Početna stana
 
 
 
   

Genocidom protiv antifašizma

(Povodom knjige "Genocid nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948", Radna grupa za dokumentaciju, Beograd 2004.)
Stradanje pripadnika nemačke manjine po završetku Drugog svetskog rata u zemljama u kojima su do tada živeli, značajna je tema za istraživanje, kao i svako stradanje civila u ratnim i poratnim zbivanjima. Problem nastaje kada se tragična sudbina pojedinaca i nacionalnih grupa (zlo)upotrebljava za reviziju istorije do granice apsurda. A to je upravo slučaj sa knjigom Genocid nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948. Da je autorima bila zaista primarna želja da čitaocima pruže istinu o stradanju nemačkih civila, ne bi imali potrebu da već na prvih 60 stranica knjige odrede "istorijski kontekst" koji se ne može razumeti drugačije nego kao rehabilitacija nemačke okupacije, akcija nemačke vojske i, na kraju, ideja nacionalsocijalizma.
Već u propratnom pismu koje je uz besplatnu knjigu poslato očigledno na više adresa, episkop šabačko-valjevski Lavrentije, predsednik Društva za srpsko-nemačku saradnju, navodi da je reč o knjizi koja prikazuje istinu. Čak i ako zanemarimo formulacije popularne 30-ih godina XX veka, a koje autori ove knjige i danas koriste, tipa "uništenje urođenog životnog prostora Podunavskih Švaba" (str. 228), dobićemo sliku njihove i episkopove "istine" o Drugom svetskom ratu u kojoj je već i sam antifašizam bio zločin. Po njima, antifašistička borba je bila i nelegalna i nelegitimna i zato "legalno" kažnjavana smrću. S druge strane se Hitler (eufemistički "nemačka vlada") maksimalno trudio da dela po međunarodnim konvencijama, legitimno cepao Jugoslaviju i formirao nezavisne države, obezbeđujući tako i jugoslovenskim Nemcima "legalno" pravo na odbranu od "terora" antifašista. Ali, da ne bude zabune, ovde nije reč samo o ratu. I ideologija koja ga je izazvala, a koja se po srpskom pravopisu piše malim slovom, kada već nije mogla biti prećutana, dobila je novu, simpatičnu sadržinu i ocenjena kao idealizam.
Idealistički »Nationalsozialismus«. Po autorima ove knjige, "obnovljena moć Nemačke posle 1933. godine povećala je njen ugled" u istočnom delu srednje Evrope što je "podstaklo nadu kod Podunavskih Švaba da će uticaj Nemačke okončati diskriminaciju ljudi nemačkog jezika" (28). Zato je već 1939. vođstvo nemačkog "Pokreta obnove" (u današnjoj Vojvodini) koji je "podržavala nemačka vlada", kao glavnu ideju "Nationalsozialismusa" videlo "totalno jedinstvo etničke grupe, usađeno u istoj krvi", pa je tako sudbina Nemačke postala i "sudbina Podunavskih Švaba" (27). Istovremeno, vođe folksdojčera su usvajale organizacione i pojavne modele "po uzoru na one u Nemačkoj" zastupajući "idealističke koncepcije nemačkog Nationalsozialismus-a" (28).
