|
|
|
 |
 |
| |
 |
|
Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan
od Fonda za otvoreno društvo
Panel diskusija: Može li Srbija postati
moderna i demokratska zemlja. Putevi
i prepreke.
Nazire
se glavna politička linija o konsenzusu
o EU,
ali mnoge neizvesnosti opstaju
Zagorka
Golubović: Dominira krajnje neizvestan
trend uz veću mogućnost da se nastavi
involucija. Vesna Pešić: Utisak je
da je nova vlast shvatila evropsku
agendu i zato je treba podržati
U okviru prvog (od ukupno pet
planiranih) panela pod nazivom „Može
li Srbija postati moderna demokratska
zemlja, putevi i prepreke“
velikog projekta Republike „Kuda ide
Srbija“ koji se realizuje uz podršku
Fonda za otvoreno društvo, održanog
18. januara 2013. godine u Beogradu,
panelistkinje su bile Zagorka Golubović
i Vesna Pešić. U toku rasprave donekle
su suprotstavljeni stavovi uvodničarki.
Naime, dok Zagorka Golubović aktuelne
događaje karakteriše samo kao preidentifikaciju
starih autoritarnih modela, Vesna
Pešić u političkoj praksi vidi naznake
pozitivnih promena. Obe se, međutim,
slažu da u Srbiji ništa nije dovršeno
i da postoje mnoge podzemne prepreke
i „neugašeni vulkani“.
Zagorka Golubović
ŠTA JE DOMINANTNO
Prema mišljenju Zagorke Golubović,
o čemu je uostalom pisala i u svojim
knjigama, dominira krajnje neizvestan
trend sa većom izvesnošću da se nastavi
involucija, nakon početne evolucije
koja je trajala od 5. oktobra 2000.
do 2004. godine, tokom vlade Zorana
Đinđića i kratko vreme posle njega.
Iako neka istraživanja iz 2001. godine
pokazuju da građani već tada nisu
bili zadovoljni onim što je do tada
postignuto, oni su bili svesni da
se ne može ostvartiti sve preko noći.
Postojala je jasna svest o tome šta
je evoluiralo, a koji problemi zahtevaju
duže rešavanje.
Greške političkih
partija
Involucija se nastavlja sa svim
vladama posle smrti Zorana Đinđića,
a naročito je bila vidljiva za vreme
druge vlade Vojislava Koštunice, zatim
sa nekim malim evolutivnim oscilacijama
za vreme vlade demokrata, da bi danas
sa novom vlašću involucija bila apsolutno
na delu,
|
uprkos retorici
koja zamenjuje praktično rešavanje
problema. Involucija se ogleda
u uništavanju svih državnih
funkcija tako što ministri i
drugi imaju svoju interpretaciju
tih funkcija. Propadanje javnih
dobara je najveći dokaz involucije,
zatim vladavina privatnog posesivnog
individualizma koji je nastao
sa procesom „radikalne promene
|
|
|
svojinskih odnosa“ koja nije bila radikalna
transformacija, nego prelaz državnog
i drušvenog vlasništva u privatni posed.
