Početna stana
 
 
 
   

Na početku drugog školskog polugodišta

Nesaglasja i posledice

Proces osiromašenja srbijanskog društva je neupitan već dugi niz godina. Utisak je da se politički i društveni procesi u velikoj meri ogoljavaju pa bi bilo logično da se kao takvi, u realnom životu i lakše prepoznaju. Ipak, čini se da baš i nije tako. Višedecenijsko siromaštvo, borba za golu egzistenciju inflacija, ratovi, poremećen (uništen!) pređašnji sistem vrednosti i mnogo drugih faktora, stvorili su nesigurnog, izmučenog, umornog, nezainteresovanog građanina (ili podanika?), koji, kao takav, nije sposoban da prepozna gore naznačene procese jer smatra da ne može na njih da utiče ili bilo šta promeni … Upravo taj proces, to rapidno gubljenje interesovanja za društvene pojave i procese, za aktivno učešće u njima, jeste, jedan od najpogubnijih pokazatelja urušavanja i odumiranja (ako nije previše grub termin) srbijanskog društva.

Svake godine postavljamo ista pitanja, dobijamo nejasne odgovore, vrtimo se u začaranom krugu… i plašimo se novih zahteva nastavnih radnika, za koje moramo da priznamo da nismo sigurni sa kojih nivoa dolaze. Svake školske godine, imamo utisak da nivo zahteva raste obrnuto srazmerno u odnosu na znanje koje su nudi nasoj deci, a košta nas, na mnogo načina, sve više. Mislim, naravno, i na novac ali i na našu roditeljsku sposobnost da odgovorimo takvim zahtevima. Čini se da su nastavna učila i pomoćna sredstva za držanje nastave postala mnogo važnija od same sposobnosti, znanja i kreativnosti nastavnika i učitelja. To znači i smanjen kvalitet nastave, jer je kreativnost predavača i njegova sposobnost da zainteresuje decu za nova znanja uveliko smanjena, a proces prenošenja znanja je kod najvećeg broja dece neuspesan ili znatno umanjen.
Jedan od poslednjih (a vrlo vidljivih) pogubnih poteza vlasti, koji se , proglašava za izuzetno dobar, jeste onaj koji je sprovela vlast u poslednjih par godina, a koja sebe predstavlja, opet na leđima svojih građana, najuspešnijim preduzećem, koje je sposobno da svim osnovcima obezbedi udžbenike , I to, po komplet za skolski rad, i komplet za rad kod kuce. Spomenuću i činjenicu da su na ovakav način samo svi đaci-osnovci u Beogradu dobili udžbenike na korišćenje, tu mogućnost još nisu dobili i svi osnovci iz unutrašnjosti i iz Vojvodine (do sada prva četiri razreda), jer izgleda, beogradska vlast bolje stoji sa solventnošću!
Ovaj primer, između ostalog, potvrđuje i feudalni karakter srbijanskih grana i grančica vlasti o kome dosta slušamo u poslednje vreme.
Ovim potezom vlasti đaci-osnovci nisu dobili udžbenike na poklon, već su ih preuzeli na revers koji su roditelji potpisali i prihvatili uslove iz tog gotovo ugovornog odnosa, gde su se obavezali da će na kraju školske godine vratiti udžbenike u istom stanju u kome su ih preuzeli na početku godine. Takav odnos prema đaku je veoma loš. Deca ne smeju da pišu i dopisuju ono što smatraju da je bitno; da podvlače važan sadržaj; takođe, nema opravdanja za oštećenja udžbenika bilo koje vrste. To je prvi korak ka stvaranju mladih ne-slobodnih bića! Pre ikakvog kontakta sa udžbenikom postoji misao koja mora da blokira dete, a koja mu je nametnuta samim načinom na koji ih je preuzeo. Deca se plaše da se služe udžbenicima da ih ne bi oštetili, jer ih na to upozoravaju i nastavnici i učitelji, ali i roditelji, koji, kao potpuno osiromašeni i preplašeni  predstavnici srbijanskog društva krize takvu priču forsiraju i u svojim kućama. I sama sam imala priliku da vidim udžbenike koje je moje dete preuzelo od đaka iz prethodne generacije, a koji su kod nas izazazvali nedoumicu: da li je prethodni korisnik udžbenika bilo nezainteresovan ili pak uplašen đak jer udžbenici izgledaju kao da nisu bili korišćeni.
