Na početku drugog
školskog polugodišta
Nesaglasja
i posledice
Proces
osiromašenja srbijanskog društva je
neupitan već dugi niz godina. Utisak
je da se politički i društveni procesi
u velikoj meri ogoljavaju pa bi bilo
logično da se kao takvi, u realnom
životu i lakše prepoznaju. Ipak, čini
se da baš i nije tako. Višedecenijsko
siromaštvo, borba za golu egzistenciju
inflacija, ratovi, poremećen (uništen!)
pređašnji sistem vrednosti i mnogo
drugih faktora, stvorili su nesigurnog,
izmučenog, umornog, nezainteresovanog
građanina (ili podanika?), koji, kao
takav, nije sposoban da prepozna gore
naznačene procese jer smatra da ne
može na njih da utiče ili bilo šta
promeni … Upravo taj proces, to rapidno
gubljenje interesovanja za društvene
pojave i procese, za aktivno učešće
u njima, jeste, jedan od najpogubnijih
pokazatelja urušavanja i odumiranja
(ako nije previše grub termin) srbijanskog
društva.
Svake godine postavljamo ista pitanja,
dobijamo nejasne odgovore, vrtimo se
u začaranom krugu… i plašimo se novih
zahteva nastavnih radnika, za koje moramo
da priznamo da nismo sigurni sa kojih
nivoa dolaze. Svake školske godine,
imamo utisak da nivo zahteva raste obrnuto
srazmerno u odnosu na znanje koje su
nudi nasoj deci, a košta nas, na mnogo
načina, sve više. Mislim, naravno, i
na novac ali i na našu roditeljsku sposobnost
da odgovorimo takvim zahtevima. Čini
se da su nastavna učila i pomoćna sredstva
za držanje nastave postala mnogo važnija
od same sposobnosti, znanja i kreativnosti
nastavnika i učitelja. To znači i smanjen
kvalitet nastave, jer je kreativnost
predavača i njegova sposobnost da zainteresuje
decu za nova znanja uveliko smanjena,
a proces prenošenja znanja je kod najvećeg
broja dece neuspesan ili znatno umanjen.
Jedan od poslednjih (a vrlo vidljivih)
pogubnih poteza vlasti, koji se , proglašava
za izuzetno dobar, jeste onaj koji je
sprovela vlast u poslednjih par godina,
a koja sebe predstavlja, opet na leđima
svojih građana, najuspešnijim preduzećem,
koje je sposobno da svim osnovcima obezbedi
udžbenike , I to, po komplet za skolski
rad, i komplet za rad kod kuce. Spomenuću
i činjenicu da su na ovakav način samo
svi đaci-osnovci u Beogradu dobili udžbenike
na korišćenje, tu mogućnost još nisu
dobili i svi osnovci iz unutrašnjosti
i iz Vojvodine (do sada prva četiri
razreda), jer izgleda, beogradska vlast
bolje stoji sa solventnošću!
Ovaj primer, između ostalog, potvrđuje
i feudalni karakter srbijanskih grana
i grančica vlasti o kome dosta slušamo
u poslednje vreme.
Ovim potezom vlasti đaci-osnovci nisu
dobili udžbenike na poklon, već su ih
preuzeli na revers koji su roditelji
potpisali i prihvatili uslove iz tog
gotovo ugovornog odnosa, gde su se obavezali
da će na kraju školske godine vratiti
udžbenike u istom stanju u kome su ih
preuzeli na početku godine. Takav odnos
prema đaku je veoma loš. Deca ne smeju
da pišu i dopisuju ono što smatraju
da je bitno; da podvlače važan sadržaj;
takođe, nema opravdanja za oštećenja
udžbenika bilo koje vrste. To je prvi
korak ka stvaranju mladih ne-slobodnih
bića! Pre ikakvog kontakta sa udžbenikom
postoji misao koja mora da blokira dete,
a koja mu je nametnuta samim načinom
na koji ih je preuzeo. Deca se plaše
da se služe udžbenicima da ih ne bi
oštetili, jer ih na to upozoravaju i
nastavnici i učitelji, ali i roditelji,
koji, kao potpuno osiromašeni i preplašeni
predstavnici srbijanskog društva krize
takvu priču forsiraju i u svojim kućama.
I sama sam imala priliku da vidim udžbenike
koje je moje dete preuzelo od đaka iz
prethodne generacije, a koji su kod
nas izazazvali nedoumicu: da li je prethodni
korisnik udžbenika bilo nezainteresovan
ili pak uplašen đak jer udžbenici izgledaju
kao da nisu bili korišćeni.
Posebna je priča kvalitet udžbenika,
koji uglavnom nisu interaktivni i vrlo
su siromašni. Takve (interaktivne, u
kojima deca mogu da pišu slobodno, a
i po formi su takvi) roditelji moraju
da kupe posebno, a to je još nekoliko
radnih listova i zbirki koje dodatno
opterećuju roditeljske džepove, a deca
moraju da ih imaju. Tu je još jedan
veoma bitan moment koji nikako ne ostavlja
ravnodušnim niti jednog svesnog i savesnog
roditelja, a to je apsolutno neravnopravan
položaj, ali i odnos prema pojedinim
predmetima kao što su npr. jezici (engleski,
nemački) kao i građansko vaspitanje.
