Stradanje pripadnika nemačke manjine
po završetku Drugog svetskog rata u
zemljama u kojima su do tada živeli,
značajna je tema za istraživanje, kao
i svako stradanje civila u ratnim i
poratnim zbivanjima. Problem nastaje
kada se tragična sudbina pojedinaca
i nacionalnih grupa (zlo)upotrebljava
za reviziju istorije do granice apsurda.
A to je upravo slučaj sa knjigom Genocid
nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji
1944-1948. Da je autorima bila zaista
primarna želja da čitaocima pruže istinu
o stradanju nemačkih civila, ne bi imali
potrebu da već na prvih 60 stranica
knjige odrede "istorijski kontekst"
koji se ne može razumeti drugačije nego
kao rehabilitacija nemačke okupacije,
akcija nemačke vojske i, na kraju, ideja
nacionalsocijalizma.
Već u propratnom pismu koje je uz besplatnu
knjigu poslato očigledno na više adresa,
episkop šabačko-valjevski Lavrentije,
predsednik Društva za srpsko-nemačku
saradnju, navodi da je reč o knjizi
koja prikazuje istinu. Čak i ako zanemarimo
formulacije popularne 30-ih godina XX
veka, a koje autori ove knjige i danas
koriste, tipa "uništenje urođenog
životnog prostora Podunavskih Švaba"
(str. 228), dobićemo sliku njihove i
episkopove "istine" o Drugom
svetskom ratu u kojoj je već i sam antifašizam
bio zločin. Po njima, antifašistička
borba je bila i nelegalna i nelegitimna
i zato "legalno" kažnjavana
smrću. S druge strane se Hitler (eufemistički
"nemačka vlada") maksimalno
trudio da dela po međunarodnim konvencijama,
legitimno cepao Jugoslaviju i formirao
nezavisne države, obezbeđujući tako
i jugoslovenskim Nemcima "legalno"
pravo na odbranu od "terora"
antifašista. Ali, da ne bude zabune,
ovde nije reč samo o ratu. I ideologija
koja ga je izazvala, a koja se po srpskom
pravopisu piše malim slovom, kada već
nije mogla biti prećutana, dobila je
novu, simpatičnu sadržinu i ocenjena
kao idealizam.
Idealistički »Nationalsozialismus«.
Po autorima ove knjige, "obnovljena
moć Nemačke posle 1933. godine povećala
je njen ugled" u istočnom delu
srednje Evrope što je "podstaklo
nadu kod Podunavskih Švaba da će uticaj
Nemačke okončati diskriminaciju ljudi
nemačkog jezika" (28). Zato je
već 1939. vođstvo nemačkog "Pokreta
obnove" (u današnjoj Vojvodini)
koji je "podržavala nemačka vlada",
kao glavnu ideju "Nationalsozialismusa"
videlo "totalno jedinstvo etničke
grupe, usađeno u istoj krvi", pa
je tako sudbina Nemačke postala i "sudbina
Podunavskih Švaba" (27). Istovremeno,
vođe folksdojčera su usvajale organizacione
i pojavne modele "po uzoru na one
u Nemačkoj" zastupajući "idealističke
koncepcije nemačkog Nationalsozialismus-a"
(28).
Hitler ratuje po Međunarodnim konvencijama.
U vreme aprilskog rata, "suprotno
izvesnim klevetničkim izveštajima",
ponašanje Nemaca je bilo lojalno prema
domovini Jugoslaviji (29), ali su posle
njega "novim ustavnim položajem"
oni postali građani novih "nezavisnih
država" i kao njihovi državljani
potpadali "pod njihove zakone i
obaveznu vojnu službu" pa bi bilo
"nepojmljivo, za njihovo političko
shvatanje, smatrati ih izdajnicima (više
nepostojeće) kraljevine Jugoslavije
ili terorističkog partizanskog 'oslobodilačkog
pokreta'" (30). S druge strane,
"nije postojala obaveza lojalnosti
prema 'narodnooslobodilačkom pokretu'"
čija tvrdnja da "predstavlja 'pravu
volju naroda' nije mogla da se zasniva
na demokratskoj legitimaciji" (237).
