadašnjoj prostranoj evropskoj carevini? Treba li se čuditi nostalgičnoj pojavi austrofilije (i germanofilije) u nesrpskom stanovništvu novostvorene jugo-države?
Sama novostvorena država nije oklijevala da obznani svoju nedemokratsku prirodu, te je već 1920. godine famoznom »Obznanom« kraljevska vlada dekretirala vrlo strogu zabranu komunističko-sindikalne i slične djelatnosti, a sljedeće godine Zakonom o zaštiti države zabranjena je i sama KPJ. Iza fasade višestranačkog parlamentarizma prakticirala se samovolja vlasti, pa se moglo dogoditi i da govor brutalne sile zamijeni silu govora usred parlamenta, gdje su bili smrtno upucani hrvatski politički prvaci. Sama srpska dinastija, koja je postala jugoslavenska, nipošto nije postala – kao u zapadnim demokratskim monarhijama – personalni ceremonijalno-protokolarni simbol suvereniteta, uz državni grb, zastavu, himnu. Naprotiv, ovdašnji monarh je suvereno vladao, pa se nije libio ni da izvrši državni udar, ukine građanska prava i slobode (koliko ih je dotada dozvoljavao), zavede ličnu (»šestojanuarsku«) diktaturu (1929), preuzme svu vlast u zemlji, a širom zemlje napuni robijašnice političkim protivnicima, u prvom redu komunistima i hrvatskim nacionalistima. Vladajuća politika kraljevsko-srpske Jugoslavije, naravno, nije bila politika srpskog naroda, koji je i sam bio objekt i žrtva političke diktature, ali je proizvodila antisrpska raspoloženja u nesrpskim narodima Jugoslavije, naročito u Hrvatskoj gdje je otpor diktaturi bio najjači. Neizbježan nusprodukt ovoga otpora je antijugoslavenski separatizam hrvatskih i drugih nesrpskih nacionalista i, što je još pogubnije, antisrpski šovinizam pritisnute frankovštine, roditeljke kasnijeg ustaštva. Izvjestan povratak parlamentarizmu (oktroiranim ustavom 1931.), izvjesno popuštanje međunacionalne napetosti nagodbom političkih vrhova i osnivanjem Banovine Hrvatske, sve je to bilo premalo i prekasno da stabilizira Kraljevinu Jugoslaviju i sačuva je od definitivne propasti u drugom svjetskom ratu.

b) Avnojska Jugoslavija. Kraljevina Jugoslavija je bila vrlo lako vojnički poražena i definitivno je propala, ali ne zbog samog vojničkog poraza. U drugom svjetskom ratu su bile vojnički brzo slomljene znatno jače evropske države, ali su tokom rata i poslije rata bile obnovljene. Predratna Jugoslavija je sa vojničkim porazom definitivno politički poražena. Ona se do rata bila onemogućila pravno-politički, socijalno i nacionalno, pa nije bila sposobna ni za ozbiljan vojnički otpor agresoru niti za siguran pravno-politički opstanak. Zato nije mogao uspjeti ni pokret otpora kao pokret za obnovu nemoguće predratne kraljevine. Zato pokret Draže Mihajlovića nije postao jugoslavenski, ostao je striktno srpski unutar srpskog naroda, bez masovnije podrške u tome narodu i bez ikakve podrške u ostalim jugoslavenskim narodima. Zato su ga napustili i ratni saveznici, a pružili su pomoć jugoslavenskom narodno-oslobodilačkom pokretu za jugoslavensku federativnu državu ravnopravnih naroda. (Priča da pokret D. M. nije uspio zato što su ga izdali saveznici je puka naknadna racionalizacija neuspjeha.)
