Metodologija proizvodnje "argumenata"
Povodom teksta Dejana Jovića
"Zao duh Miloševićeva jugoslavenstva"
O negiranju odgovornosti nacionalizma. Već na početku
svog odgovora Dejan Jović iznosi dve tvrdnje koje, blago rečeno,
teško idu jedna uz drugu. Tvrdi da je u svojoj knjizi naveo da je
raspad Jugoslavije rezultat više faktora, da je jedan od njih i
nacionalizam, pa da ne stoji moja teza da on ignoriše njegovu važnost.
Malo potom tvrdi suprotno, da nacionalizam u Jugoslaviji nije bio
snažniji nego npr. u Kanadi i da nacionalisti "baš nikada"
ne bi došli na vlast da se Jugoslavija "prethodno nije raspala".
U svojoj knjizi Dejan Jović kaže da je bilo više faktora raspada,
ali negira da je nacionalizam bio jedan od njih:
"... niti su komunisti potkopali međuratnu
Jugoslaviju, niti su nacionalisti srušili socijalističku Jugoslaviju"
(str. 47).1
"Ovu smo složenu skicu ovdje predstavili samo zato da bismo
naglasili da je prejednostavno (a u kronološkom smislu i pogrešno)
smatrati da je nacionalizam razbio Jugoslaviju" (51).
"Da zaključimo ovaj dug i složen osvrt na argument koji vidi
nacionalizam kao glavni uzrok raspada Jugoslavije: nacionalizam
nije razbio ni socijalizam ni Jugoslaviju, nego se pojavio kao
alternativa socijalizmu, u trenutku kad se on rastvorio iznutra"
(57).
"Sukobi koji su razbili Jugoslaviju bili su prvenstveno ideološki,
a ne etnički" (156)...
Drugom tvrdnjom, da se Jugoslavija prvo raspala pa
su onda "slabi" nacionalisti došli na vlast, autor samo
potvrđuje svoju temeljnu tezu u knjizi (i moju u kritici) i demantuje
prvu tvrdnju iz svog odgovora. Pri tom, snaga nacionalizama meri
se prema rezultatima koje postižu a ne prema utisku autora, kao
što se i ideološko definisanje aktera vrši prema neposrednim ciljevima
i rezultatima njihovog delanja, a ne, kako misli autor, prema njihovim
deklaracijama.
U cilju dokazivanja temeljne tvrdnje - da nacionalizam nije
razbio Jugoslaviju - autor skicira šablonski redosled "etapa":
raspad države - bezdržavno stanje - paranoja koja proizvodi nacionalizam
- rat, pa zaključuje da se ne može kritikovati knjiga o raspadu
sa pozicija onoga što se dogodilo nakon
raspada. Ovakvom postavkom redosleda "etapa" i
izdizanjem sopstvene teze (o nestanku Jugoslavije u januaru 1990)
u aksiom, autor faktički onemogućava svaku raspravu o svojoj knjizi,
odbijajući da prihvati da njegovo dokazivanje nedokazivog ne obavezuje
nikoga osim njega. Naravno, autor ima pravo da zaključi svoju knjigu
kada god to želi, kao što je njegovo pravo i da kraj proglasi na
sredini, ali nema pravo da zahteva da uslov za bilo kakvu raspravu
bude prihvatanje njegove netačne tvrdnje. Prema tome, kritika koja
polazi sa stanovišta da je knjiga o raspadu Jugoslavije obesmišljena
ako ne uključuje zbivanja iz 1990. i 1991. nije kritika sa aspekta
onoga što se desilo nakon raspada,
nego samo sa aspekta onoga što je autor
odlučio da ne spada u raspad, jer je tako lakše i bezbolnije.
Ali to je već problem autora, ne kritičara.
Vratimo se "etapama". Iz autorove teze o "bezdržavnom
stanju" nakon raspada januara
1990. proizlazi da su strah i paranoja proizveli nacionalizam za
nekoliko dana, da su u "bezdržavnom stanju" organizovani
izbori, u "bezdržavnom stanju" su nacionalisti legalno
došli na vlast, u "bezdržavnom stanju" su se održavali
referendumi, donosili ustavi, onda su u "bezdržavnom stanju"
počele blokade i rat. Zato je to, po autoru, bio rat imaginarnih
moćnijih nad imaginarnim slabijim u kojem nikakve države i nikakve
organizovane vojske nisu učestvovale, jer ih nije ni bilo. Ako se
sve desilo nakon raspada u "bezdržavnom
stanju", postavlja se pitanje kako se u autorovu šemu uklapa
autorova tvrdnja:
"... podzemni status nacionalizma kasnije
(je) pomogao nacionalistima da budu uspješniji u vojno-političkim
akcijama protiv predstavnika poretka" (47).