Pošto partizani, prema Međunarodnoj
konvenciji o vođenju rata, "nisu
imali status 'boraca' (vojnika)"
već su tretirani kao "gerilci"
ili kao "bande", nisu imali
ni prava da izvode ratna dejstva (32).
Oni su, naprotiv, "ugrožavali javnu
bezbednost i poredak koje je okupaciona
sila, prema Međunarodnoj konvenciji
o vođenju rata, bila obavezna da štiti",
pa je i logično da su prema istoj međunarodnoj
konvenciji mogli biti "kažnjavani
smrću" (34).
Edukativna streljanja "sto za jednog"
na nagovor partizana. Iako su "zasede
i ubistva nemačkih vojnika koji su započeli
7. jula 1941" doveli do novinskog
apela nemačke vojske srpskom narodu
da sarađuje sa okupacionim snagama,
partizani su se o njih oglušili, pa
je doneta naredba o streljanju po 100
talaca za svakog ubijenog nemačkog vojnika.
"Izričita svrha ove kazne bila
je odvraćanje." Ali, ovakvu akciju
i dalje su "namerno izazivali partizani"
jer im je strategija bila "izazivanje
okupatorskih snaga na akcije odmazde
nad civilnim stanovništvom, uključujući
streljanja talaca na licu mesta. To
je mnoge nateralo da potraže utočište
kod partizana u šumama" (!?)(32).
Hitler se bori za mirnu koegzistenciju
raznih nacionalnosti i ekonomski prosperitet
Panonske nizije. Po ovlašćenju "nemačke
vlade" (valjda Hitlera), vođe Podunavskih
Nemaca prelaze u Banat da uspostave
autonomnu samoupravu nemačke narodnosne
grupe čime je "trebalo da banatski
model pokaže da je mirna koegzistencija
različitih entičkih nacionalnosti na
istom životnom prostoru potpuno moguća",
kao i da pokaže da ako bi se ovim krajevima
"ispravno upravljalo" oni
bi mogli da proizvedu "izvanredne
ekonomske rezultate" (33).
Nemci u Sloveniji ne mogu da zaustave
požar koji su upalili partizani. U Sloveniji
su partizanske akcije bile "brutalne",
a nemačke protivmere "više nisu
mogle da zaustave požar". Iako
je, po autorima, "razumljivo"
što su Nemci u Sloveniji u početku "bili
oduševljeni uključivanjem u nemački
rajh", kasnije su se razočarali,
ali "nisu imali drugog izbora nego
da podržavaju nemačku upravu".
Na kraju, za autore "sve zloslutniji
preokret" toka rata uslovio je
da su slovenački Nemci stradali "od
posledica partizanskog rata" (40-41),
kao što su i bosanski Nemci pretrpeli
značajne gubitke "nanesene napadima
partizana" (38).
Hitler vodi rat isključivo sa plemenitim
ciljem uništenja komunizma. Vođe folksdojčera
su u toku rata zadržale predratne "idealističke
ideje Nationalsozialismus-a i vrednosti
borbe protiv boljševizma" (28),
a njihovo uništenje odgovaralo je "komunističkoj
koncepciji o uklanjanju segmenta stanovništva
koji bi u komunističkom društvu bio
najveći izvor otpora" (50).
Krvožedni partizani i njihovi krvožedni
unuci. "Komunisti - žedni krvi,
predvođeni Titom" neometano su
činili zlodela nad ljudima "čiji
je maternji jezik bio nemački"
(17), a najnovija istorija Jugoslavije
imala bi drugačiji tok da su "zločini
Titovog kriminalnog komunističkog režima"
odmah bili krivično gonjeni. Pošto su
zločini zataškavani "nimalo ne
čudi što su njihova deca ili unuci nastavili
da slede njihov primer" (18).