Legalizacija kriminala u oblasti javnih
dobara je očigledna, postoji enormni
jaz između nelegalno obogaćenih i obespravljenih
i osiromašenih građana, legalizovano
je nasilje političke i ekonomske vrhuške
pri čemu se to nasilje opravdava kao
njihov potencijal da usmerevaju razvoj
društva. Jedan od uzroka nazadovanja
Zagorka Golubović vidi i u odustajanju
od lustracije, što je omogućilo da se
na vlast vrate elementi bivšeg režima,
dok su posledice nedovršenog obračuna
sa tim režimom vidljive u odsustvu dugoročne
strategije demokratskog razvoja, pa
stranke samo traže ad hoc rešenja za
neke „probleme“. Na takvu grešku ukazuje
i Edgar Moren koji u knjizi Put piše
da je tragedija što se svetski upravljači
pozivaju samo na rešavanje „nekih problema“,
a ne vidi se strategija u
|
čijem će
se okrilju rešavati problemi,
istakla je. Involuciji doprinosi
i nesposobnost da se uoče klice
novih puteva razvoja, zato što
je jak pritisak neoliberalne
globalizacije, čemu su posvećene
mnoge knjige u svetu, a pojavile
su se neke i kod nas. Potrebno
je, dakle, razvijati novu alternativu
kvaliteta života koja nije suprotstavljena
modernosti, a ne rešavati pojedinačne
probleme. A kada je reč o partijskom
pluralizmu, involucija se vidi
u vulgarnoj borbi za osvajanje
vlasti, umesto za izgradnju
demokratskog društva, zatim
u tome što su stranke „zakucane“
u sadašnjost i blisku prošlost
i ne tragaju za alternativama
niti uočavaju elemente neke
nove budućnosti. To je naslutio
jedino Zoran Đinđić. Nacionalizam
|
|
|
|
Zagorka
Golubović: Involucija se nastavlja
|
 |
je matrica razvoja društva, rekla je
Zagorka Golubović i istakla da čvrsto
stoji na stanovištu da se ni jedna partija
nije oslobodila nacionalizma, pa ni
DS, i zato je izgubila na izborima ne
samo glasove nego i legitimitet. Zbog
odsustva kritičkog odnosa kako prema
prvobitnoj akumulaciji kapitala, tako
i prema autoritarnom socijalizmu, nemoguće
je graditi moderan autentičan identitet,
tako da smo dobili hibridno društvo
u kojem su se preidentifikovale institucije
vekovnog autoritarnog društva, a stare
tradicionalne i patrijarhalne vrednosti
nisu dovedene u pitanje, niti je demontirana
nacionalistička matrica. Civilno društvo
ne samo što danas ne postoji, nego se
čak smatra da ono nije bitno, a upravo
je ono impuls za nove ideje za drugačiju
budućnost.
Vreme je da
naučimo lekciju
Srbija nije raskrstila sa endemskim
nacionalizmom i boljševičkim autoritarizmom,
a višepartijski sistem se koristi za
stvaranje neprincipijelnih koalicija
radi zauzimanja vlasti. Srbija nema
opoziciju, to nije ni DS, i ta situacija
je pogodna za stvaranje novog autoritarnog
sistema. Sva četiri israživanja koje
je Zagorka Golubović obavila tokom godina
pokazuju da građani smatraju da nema
demokratskih stranaka, da su vlast i
građani otuđeni jedni od drugih i da
u društvu vlada kolektivna depresija
koja je uvećana i velikom nezaposlenošću
što je posledica loše privatizacije.
Zbog svega toga postavlja se pitanje
da li Srbija danas ide nepovratno unazad
što se može zaključiti iz ponašanja
današnje vladajuće koalicije.Vrlo malo
učimo od mislilaca koji ukazuju da ceo
svet ide unazad, da je pogođen nedostatkom
smišljene strategije za buduće demokratsko
društvo, što se i nas tiče. Jedan naš
izdavač, neću ga navoditi jer su me
već proglasili izdajnikom, je u podrumu
zadržao dve odlične knjige koje pokazuju
da je neoliberalna ideologija izazvala
ovu svetsku krizu, rekla je Zagorka
Golubović. Po njenom mišljenju na pitanjekuda
dalje, odgovor treba da bude: ne opredeljivati
se za spasavanje postojećeg modela kapitalizma
niti se povoditi za idejom o spasavanju
kapitalizma sa humanim likom, jer takav
kapitalizam ne postoji, to nije bio
ni boljševički socijalizam, a nije ni
onaj u zemljama Latinske Amerike. Izlaz
je u razvijanju ljudske kreativnosti
koja bi oplemenila tehnološka dostignuća
i u njih ugrađivati nove vrednosti i
pokazati čemu ona služe. A treba da
služe ne posesivnom individualizmu,
nego novom kvalitetu života. Kako je
naglasila Zagorka Golubović, treba osmisliti
jednu novu „filozofiju politike“ jer
filozofija i politika moraju da idu
zajedno. Politika mora imati novu filozofiju
i to onu koja će kreativnost koja se
javlja što više „eksploatisati“ u korist
emancipacije, a ne u korist kriminalizacije,
tajkunizacije i legalizacije kriminala. Nikada nisam bila pesimista. Ovo što
sam izložila su ideje šta treba da radimo
i šta smo propustili. Treba čitati tekstove
Zorana Đinđića koji je postavio neka
ključna pitanja i ukazao na neke intencije
kako da iz haosa autoritarizma pođemo
ka nekom budućem demokratskom društvu.