Šta je sad ovo? Ko su "predstavnici poretka"
u vojnim akcijama kada autor tvrdi da su rat vodili "privatni"
nasilnici u vreme bez ikakvog poretka?
Autorov šablonizovan redosled ostaje samo šablon u koji se teško
može ugurati stvarnost. U istorijskim zbivanjima se retko dešavaju
"etape" koje su, kako autor misli, toliko (po danima)
odvojene da se mogu makazama seći i tako analizirati. Januara 1990.
nije se raspala država, raspao se komunistički koncept i stvorili
se uslovi da pobednici (u konkretnom slučaju, ali ne slučajno -
nacionalisti) pokažu šta su pripremili Jugoslaviji. I pokazali su,
međusobno različito, ali jedinstveno protiv Jugoslavije. I tu smo
kod moje ključne primedbe na knjigu, koju autor očigledno smatra
sporednom. On identifikuje ideologiju i državu i zato mu tumačenje
i jeste fatalističko. Raspadom ideološkog koncepta, po njemu, trenutno
i prirodno nestaje i država (u januaru), a to implicira
da je ona bila "veštačka" tvorevina. Nije tačno ni da
je nacionalistička paranoja sledila za raspadom države. Godinama
pre raspada veštački stvarana nacionalistička histerija i homogenizacija
omogućile su 1990. pobedu nacionalističkih koncepata u svim republikama,
čime su stvoreni uslovi da Jugoslavija bude razbijena. I razbijena
je, u krvavom ratu. Uostalom, i autor se povremeno u knjizi s tim
slaže, tj. negira svoju ključnu tezu da je Jugoslavija "odumrla"
u januaru, a povremeno nije siguran da li je prvo Jugoslavija upala
u krizu pa se raspala, ili se prvo raspala pa upala u krizu (podvukla
O. M.):
"Pa ipak, međunarodna je zajednica intervenirala
tek kad je Jugoslavija ušla u završnu fazu svog rastvaranja: ne
prije proglašenja deklaracija o nezavisnosti u Sloveniji i Hrvatskoj
(25. juna 1991)..." (74).
"Prebacivanje fokusa sa Srbije (politički složene) na Bosnu
i Hercegovinu (etnički složenu) bio je znak da je nastupila nova
faza u jugoslavenskoj krizi: ona u kojoj se više nije radilo
o primarno političkim i ideološkim, nego o primarno etničkim sukobima.
No, do toga će doći tek s raspadom
Jugoslavije..." (257-258).
Autor tvrdi da primer Bugarske potvrđuje njegovu
tezu jer se ona temeljila na državnom socijalizmu i bugarskom nacionalizmu,
dok su u Jugoslaviji i državni socijalizam i jugoslovenski nacionalizam
proglašeni glavnim neprijateljima. Ako je u mom tekstu bilo nekog
"kviz-pitanja", priznajem, bilo je ovo o Bugarskoj. Pomenula
sam ga upravo da ukažem na razliku, ne "antidržave" i
države, već statusa etničkih nacionalizama.
Ali autor, sasvim očekivano, koji se ne upušta u analizu specifičnosti
nacionalizama o kojima govori i koji ih razlikuje prema sredstvima
koje koriste ("nasilni" i "nenasilni"?) a ne
prema njihovoj sadržini, i može da stavi u istu ravan bugarski etnički
nacionalizam, zadovoljen zanimljivim "rešenjima" manjinskog
pitanja u ostvarenoj etničkoj državi,
sa jugoslovenskim nacionalizmom koji je po definiciji mogao biti
samo nadetnički, politički, teritorijalni, onemogućavajući time,
po drugi put, svaki dalji ozbiljan razgovor i na ovu temu.