Suprotno unitarnoj kraljevskoj Jugoslaviji, federativno uređenje nove Jugoslavije, prognozirano odlukama drugog zasjedanja AVNOJ-a, trebalo je da spriječi nacionalnu majorizaciju i subordinaciju u politici višenacionalne zemlje, da institucionalizira ravnopravnost i koordinaciju naroda i time osigura stabilnost njihove zajedničke države. Prognozu su postavili političari-ratnici, u prvom redu lideri KPJ, bez mogućnosti za pravu demokratsku konsultaciju građana cijele zemlje. Umjesto toga, imali su na raspolaganju negativno iskustvo prethodne Jugoslavije i, naročito, sovjetsku federaciju kao uzor. Pokazalo se, međutim, da to nije bilo dovoljno, jer se i avnojska Jugoslavija raspinjala između saveznog unitarizma i republičkog separatizma, tj. latentnim i (od sedamdesetih godina) sve otvorenijim sukobljavanjem vlasti federacije i republika. Takva kakva je bila, avnojska Jugoslavija se održavala nekoliko decenija, ali ne kao faktički demokratska federacija, nego kao unitarna monopartijska država pod ličnom vladavinom neokrunjenog vladara čiju je volju izvršavala njegova povlašćena politička hijerarhija. Kada se poslije smrti apsolutnog vladara politička hijerarhija podijelila i kad se jedina državna partija Jugoslavije raspala na samostalne republičke partije, raspala se i federativna država (kao i njen sovjetski uzor), ali ne zbog višenacionalnog federalizma kao takvog. Raspad nisu izvršile nacije nego republičke politokracije.
Treba imati u vidu da je federativna jugoslavenska država uspostavljena kao federacija republika a ne kao federacija naroda, jer se smatralo (kao i u lenjinsko-staljinskom rješenju nacionalnog pitanja) da se suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države. Identitet nacionalnog i državnog suvereniteta nije moguć na tlu Jugoslavije već i zato što je jugoslavenski prostor nacionalno mješovit toliko da ne može biti čistih jednonacionalnih država osim po cijenu anticivilizacijskog i etnocidnog čišćenja državnog tla. Bitno je, međutim, da je država praktično stvar državnika a ne stvar državljana; narod može samo pratiti događanje na sceni državne politike i, poput teatarske publike, može ćutke gledati, gunđati, aplaudirati ili zviždati, ali ne i odlučivati o ulogama političkih aktera.
U avnojskoj Jugoslaviji, osobito pred njen raspad, opet su se sudarile dvije političke koncepcije jugoslavenstva: istočna srpska i zapadna slovenačko-hrvatska. (Sudbina Jugoslavije se okretala uglavnom oko osovine Beograd–Zagreb–Ljubljana; južne republike su imale sekundarne uloge.) Prva koncepcija je zalaganje za politički jedinstvenu, cjelovitu državu sa jakom centralnom vlašću, gdje su svi Srbi na okupu kao najbrojnija i samim tim najutjecajnija državotvorna nacija. Sloveniju i Hrvatsku zanima Jugoslavija uglavnom kao prostor njihovog ekonomskog interesa gdje treba sačuvati sve svoje što je već postignuto i nastaviti ekonomsku ekspanziju. Od jugoslavenske državnosti treba zadržati samo onoliko koliko se vlastitoj republici isplati, dakle, koliko je potrebno za njene ekonomske odnose. To može biti najviše konfederativna država, što su zapadne republike i predlagale za preuređenje Jugoslavije, a što su srpski političari odbili. Ukratko, jedni su za Jugoslaviju svoje političke dominacije, drugi za Jugoslaviju svoje ekonomske dominacije. (Karakterističan je u vezi s tim detalj: pošto u Ljubljani nije bio omogućen srpski »miting istine«, a u Cankarjevom domu su izgovorene političke teze neprihvatljive za srpsku politiku, ova politika objavljuje bojkot slovenačke robe, što nije prošlo ni bez štete za potrošače u Srbiji. Lako je razaznati šta se tu čime određuje – politika ekonomijom ili ekonomija politikom.)
Na istoku je političko događanje počelo rasklimavati avnojsku Jugoslaviju na Kosovu, gdje su se sudarile političke oligarhije Pokrajine i Republike. Otimale su se oko državne nadležnosti (jer vlastodršcima nikad dovoljno vlasti) prikazujući svaka tu svoju potrebu kao potrebu svoje nacije. Albanski političari su huškali svoj narod da traži »Kosovo Republiku«, a srpski su odlučili da neposredno i potpuno zavladaju dotadašnjom autonomnom Pokrajinom. Poguban rezultat ovakvog političkog događanja je raspaljeni šovinizam u narodu na obje strane, uz etničko čišćenje Srba i ostalog nealbanskog stanovništva i, zatim, vojno-policijska represija nad Albancima.