Hitler ratuje po Međunarodnim konvencijama. U vreme aprilskog rata, "suprotno izvesnim klevetničkim izveštajima", ponašanje Nemaca je bilo lojalno prema domovini Jugoslaviji (29), ali su posle njega "novim ustavnim položajem" oni postali građani novih "nezavisnih država" i kao njihovi državljani potpadali "pod njihove zakone i obaveznu vojnu službu" pa bi bilo "nepojmljivo, za njihovo političko shvatanje, smatrati ih izdajnicima (više nepostojeće) kraljevine Jugoslavije ili terorističkog partizanskog 'oslobodilačkog pokreta'" (30). S druge strane, "nije postojala obaveza lojalnosti prema 'narodnooslobodilačkom pokretu'" čija tvrdnja da "predstavlja 'pravu volju naroda' nije mogla da se zasniva na demokratskoj legitimaciji" (237). Pošto partizani, prema Međunarodnoj konvenciji o vođenju rata, "nisu imali status 'boraca' (vojnika)" već su tretirani kao "gerilci" ili kao "bande", nisu imali ni prava da izvode ratna dejstva (32). Oni su, naprotiv, "ugrožavali javnu bezbednost i poredak koje je okupaciona sila, prema Međunarodnoj konvenciji o vođenju rata, bila obavezna da štiti", pa je i logično da su prema istoj međunarodnoj konvenciji mogli biti "kažnjavani smrću" (34).
Edukativna streljanja "sto za jednog" na nagovor partizana. Iako su "zasede i ubistva nemačkih vojnika koji su započeli 7. jula 1941" doveli do novinskog apela nemačke vojske srpskom narodu da sarađuje sa okupacionim snagama, partizani su se o njih oglušili, pa je doneta naredba o streljanju po 100 talaca za svakog ubijenog nemačkog vojnika. "Izričita svrha ove kazne bila je odvraćanje." Ali, ovakvu akciju i dalje su "namerno izazivali partizani" jer im je strategija bila "izazivanje okupatorskih snaga na akcije odmazde nad civilnim stanovništvom, uključujući streljanja talaca na licu mesta. To je mnoge nateralo da potraže utočište kod partizana u šumama" (!?)(32).
Hitler se bori za mirnu koegzistenciju raznih nacionalnosti i ekonomski prosperitet Panonske nizije. Po ovlašćenju "nemačke vlade" (valjda Hitlera), vođe Podunavskih Nemaca prelaze u Banat da uspostave autonomnu samoupravu nemačke narodnosne grupe čime je "trebalo da banatski model pokaže da je mirna koegzistencija različitih entičkih nacionalnosti na istom životnom prostoru potpuno moguća", kao i da pokaže da ako bi se ovim krajevima "ispravno upravljalo" oni bi mogli da proizvedu "izvanredne ekonomske rezultate" (33).
Nemci u Sloveniji ne mogu da zaustave požar koji su upalili partizani. U Sloveniji su partizanske akcije bile "brutalne", a nemačke protivmere "više nisu mogle da zaustave požar". Iako je, po autorima, "razumljivo" što su Nemci u Sloveniji u početku "bili oduševljeni uključivanjem u nemački rajh", kasnije su se razočarali, ali "nisu imali drugog izbora nego da podržavaju nemačku upravu". Na kraju, za autore "sve zloslutniji preokret" toka rata uslovio je da su slovenački Nemci stradali "od posledica partizanskog rata" (40-41), kao što su i bosanski Nemci pretrpeli značajne gubitke "nanesene napadima partizana" (38).
Hitler vodi rat isključivo sa plemenitim ciljem uništenja komunizma. Vođe folksdojčera su u toku rata zadržale predratne "idealističke ideje Nationalsozialismus-a i vrednosti borbe protiv boljševizma" (28), a njihovo uništenje odgovaralo je "komunističkoj koncepciji o uklanjanju segmenta stanovništva koji bi u komunističkom društvu bio najveći izvor otpora" (50).
Krvožedni partizani i njihovi krvožedni unuci. "Komunisti - žedni krvi, predvođeni Titom" neometano su činili zlodela nad ljudima "čiji je maternji jezik bio nemački" (17), a najnovija istorija Jugoslavije imala bi drugačiji tok da su "zločini Titovog kriminalnog komunističkog režima" odmah bili krivično gonjeni. Pošto su zločini zataškavani "nimalo ne čudi što su njihova deca ili unuci nastavili da slede njihov primer" (18).