Autor kaže da je na više od 50 stranica interpretirao Kardelja koji
je Engelsove ideje razradio u detalje, a da ja nisam pažljivo čitala,
inače ne bih tvrdila da autor tumači Kardelja po "rekla-kazala"
izjavama. Upravo zato što sam pažljivo čitala, navela sam nepouzdane
"svedoke" i iskrivljenu interpretaciju u jednom, ali najbitnijem
kontekstu, i jednoj, tri puta ponovljenoj tvrdnji u knjizi. Autor
tvrdi:
"... Kardelj dopušta mogućnost da Jugoslavija
jednog dana postane nešto drugo, ili da potpuno nestane"
(139).
A jedini izvori za ovu ključnu tvrdnju su mu "svedoci"
kojima je Kardelj u četiri oka
govorio sledeće:
"Ja se nisam borio za Jugoslaviju, nego za
socijalizam..." (rekao Kardelj Jure Biliću 70-ih, a Bilić
autoru 1998) (138).
"'Jugoslavija je istorijski privremena tvorevina', bilježi
Dobrica Ćosić Kardeljeve riječi (...)Ćosić piše da je bio zapanjen
Kardeljevim stavom i da ga je pitao: 'Pa dobro, znači li to da
je za tebe Jugoslavija, jednostavno, jedan istorijski tranzit?'
Kardelj je na to mirno odgovorio: 'Da, dobro rečeno'. Ćosić upozorava
da 'njegova (Kardeljeva) shvatanja u tim raspravama nisu bila
uvek identična i sa njegovim objavljenim tekstovima i govorima'"
(rekao Kardelj 1957. Dobrici Ćosiću, a Čosić objavio 1992) (139).
"Mi smo dosad sve moguće pokušali da se Jugoslavija održi:
prvo je bila unitarna država, onda je postala federacija, a sad
idemo prema konfederaciji. Ako ni to ne uspije, ostaje samo da
priznamo da je Kominterna imala pravo kad je tvrdila da je Jugoslavija
umjetna tvorevina..." (rekao Kardelj Dušanu Bilandžiću 1971,
a Bilandžić autoru 1995) (200).
Dakle, "rekla-kazala" (što nikako nije
moj izraz, već autorov), nije se odnosilo na Kardeljeva tumačenja
Engelsa što je za razbijanje Jugoslavije nebitno pitanje, već na
"sećanja" aktera koji Kardelju, 30 godina kasnije, pripisuju
ideju razbijanja Jugoslavije. Da je intencija npr. Dobrice Ćosića
bila upravo to da pokaže, svedoče njegove najnovije tvrdnje da je
Ranković zbačen zato što je bio prepreka Titu i Kardelju da "rasture
Jugoslaviju" i stvore svoje suverene države.
O nepažljivom čitanju,
amputiranju i tendencioznom interpretiranju. Iako za polemiku
nije naročito stimulativno saznanje da Dejan Jović koristi identičnu
"argumentaciju" u odgovorima svim svojim kritičarima (i
drugi njegov kritičar Boris Buden je kao i ja "nepažljivo čitao"
knjigu, i Budenov svet je kao i moj "crno-beo", i Buden
se kao i ja usudio da koristi reč "implicitno", i Buden
kao i ja kritikuje knjigu o raspadu sa aspekta onoga što se dogodilo
"nakon" raspada, i Buden kao i ja "zapravo amnestira"
nacionaliste a ne autor2),
ipak, isključivo zbog čitalaca Republike,
treba nešto reći i o ovom delu autorovog odgovora.
Nijedan od deset taksativno navedenih
primera mog "nepažljivog čitanja i tendencioznog interpretiranja"
ne stoji. I ne samo da ne stoji, već autor, u nedostatku argumenata,
pribegava njihovoj "proizvodnji" amputacijama mojih rečenica,
kako bi rekao da tvrdim ono što ne tvrdim i kako bi naveo čitaoce
da poveruju da ni sama ne znam šta tvrdim.
Prvo. Autor tvrdi da meni ništa ne znači to što on eksplicitno odbacuje
ideju o Jugoslaviji kao veštačkoj tvorevini:
"... ona tvrdi da ja zagovaram da je 'Jugoslavija
bila veštačka tvorevina kojoj je raspad bio upisan onog trenutka
kada je stvorena...'"