Današnji govor o demokratizaciji društva
smatram retorikom, jer nisu postavljeni
temelji demokratije. Na primer, nema
stvarne podele vlasti, a to je prvo
pitanje demokratije. Sve moje analize
kao i drugih istraživača, pokazuju da
je izvršna vlast dominantna i da drugi
oblici vlasti prave greške zato što
se potčinjavaju izvršnoj vlasti, ocenila
je Zagorka Golubović.
Vesna Pešić
ŠTA SE DOGODILO
Vesna Pešić je konstatovala da u
odnosu na novu vlast vlada konfuzija
i pledirala da se „otvorenim očima pogleda
šta se desilo“. Njen susret sa ambasadorom
Finske, zemlje koja ima visoke standarde
i kriterijume, koji je o novoj vlasti,
na njeno iznenađenje, govorio veoma
pozitivno, doprineo je da i sama počne
da sagledava stvari iz drugog ugla.
Ne radi se o tome da je građanska opcija
izdala samu sebe i da se zaljubila u
nacionaliste, ili obrnuto. Radi se o
tome da drugog puta kojim je pošla ova
vlast nema, a to je nastavak petooktobarskih
ideja, ma koliko to apsurdno zvučalo.
Premijer Dačić je to i poručio kada
je rekao „krivo vam je što vas mi vodimo
ka EU“, podsetila je Vesna Pešić i dodala
„krivo nam je, ali je dobro što vodi,
i realizam je to prihvatiti, kao i činjenicu
da smo uhvatili isti pravac, do koga
smo nažalost došli zaobilaznim putem“.
Po njenom mišljenju postoji jedan nerealan
put, antievropski i drugi – realan,
evropski put Srbije koji nas izvlači
iz ponora u koji smo svojom krivicom
upali. Ipak, reč je samo o trendu, s
obzirom da se još ništa nije ostvarilo,
trend je ohrabrujući, ali ništa ne
|
garantuje
da se ne možemo vratiti na staro
stanje. Eventualni novi izbori,
o čemu se stalno kalkuliše,
potvrdili bi da u pitanju nije
čak ni trend, nego još jedno
varanje. Jer kakvog bi smisla
imala nova priča o Kosovu ako
ona ne bi postala realnost u
kojoj bi Srbiji bio omogućen
put ka EU i šta bi značila volja
za smanjenje korupcije kada
bi svaki put posle izbora dolazio
nekakav supermen da pritisne
„političko dugme“ kako bi institucije
počele da rade, upitala je Pešić
dodajući da bez rezultata vlada
za sobom ostavlja pustinjsku
depresiju.
U traganju za konsenzusom o
evropskom putu širom istočne
Evrope dešavala su se iznenađenja,
pa je tako u Poljskoj bivši
komunista Kvašnjevski sigurnom
rukom vodio reforme, a u Hrvatskoj
je Sanader iz
|
|
|
|
Vesna
Pešić: Krivo mi je što nas Dačić
vodi u
Evropu, ali barem nas vodi.
|
 |
nacionalističkog HDZ-a ubedljivije vodio
Hrvatsku ka Evropi nego umereni SDP.
