Početna stana
 
 
 
   

Politika protiv istorije

Antifašizam je danas moralno uporište slobode, a ne samo prisećanje na trijumfalne trenutke prošlosti
Drugi svetski rat nije bio samo oružani sudar svetskih velesila, nego i sudbonosni obračun dva suprotna shvatanja uređenja sveta. Ako je Prvi svetski rat i bio imperijalistički, Drugi je bio civilizacijski, oslobodilački i emancipatorski. Njegov rezultat nije bio samo vojna pobeda nad udruženim silama Osovine. Glavni rezultat pobede pre 60 godina bio je i temeljito promenjen svetski poredak, krunisan osnivanjem svetske OUN i kodifikovan Poveljom o pravima i obavezama naroda i država, a pre svega pravima čoveka. Iz njega se, već odmah posle kraja rata, rodila nova demokratska Evropska unija, pred kojom su, polagano ali neumoljivo, ograničavane pa i onemogućavane hegemonije i autokratije i u Evropi i u svetu.
Nasuprot kratkovidoj formuli, kojoj su bile sklone neke evropske vlade, da je važnije onemogućiti komunizam nego ratovati protiv agresivnog nemačko-italijansko-japanskog fašizma, veliki zapadni saveznici su odlučno prihvatili ratni savez sa komunističkim Sovjetima i proglasili apsolutni prioritet borbe protiv fašizma. Pridruženi tom savezu, i Titovi partizani su izašli iz rata kao priznati saborci savezničke antihitlerovske koalicije, pa kao takvi počastvovani i titulom suosnivača OUN.
Mnogi domaći ignoranti kao da ni danas ne mogu da prežale što se demokratski svet udružio sa komunizmom da uništi fašizam - a ne obratno! A koliko je kod nas, u toku te velike borbe, antifašizam prerastao u opštenarodni pokret dokazuje činjenica što je i do oslobođenja Beograda partizanska vojska brojala više od 200 000 boraca, isključivo dobrovoljaca, pripadnika bukvalno svih jugoslovenskih naroda i nacionalnih manjina, svih društvenih slojeva, profesija i konfesija. Pobeda antihitlerovske koalicija pre šest decenija bila je sudbonosna prekretnica u tokovima istorije ne samo XX veka. Narodi Jugoslavije mogu biti ponosni što su bili na boljoj strani tog epohalnog obračuna.
I danas je antifašizam odnos prema svetu (civilizaciji), političko i moralno uporište demokratije i slobode, a ne obično prisećanje na tužne i trijumfalne trenutke nedavne prošlosti. Tadašnje velike podele i danas su linija razgraničenja, jer ni opasnost od sličnog nasilja nije konačna prošlost ovog nesavršenog sveta. Nisu ni tada, kao ni sada, frontovi bili "čisti" i nepromenljivi, niti se radilo o prostoj podeli na dobro i zlo. Nacizam, fašizam, rasizam, pokazuje se i kod nas, nije otrovno rastinje bez korena. Ali kod nas se, nažalost, nacizam diže iz mrtvih. Mada nije mogao biti iskorenjen jedanput za svagda, nije se smelo dopustiti da ostane toliko očuvan ni u vreme Miloševićevih, a pogotovu posle Oktobarskih dana. Deo odloženog obračuna sa agresivnim nacionalizmom, verskom i rasnom netolerancijom, povampiren neprirodnom propašću velike Jugoslavije i tragičnim međunacionalnim ratovima za Miloševićev projekat preuređenja federativne Jugoslavije, kao proširene srpske države. Dugo se zatim naivno verovalo da fašizam kod nas nema nikakve izglede, kao što se godinama tvrdilo da kod nas nema antisemitizma, nacionalne i verske diskriminacije.
Mnoge okupirane evropske zemlje imale su kvislinge. Različiti, pa i suparnički pokreti otpora postojali su i u Poljskoj, Francuskoj, Grčkoj... Ali je u svakoj od njih istorija već izrekla istinu, ni u jednoj od njih nema dilema ko su bili nosioci otpora i koliko su doprineli pobedi. Nigde kao u Srbiji to više nije predmet političkog, stranačkog sporenja. I nigde se tako osvetnički ne ruše tragovi antifašističke borbe, sramote učesnici i vređaju žrtve. Samo kod nas istrajava pokušaj da se zajedno sa poraženim komunizmom sahrani i partizanski antifašizam. Ko i zašto danas hoće da ispiše Srbiju iz evropskog
antifašizma?! Da li samo zato što su se na čelu partizanske vojske najpožrtvovanije borili i ginuli baš komunisti? "Pomirenje", koje licemerno nude zagovornici teze da su postojala dva ravnopravna antifašistička pokreta, služi samo da se sa pobedničkog pijedestala skinu partizani i na njega podignu četnici. Njima je dobar svako ko se borio protiv "komunizma", pa makar to bio i hitlerovac Ljotić, kolaboracionista Nedić (dovoljno je da se kaže: predsednik vlade u okupiranoj Srbiji!) ili antikomunistički propovednici, poput Hitlerovog poštovaoca, antisemite, vladike Nikolaja Velimirovića.