Poslije Kosova je bilo na redu ukidanje vojvođanske autonomije – »jogurt revolucija« – upotrebom tamošnjeg srpskog življa (više »dođoškog« nego starosjedilačkog) za »pravednu srpsku stvar«, radi navodnog vraćanja Srbiji njene ravnopravnosti sa ostalim jugo-republikama (u kojima nema pokrajina). Kako svaki nacionalizam, pogotovu šovinizam, mora imati nacionalne protivnike da bi se održavao u borbenom stanju, napadani su i neki političari iz zapadnih republika koji su nekada oduzeli ravnopravnost srpskoj republici.
Pošto je srpska republika osvojila svoje pokrajine i stala na obje noge, moglo se ustvrditi povodom 600-godišnjice kosovske bitke kako je onda srpska država s knezom Lazarom nestala, a sada je, evo, opet uspostavljena u punoj snazi (zna se s kime). Sve što je bilo u međuvremenu moglo se trenutno zanemariti.
Režim ujedinitelj Srbije, ponesen svojim ujedinjavanjem i populističkim mitinzima, krenuo je izvozom »antibirokratske revolucije« u ostalu Jugoslaviju. Ovom »revolucijom« zahvaćene mase u Crnoj Gori smjenjuju kompromitirano republičko vođstvo mlađim govornicima narodnih zborova i demonstracija i – sestrinska manja republika je dobijena da bude sa većom kao »dva oka u glavi«.
Izvozom ujediniteljske »revolucije« u zapadne republike trebalo je pokrenuti tamošnje srpsko stanovništvo protiv jasno manifestiranog separatizma u tamošnjim vlastima, a za očuvanje cjelovite Jugoslavije i obnovu centralističkog jedinstva, ozbiljno narušenog ustavom iz 1974. Duh i scenografija ovog »pohoda na Zapad« (parole, mnoštvo slika novog srpskog vožda, besplatno dovezene povorke mitingaša iz Srbije, srpske trobojke, kokarde, ocila...) bili su vrlo prepoznatljivi i nesrpskom stanovništvu na Zapadu; ukazale su mu se avetinje srpsko-kraljevske diktature koje su ga tjerale u okrilje antijugoslavenstva i nacionalizma. Teško da je bilo efikasnije vanjske podrške izbornim uspjesima domaćih separatista i nacionalista.
Mišljenje da je avnojska Jugoslavija potopljena visokom plimom nacionalizma i šovinizma koja se izlila neznano zašto ili zato što je jednom moralo doći do erupcije nacionalnih osjećanja, dugo potiskivanih vladavinom internacionalističkog komunizma (»bratstva-jedinstva«), takvo mišljenje ne sadrži punu istinu. Plima nacionalizma je preplavila Jugoslaviju i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ali je Jugoslavija preživjela. Tada je apsolutni vladar Jugoslavije mogao jednom izjaviti kako u Hrvatskoj nema nacionalizma, a uskoro zatim smijeniti komunističko vođstvo »maspoka«, hapsiti neke studente, književnike i druge hrvatske nacionaliste. (To je pristajalo njegovom stilu vladanja »popusti-pritegni«. Tako je podržao i studentski bunt 1968. da bi ga, nakon par dana, onako opuštenog, osudio i ugušio.) Riječ je, očigledno, o upotrebi nacionalizma za neku političku svrhu, i to o komunističkoj upotrebi.
Vladajući političari-komunisti u međusobnom otimanju oko državne nadležnosti republika i federacije sami su postajali nacionalisti prema potrebi političke funkcije, što govori da im je vlast važnija i od komunizma i od nacionalnosti. Republičko »rodoljublje« i jugoslavensko »domoljublje« ovih političara samo su maske za njihovo vlastoljublje.