Partizani vode svetsku revoluciju a
okupatori su samo "dodatni faktor
moći". Kao sekcija Kominterne,
KPJ je "izvršila svoju dužnost
u službi 'svetske revolucije'"
i već u julu 1941. "nemački oficiri
i vojnici ubijani su iz zasede, izvršena
je sabotaža na železničkoj pruzi Beograd-Zagreb,
a komunisti oslobađani iz zatvora"
(31). Cilj partizana nije bio "oslobođenje
naroda, nego da se ugrabi istorijska
prilika za uvođenje komunizma u Jugoslaviji"
(32), s druge strane, cilj partizana
je bio izravnavanje računa sa nekomunistima,
"naročito sa Hrvatima i Nemcima
odanim vlastima" (39), s treće
strane, partizani su "započeli"
borbu protiv nemačke i italijanske okupacije,
protiv ravnogorskog pokreta i protiv
ustaša (47), s četvrte strane, Tito
je imao "velikojugoslovenske aspiracije"
(48), a s pete strane Drugi svetski
rat se u stvari vodio između "ravnogoraca,
komunističkih partizana i hrvatskih
ustaša" dok su okupatori bili samo
"dodatni faktori moći u bivšoj
kraljevini" (30).
Partizani ulaze u rat da bi izvršili
genocid nad Nemcima a Nemci se brane
od genocida uz pomoć korpusa "Princ
Eugen". Titovi partizani su planirali
genocid nad Nemcima, takav plan je postojao
i "mnogo pre nego što je stvorena
jugoslovenska država" (232), pa
su 1941. otpočeli "svoje terorističke
napade u Banatu" (33). Pošto su
se partizani "infiltrirali"
u "autonomni zapadni Banat",
Nemci su morali "legitimno"
da se zaštite formiranjem "zavičajnog
zaštitnog korpusa" "Princ
Eugen" (47) sastavljenog od banatskih
građana "sa isključivim ciljem
odbrane Banata od terorističkih akcija
komunista", a što je bilo "potpuno
legalno po Haškoj konvenciji o vođenju
rata". Doduše, jedinica je angažovana
protiv partizana i diljem Jugoslavije,
ali je već podatak da su vođe nemačke
grupe time bile nezadovoljne (što moramo
verovati na reč autorima) dovoljan da
se odbace sve "kasnije optužbe
za veleizdaju" (34).
Partizani mrze Nemce i sve što je nemačko.
Osnovni razlog "genocida"
bila je "mržnja prema svemu što
je nemačko" (47). S obzirom na
rastuću mržnju i okrutne akcije Titovih
partizana "protiv svega što je
nemačko" (38), vođe Nemaca su zaključile
da za njih "ne postoji nikakva
alternativa nego da se u potpunosti
oslone na nemačku podršku i zaštitu",
pa je to bio "glavni razlog što
su se snažno branili protiv akcija partizana"
(34) smatrajući da njihov opstanak "garantuje
jedino mir povoljan po Nemačku"
(38).
Srbi sami krivi za aprilski rat. Autori
na trenutak napuštaju komuniste da bi
se pozabavili Srbima, što je predstavljalo
malo ozbiljniji zadatak, pa je u pomoć
pozvana i psihologija. Navode da je
posle aprilskog rata i nestanka Jugoslavije
antinemačko raspoloženje ojačalo a glavni
uzrok je bio u "mentalno-emotivnim
mehanizmima zvanim 'projekcije'".
Odnosno, iako su "sami doveli"
do sloma Jugoslavije 1941, Srbi su za
to (verovatno, neosnovano) optuživali
Nemačku, a "tu sliku neprijatelja
preneli su i na svoje sugrađane nemačkog
porekla" (56).