Možda se i može sumnjati da je na suđenju 1946.godine Draža Mihajlović pod pritiskom izjavio da je od 50 četničkih komandanata 40 njih sarađivalo sa okupatorom. Nije, međutim, moguće sakriti dokument da su na Teheranskoj konferenciji - održanoj od 28. novembra do 1. decembra 1943. godine - Ruzvelt, Čerčil i Staljin zaključili da: četnici Draže Mihajlovića i pored stalnog insistiranja savezničkih oficira u četničkoj vrhovnoj komandi i pri štabovima drugih četničkih jedinica, od 1. novembra 1941. godine ne vode borbu protiv okupatora, nego, naprotiv, sa okupatorom sarađuju u borbi protiv partizanskog pokreta, jedino intenzivno angažovanog u borbi protiv okupatora i kvislinških oružanih formacija. Odlučeno je da se Mihajloviću i njegovim četnicima uskrati svaka vojna pomoć i da se predloži Kraljevskoj vladi u Londonu da Mihajlovića ukloni sa položaja ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Istovremeno, odlučeno je da se partizanima Josipa Broza Tita isporučuje oružje i municija, odeća, oprema, hrana i druga sredstva, u najvećem mogućem obimu. Vinston Čerčil je, pismom od 19. januara 1944. godine, zvanično obavestio Tita o ovim odlukama.
Današnji nacional-radikalizam, rasizam, ksenofobija, antievropski i antihaški lobi, istorijski su naslednici poraženih sila mraka koje su - izgledalo je - definitivno potučene na bojnom polju pre 60 godina. Sve je vratio unazad Miloševićev militantni nacionalizam. Obnovljeni su već skoro zaboravljeni termini: ustaše, četnici, balije, belogardejci, ljotićevci, nedićevci, kao da se sve nastavilo gde se stalo porazom fašizma.
Ne treba da branimo neporočnost partizanskog ratovanja, niti da pravdamo suvišne udarce zadate u vatri ratničke surovosti, od čega se nije uvek uzdržavala ni velika saveznička vojska. Nismo smeli da prećutimo ni partizanske represalije posle kraja rata, zbog čega se danas one komotno desetostruko uvećavaju. Ali zbog toga niko nema pravo da vređa i ponižava desetine, stotine hiljada onih koji su se žrtvovali i ginuli u borbi protiv okupatora svoje zemlje, od kojih najveći deo nije ni dočekao kraj rata. Nisu partizani ginuli samo za "komunizam", niti su većinom uopšte i bili komunisti.
Ipak, ne treba strahovati da će skorašnja revizija istine vekovati. Dokumenata,neprijateljskih, pobedničkih i savezničkih arhiva, fotografija i svedočanstava - toliko ima da se nikakva politikantska galama neće trajno zadržati. Nije slučajno što oni koji se ogorčeno obaraju na do sada važeće istine ne zahtevaju i ne preduzimaju reviziju dokumentarne građe, sudskih odluka, proveru autentičnosti sudskih dokumenata. Tu potrebu ne mogu zameniti neukusna nadgornjavanja prestarelih učesnika rata, ni proglašavanje svega partizanskog za komunističko, staljinističko, boljševičko - i uz omiljenu etiketu - antisrpsko, ni žaljenje što je Srbija iz rata izašla kao partizanska a ne četnička. I niko od saveznika još nije promenio odnos poštovanja prema
partizanskom doprinosu ni posle pada komunizma i rušenja Berlinskog zida. Uostalom, ni domaća istoriografija - za koju su vezana velika imena istorije kao nauke - nije bila samo apologetska i udvorička i nije se smela potpuno zaobići, kako je to učinila Skupština Srbije kada je uzela pravo da političkom odlukom revidira i prepravlja istoriju nezavisno od činjenica i dokumenata.
Istina o NOB mogla bi, međutim, i danas, šest decenija posle pobede, biti samo arhivsko gradivo za istoriju i literaturu, da nije deo političkih podela, previranja i savremenih dilema između Miloševićevog izolacionizma i evropskog ujedinjavanja. Bekstvo politike od istorije dovodi do toga da objektivna ocena i o našem novijem vremenu - uz naše protivljenje - postaje ona koju ispisuje "omrznuti" Haški sud.
Ko je kod nas pobedio u Drugom svetskom ratu odavno ne podleže nikakvoj sumnji. Ali šta je pobedilo ponovo je postalo neizvesno. Jer, ne samo partizani, nego čak ni sovjetski oslobodioci Beograda nisu, pre nekoliko godina, zavredili da im se oda počast i polože venci 20. oktobra, koji je proglašen za dan komunističke okupacije Beograda. Kao da Srbija želi da se ispiše iz antifašističkog savezništva. Ni kod nas (po Miljkoviću) "Sloboda nije umela sa peva kao što su borci pevali o njoj".
Da li će i kod nas mladi i hrabri umeti da stvore bolji svet od onoga koji im ostavljamo?
  Mirko Tepavac
Republika, broj 356-357, 01-31.maj 2005
 
Genocidom protiv antifašizma
1-31. 01. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013