Da je autor hteo korektno da interpretira moje reči
ne bi tendenciozno isekao deo rečenice
koji prethodi ovoj tvrdnji. Bez amputacije rečenica glasi:
"... autor zagovara upravo ono stanovište
koje u načelu odbacuje - da je Jugoslavija bila veštačka tvorevina
kojoj je raspad bio upisan..." (Republika,
str. 55, stubac II).
Drugo. Autor pita gde on pravi paralelu između nepostojećeg
jugoslovenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma
"štogod to značilo". Problem i jeste u tome što autor
neće da razume šta to znači pa ne može ni da uoči gde pravi takve
paralele. Za početak neka razmisli šta impliciraju
njegove sledeće rečenice:
"... nacionalizam je (u svoje obje varijante)
jačao kao jedina ozbiljna i najsnažnija alternativa socijalizmu.
(...)Bitka se potom vodila između dva tipa nacionalizma (unitarističkog
i separatističkog) oko definicije nacije i države. Ali, to se
dogodilo nakon pada socijalizma, a u nekim slučajevima i nakon
raspada Jugoslavije. (...)Ako je doista glavni cilj nacionalizma
da se stvori nacionalna država, onda ni jugoslavenski (unitaristički)
ni separatistički nacionalizmi nisu uspjeli u tome, sve dok se
zemlja nije rastvorila iznutra, padom socijalizma" (47).
Makedonija je postala država "... daleko više zahvaljujući
slabljenju jugoslavenskog nacionalizma u vrhovima JNA i političkom
vrhu Srbije..." (48).
"... ne iznenađuje također ni kritika koju Kardelju upućuju
srpski nacionalisti te jugoslavenski nacionalisti - njegov je
eksperiment doista bio sav usmjeren protiv njih" (144).
"Antietatističkom kardeljizmu on (Milošević - O. M.) je suprotstavio
ideju uspostavljanja Jugoslavije kao nacionalne države..."
(156).
"Taj se program (srpski - O. M.) dosljedno provodio nakon
1991, kad je nestala mogućnost obnove jugoslavenskog nacionalizma
i Jugoslavije kao države" (454).
Ko je u Jugoslaviju do 1991. snažno zagovarao jugoslovenski
nacionalizam koji bi "progutao"
sve nacije, uključujući i srpsku? Ako takvog jugoslovenskog
nacionalizma nije bilo, a nije ga bilo, onda autor radi upravo ono
što ja tvrdim - pravi veštačku paralelu između nepostojećeg jugoslovenskog
nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma i implicira
da je jedan (etnički) nacionalizam bio za Jugoslaviju, a svi ostali
protiv nje.
Treće. Autor ne vidi šta to "naravno" prećutkuje u opisu
mitinga 28. februara 1989. "Naravno", međutim, stoji i
dalje jer izviždani jugoslovenski predstavnik i zahtev za oružje
upućen srpskom predstavniku, da su navedeni,
a nisu, poništili bi početak rečenice - da je miting imao
i jugoslovenski karakter.
Četvrto. Autor se čudi što nisam videla njegovu fusnotu u kojoj
navodi kada je Memorandum prvi put objavljen. Videla sam, naravno,
fusnotu, ali sam videla (i navela) i sledeću bitniju rečenicu van
fusnote:
"Jesu li akademici SANU doista imali takvu
moć nad srcima i umovima (mnogih) Srba (i ponekih drugih) da su
ih preusmjerili od jugoslavenstva prema srpstvu, i to poludovršenim
dokumentom (tzv. Memorandum) koji je u njenoj nakladi bio objavljen
tek kad se Jugoslavija formalno raspala?" (62).
Ostaje pitanje zašto je bitno kada je Akademija objavila
u svojoj nakladi Memorandum, a očigledno je da autor to smatra važnim
"argumentom".
Peto: Autor podučava kritičarku kako treba čitati Memorandum. Iskrivljujući
citat, tj. "neku rečenicu" koju ona navodi, i podsmevajući
se kritičarki umesto tvorcima rečenice, autor se, u silnoj želji
da dokaže da je Memorandum branio Jugoslaviju i da nije bio kontradiktoran,
pravi da ne razume da se "razbijanje" nije odnosilo na
rešenja nego na Srbe,
pa pametuje da se (iz njegovog iskrivljenog čitanja) vidi da su
se
"autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili
o avnojskim rješenjima, unatoč tome
što su tvrdili da ih je tadašnje partizansko vodstvo Srbije
prihvatilo u nenormalnim okolnostima".