Postoji samo jedna dobitna kombinacija,
a to je dosledna politika jednog puta,
ka EU i tome treba sve da bude podređeno,
a sadašnja glavna politička linija u
Srbiji mogla bi se uporediti sa opisanim
situacijama, a to je nalaženje konsenzusa
o EU. Taj konsenzus nije postignut posle
5. oktobra i zbog toga je premijer Đinđić
ubijen, nakon čega je došlo do antievropskog
zaokreta. Današnja vlada koju vode Ivica
Dačić i Aleksandar Vučić shvartila je
da postoji politika samo jednog puta
sa jasnim spiskom obaveza, da bi se
Srbija izvukla iz katastrofe, možda
najdublje u svojoj istoriji. To su uslovi
koji su ispostavljeni poraženoj Srbiji
da bi se izvukla iz poraza, ocenila
je Vesna Pešić.
Za razliku od Borisa Tadića, koji nije
shvatio realnost poražene i ekonomski
propale Srbije, građani su se prvi digli
iz letargije i srušili staru vlast.Nova
vlast je postigla najznačajniji dogovor
- da Kosovo tretira kao realnost, jer
je ono uslov za izvlačenje Srbije iz
katastrofe. Kosovo postaje naša realnost
umesto mitologije i zavetnih misli koje
Srbiju muče vekovima, ocenila je Vesna
Pešić. Premijer Dačić, kako je rekla,
vešto i energično ra-di na kosovskoj
agendi, Aleksandar Vučić se upustio
u neizvesnu borbu protiv korupcije,
a ministar finansija Dinkić sledi Titov
put pozajmljivanja novca po svetu, iako
je život na kreditima prošlost.
Izborni sistem
ne garantuje promene
Da nije bilo predsedničkih izbora,
vlast ne bi mogla da bude promenjena
maja prošle godine, jer na parlamentarnim
izborima demokratska stranka koja je
napravila velike promašaje koje je već
opisala Zagorka Golubović, ne bi bila
srušena, rekla je Vesna Pešić. Naime,
zbog
|
proporcionalnog
izbornog sistema za parlamentarne
i lokalne izbore, vlade se formiraju
dogovaranjem i nakon dugotrajne
kombinatorike, tako da u stvari
birači i ne znaju tačno ko ima
većinu. Takav dogovorni sistem
imao je smisla dok je postojala
opasnost od vraćanja Srbije
unazad, i to je dobro došlo
2008. godine da se izbegne opasnost
da na vlast dođu radikali kao
pojedinačno najjača stranka
sa 80 mandata.Tako je i na insistiranje
EU došlo do obrazovanja
|
|
|
vlade DS, stranaka manjima i SPS-a.
Pošto je tranzicioni period prošao,
vreme je da se takav izborni sistem
koji omogućava štimovanje, promeni kako
bi se prestalo pored ostalog sa praksom
da stranke koje nikad samostalno ne
izlaze na izbore dobiju veliki udeo
u vlasti. Vesna Pešić je kao priimer
navela stranku Rasima Ljajića koji „nikad
nije bio sam na izborima, a stalno dobija
ministraska mesta i vlada Srbijom“.
Uoči prošlih izbora takođe je bila dogovorena
većina /samo umesto G17 plus, LDP/,
ali su predsednički izbori tu kombinaciju
pokvarili. Pokazalo se, naime, da putem
parlamentarnih izbora promene nisu moguće
i da se do njih može doći samo putem
predsedničkih, koji se obavljaju po
većinskom sistemu. Desilo se da je tadašnji
predsednik Tadić uprkos ustavu skratio
mandat, dao ostavku i raspisao izbore
za treći mandat. Ponovila se slična
situacija kao u vreme predsedničkih
izbora kada su kandidai bili Milošević
i Koštunica. Sve promene koje su posle
toga obavljene desile su se samo zahvaljujući
predsedničkom kandidatu koji je dobio
većinu. Vesna Pešić je ocenila da je
apsurdno da i lokalna vlast mora da
se obrazuje po istoj formuli, i to stalno
prekomponovanje dovela u vezu sa endemskim
siromaštvom zbog čega ljudi „na kolenima
mole da se zaposle bilo gde, a lokalne
zajednice se nadaju da će od države
dobiti više novca ako liče na nju“.
