Početna stana
 
 
 
   

Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan od Fonda za otvoreno društvo 

Panel diskusija: Može li Srbija postati moderna i demokratska zemlja. Putevi i prepreke.

Nazire se glavna politička linija o konsenzusu o EU,
ali mnoge neizvesnosti opstaju

Zagorka Golubović: Dominira krajnje neizvestan trend uz veću mogućnost da se nastavi involucija. Vesna Pešić: Utisak je da je nova vlast shvatila evropsku agendu i zato je treba podržati

U okviru prvog (od ukupno pet planiranih) panela pod nazivom „Može li Srbija postati moderna demokratska zemlja, putevi i prepreke“ velikog projekta Republike „Kuda ide Srbija“ koji se realizuje uz podršku Fonda za otvoreno društvo, održanog 18. januara 2013. godine u Beogradu, panelistkinje su bile Zagorka Golubović i Vesna Pešić. U toku rasprave donekle su suprotstavljeni stavovi uvodničarki. Naime, dok Zagorka Golubović aktuelne događaje karakteriše samo kao preidentifikaciju starih autoritarnih modela, Vesna Pešić u političkoj praksi vidi naznake pozitivnih promena. Obe se, međutim, slažu da u Srbiji ništa nije dovršeno i da postoje mnoge podzemne prepreke i „neugašeni vulkani“.

Zagorka Golubović
ŠTA JE DOMINANTNO

Prema mišljenju Zagorke Golubović, o čemu je uostalom pisala i u svojim knjigama, dominira krajnje neizvestan trend sa većom izvesnošću da se nastavi involucija, nakon početne evolucije koja je trajala od 5. oktobra 2000. do 2004. godine, tokom vlade Zorana Đinđića i kratko vreme posle njega. Iako neka istraživanja iz 2001. godine pokazuju da građani već tada nisu bili zadovoljni onim što je do tada postignuto, oni su bili svesni da se ne može ostvartiti sve preko noći. Postojala je jasna svest o tome šta je evoluiralo, a koji problemi zahtevaju duže rešavanje.

Greške političkih partija
Involucija se nastavlja sa svim vladama posle smrti Zorana Đinđića, a naročito je bila vidljiva za vreme druge vlade Vojislava Koštunice, zatim sa nekim malim evolutivnim oscilacijama za vreme vlade demokrata, da bi danas sa novom vlašću involucija bila apsolutno na delu,
uprkos retorici koja zamenjuje praktično rešavanje problema. Involucija se ogleda u uništavanju svih državnih funkcija tako što ministri i drugi imaju svoju interpretaciju tih funkcija. Propadanje javnih dobara je najveći dokaz involucije, zatim vladavina privatnog posesivnog individualizma koji je nastao sa procesom „radikalne promene
 
svojinskih odnosa“ koja nije bila radikalna transformacija, nego prelaz državnog i drušvenog vlasništva u privatni posed. Legalizacija kriminala u oblasti javnih dobara je očigledna, postoji enormni jaz između nelegalno obogaćenih i obespravljenih i osiromašenih građana, legalizovano je nasilje političke i ekonomske vrhuške pri čemu se to nasilje opravdava kao njihov potencijal da usmerevaju razvoj društva. Jedan od uzroka nazadovanja Zagorka Golubović vidi i u odustajanju od lustracije, što je omogućilo da se na vlast vrate elementi bivšeg režima, dok su posledice nedovršenog obračuna sa tim režimom vidljive u odsustvu dugoročne strategije demokratskog razvoja, pa stranke samo traže ad hoc rešenja za neke „probleme“. Na takvu grešku ukazuje i Edgar Moren koji u knjizi Put piše da je tragedija što se svetski upravljači pozivaju samo na rešavanje „nekih problema“, a ne vidi se strategija u
čijem će se okrilju rešavati problemi, istakla je. Involuciji doprinosi i nesposobnost da se uoče klice novih puteva razvoja, zato što je jak pritisak neoliberalne globalizacije, čemu su posvećene mnoge knjige u svetu, a pojavile su se neke i kod nas. Potrebno je, dakle, razvijati novu alternativu kvaliteta života koja nije suprotstavljena modernosti, a ne rešavati pojedinačne probleme. A kada je reč o partijskom pluralizmu, involucija se vidi u vulgarnoj borbi za osvajanje vlasti, umesto za izgradnju demokratskog društva, zatim u tome što su stranke „zakucane“ u sadašnjost i blisku prošlost i ne tragaju za alternativama niti uočavaju elemente neke nove budućnosti. To je naslutio jedino Zoran Đinđić. Nacionalizam
 