Udžbenike za te predmete gradska vlast
nije obezbedila (platiće samo udžbenike
domaćih izdavača!), nastavnici su sa
potpunim pravom ozlojeđeni i ogorčeni
jer im je uskraćen slobodan izbor udžbenika
koji je omogućen nastavnicima svih ostalih
nastavnih predmeta, a roditelji ih,
kao i svake godine, uglavnom najskuplje
plaćaju. Dakle, sistem uvek, i opet,
na novo dokazuje svoju nepravičnost,
pa je tako i nesposoban (sistem) da
ravnopravno tretira sve nastavne predmete.
Ono što je takođe interesantno, roditelji
su uglavnom platili te udžbenike već
u maju i junu mesecu, ali ih đaci, bar
u prvoj polovini septembra meseca, nisu
sve dobili. Dakle, taj užasno poguban
manir, da se u neravnopravan položaj,
od samog sistema, stavljaju činioci
tog istog sistema, ne može ništa drugo,
do da proizvede tu istu neravnopravnost
na svim nivoima, a naravno da će se
takav princip prelivati i na društvo.
Dakle, ovo nije nova pojava, ovo je
nešto što bi smo mogli nazvati i manirom
jer ga možemo prepoznati učaurenog u
svim segmentima društva koji opstaje
godinama i nažalost kao takav, postao
je model ponašanja. Ono što je posebno
upečatljivo jeste činjenica da tu pojavu
kao degenerativnu ne primećuje najveći
deo društva, što smanjuje mogućnost
rešavanja problema. Jer, nešto za šta
smo slepi, za nas kao pojava i ne postoji.
Postavlja se i pitanje gde je granica
preko koje društvo ne može da pređe,
ali i da li ona uopšte i postoji jer
ako imamo u vidu procese u Srbiji u
kontinuitetu u poslednjih 25 godina
, onda možemo primetiti da taj kapacitet,
snaga i zdravo tkivo društva sa protokom
godina, sve više slabi, smanjuje se
i opada – u silaznoj je putanji dve
decenije. Sa njim i svi njegovi podsistemi.
Shodno ovoj konstataciji, a imajući
u vidu konkretan društveni problem,
građani biraju ili ćutanje i tolerisanje
nasilja države, ili ga ne primećuju
kao pojavu, ili pak pokorno pristaju
na državno nasilje, nemoćni da mu se
suprotstave.
Imajući u vidu gore iznet zaključak,
najporazniji trenutak vezan za ovu priču
o nama i našoj teškoj stvarnosti, a
kroz prizmu prosečnog pojedinačnog slučaja,
jeste konstatacija razrednog starešine
koji je rekao da mu se jos nije desilo,
u 20-ak godina dugom radu da potpisane
od strane roditelja, ovog puta reverse
o preuzimanju knjiga, za sve đake, dobije
u samo 2 dana! Čak smo i eksplicitno
pohvaljeni!
E, to je trenutak koji me je postideo!
Naše pristajanje na taj cirkus, pristajanje
na varanje, na siromaštvo, prihvatanje
igre bez ikakve pobune, pitanja…; ta
nastavnica, koja je zaista zahvalna
na našoj poniznosti ili i ona glumi
jer se plaši za svoj posao… ili je pak
potpuno iskrena i ne vidi ništa problematično
u čitavoj priči… Posle nekoliko dana
stigao je i drugi revers - ovoga puta
za udžbenike koji su predviđeni za školski
rad, čuvaju se u školi, u ormarićima
koji su, valjda, vlasništvo škole, do
kuće ne stižu…ali roditelj ih (tako
kaže Grad, Ministarstvo, Direktor škole,
ili neko četvrti ,…) „nekako” pozajmljuje
i odgovoran je i za taj drugi komplet!!??
Dakle, ovde se poniznost i poslušnost
građana (podanika) od strane države
i njenih predstavnika oličenih u institucijama
tretira kao signal za stalno i ponovno
iznuđivanje, pljačkanje i manipulisanje,
a ne kao moguća dvosmerna, smislena
saradnja sa građanima čiji servis ona
predstavlja i čija se efikasnost, utemeljenost
i ekonomičnost stalno proverava. Ili
bi tako trebalo biti. S druge strane,
prosečni građanin ne promišlja stvarnost,
svet oko sebe, pojave i procese u kojima,
iako toga nije svestan, ravnopravno
sudeluje. Osiromašen i sluđen, on sebe
ne vidi kao činioca bilo kakvog sistema
već samo kao borca za golo preživljavanje.
A kao takvom, njemu zaista ne preostaje
baš mnogo prostora za bilo kakve druge
percepcije i perspektive. Postavlja
se pitanje kako i da li je uopšte moguće,
u nekom doglednom periodu, prosečnog
srbijanskog građanina-podanika izbaviti
iz takve pozicije i učiniti ga sposobnim
da percepira sve svoje mogućnosti po
pitanju realnog uticaja na politički
i socijalni život i za njegovo aktivno
učešće u njemu. Pitanje je: kako probuditi
srbijanskog građanina-podanika, kako
učiniti aktivnim (kako ga restartovati?)
taj njegov građanski moment, a podanički
izbrisati iz njegove svesti i delanja?