Kako se kult apsolutnog vladara avnojske Jugoslavije vremenom gasio poslije njegove fizičke smrti, tako su republički vlastoljupci slobodnije i jače nastupali kao »rodoljupci«, »u ime nacionalnog interesa« koji je najzad prevagnuo nad jugoslavenskim interesom. Sa komunistima-nacionalistima zaigrali su danse macabre avnojskoj Jugoslaviji i pravi nacionalisti i šovinisti, koji nikad nisu ni bili nešto drugo, ali koji nisu glavni krivci za krizu i kraj države. Stihija nacionalizma nije provalila iz naroda. Pandorinu kutiju nacionalizma otvorio je vladajući corpus politicum i nacionalizam sada pustoši odnoseći s Jugoslavijom nemjerljive ljudske žrtve. Političkoj intoksikaciji nacionalizmom i šovinizmom podliježe, naravno, narod, jer nije lako odoljeti informacijskoj pristrasnosti i blokadi, danonoćnom medijskom »ispiranju mozgova«, a naročito proizvodnji multinacionalne mržnje etničkim čišćenjem.
Politokrati su se prihvatili politike nacionalizma kao pogodnog oruđa svoje vladavine i zato što su – pod pritiskom domaće i svjetske javnosti – morali pristati na politički pluralizam. Tada je i kompartijsko jednoumlje zamijenjeno monoideologijskom sviješću nacionalizma tako što su »otriježnjeni« komunisti, zajedno sa starim nacionalistima, osnovali više partija nacionalnog okupljanja i nacionalnog imena. Zato se u političkoj panorami vidi sve samo srpstvo do srpstva (odnosno drugdje hrvatstvo do hrvatstva itd.); ostalih partija je znatno manje i znatno su manje. Nacionalne partije zastupaju tzv. nacionalni interes s neznatnim razlikama i, umjesto nadmetanja različitim programima, nadmeću se uglavnom oko nacionalne vlasti. (Svi koji nisu na vlasti traže samo smjenu vlasti.)

Politika nacionalizma i udruživanje naroda

Nacionalizam kao jedna vrsta nacionalnog osjećanja ili jedan način pripadanja naciji nije razbijao Jugoslaviju sam po sebi i neposredno, nego kao nacionalna politika, kao politička upotreba nacionalizma, i to kao politika nacionalnih lidera ili predstavnika – onih legitimnih, od nacije ovlašćenih, i onih nelegitimnih, samozvanih – koji svoju politiku predstavljaju kao politiku nacije.
Nacionalizam je degeneracija rodoljublja (patriotizma). Rodoljubi slijede dobrobit svoje nacije ne isključujući iz svoga vidika interese drugih nacija i, u krajnjoj instanci, interes ljudskog roda. Oni su nacionalno zainteresirani da im nacija bude dobro cijenjena i situirana u svijetu, a nije im nepoznato da je nacionalni identitet djelić ljudskog identiteta. Zato je etnicitet rodoljuba jedna od manifestacija humaniteta. Vidik nacionaliste je ograničen na svoju naciju i bezobziran je prema drugima. On jednostavno ne uvažava apsolutni zahtjev praktičkog uma, Kantov kategorički imperativ, tj. ne zanima ga da li je drugim štetno što je njegovim sunarodnjacima korisno. Ako drugima svjesno nanosi ili želi štetu radi dobra svojima, nacionalist je šovinist. Na primjer, on hoće samoodređenje svoje nacije ne pitajući se da li bi time druge spriječio u istom pravu. Ako drugoj naciji svjesno uskraćuje to pravo ostvarujući ga svojoj naciji, nacionalist šovinistički zloupotrebljava načelo samoodređenja (svih) nacija. (Na osnovu rečenog lako je raspoznati ko je ko i šta je šta na prostoru bivše Jugoslavije.)
