Kada sam dobrovoljno otišla u Hag dobila sam optužnicu uz hiljade stranica dokumenata. Sve su to bili nepobitni dokazi o zločinima koje je srpska strana počinila. Ubistva, mučenja, logori. Za mene je to bilo tragično otkriće, da su Srbi počinili zločine. Do tada, verovali ili ne, to nisam znala.”
Tako govori bivša predsjednica Republike Srpske i haška osuđenica Biljana Plavšić na početku obimnog trodjelnog intervjua u Politici (13. novembar 2009). Amnezija ili cinična laž nekadašnje članice svetog trojstva srpskih političara u Bosni (Karadžić, Koljević, Plavšić) koje je vodilo sigurnom rukom najkrvaviji ratni pohod kojeg pamte ovi prostori, vijekovima natapani krvlju?
Pregledam ponovo snimke iz aprila 1992. godine načinjene u Bijeljini, snimke koji su obišli svijet. Biljana Plavšić, nekadašnja sarajevska univerzitetska profesorica, elegantno obučena i nasmijana, srdačno ljubi Željka Ražnatovića Arkana, čiji su vojnici u prethodna tri dana pobili desetine civila na ulicama ovog istočnobosanskog grada. Bila je to generalna proba onoga što će uslijediti i pokazna vježba lakoće ubijanja i terora. Na čuvenoj fotografija Rona Haviva, pravom simbolu bosanskog rata, vide se tri leša na ulici, stariji muškarac i dvije žene, a iznad njih arkanovac s cigaretom u ruci, koji nonšalantno udara čizmom u glavu jednu od mrtvih žena. Ja sam vidio te mrtve ljude na trotoaru kad su me poveli u Arkanov štab, i do danas ne mogu da istjeram tu sliku iz glave. U štabu, u neposrednoj blizini zgrade Skupštine opštine, u centru grada – krvavi zidovi i podovi, premlaćivanje do smrti, jauci, izvođenje na streljanje. Sve žrtve su bile obučene kao i ja, u trenerku ili obično civilno odijelo, i niko od njih nije znao šta se događa i šta će oni tu. Beogradski mediji su trubili o borbama na ulicama Bijeljine. Na jednoj strani razulareni muslimanski fanatici, “zelene beretke” i šiptarski teroristi, s druge mirni i častoljubivi srpski rodoljubi. U stvarnosti, ne samo da nije bilo nikakvih borbi, u što sam se i ja uvjerio dok su me vodili u smrt, već ih nije ni moglo biti. Nakon krvavog pohoda ispostavilo se da niko od takozvanih muslimanskih ekstremista nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, nikome se nije sudilo, niko od njih nije čak ni viđen, a Krizni štab SDS-a je objavio spisak žrtava na kojem je četrdeset imena civila, među njima i dosta žena, koje su pobili arkanovci. Kad je uvod u rat prošao, niko više nije ni pomenuo navodne borbe. Bijeljina je mjesecima prije toga pripremana za krvavi teatar koji je imao dvostruku zadaću: da nekome u svijetu, koji je obećao zeleno svjetlo za kasniji pohod na teritorije, pokaže da sve teče po planu i da je sve pod kontrolom, i da domaćim snagama, već potpuno zaluđenim bjesomučnom propagandom (između ostalog, i sa stranica pomenute Politike) pokaže kako to treba raditi i, što je još važnije, da se za zločine bilo koje vrste neće odgovarati. Naprotiv.
Bijeljina je odabrana za generalnu probu iz sasvim jasnih razloga. Nalazi se na granici sa Srbijom, okružena desecima srpskih sela, novi most na Drini omogućio je nesmetani prelazak vojnih snaga i vozila svih vrsta, svu vlast je držao SDS, do te mjere da Bošnjaci već na početku 1992. godine nisu bili ni na kakvim važnim mjestima, nijedan Bošnjak više nije bio direktor ili šef bilo koje službe, policija, vojska, teritorijalna odbrana već su bili “očišćeni” od nepoželjnih, čak se i o mjestima portira ili noćnih čuvara strogo vodilo računa. Još u septembru prethodne, 1991. godine, formirana je Srpska autonomna oblast Semberije i Majevice kao “neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”, kako je pisalo u osnivačkom aktu. Tako je ozvaničeno cijepanje Bosne i Hercegovine, što je potvrđeno i neobičnim plebiscitom srpskog naroda 9. i 10. novembra 1991. godine. Plebiscit je bio neobičan jer su na glasanje pozvani pripadnici samo jedne etničke skupine, da odlučuju o teritoriji na kojoj su oni manjina. Nije bilo nikakvog međunarodnog monitoringa, a rezultat je bio očekivan. Objavljeno je da je većina Srba za nezavisnost srpskih autonomnih oblasti, koje se spajaju u jednu, u Srpsku Republiku BiH, što je ozvaničeno 9. januara 1992. godine. Tom prilikom je Radovan Karadžić izjavio da nema više jedinstvene Bosne i Hercegovine, a nekoliko dana kasnije i ovo: “Borićemo se dok ne postignemo Karađorđev cilj – ujedinjenje svih Srba i dok ne dovršimo borbu” (Ilustrovana politika, 29. januar 1992).