Zagorka Golubović: Involucija se nastavlja
je matrica razvoja društva, rekla je Zagorka Golubović i istakla da čvrsto stoji na stanovištu da se ni jedna partija nije oslobodila nacionalizma, pa ni DS, i zato je izgubila na izborima ne samo glasove nego i legitimitet. Zbog odsustva kritičkog odnosa kako prema prvobitnoj akumulaciji kapitala, tako i prema autoritarnom socijalizmu, nemoguće je graditi moderan autentičan identitet, tako da smo dobili hibridno društvo u kojem su se preidentifikovale institucije vekovnog autoritarnog društva, a stare tradicionalne i patrijarhalne vrednosti nisu dovedene u pitanje, niti je demontirana nacionalistička matrica. Civilno društvo ne samo što danas ne postoji, nego se čak smatra da ono nije bitno, a upravo je ono impuls za nove ideje za drugačiju budućnost.
Vreme je da naučimo lekciju
Srbija nije raskrstila sa endemskim nacionalizmom i boljševičkim autoritarizmom, a višepartijski sistem se koristi za stvaranje neprincipijelnih koalicija radi zauzimanja vlasti. Srbija nema opoziciju, to nije ni DS, i ta situacija je pogodna za stvaranje novog autoritarnog sistema. Sva četiri israživanja koje je Zagorka Golubović obavila tokom godina pokazuju da građani smatraju da nema demokratskih stranaka, da su vlast i građani otuđeni jedni od drugih i da u društvu vlada kolektivna depresija koja je uvećana i velikom nezaposlenošću što je posledica loše privatizacije. Zbog svega toga postavlja se pitanje da li Srbija danas ide nepovratno unazad što se može zaključiti iz ponašanja današnje vladajuće koalicije.Vrlo malo učimo od mislilaca koji ukazuju da ceo svet ide unazad, da je pogođen nedostatkom smišljene strategije za buduće demokratsko društvo, što se i nas tiče. Jedan naš izdavač, neću ga navoditi jer su me već proglasili izdajnikom, je u podrumu zadržao dve odlične knjige koje pokazuju da je neoliberalna ideologija izazvala ovu svetsku krizu, rekla je Zagorka Golubović. Po njenom mišljenju na pitanjekuda dalje, odgovor treba da bude: ne opredeljivati se za spasavanje postojećeg modela kapitalizma niti se povoditi za idejom o spasavanju kapitalizma sa humanim likom, jer takav kapitalizam ne postoji, to nije bio ni boljševički socijalizam, a nije ni onaj u zemljama Latinske Amerike. Izlaz je u razvijanju ljudske kreativnosti koja bi oplemenila tehnološka dostignuća i u njih ugrađivati nove vrednosti i pokazati čemu ona služe. A treba da služe ne posesivnom individualizmu, nego novom kvalitetu života. Kako je naglasila Zagorka Golubović, treba osmisliti jednu novu „filozofiju politike“ jer filozofija i politika moraju da idu zajedno. Politika mora imati novu filozofiju i to onu koja će kreativnost koja se javlja što više „eksploatisati“ u korist emancipacije, a ne u korist kriminalizacije, tajkunizacije i legalizacije kriminala. Nikada nisam bila pesimista. Ovo što sam izložila su ideje šta treba da radimo i šta smo propustili. Treba čitati tekstove Zorana Đinđića koji je postavio neka ključna pitanja i ukazao na neke intencije kako da iz haosa autoritarizma pođemo ka nekom budućem demokratskom društvu. Današnji govor o demokratizaciji društva smatram retorikom, jer nisu postavljeni temelji demokratije. Na primer, nema stvarne podele vlasti, a to je prvo pitanje demokratije. Sve moje analize kao i drugih istraživača, pokazuju da je izvršna vlast dominantna i da drugi oblici vlasti prave greške zato što se potčinjavaju izvršnoj vlasti, ocenila je Zagorka Golubović.
Vesna Pešić
ŠTA SE DOGODILO
Vesna Pešić je konstatovala da u odnosu na novu vlast vlada konfuzija i pledirala da se „otvorenim očima pogleda šta se desilo“. Njen susret sa ambasadorom Finske, zemlje koja ima visoke standarde i kriterijume, koji je o novoj vlasti, na njeno iznenađenje, govorio veoma pozitivno, doprineo je da i sama počne da sagledava stvari iz drugog ugla. Ne radi se o tome da je građanska opcija izdala samu sebe i da se zaljubila u nacionaliste, ili obrnuto. Radi se o tome da drugog puta kojim je pošla ova vlast nema, a to je nastavak petooktobarskih ideja, ma koliko to apsurdno zvučalo. Premijer Dačić je to i poručio kada je rekao „krivo vam je što vas mi vodimo ka EU“, podsetila je Vesna Pešić i dodala „krivo nam je, ali je dobro što vodi, i realizam je to prihvatiti, kao i činjenicu da smo uhvatili isti pravac, do koga smo nažalost došli zaobilaznim putem“. Po njenom mišljenju postoji jedan nerealan put, antievropski i drugi – realan, evropski put Srbije koji nas izvlači iz ponora u koji smo svojom krivicom upali. Ipak, reč je samo o trendu, s obzirom da se još ništa nije ostvarilo, trend je ohrabrujući, ali ništa ne
garantuje da se ne možemo vratiti na staro stanje. Eventualni novi izbori, o čemu se stalno kalkuliše, potvrdili bi da u pitanju nije čak ni trend, nego još jedno varanje. Jer kakvog bi smisla imala nova priča o Kosovu ako ona ne bi postala realnost u kojoj bi Srbiji bio omogućen put ka EU i šta bi značila volja za smanjenje korupcije kada bi svaki put posle izbora dolazio nekakav supermen da pritisne „političko dugme“ kako bi institucije počele da rade, upitala je Pešić dodajući da bez rezultata vlada za sobom ostavlja pustinjsku depresiju.
U traganju za konsenzusom o evropskom putu širom istočne Evrope dešavala su se iznenađenja, pa je tako u Poljskoj bivši komunista Kvašnjevski sigurnom rukom vodio reforme, a u Hrvatskoj je Sanader iz
 