Ovaj izborni sistem stvara političku
klasu , „vojnike partije“, haos i odsustvo
bilo kakve koordinacije, a naš resurs
treba da bude upravo organizovanost
i odogovrnost vlasti pred građanima,
rekla je Vesna Pešić.
Katastrofalnu disfunkcionalnost u
pogledu načina života i upravljanja
uspostavio je režim Slobodana Miloševića
kada je u prvi plan stavio nacionalno
i državotvorno, na račun privatnog
i dobrobiti građana. Sistemska promena
bila bi kada bi se otklonila državotvorna
pitanja kako bi se stvorio prostor
za životna pitanja.Nije mala stvar
rešavanje kosovskog pitanja i zato
pokušavam da to podržim, rekla je
Vesna Pešić. Preokret bi bio kada
bi sistem radio efikasno ono što mu
je nadležnost, tako da se situacija
preokrene i da glavne delatnosti postanu
kultura, obrazovanje i zdravstvo.
Međutim, do uređenog društva može
se stići samo uz ekonomsko jačanje.
U suprotnom, nastavićemo da živimo
kao zapušteno društvo, država će biti
i dalje misterija koja sve usisava,
pa i civilne organizacije koje joj
se podaju. Definišući takvu situaciju
kao „demokratiju sa dominacijom“ Vesna
Pešić je rekla da sloboda nije samo
u govoru, nego i u onome od čega se
živi, dodajući da Marks nije toliko
pogrešio kada je pisao o bazi i nadgradnji,
koliko smo mi proglasili da je pogrešio.
Zagorka Golubović se složila sa
Vesnom Pešić da je potrebno uskladiti
različite delove sistema kako država
ne bi bila apsolutni gospodar, tako
da i partija koja vlada državom postaje
državna. Polemisala je sa uverenjem
Vesne Pešić da aktuelna vlast čvrsto
sledi evropsku agendu izrazivši sumnju
prema borbi protiv korupcije kako se
sada vodi. Golubovićka naime smatra
da građani neće imati ništa od novca
koji je Mišković opljačkao, jer je novac
odnet iz zemlje. Takođe je izrazila
bojazan da će Mišković biti pušten iz
zatvora i da će objašnjenje biti da
nema dokaza da je bilo korupcije. Zato
je preporučila uzdržljivost kada je
u pitanju podrška novoj vlasti.
Vesna Pešić je odgovorila da je pokazala
uzdržljivost jer je govorila samo o
trendovima i da i sama čeka rezultate.
Podsetila je da ovde postoje mnoge neizvesnosti
i pomalo u šali rekla da će možda neko
i Dačića da likvidira „jer Srbija je
ovo“.
Polemika je nastavljena i povodom tvrdnje
Vesne Pešić da je nova vlast tranparentnja
od prethodne. Mi nemamo ni levicu ni
desnicu, rekla je Zagorka Golubović,
nego klasični
|
nacionalizam
koji je simplifikacija moderne
desnice. Ona tvrdi da vlada
uopšte nije transparentna i
da su retorika i praksa u raskoraku,
a da su stvari mnogo komplikovanije
i da je osećanje katastrofe
duboko isprepleteno sa ključnim
problemima čije je rešenje neizvesno.