Do bosanskohercegovačkog referenduma za nezavisnost (29. februara i 1. marta 1992) Srpska Republika BiH je već izglasala i sopstveni ustav, kao osnovni akt svake države, formirala svoju policiju i službu platnog prometa, donijela svoje zakone i obezbijedila sve druge atribute državnosti. Ostao je drugi veliki problem: nepoželjno stanovništvo na teritorijama koje treba da pripadnu Velikoj Srbiji. Prema popisu stanovništva 1991. godine, u Srbiji i Crnoj Gori je živjelo 6 miliona i 356 hiljada Srba (61,5 posto) i 3 miliona i 982 hiljade ne-Srba (38,5 posto). U Bosni i Hercegovini procenat Srba je bio 31,3 posto, pa bi pripajanjem cijele BiH procenat Srba u takvoj Velikoj Srbiji bio 52,2 posto. Ne bi to bitno promijenilo ni smanjenje apetita na “samo” 70 posto teritorije BiH. Priključenjem dijelova Hrvatske (Republika Srpska Krajina) stvari bi bile još gore, pošto je na tim teritorijama živjelo samo 51,1 posto Srba, a eventualno priključenje Makedonije, o čemu se u to vrijeme govorilo (tamo je živjelo samo 2,1 posto Srba) svelo bi Srbe na manjinu u sopstvenoj državi. Rješenje se nije moralo dugo tražiti. Dovoljno je bilo pročitati velikosrpski program četničkog ideologa Steva Moljevića koji je, pod nazivom “Homogena Srbija” objavljen u listu Naš put u junu 1941. godine. Cilj koji se ponovo našao pred srpskim nacionalistima može se ostvariti, kaže se u tom memorandumu, samo na jedan način: “preseljavanjem i izmenom stanovništva”. Dakako, borba protiv fašizma se tu ne pominje. Na osnovu tog plana četnička komanda je donijela program protjerivanja 2.675.000 muslimana sa teritorija koje su potrebne Srbima, a da se na tim teritorijama naseli 1.310.000 hiljada Srba. Uz to, predloženo je i “čišćenje Srbije od svih nesrpskih elemenata”. Konačni cilj obnarodovala je četnička komanda 20. decembra te godine: stvaranje etnički čiste Velike Srbije koja se sastoji od Srbije, Crne Gore, BiH i Vojvodine... “očišćenih... od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata”. Ova naredba naglašava potrebu za “čišćenjem muslimanske populacije iz Sandžaka i BiH”. Granice Moljevićeve Velike Srbije bile su “etničke granice srpskog naroda”, ma šta to značilo. Bile su to one iste “etničke granice srpskog naroda” o kojima su govorili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. I Biljana Plavšić, naravno.
Na jednom snimku iz Bijeljine, iz tih aprilskih dana, pomenuta elegantna gospođa, trudeći se da ne uprlja cipele, pažljivo preskače leš na ulici. A zatim diže glavu i ide dalje, nasmijana. Tada je izjavila i ovo: “Kada sam vidjela šta je Arkan napravio u Bijeljini, zamislila sam da su sve njegove akcije takve. Rekla sam – ovo je srpski heroj. On je pravi Srbin, to je vrsta čovjeka kakvog trebamo”.
A zašto su potrebni takvi ljudi? Biljana Plavšić, koja je za Dnevni telegraf od 3. jula 1997. godine, kad je sve već bilo odavno gotovo, rekla: “Bila sam radikalna, najradikalnija, bio je to rat jer svako mlako rešenje odnosilo je veći broj života”, dakle, ta Biljana Plavšić je, kako se čini, tačno znala šta želi i šta govori. Znala je šta govori i kad je rekla ovo: “Ja bih najviše volela da Istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv etničko čišćenje i okvalifikovali to kao ratni zločin. Sve i da zadržimo 70 odsto teritorije nema tu mira. Za nas nema mira. Ja njima, ovako da kažem, ne želim ništa dobro. Ali, da ja budem mirna, moramo im dati nešto, da imaju gde sebi da organizuju život, da ne bi mene celo vreme uznemiravali. Tako ja shvatam tih muslimanskih 30 odsto”.