Vesna Pešić: Krivo mi je što nas Dačić vodi u
Evropu, ali barem nas vodi.
nacionalističkog HDZ-a ubedljivije vodio Hrvatsku ka Evropi nego umereni SDP. Postoji samo jedna dobitna kombinacija, a to je dosledna politika jednog puta, ka EU i tome treba sve da bude podređeno, a sadašnja glavna politička linija u Srbiji mogla bi se uporediti sa opisanim situacijama, a to je nalaženje konsenzusa o EU. Taj konsenzus nije postignut posle 5. oktobra i zbog toga je premijer Đinđić ubijen, nakon čega je došlo do antievropskog zaokreta. Današnja vlada koju vode Ivica Dačić i Aleksandar Vučić shvartila je da postoji politika samo jednog puta sa jasnim spiskom obaveza, da bi se Srbija izvukla iz katastrofe, možda najdublje u svojoj istoriji. To su uslovi koji su ispostavljeni poraženoj Srbiji da bi se izvukla iz poraza, ocenila je Vesna Pešić.
Za razliku od Borisa Tadića, koji nije shvatio realnost poražene i ekonomski propale Srbije, građani su se prvi digli iz letargije i srušili staru vlast.Nova vlast je postigla najznačajniji dogovor - da Kosovo tretira kao realnost, jer je ono uslov za izvlačenje Srbije iz katastrofe. Kosovo postaje naša realnost umesto mitologije i zavetnih misli koje Srbiju muče vekovima, ocenila je Vesna Pešić. Premijer Dačić, kako je rekla, vešto i energično ra-di na kosovskoj agendi, Aleksandar Vučić se upustio u neizvesnu borbu protiv korupcije, a ministar finansija Dinkić sledi Titov put pozajmljivanja novca po svetu, iako je život na kreditima prošlost.
Izborni sistem ne garantuje promene
Da nije bilo predsedničkih izbora, vlast ne bi mogla da bude promenjena maja prošle godine, jer na parlamentarnim izborima demokratska stranka koja je napravila velike promašaje koje je već opisala Zagorka Golubović, ne bi bila srušena, rekla je Vesna Pešić. Naime, zbog
proporcionalnog izbornog sistema za parlamentarne i lokalne izbore, vlade se formiraju dogovaranjem i nakon dugotrajne kombinatorike, tako da u stvari birači i ne znaju tačno ko ima većinu. Takav dogovorni sistem imao je smisla dok je postojala opasnost od vraćanja Srbije unazad, i to je dobro došlo 2008. godine da se izbegne opasnost da na vlast dođu radikali kao pojedinačno najjača stranka sa 80 mandata.Tako je i na insistiranje EU došlo do obrazovanja
 