Vesna Pešić je odgovorila da
pregovore Dačića i Tačija ne
smatra retorikom, i da to nije
priča kao u vreme Tadića,
|
|
|
da se dešava ipak nešto realno, a nije
lako jer su otpori veliki. Podsetila
je da je Dačić u skupštini Rezoluciju
o Kosovu branio „do poslednje kapi krvi“
i da je čak uspevao da bude i duhovit,
što ju je navelo da se upita odakle
ovom čoveku iz Žitorađe taj „lideršip“.
Naime, kada ga je poslanik Marko Jakšić
/DSS/ upitao da li je prilikom dolaska
u skupštinu prošao alko-test, Dačić
je odgovorio „da li ovo što pričam o
Kosovu moram da govorim samo pijan“?
Ona je dodala da u Srbiji ima „neugaslih
vulkana“ i da se plaši „zilota“ u koje
ne ubraja organizaciju „Naši“ nego druge,
opasnije kombinatorike koje su i dosad,
kad god smo kretali napred, zaustavljali
te procese. Nije se takođe složila da
u Srbiji vlada klasični nacionalizam.
Srpski politički nacionalizam je poražen
i on više nema šanse i zato nije tačna
tvrdnja da se vraćamo u 90-te godine.
Ovo što imamo nije mentalni ili identitetski
nacionalizam sa nacionalnim planovima.
Pojave poput „ćirilizacije“ su benigne
kompenzacije, to nije više politika
zbog koje su se gubile glave, ta je
politika poražena i zato i govorim da
je Srbija poražena, rekla je Vesna Pešić.
Nakon izlaganja
panelistkinja, otvorena je diskusija.
Dragan Stojković:
Iz razmatranja mogućih pravaca kretanja
Srbije nikako ne treba isključiti i
one mogućnosti koje zdrav razum odbacuje,
ali koje postoje kao alternativa, kao,
bolje reći, crna alternativa. Svakako
da svi mi želimo razvoj Srbije u pravcu
demokratije, ekonomske stabilnosti,
jačanja civilnog društva decentralizacijom
i samoupravom. Ali jedno su želje, a
drugo realnost. Stvarno stanje u privredi
i državnim finansijama je takvo da vrlo
lako može doći do pucanja postojećih
socijalnih tenzija u društvu i provale
narodnog nezadovoljstva, kao što se
to već dešava na raznim stranama sveta
i u regionu. U takvim situacijama zahtev
trenutka su hitna rešenja koja su po
svojoj prirodi populistička i demagoška.
Takva rešenja u ime efikasnosti, u proklamovanom
nacionalnom interesu mogu da znače i
primenu totalitarnih modela upravljanja
državom i društvom, pa i zahtev za promenom
društvenog uređenja i restauraciju monarhije.
Sve postojeće političke partije su se
izređale na vlasti, sa vrlo sličnom
ponudom marketinškog udvaranja biračima,
zarad osvajanja pozicije u vlasti, i
predstavljaju potrošenu političku ponudu.
Na političkoj sceni kao alternativa
kompromitovanoj politici svih političkih
partija nema alternative oličene u političkoj
partiji koja stoji na jasnim pozicijama
levice. I sama levica je
|
kompromitovana
postojećim partijama socijalističkog
ili socijaldemokratskog naziva.
U periodu posle smrti Tita,
kada je postojao istorijski
trenutak potrebe za demokratizacijom,
nije se dogodila recepcija -
kritika iskustava vladavine
proklamovane socijalističke
države sa stanovišta levice,
pa je ceo demokratski korpus
i dan danas smešten samo na
desnici - od
|
|
|
nacionalizma i monarhizma do neoliberalizma.
Kritika sa levice, kao alternativa koja
je postojala u okviru Praxisa i Korčulanske
škole, bila je i u socijalizmu najopasnija
po vlast i kao takva je uklonjena da
bi bio otvoren put nacionalističkoj
desnici i antikomunizmu.