Ugledna profesorka biologije imala je čime i da potkrijepi takav svoj stav. “Muslimani su genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno, postaje izražajan i diktira njegov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.”
Možda je i zbog toga Biljana Plavšić osudila na smrt bijeljinske džamije jednog lijepog dana 1993. godine. Zastavši ispred zgrade Skupštine opštine, okrenula se i pogledala vitku munaru bijeljinske Atik džamije, stare skoro pet vijekova, i upitala prijekorno domaćine zašto “to” još stoji tu. Za nekoliko dana sve džamije u Bijeljini i obližnjoj Janji sravnjene su sa zemljom, što je učinjeno i u svim drugim dijelovima Republike Srpske. Na oko 70 posto teritorije Bosne i Hercegovine, koju su držali Karadžićevi Srbi, nije ostala ni jedna jedina džamija. Ni traga od džamija. Ni kamen na kamenu.
Ali, i kad je rat završen i potpisan mir, Biljana Plavšić nije odustala od svojih ideja. Za Večernje novosti je 4. aprila 1996. godine izjavila: “Nema mira bez saveza srpskihzemalja. Zajednička srpska država ostaje kao konačan cilj”.
Dok je bila jedan od čelnika Velikog zločina, Biljana Plavšić nije imala milosti prema onima koji se nisu uklapali u idiličnu mapu “krvi i tla”. Ali, kad je stala pred porotu u Hagu, izjavila je skrušeno, pred očima cijelog svijeta: “Uverila sam se i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koja su Srbi smatrali svojima. Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv ne-Srba, odbila sam da se s tim suočim ili čak i da proverim”. Dakle, po sopstvenom priznanju, više puta je bila upoznata s onim što su Srbi radili, ali joj to ne smeta da danas izjavljuje kako je za zločine saznala tek u Hagu. Nakon njenog priznanja pred sudom, mnogi su izrazili divljenje prema tom hrabrom i odgovornom aktu. I tako je bilo sve dok Biljana Plavšić u intervjuu za jedan švedski list nije proljetos izjavila da je njeno priznanje bilo cinična laž koja je imala za cilj dobijanje manje kazne.
Ali, sve to kao da nije nimalo doprinijelo da Biljana Plavšić bar danas, nakon izlaska iz zatvora, dobije u javnosti ono mjesto koje pripada zločincima i lažovima. Ni ono što je radila u toku rata, ni njeni ekstremni stavovi koji su otjerali u smrt i nesreću nebrojene ljude, ni njeno priznanje u Hagu, koje je opteretilo sve ostale učesnike zajedničkog zločinačkog poduhvata, jer je do detalja iznijelo planove i praksu etničkog čišćenja u režiji vođstva bosanskih Srba. Ni njene očigledne laži. Čak ni jednostavna činjenica da se radi o osuđenom ratnom zločincu koji je priznao svoje zločine nije zasmetala uglednicima poput Milorada Dodika ili vladike Vasilija Kačavende da je zasipaju pohvalama i odlaze joj u goste u luksuzni švedski zatvor. Iz tog zatvora stigla je u Beograd avionom Vlade Republike Srpske. To je ona ista vlada koja se zaklinje u Dejtonski sporazum i ravnopravnost naroda, da bi parama poreskih obveznika, među njima i Bošnjaka i Hrvata, platila svečani dolazak njihovog dželata.
Danas Biljana Plavšić, iza koje ostaju krvavi tragovi, s pompom i velikom pažnjom medija obilazi mjesta svojih zločina. Bila je u Banjaluci, a zatim u Bijeljini. Primaju je s pažnjom, objavljuju intervjue s njom. Vlast u manjem bosanskohercegovačkom entitetu planira usvajanje zakona o posebnom statusu bivših predsjednika entiteta, po kojem će dotični, a među njima i Biljana Plavšić i Radovan Karadžić (ako ikad izađe iz zatvora), imati privilegije kakve su neshvatljive običnim i normalnim ljudima. Priča se da će Biljana Plavšić biti proglašena počasnim predsjednikom Republike Srpske. Mada je u to teško povjerovati, ima u tom prijedlogu i neke logike. Najveći zločinci i treba da budu ikone onoga što je stvoreno zločinom, da bi oni, koji i danas veličaju zločin ili okreću glavu od njega, nosili, pred cijelim svijetom, težinu takve krvave prošlosti. Iako im to, sudeći po Miloradu Dodiku i njegovim sljedbenicama, i ne pada naročito teško.
Ali, ako se danas veličaju i nagrađuju zločin, zločinci i lažovi, kakvu će budućnost imati naša djeca? I šta će biti sa svima nama i s ovim našim komadićem zemaljske kugle gdje se slavi ono čega se cijeli normalan svijet stidi?