vlade DS, stranaka manjima i SPS-a. Pošto je tranzicioni period prošao, vreme je da se takav izborni sistem koji omogućava štimovanje, promeni kako bi se prestalo pored ostalog sa praksom da stranke koje nikad samostalno ne izlaze na izbore dobiju veliki udeo u vlasti. Vesna Pešić je kao priimer navela stranku Rasima Ljajića koji „nikad nije bio sam na izborima, a stalno dobija ministraska mesta i vlada Srbijom“. Uoči prošlih izbora takođe je bila dogovorena većina /samo umesto G17 plus, LDP/, ali su predsednički izbori tu kombinaciju pokvarili. Pokazalo se, naime, da putem parlamentarnih izbora promene nisu moguće i da se do njih može doći samo putem predsedničkih, koji se obavljaju po većinskom sistemu. Desilo se da je tadašnji predsednik Tadić uprkos ustavu skratio mandat, dao ostavku i raspisao izbore za treći mandat. Ponovila se slična situacija kao u vreme predsedničkih izbora kada su kandidai bili Milošević i Koštunica. Sve promene koje su posle toga obavljene desile su se samo zahvaljujući predsedničkom kandidatu koji je dobio većinu. Vesna Pešić je ocenila da je apsurdno da i lokalna vlast mora da se obrazuje po istoj formuli, i to stalno prekomponovanje dovela u vezu sa endemskim siromaštvom zbog čega ljudi „na kolenima mole da se zaposle bilo gde, a lokalne zajednice se nadaju da će od države dobiti više novca ako liče na nju“. Ovaj izborni sistem stvara političku klasu , „vojnike partije“, haos i odsustvo bilo kakve koordinacije, a naš resurs treba da bude upravo organizovanost i odogovrnost vlasti pred građanima, rekla je Vesna Pešić.
Država – misterija

Katastrofalnu disfunkcionalnost u pogledu načina života i upravljanja uspostavio je režim Slobodana Miloševića kada je u prvi plan stavio nacionalno i državotvorno, na račun privatnog i dobrobiti građana. Sistemska promena bila bi kada bi se otklonila državotvorna pitanja kako bi se stvorio prostor za životna pitanja.Nije mala stvar rešavanje kosovskog pitanja i zato pokušavam da to podržim, rekla je Vesna Pešić. Preokret bi bio kada bi sistem radio efikasno ono što mu je nadležnost, tako da se situacija preokrene i da glavne delatnosti postanu kultura, obrazovanje i zdravstvo. Međutim, do uređenog društva može se stići samo uz ekonomsko jačanje. U suprotnom, nastavićemo da živimo kao zapušteno društvo, država će biti i dalje misterija koja sve usisava, pa i civilne organizacije koje joj se podaju. Definišući takvu situaciju kao „demokratiju sa dominacijom“ Vesna Pešić je rekla da sloboda nije samo u govoru, nego i u onome od čega se živi, dodajući da Marks nije toliko pogrešio kada je pisao o bazi i nadgradnji, koliko smo mi proglasili da je pogrešio.