Posebna je priča kvalitet udžbenika, koji uglavnom nisu interaktivni i vrlo su siromašni. Takve (interaktivne, u kojima deca mogu da pišu slobodno, a i po formi su takvi) roditelji moraju da kupe posebno, a to je još nekoliko radnih listova i zbirki koje dodatno opterećuju roditeljske džepove, a deca moraju da ih imaju. Tu je još jedan veoma bitan moment koji nikako ne ostavlja ravnodušnim niti jednog svesnog i savesnog roditelja, a to je apsolutno neravnopravan položaj, ali i odnos prema pojedinim predmetima kao što su npr. jezici (engleski, nemački) kao i građansko vaspitanje. Udžbenike za te predmete gradska vlast nije obezbedila (platiće samo udžbenike domaćih izdavača!), nastavnici su sa potpunim pravom ozlojeđeni i ogorčeni jer im je uskraćen slobodan izbor udžbenika koji je omogućen nastavnicima svih ostalih nastavnih predmeta, a roditelji ih, kao i svake godine, uglavnom najskuplje plaćaju. Dakle, sistem uvek, i opet, na novo dokazuje svoju nepravičnost, pa je tako i nesposoban (sistem) da ravnopravno tretira sve nastavne predmete. Ono što je takođe interesantno, roditelji su uglavnom platili te udžbenike već u maju i junu mesecu, ali ih đaci, bar u prvoj polovini septembra meseca, nisu sve dobili. Dakle, taj užasno poguban manir, da se u neravnopravan položaj, od samog sistema, stavljaju činioci tog istog sistema, ne može ništa drugo, do da proizvede tu istu neravnopravnost na svim nivoima, a naravno da će se takav princip prelivati i na društvo. Dakle, ovo nije nova pojava, ovo je nešto što bi smo mogli nazvati i manirom jer ga možemo prepoznati učaurenog u svim segmentima društva koji opstaje godinama i nažalost kao takav, postao je model ponašanja. Ono što je posebno upečatljivo jeste činjenica da tu pojavu kao degenerativnu ne primećuje najveći deo društva, što smanjuje mogućnost rešavanja problema. Jer, nešto za šta smo slepi, za nas kao pojava i ne postoji.
Postavlja se i pitanje gde je granica preko koje društvo ne može da pređe, ali i da li ona uopšte i postoji jer ako imamo u vidu procese u Srbiji u kontinuitetu u poslednjih 25 godina , onda možemo primetiti da taj kapacitet, snaga i zdravo tkivo društva sa protokom godina, sve više slabi, smanjuje se i opada – u silaznoj je putanji dve decenije. Sa njim i svi njegovi podsistemi.
Shodno ovoj konstataciji, a imajući u vidu konkretan društveni problem, građani biraju ili ćutanje i tolerisanje nasilja države, ili ga ne primećuju kao pojavu, ili pak pokorno pristaju na državno nasilje, nemoćni da mu se suprotstave.
Imajući u vidu gore iznet zaključak, najporazniji trenutak vezan za ovu priču o nama i našoj teškoj stvarnosti, a kroz prizmu prosečnog pojedinačnog slučaja, jeste konstatacija razrednog starešine koji je rekao da mu se jos nije desilo, u 20-ak godina dugom radu da potpisane od strane roditelja, ovog puta reverse o preuzimanju knjiga, za sve đake, dobije u samo 2 dana! Čak smo i eksplicitno pohvaljeni!
E, to je trenutak koji me je postideo! Naše pristajanje na taj cirkus, pristajanje na varanje, na siromaštvo, prihvatanje igre bez ikakve pobune, pitanja…; ta nastavnica, koja je zaista zahvalna na našoj poniznosti ili i ona glumi jer se plaši za svoj posao… ili je pak potpuno iskrena i ne vidi ništa problematično u čitavoj priči… Posle nekoliko dana stigao je i drugi revers - ovoga puta za udžbenike koji su predviđeni za školski rad, čuvaju se u školi, u ormarićima koji su, valjda, vlasništvo škole, do kuće ne stižu…ali roditelj ih (tako kaže Grad, Ministarstvo, Direktor škole, ili neko četvrti ,…) „nekako” pozajmljuje i odgovoran je i za taj drugi komplet!!??
Dakle, ovde se poniznost i poslušnost građana (podanika) od strane države i njenih predstavnika oličenih u institucijama tretira kao signal za stalno i ponovno iznuđivanje, pljačkanje i manipulisanje, a ne kao moguća dvosmerna, smislena saradnja sa građanima čiji servis ona predstavlja i čija se efikasnost, utemeljenost i ekonomičnost stalno proverava. Ili bi tako trebalo biti. S druge strane, prosečni građanin ne promišlja stvarnost, svet oko sebe, pojave i procese u kojima, iako toga nije svestan, ravnopravno sudeluje. Osiromašen i sluđen, on sebe ne vidi kao činioca bilo kakvog sistema već samo kao borca za golo preživljavanje. A kao takvom, njemu zaista ne preostaje baš mnogo prostora za bilo kakve druge percepcije i perspektive. Postavlja se pitanje kako i da li je uopšte moguće, u nekom doglednom periodu, prosečnog srbijanskog građanina-podanika izbaviti iz takve pozicije i učiniti ga sposobnim da percepira sve svoje mogućnosti po pitanju realnog uticaja na politički i socijalni život i za njegovo aktivno učešće u njemu. Pitanje je: kako probuditi srbijanskog građanina-podanika, kako učiniti aktivnim (kako ga restartovati?) taj njegov građanski moment, a podanički izbrisati iz njegove svesti i delanja?
  Nataša Prelević
 
Može li Srbija postati moderna i demokratska zemlja. Putevi i prepreke
1-28. 02. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013