Da crnu alternativu ne treba podcenjivati
ne svedoče samo ispadi desničarskih
udruženja kao što su „Naši“ i „ 1389“
koji prave spiskove izdajnika. Legitimna
desničarska politička organizacija „Dveri“
koja je na prošlim izborima zvanično
osvojila 169.000 glasova i koja je ušla
u lokalnu vlast Novog Sada, pre nekoliko
dana je imala svoj prvi ovogodišnji
promotivni skup u zemunskoj biblioteci
„Sveti Sava“. Povod je bio iz kulture,
promocija njihove novoosnovane izdavačke
kuće „Katena mundi“ u kojoj je za kratko
vreme objavljeno 14 naslova. Pred stotinjak
okupljenih pristalica proglašen je u
stvari početak političke kampanje u
susret ovogodišnjim lokalnim izborima
u Zemunu, a i eventualnim opštim izborima.
Iz poznatog reportoara stavova „Dveri“
treba izdvojiti poruke da je Srbija
i dalje (još od 1944) okupirana i da
je srpsko stanovište jedino ispravno
– u svim pitanjima od kulturnog identiteta
i ćirilice, do Kosova i Vojvodine. Ono
što je činjenica jeste da se radi o
vrlo organizovanom političkom pokretu
koji stoji nasuprot svim ostalim parlamentarnim
političkim partijama.
Da ne bude zabune - glavni problem kad
pokušavamo da odgovorimo na pitanje
„Kuda ide Srbija” ja ne vidim u postojanju
alternative koju nazivam crnom, nego
u tome što mi nemamo relevantnu političku
organizaciju levice i političku alternativu
totalitarizmu desnice. Desnica ima prazan
prostor, nikoga nema ispred njih i u
uslovima produbljivanja krize oni mogu
nesmetano da jačaju. Taj trend podcenjuju
mnogi političari i intelektualci uzdajući
se valjda u zdrav razum naroda. Upravo
zbog toga ima razloga za zabrinutost,
jer to je već viđeno - istorija nije
prost razvoj zdravog razuma. Ona je,
da parafraziram Krležu, krvavo klupko
kostiju i mesa koje se valja kroz vreme.
Zlatoje Martinov:
Ovde smo čuli vrlo iscrpnu analizu stanja
srpskog društva danas, naročito u izlaganju
profesorke Golubović. Sa izuzetno teškom
socijalno - ekonomskom situacijom nijednom
društvu nije lako da se demokratizuje.
Kada se tome doda činjenica da je današnja
Srbija opterećena sopstvenom prošlošću
koju je svesno mitologizovala, ratovima
za teritorije koje je donedavno vodila
i gorkim osećanjem poražene strane,
što ona de facto i jeste, jasno je da
u takvim okolnostima put ka modernosti
postaje skoro nedostižan. Naravno ne
i nemoguć. Istina je da danas više nemamo
nacionalizam kao vladajuću politiku
usmerenu protiv drugih poput onog iz
Miloše-vićevog vremena, ali imamo vrlo
jake i česte proplamsaje nacionalistič-kog
besa, prkosa, neku vrsta inaćenja sa
demokratskim svetom. Taj inat, inače
karakterističan za nemoćne i poražene,
ispoljavaju ne samo ekstremne desničarske
organizacije i radikalne političke partije,
već i delovi aktuelne desničarske vlade
koja se deklarativno zalaže za put Srbije
ka Evropskoj uniji. Srpska pravoslavna
crkva umesto da evangelizuje, uglavnom
politizuje, sve u želji da se nametne
kao vrhovni arbitar u društvu po mnogim
političkim i društvenim pitanjima, a
sve više arbitrira i u oblasti kulture.
To se naprosto zove klerikalizacija.
To je put ka verskoj državi, to je put
ka antimodernosti i desekularizaciji.