RAZLIKE
Zagorka Golubović se složila sa Vesnom Pešić da je potrebno uskladiti različite delove sistema kako država ne bi bila apsolutni gospodar, tako da i partija koja vlada državom postaje državna. Polemisala je sa uverenjem Vesne Pešić da aktuelna vlast čvrsto sledi evropsku agendu izrazivši sumnju prema borbi protiv korupcije kako se sada vodi. Golubovićka naime smatra da građani neće imati ništa od novca koji je Mišković opljačkao, jer je novac odnet iz zemlje. Takođe je izrazila bojazan da će Mišković biti pušten iz zatvora i da će objašnjenje biti da nema dokaza da je bilo korupcije. Zato je preporučila uzdržljivost kada je u pitanju podrška novoj vlasti.
Vesna Pešić je odgovorila da je pokazala uzdržljivost jer je govorila samo o trendovima i da i sama čeka rezultate. Podsetila je da ovde postoje mnoge neizvesnosti i pomalo u šali rekla da će možda neko i Dačića da likvidira „jer Srbija je ovo“.
Polemika je nastavljena i povodom tvrdnje Vesne Pešić da je nova vlast tranparentnja od prethodne. Mi nemamo ni levicu ni desnicu, rekla je Zagorka Golubović, nego klasični
nacionalizam koji je simplifikacija moderne desnice. Ona tvrdi da vlada uopšte nije transparentna i da su retorika i praksa u raskoraku, a da su stvari mnogo komplikovanije i da je osećanje katastrofe duboko isprepleteno sa ključnim problemima čije je rešenje neizvesno. Vesna Pešić je odgovorila da pregovore Dačića i Tačija ne smatra retorikom, i da to nije priča kao u vreme Tadića,
 
da se dešava ipak nešto realno, a nije lako jer su otpori veliki. Podsetila je da je Dačić u skupštini Rezoluciju o Kosovu branio „do poslednje kapi krvi“ i da je čak uspevao da bude i duhovit, što ju je navelo da se upita odakle ovom čoveku iz Žitorađe taj „lideršip“. Naime, kada ga je poslanik Marko Jakšić /DSS/ upitao da li je prilikom dolaska u skupštinu prošao alko-test, Dačić je odgovorio „da li ovo što pričam o Kosovu moram da govorim samo pijan“? Ona je dodala da u Srbiji ima „neugaslih vulkana“ i da se plaši „zilota“ u koje ne ubraja organizaciju „Naši“ nego druge, opasnije kombinatorike koje su i dosad, kad god smo kretali napred, zaustavljali te procese. Nije se takođe složila da u Srbiji vlada klasični nacionalizam. Srpski politički nacionalizam je poražen i on više nema šanse i zato nije tačna tvrdnja da se vraćamo u 90-te godine. Ovo što imamo nije mentalni ili identitetski nacionalizam sa nacionalnim planovima. Pojave poput „ćirilizacije“ su benigne kompenzacije, to nije više politika zbog koje su se gubile glave, ta je politika poražena i zato i govorim da je Srbija poražena, rekla je Vesna Pešić.
Nakon izlaganja panelistkinja, otvorena je diskusija.
Dragan Stojković: Iz razmatranja mogućih pravaca kretanja Srbije nikako ne treba isključiti i one mogućnosti koje zdrav razum odbacuje, ali koje postoje kao alternativa, kao, bolje reći, crna alternativa. Svakako da svi mi želimo razvoj Srbije u pravcu demokratije, ekonomske stabilnosti, jačanja civilnog društva decentralizacijom i samoupravom. Ali jedno su želje, a drugo realnost. Stvarno stanje u privredi i državnim finansijama je takvo da vrlo lako može doći do pucanja postojećih socijalnih tenzija u društvu i provale narodnog nezadovoljstva, kao što se to već dešava na raznim stranama sveta i u regionu. U takvim situacijama zahtev trenutka su hitna rešenja koja su po svojoj prirodi populistička i demagoška. Takva rešenja u ime efikasnosti, u proklamovanom nacionalnom interesu mogu da znače i primenu totalitarnih modela upravljanja državom i društvom, pa i zahtev za promenom društvenog uređenja i restauraciju monarhije.
Sve postojeće političke partije su se izređale na vlasti, sa vrlo sličnom ponudom marketinškog udvaranja biračima, zarad osvajanja pozicije u vlasti, i predstavljaju potrošenu političku ponudu. Na političkoj sceni kao alternativa kompromitovanoj politici svih političkih partija nema alternative oličene u političkoj partiji koja stoji na jasnim pozicijama levice. I sama levica je
kompromitovana postojećim partijama socijalističkog ili socijaldemokratskog naziva. U periodu posle smrti Tita, kada je postojao istorijski trenutak potrebe za demokratizacijom, nije se dogodila recepcija - kritika iskustava vladavine proklamovane socijalističke države sa stanovišta levice, pa je ceo demokratski korpus i dan danas smešten samo na desnici - od
 