Kao što vladavina kapitala sve komercijalizira, a politokracija sve politizira, tako politika nacionalizma sve politički »nacionalizira«, tj. obuzima sve građansko i sve ljudsko u naciji kao da je sve nacionalno. Ideologija i praksa ove politike impliciraju da je nacionalnost najvažnije određenje građanina, pa čak, da je čovjek biće nacionalnosti. Ovaj identitet ljudskog i nacionalnog – što je zapravo reduciranje humaniteta na etnicitet – pokazuje se u političkom shvatanju tzv. nacionalnog interesa kao sveobuhvatnog interesa ljudi u naciji, od »nacionalne« privrede do »nacionalnog« sporta, pa i »nacionalne« religije, iako pripadnici raznih nacija privređuju, bave se sportom i veruju. U borniranoj svijesti nacionaliste i jedna obična sportska priredba dva tima (npr. beogradskog i zagrebačkog) postaje više nacionalni nego sportski događaj, pa će i nacionalni lider čestitati pobjedu nacionalnom timu kao »sjajni nacionalni uspjeh« (ne obazirući se na eventualni višenacionalni sastav tima). Pri nacionalističkom komadanju Jugoslavije i, kasnije, Bosne i Hercegovine vrši se državno razgraničavanje ljudi različitih nacija bez obzira što im je, osim nacionalnosti, zajedničko sve što je građansko i ljudsko.
Pripadnici istog naroda ne moraju imati isti ljudski i građanski interes, a pripadnici raznih naroda to mogu imati i imaju. Pa ipak političari-nacionalisti hoće da svi pripadnici istog (njihovog) naroda, a različitih građanskih i ljudskih interesa, pripadaju istoj (njihovoj) državi, a pripadnici raznih naroda da pripadaju raznim državama makar i na štetu ljudskih i građanskih interesa. Političarima je državnost iznad svega, a građani, ljudi, sunarodnjaci zanimaju ih kao upotrebljiva sredstva politike. Zato oni (i njihovi ideolozi s akademskim titulama) uporno ponavljaju da Srbi, Hrvati, Muslimani i drugi ne mogu živjeti zajedno, da ih treba rastaviti državnim granicama po svaku cijenu (pa i po cijenu njihovih ekonomskih, zavičajnih, bračnih i drugih nenacionalnih interesa), a pripadnike istog naroda sastaviti u jednu (svesrpsku, svehrvatsku, svenjemačku itd.) državu. Tako je nekada Hitleru bilo stalo prije svega do velike njemačke države, a tek u drugom planu do njene etničke čistote, do Sudetskih Nijemaca i Austrijanaca. Osvajao je on za sebe i nenjemačke države).
Kao što nacionalne razlike među građanima jedne države same po sebi ne vode nužno u njenu nestabilnost i raspadanje, tako ni etničko srodstvo nije nužno za nastanak i stabilan opstanak višenacionalne (državne ili međudržavne) zajednice. Sve je to uvjerljivo pokazalo iskustvo udruživanja i razdruživanja nacija u Evropi i drugdje (o čemu je bilo riječi). Za udruživanje je bitno ko to izvodi, kako i s kakvim potrebama: političkim, etničkim ili onim temeljnijim i obuhvatnijim – ljudskim. Od toga zavise i različiti tipovi i različite vrijednosti međunarodnih zajednica.
Udruživanje naroda, kao i udruživanje ljudi pojedinaca, nužno je za podmirivanje njihovih potreba, za njihov razvoj, za ostajanje u vremenu svijeta. Svaka autarhija pogađa najviše samu sebe. Najviše vrijede one zajednice koje najpotpunije odgovaraju potrebama njihovih članova. Kao što se identitet čovjeka ne svodi na njegovu nacionalnost (koju može mijenjati i koju ne mora ni imati da bi bio čovjek), tako se zajednice ljudi i zemalja mogu uspostavljati zbog ljudskih potreba i mimo etničkog srodstva. Zašto bi ljudsko udruživanje moralo zastati na političkim i etničkim granicama? Granice ljudstva su daleko preko toga. Etničko srodstvo kao i teritorijalno susjedstvo naroda mogu biti razlog njihovog udruživanja uz ostale (i važnije) ljudske razloge, ali ih ne mogu potpuno zamijeniti. Stoga, pored susjedstva i etničkog srodstva naroda na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, ostaju njihove ljudske potrebe za udruživanjem i mogućnosti za uspostavljanje južnoslavenskih i balkanskih zajednica, od ekonomskih u najširem značenju do stabilnih političkih. Dosadašnja negativna iskustva sa udruživanjem ne kažu da se ne treba udruživati, nego samo kako ne treba.
Beograd, juna 1993.


	Andrija Krešić


		Na pomolu peta edicija Republike


	Broj 466-467	1 - 31. 12. 2009.