Drugim rečima, po autorima ove knjige,
narodnooslobodilački pokret, koji nije
bio ni narodni ni oslobodilački, nije
imao ni demokratsku legitimaciju, za
razliku od nemačke okupacije koja je
valjda tu legitimaciju imala; Titov
režim je bio kriminalan za razliku od
Hitlerovog koji je bio legalistički;
Jugoslavija 1941. legalno više nije
postojala pa niko nije imao pravo ni
da je brani, dok je "autonomni
Banat" legalno postojao pa je imao
i legalno pravo na formiranje jedinice
"Princ Eugen" za zaštitu od
terora antifašista; partizani su prisiljavali
Nemce da ubijaju "sto za jednog",
a potpuno nerazuman narod je tražio
utočište baš kod njih koji su ga svesno
terali na streljanje "na licu mesta".
Posle ovako iskonstruisanog "istorijskog
konteksta" ostaje nam samo da zaključimo
da autori ove knjige i danas smatraju
da je jedino "legalno i legitimno"
ponašanje jugoslovenskih građana 1941.
trebalo da bude prihvatanje okupacije
i saradnja sa Nemcima, više razumevanja
za "idealističke" vizije "Nationalsozialismusa"
o jedinstvu "iste krvi" i
eventualno uključenje u "zaštitni"
korpus "Princ Eugen", pa bi
onda i zaslužili da im Hitler ("nemačka
vlada") obezbedi "mirnu koegzistenciju
različitih nacionalnosti", ekonomski
prosperitet i odbranu od "krvožednih"
partizana. Naravno, i od njihovih istih
takvih unuka, čime bi ih blagovremeno
sprečio da izvrše zločine u ratovima
90-ih godina.
Ipak, u "istorijskom kontekstu"
autora ove knjige postoji i nešto dobro.
Iako se pozivaju na današnje "srpske
istoričare" kada dokazuju "zločinačku"
prirodu "komunističkih partizana",
istovremeno, suprotno željama svojih
autoriteta iz Srbije, prezentiranim
"kontekstom" nesvesno samo
potvrđuju antifašistički karakter upravo
njihove borbe.
Antikomunistička histerija primarno
iz nacionalističkih pobuda, koja već
dve decenije hara bivšim jugoslovenskim
prostorom, ali ne mnogo slabija ni van
njega, bezbolno je otvorila prostor
za poništavanje dve njegove neporecive
istorijske vrednosti. Prva je bila jugoslovenska
država za čije je razaranje eufemistički
korišćena "borba protiv komunizma"
kojom je trebalo prikriti nacionalističke
ideje "čistih" država. Druga
je antifašizam za čije se razaranje
danas (i ovom knjigom) opet eufemistički
koristi "borba protiv komunizma"
koja bi ovog puta trebalo da prikrije
obračun sa antifašizmom. Zato je ključno
pitanje, da li je autore ove knjige,
posle ovako konstruisanog konteksta,
zaista primarno zanimala tragična sudbina
nemačkih civila ili im je od većeg interesa
bio pokušaj razaranja ideja antifašizma?
Da li im je, posle ovakvog konteksta,
uopšte bila važna sudbina ljudi ili
ideološko falsifikovanje Drugog svetskog
rata?
U godini u kojoj čitav civilizovani
svet proslavlja 60 godina od pobede
nad najvećim zlom u istoriji čovečanstva,
a u kojoj u Srbiji takve proslave ili
neće biti ili će, što je možda još gore,
biti organizovana na Ravnoj gori (mada
još niko nije uspeo da nam objasni koga
je Ravna gora pobedila 1945), uopšte
nije slučajna pojava ovakve knjige baš
u Beogradu. U ideološkoj potrebi - autora
knjige da ponište antifašizam i domaćih
ideologa da na mesto antifašističke
borbe partizana postave četnike - i
jedni i drugi zanemaruju ono do čega
im nije ni stalo: serviranje ovakvog
"istorijskog konteksta" je
poruga svim žrtvama Drugog svetskog
rata (i "Nationalsozialismusa")
uključujući i civilne žrtve Podunavskih
Nemaca.
|
|
Olivera Milosavljević |
|
Republika, broj
356-357, 01-31.maj 2005