nacionalizma i monarhizma do neoliberalizma. Kritika sa levice, kao alternativa koja je postojala u okviru Praxisa i Korčulanske škole, bila je i u socijalizmu najopasnija po vlast i kao takva je uklonjena da bi bio otvoren put nacionalističkoj desnici i antikomunizmu.
Da crnu alternativu ne treba podcenjivati ne svedoče samo ispadi desničarskih udruženja kao što su „Naši“ i „ 1389“ koji prave spiskove izdajnika. Legitimna desničarska politička organizacija „Dveri“ koja je na prošlim izborima zvanično osvojila 169.000 glasova i koja je ušla u lokalnu vlast Novog Sada, pre nekoliko dana je imala svoj prvi ovogodišnji promotivni skup u zemunskoj biblioteci „Sveti Sava“. Povod je bio iz kulture, promocija njihove novoosnovane izdavačke kuće „Katena mundi“ u kojoj je za kratko vreme objavljeno 14 naslova. Pred stotinjak okupljenih pristalica proglašen je u stvari početak političke kampanje u susret ovogodišnjim lokalnim izborima u Zemunu, a i eventualnim opštim izborima. Iz poznatog reportoara stavova „Dveri“ treba izdvojiti poruke da je Srbija i dalje (još od 1944) okupirana i da je srpsko stanovište jedino ispravno – u svim pitanjima od kulturnog identiteta i ćirilice, do Kosova i Vojvodine. Ono što je činjenica jeste da se radi o vrlo organizovanom političkom pokretu koji stoji nasuprot svim ostalim parlamentarnim političkim partijama.
Da ne bude zabune - glavni problem kad pokušavamo da odgovorimo na pitanje „Kuda ide Srbija” ja ne vidim u postojanju alternative koju nazivam crnom, nego u tome što mi nemamo relevantnu političku organizaciju levice i političku alternativu totalitarizmu desnice. Desnica ima prazan prostor, nikoga nema ispred njih i u uslovima produbljivanja krize oni mogu nesmetano da jačaju. Taj trend podcenjuju mnogi političari i intelektualci uzdajući se valjda u zdrav razum naroda. Upravo zbog toga ima razloga za zabrinutost, jer to je već viđeno - istorija nije prost razvoj zdravog razuma. Ona je, da parafraziram Krležu, krvavo klupko kostiju i mesa koje se valja kroz vreme. Zlatoje Martinov: Ovde smo čuli vrlo iscrpnu analizu stanja srpskog društva danas, naročito u izlaganju profesorke Golubović. Sa izuzetno teškom socijalno - ekonomskom situacijom nijednom društvu nije lako da se demokratizuje. Kada se tome doda činjenica da je današnja Srbija opterećena sopstvenom prošlošću koju je svesno mitologizovala, ratovima za teritorije koje je donedavno vodila i gorkim osećanjem poražene strane, što ona de facto i jeste, jasno je da u takvim okolnostima put ka modernosti postaje skoro nedostižan. Naravno ne i nemoguć. Istina je da danas više nemamo nacionalizam kao vladajuću politiku usmerenu protiv drugih poput onog iz Miloše-vićevog vremena, ali imamo vrlo jake i česte proplamsaje nacionalistič-kog besa, prkosa, neku vrsta inaćenja sa demokratskim svetom. Taj inat, inače karakterističan za nemoćne i poražene, ispoljavaju ne samo ekstremne desničarske organizacije i radikalne političke partije, već i delovi aktuelne desničarske vlade koja se deklarativno zalaže za put Srbije ka Evropskoj uniji. Srpska pravoslavna crkva umesto da evangelizuje, uglavnom politizuje, sve u želji da se nametne kao vrhovni arbitar u društvu po mnogim političkim i društvenim pitanjima, a sve više arbitrira i u oblasti kulture. To se naprosto zove klerikalizacija. To je put ka verskoj državi, to je put ka antimodernosti i desekularizaciji. Kod nas dakle nije u pitanju tzv. banalni nacionalizam kako ga definiše Bilig, prisutan u svim
nacionalnim državama u svetu, već nacionalizam kao etnički hegemonizirajuća ideologija. Političke stranke se u skladu sa tim, uz retke izuzetke, udvaraju kleronacionalizmu iz pragmatičnih razloga opstanka ili osvajanja vlasti. Levica u Srbiji realno ne postoji, postoje pojedinci i neformalne grupe koji sebe smatraju levičarima i stranke koje se lažno predstavljaju, izdajući se za levičarske partije. Da su te patije istinske levičarske ne bi se tako sramno udvarale krupnom kapitalu i ne bi dozvolile pljačkašku privatizaciju i neviđenu pauperizaciju svog stanovništva. Moje mišljenje je da samo levica, ali ona istinska, zasnovana na principima ljudske solidarnosti, brige o čoveku kao determinanti svih vrednosti, ona koja dakle tek treba da se konstituiše, može izvući Srbiju iz haosa u kojem se nalazi. Tamo gde je nacionalizam vladajuća hegemona
 