Od samog početka autorov odgovor pokazuje da je kritiku
čitao površno, ali to je manje zlo, posle ove besmislene konstrukcije
postavlja se pitanje da li je uopšte čitao Memorandum. Da jeste,
video bi da između dva navedena stava u Memorandumu ni po jednoj
logici ne može da stoji - unatoč tome
što. Da može, to bi značilo da autor tvrdi da su se
"autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili
o avnojskim rešenjima unatoč tome što
su tvrdili da su avnojska rešenja otvarala široke mogućnosti
za razbijanje Srba".
Logično?
Šesto. Autor zamenjuje teze pa navodi da on citira stavove o "izbacivanju"
Slovenije i Hrvatske. Moje pitanje je bilo zašto ih zanemaruje
kada tvrdi da je Milošević bio Jugosloven, borac protiv srpskog
nacionalizma, najduže odan ideji jugoslovenstva (R, 60, I).
Sedmo. Autor opet amputira moju rečenicu ali sada već pravi i otvoreni
falsifikat, pa čak tri puta ponavlja potpuno apsurdnu tvrdnju -
da ja, iz činjenice da sintagmu "antibirokratska revolucija"
u knjizi nije stavljao pod navodnike, izvlačim zaključak da je u
pitanju autorovo "prihvatanje čitavog masovnog pokreta za srpsku
nacionalnu homogenizaciju"?! Nigde nisam govorila o "prihvatanju
masovnog pokreta", već o prihvatanju teze da je on
bio revolucija protiv birokratije (R, 59, I). A nije ni tačno
da autor stavlja kosinu u smislu ironično.
Sintagmu "antibirokratska revolucija" piše i bez navodnika
i bez kosine na str. 29, 56, 185, 254, 326, 405, 424... i u svim
slučajevima tumači je upravo onako kako ja tvrdim - kao revoluciju
protiv birokratije:
"(Milošević) je vodio antibirokratsku revoluciju
protiv antidržavne ideologije i anarhije, za uspostavu države"
(56).
"Ideja antibirokratske revolucije, koju je kasnije promovirao
Slobodan Milošević, bila je savršeno u skladu s njegovim nastojanjem
da obnovi treću Jugoslaviju" (185).
"Njegova prodržavna retorika bila je u oštroj suprotnosti
s Kardeljem, ne s Titom. Egalitarizam, antibirokratska revolucija
i odanost socijalizmu i Jugoslaviji, učinili su se kao pravi odgovor
mnogima, ne samo u Srbiji" (254).
"Raspad Jugoslavije, dakle, nije počeo ni izborom Mihaila
Gorbačova (1985), ni izborom Slobodana Miloševića (1986), ni njegovom
antibirokratskom revolucijom (1988)..." (326).
"Njegova je antibirokratska revolucija, koja je započela
1988, bila potvrda Đilasove teze da se u jugoslavenskom društvu
unutar birokracije formirala 'nova klasa', koja je bila stvarni
protivnik marksističkog koncepta samoupravljanja" (407)...
Na strani 415 pojavljuje se zaista kosina ali tu
nema nikakve ironije:
"Antibirokratska
revolucija bio je naziv za masovne izraze podrške novom
srpskom revolucionarnom rukovodstvu i protivljenje oportunizmu,
autonomaštvu i dezintegraciji Jugoslavije".
Šta to ja po svaku cenu nastojim da dokažem što nije
tačno?
Osmo. Autor pronalazi kontradikciju u tvrdnjama: da Milošević nije
nikada bio savezni funkcioner, i da se Milošević ne može posmatrati
u Srbiji isključivo kao partijski lider. Prva tvrdnja je bila da
autor zaboravlja da je Milošević bio samo
partijski republički lider u kontekstu odnosa u Jugoslaviji, njegovog
poređenja sa Titom i mogućnosti da određuje kolika
može da bude Jugoslavija. Druga je bila da se u kontekstu
"antibirokratske revolucije" i plebiscitarne podrške koju
je dobio mora uzeti u obzir njegova percepcija u samoj Srbiji kao
nacionalnog vođe, a ne samo partijskog lidera. Jedno je funkcija
sa koje (ni)je mogao da određuje kolika će biti Jugoslavija, a drugo
je uloga koju je igrao u Srbiji.
Šta je tu kontradiktorno?
|