Drugi svetski rat nije bio samo oružani
sudar svetskih velesila, nego i sudbonosni
obračun dva suprotna shvatanja uređenja
sveta. Ako je Prvi svetski rat i bio
imperijalistički, Drugi je bio civilizacijski,
oslobodilački i emancipatorski. Njegov
rezultat nije bio samo vojna pobeda
nad udruženim silama Osovine. Glavni
rezultat pobede pre 60 godina bio je
i temeljito promenjen svetski poredak,
krunisan osnivanjem svetske OUN i kodifikovan
Poveljom o pravima i obavezama naroda
i država, a pre svega pravima čoveka.
Iz njega se, već odmah posle kraja rata,
rodila nova demokratska Evropska unija,
pred kojom su, polagano ali neumoljivo,
ograničavane pa i onemogućavane hegemonije
i autokratije i u Evropi i u svetu.
Nasuprot kratkovidoj formuli, kojoj
su bile sklone neke evropske vlade,
da je važnije onemogućiti komunizam
nego ratovati protiv agresivnog nemačko-italijansko-japanskog
fašizma, veliki zapadni saveznici su
odlučno prihvatili ratni savez sa komunističkim
Sovjetima i proglasili apsolutni prioritet
borbe protiv fašizma. Pridruženi tom
savezu, i Titovi partizani su izašli
iz rata kao priznati saborci savezničke
antihitlerovske koalicije, pa kao takvi
počastvovani i titulom suosnivača OUN.
Mnogi domaći ignoranti kao da ni danas
ne mogu da prežale što se demokratski
svet udružio sa komunizmom da uništi
fašizam - a ne obratno! A koliko je
kod nas, u toku te velike borbe, antifašizam
prerastao u opštenarodni pokret dokazuje
činjenica što je i do oslobođenja Beograda
partizanska vojska brojala više od 200
000 boraca, isključivo dobrovoljaca,
pripadnika bukvalno svih jugoslovenskih
naroda i nacionalnih manjina, svih društvenih
slojeva, profesija i konfesija. Pobeda
antihitlerovske koalicija pre šest decenija
bila je sudbonosna prekretnica u tokovima
istorije ne samo XX veka. Narodi Jugoslavije
mogu biti ponosni što su bili na boljoj
strani tog epohalnog obračuna.
I danas je antifašizam odnos prema svetu
(civilizaciji), političko i moralno
uporište demokratije i slobode, a ne
obično prisećanje na tužne i trijumfalne
trenutke nedavne prošlosti. Tadašnje
velike podele i danas su linija razgraničenja,
jer ni opasnost od sličnog nasilja nije
konačna prošlost ovog nesavršenog sveta.
Nisu ni tada, kao ni sada, frontovi
bili "čisti" i nepromenljivi,
niti se radilo o prostoj podeli na dobro
i zlo. Nacizam, fašizam, rasizam, pokazuje
se i kod nas, nije otrovno rastinje
bez korena. Ali kod nas se, nažalost,
nacizam diže iz mrtvih. Mada nije mogao
biti iskorenjen jedanput za svagda,
nije se smelo dopustiti da ostane toliko
očuvan ni u vreme Miloševićevih, a pogotovu
posle Oktobarskih dana. Deo odloženog
obračuna sa agresivnim nacionalizmom,
verskom i rasnom netolerancijom, povampiren
neprirodnom propašću velike Jugoslavije
i tragičnim međunacionalnim ratovima
za Miloševićev projekat preuređenja
federativne Jugoslavije, kao proširene
srpske države. Dugo se zatim naivno
verovalo da fašizam kod nas nema nikakve
izglede, kao što se godinama tvrdilo
da kod nas nema antisemitizma, nacionalne
i verske diskriminacije.
Mnoge okupirane evropske zemlje imale
su kvislinge. Različiti, pa i suparnički
pokreti otpora postojali su i u Poljskoj,
Francuskoj, Grčkoj... Ali je u svakoj
od njih istorija već izrekla istinu,
ni u jednoj od njih nema dilema ko su
bili nosioci otpora i koliko su doprineli
pobedi. Nigde kao u Srbiji to više nije
predmet političkog, stranačkog sporenja.
I nigde se tako osvetnički ne ruše tragovi
antifašističke borbe, sramote učesnici
i vređaju žrtve. Samo kod nas istrajava
pokušaj da se zajedno sa poraženim komunizmom
sahrani i partizanski antifašizam. Ko
i zašto danas hoće da ispiše Srbiju
iz evropskog
antifašizma?! Da li samo zato što su
se na čelu partizanske vojske najpožrtvovanije
borili i ginuli baš komunisti? "Pomirenje",
koje licemerno nude zagovornici teze
da su postojala dva ravnopravna antifašistička
pokreta, služi samo da se sa pobedničkog
pijedestala skinu partizani i na njega
podignu četnici. Njima je dobar svako
ko se borio protiv "komunizma",
pa makar to bio i hitlerovac Ljotić,
kolaboracionista Nedić (dovoljno je
da se kaže: predsednik vlade u okupiranoj
Srbiji!) ili antikomunistički propovednici,
poput Hitlerovog poštovaoca, antisemite,
vladike Nikolaja Velimirovića.