Kod nas dakle nije u pitanju tzv. banalni
nacionalizam kako ga definiše Bilig,
prisutan u svim
|
nacionalnim
državama u svetu, već nacionalizam
kao etnički hegemonizirajuća
ideologija. Političke stranke
se u skladu sa tim, uz retke
izuzetke, udvaraju kleronacionalizmu
iz pragmatičnih razloga opstanka
ili osvajanja vlasti. Levica
u Srbiji realno ne postoji,
postoje pojedinci i neformalne
grupe koji sebe smatraju levičarima
i stranke koje se lažno predstavljaju,
izdajući se za levičarske partije.
Da su te patije istinske levičarske
ne bi se tako sramno udvarale
krupnom kapitalu i ne bi dozvolile
pljačkašku privatizaciju i neviđenu
pauperizaciju svog stanovništva.
Moje mišljenje je da samo levica,
ali ona istinska, zasnovana
na principima ljudske solidarnosti,
brige o čoveku kao determinanti
svih vrednosti, ona koja dakle
tek treba da se konstituiše,
može izvući Srbiju iz haosa
u kojem se nalazi. Tamo gde
je nacionalizam vladajuća hegemona
|
|
|
|
Zlatoje
Martinov: Srpska pravoslavna
crkva
politizuje umesto da evangelizuje
|
 |
ideologija, a profit ili renta jedini
motivacioni faktor, uz veliki privredni
kriminal i korupciju, ne može biti napretka.
Ubeđen sam da se to ne odnosi samo na
Srbiju nego na ceo svet, celu našu planetu.
Levica više nije samo politički pokret
obespravljenih, ona je više od toga:
ona je pogled na svet. Ona mora dati
odgovore na pitanje kuda ovo čovečanstvo
ide, ona mora razrešiti ne samo socijalno-ekonomske
probleme iznalaženjem optimalnog načina
privređivanja koji će pomiriti težnju
za napretkom s jedne i socijalne potrebe
zaposlenih s druge strane, već i pronaći
adekvatne odgovore i za ekološke probleme
koji postaju sve aktuelniji i koji prete
globalnom ljudskom uništenju. Pogledajte
samo Kinu. Nominalno socijalistička
zemlja, a najagresivniji vid kapitlaizma
caruje. Izgleda da im Komunistička partija
danas, baš kao i ranije autoritarni
carevi raznih dinastija tokom prethodnih
dve hiljade godina, služi samo kao hegemon
državnog jedinstva, a svaki oblik demokratije
ih zastrašuje. Dakle, napredak i privredni
rast s jedne strane, a sa druge, u Pekingu,
Šangaju i drugim velikim gradovima ne
možete više normalnio da dišete od užasnog
aerozagađenja. Siromaštvo kineskog sela
je dostiglo užasavajuće razmere. Kapital
kineskih i stranih kompanija ne mari
za ljudsko zdravlje i ljudske živote.
Logika kapital-odnosa je porazna: i
najprljavije tehnologije su dobre ako
donose profit. Osim profita kapitalu
ništa više nije važno. Slično je i sa
Srbijom. Nije dovoljno da aktuelna vlada
ponavlja kako želi da Srbiji otvori
vrata ka Evropi, ona mora zajedno sa
ostalim društvenim činiocima, a tu ubrajam
i nas iz medija i nevladinih organizacija,
da stvori ambijent i uslove da to postane
moguće. Po prirodi sam optimist, ništa
nije nemoguće, ali ubeđen sam da je
to jako dug proces, mukotrpan doduše,
ali i neizbežan. Naš projekat Kuda ide
Srbija i zamišljen je da na neki način
nagovesti eventualne puteve za naše
aktivno uključenje u taj i takav proces. Hvala vam svima na učešću, medijima
koji su bili prisutni danas, a najviše
našim dvema uvodničarkama dr Zagorki
Golubović i dr Vesni Pešić.
Nakon diskusije, posle puna dva časa
rada, panel je zaključen.
Olivija Rusovac
Fotografije: Vera Vujošević
Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan
od Fonda za otvoreno društvo
|
 |
| |
| | | | | |