Zlatoje Martinov: Srpska pravoslavna crkva
politizuje umesto da evangelizuje
ideologija, a profit ili renta jedini motivacioni faktor, uz veliki privredni kriminal i korupciju, ne može biti napretka. Ubeđen sam da se to ne odnosi samo na Srbiju nego na ceo svet, celu našu planetu. Levica više nije samo politički pokret obespravljenih, ona je više od toga: ona je pogled na svet. Ona mora dati odgovore na pitanje kuda ovo čovečanstvo ide, ona mora razrešiti ne samo socijalno-ekonomske probleme iznalaženjem optimalnog načina privređivanja koji će pomiriti težnju za napretkom s jedne i socijalne potrebe zaposlenih s druge strane, već i pronaći adekvatne odgovore i za ekološke probleme koji postaju sve aktuelniji i koji prete globalnom ljudskom uništenju. Pogledajte samo Kinu. Nominalno socijalistička zemlja, a najagresivniji vid kapitlaizma caruje. Izgleda da im Komunistička partija danas, baš kao i ranije autoritarni carevi raznih dinastija tokom prethodnih dve hiljade godina, služi samo kao hegemon državnog jedinstva, a svaki oblik demokratije ih zastrašuje. Dakle, napredak i privredni rast s jedne strane, a sa druge, u Pekingu, Šangaju i drugim velikim gradovima ne možete više normalnio da dišete od užasnog aerozagađenja. Siromaštvo kineskog sela je dostiglo užasavajuće razmere. Kapital kineskih i stranih kompanija ne mari za ljudsko zdravlje i ljudske živote. Logika kapital-odnosa je porazna: i najprljavije tehnologije su dobre ako donose profit. Osim profita kapitalu ništa više nije važno. Slično je i sa Srbijom. Nije dovoljno da aktuelna vlada ponavlja kako želi da Srbiji otvori vrata ka Evropi, ona mora zajedno sa ostalim društvenim činiocima, a tu ubrajam i nas iz medija i nevladinih organizacija, da stvori ambijent i uslove da to postane moguće. Po prirodi sam optimist, ništa nije nemoguće, ali ubeđen sam da je to jako dug proces, mukotrpan doduše, ali i neizbežan. Naš projekat Kuda ide Srbija i zamišljen je da na neki način nagovesti eventualne puteve za naše aktivno uključenje u taj i takav proces. Hvala vam svima na učešću, medijima koji su bili prisutni danas, a najviše našim dvema uvodničarkama dr Zagorki Golubović i dr Vesni Pešić.

Nakon diskusije, posle puna dva časa rada, panel je zaključen.

Olivija Rusovac
Fotografije: Vera Vujošević

Projekat KUDA IDE SRBIJA / podržan od Fonda za otvoreno društvo 

 
Moralni čuvar i druge farse
1-28. 02. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013