Možda se i može sumnjati da je na suđenju
1946.godine Draža Mihajlović pod pritiskom
izjavio da je od 50 četničkih komandanata
40 njih sarađivalo sa okupatorom. Nije,
međutim, moguće sakriti dokument da
su na Teheranskoj konferenciji - održanoj
od 28. novembra do 1. decembra 1943.
godine - Ruzvelt, Čerčil i Staljin zaključili
da: četnici Draže Mihajlovića i pored
stalnog insistiranja savezničkih oficira
u četničkoj vrhovnoj komandi i pri štabovima
drugih četničkih jedinica, od 1. novembra
1941. godine ne vode borbu protiv okupatora,
nego, naprotiv, sa okupatorom sarađuju
u borbi protiv partizanskog pokreta,
jedino intenzivno angažovanog u borbi
protiv okupatora i kvislinških oružanih
formacija. Odlučeno je da se Mihajloviću
i njegovim četnicima uskrati svaka vojna
pomoć i da se predloži Kraljevskoj vladi
u Londonu da Mihajlovića ukloni sa položaja
ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva.
Istovremeno, odlučeno je da se partizanima
Josipa Broza Tita isporučuje oružje
i municija, odeća, oprema, hrana i druga
sredstva, u najvećem mogućem obimu.
Vinston Čerčil je, pismom od 19. januara
1944. godine, zvanično obavestio Tita
o ovim odlukama.
Današnji nacional-radikalizam, rasizam,
ksenofobija, antievropski i antihaški
lobi, istorijski su naslednici poraženih
sila mraka koje su - izgledalo je -
definitivno potučene na bojnom polju
pre 60 godina. Sve je vratio unazad
Miloševićev militantni nacionalizam.
Obnovljeni su već skoro zaboravljeni
termini: ustaše, četnici, balije, belogardejci,
ljotićevci, nedićevci, kao da se sve
nastavilo gde se stalo porazom fašizma.
Ne treba da branimo neporočnost partizanskog
ratovanja, niti da pravdamo suvišne
udarce zadate u vatri ratničke surovosti,
od čega se nije uvek uzdržavala ni velika
saveznička vojska. Nismo smeli da prećutimo
ni partizanske represalije posle kraja
rata, zbog čega se danas one komotno
desetostruko uvećavaju. Ali zbog toga
niko nema pravo da vređa i ponižava
desetine, stotine hiljada onih koji
su se žrtvovali i ginuli u borbi protiv
okupatora svoje zemlje, od kojih najveći
deo nije ni dočekao kraj rata. Nisu
partizani ginuli samo za "komunizam",
niti su većinom uopšte i bili komunisti.
Ipak, ne treba strahovati da će skorašnja
revizija istine vekovati. Dokumenata,neprijateljskih,
pobedničkih i savezničkih arhiva, fotografija
i svedočanstava - toliko ima da se nikakva
politikantska galama neće trajno zadržati.
Nije slučajno što oni koji se ogorčeno
obaraju na do sada važeće istine ne
zahtevaju i ne preduzimaju reviziju
dokumentarne građe, sudskih odluka,
proveru autentičnosti sudskih dokumenata.
Tu potrebu ne mogu zameniti neukusna
nadgornjavanja prestarelih učesnika
rata, ni proglašavanje svega partizanskog
za komunističko, staljinističko, boljševičko
- i uz omiljenu etiketu - antisrpsko,
ni žaljenje što je Srbija iz rata izašla
kao partizanska a ne četnička. I niko
od saveznika još nije promenio odnos
poštovanja prema
partizanskom doprinosu ni posle pada
komunizma i rušenja Berlinskog zida.
Uostalom, ni domaća istoriografija -
za koju su vezana velika imena istorije
kao nauke - nije bila samo apologetska
i udvorička i nije se smela potpuno
zaobići, kako je to učinila Skupština
Srbije kada je uzela pravo da političkom
odlukom revidira i prepravlja istoriju
nezavisno od činjenica i dokumenata.
Istina o NOB mogla bi, međutim, i danas,
šest decenija posle pobede, biti samo
arhivsko gradivo za istoriju i literaturu,
da nije deo političkih podela, previranja
i savremenih dilema između Miloševićevog
izolacionizma i evropskog ujedinjavanja.
Bekstvo politike od istorije dovodi
do toga da objektivna ocena i o našem
novijem vremenu - uz naše protivljenje
- postaje ona koju ispisuje "omrznuti"
Haški sud.
Ko je kod nas pobedio u Drugom svetskom
ratu odavno ne podleže nikakvoj sumnji.
Ali šta je pobedilo ponovo je postalo
neizvesno. Jer, ne samo partizani, nego
čak ni sovjetski oslobodioci Beograda
nisu, pre nekoliko godina, zavredili
da im se oda počast i polože venci 20.
oktobra, koji je proglašen za dan komunističke
okupacije Beograda. Kao da Srbija želi
da se ispiše iz antifašističkog savezništva.
Ni kod nas (po Miljkoviću) "Sloboda
nije umela sa peva kao što su borci
pevali o njoj".
Da li će i kod nas mladi i hrabri umeti
da stvore bolji svet od onoga koji im
ostavljamo?
|
|
Mirko Tepavac |
|
Republika, broj
356-357, 01-31.maj 2005