Partizani vode svetsku revoluciju a okupatori su samo "dodatni faktor moći". Kao sekcija Kominterne, KPJ je "izvršila svoju dužnost u službi 'svetske revolucije'" i već u julu 1941. "nemački oficiri i vojnici ubijani su iz zasede, izvršena je sabotaža na železničkoj pruzi Beograd-Zagreb, a komunisti oslobađani iz zatvora" (31). Cilj partizana nije bio "oslobođenje naroda, nego da se ugrabi istorijska prilika za uvođenje komunizma u Jugoslaviji" (32), s druge strane, cilj partizana je bio izravnavanje računa sa nekomunistima, "naročito sa Hrvatima i Nemcima odanim vlastima" (39), s treće strane, partizani su "započeli" borbu protiv nemačke i italijanske okupacije, protiv ravnogorskog pokreta i protiv ustaša (47), s četvrte strane, Tito je imao "velikojugoslovenske aspiracije" (48), a s pete strane Drugi svetski rat se u stvari vodio između "ravnogoraca, komunističkih partizana i hrvatskih ustaša" dok su okupatori bili samo "dodatni faktori moći u bivšoj kraljevini" (30).
Partizani ulaze u rat da bi izvršili genocid nad Nemcima a Nemci se brane od genocida uz pomoć korpusa "Princ Eugen". Titovi partizani su planirali genocid nad Nemcima, takav plan je postojao i "mnogo pre nego što je stvorena jugoslovenska država" (232), pa su 1941. otpočeli "svoje terorističke napade u Banatu" (33). Pošto su se partizani "infiltrirali" u "autonomni zapadni Banat", Nemci su morali "legitimno" da se zaštite formiranjem "zavičajnog zaštitnog korpusa" "Princ Eugen" (47) sastavljenog od banatskih građana "sa isključivim ciljem odbrane Banata od terorističkih akcija komunista", a što je bilo "potpuno legalno po Haškoj konvenciji o vođenju rata". Doduše, jedinica je angažovana protiv partizana i diljem Jugoslavije, ali je već podatak da su vođe nemačke grupe time bile nezadovoljne (što moramo verovati na reč autorima) dovoljan da se odbace sve "kasnije optužbe za veleizdaju" (34).
Partizani mrze Nemce i sve što je nemačko. Osnovni razlog "genocida" bila je "mržnja prema svemu što je nemačko" (47). S obzirom na rastuću mržnju i okrutne akcije Titovih partizana "protiv svega što je nemačko" (38), vođe Nemaca su zaključile da za njih "ne postoji nikakva alternativa nego da se u potpunosti oslone na nemačku podršku i zaštitu", pa je to bio "glavni razlog što su se snažno branili protiv akcija partizana" (34) smatrajući da njihov opstanak "garantuje jedino mir povoljan po Nemačku" (38).
Srbi sami krivi za aprilski rat. Autori na trenutak napuštaju komuniste da bi se pozabavili Srbima, što je predstavljalo malo ozbiljniji zadatak, pa je u pomoć pozvana i psihologija. Navode da je posle aprilskog rata i nestanka Jugoslavije antinemačko raspoloženje ojačalo a glavni uzrok je bio u "mentalno-emotivnim mehanizmima zvanim 'projekcije'". Odnosno, iako su "sami doveli" do sloma Jugoslavije 1941, Srbi su za to (verovatno, neosnovano) optuživali Nemačku, a "tu sliku neprijatelja preneli su i na svoje sugrađane nemačkog porekla" (56).
Drugim rečima, po autorima ove knjige, narodnooslobodilački pokret, koji nije bio ni narodni ni oslobodilački, nije imao ni demokratsku legitimaciju, za razliku od nemačke okupacije koja je valjda tu legitimaciju imala; Titov režim je bio kriminalan za razliku od Hitlerovog koji je bio legalistički; Jugoslavija 1941. legalno više nije postojala pa niko nije imao pravo ni da je brani, dok je "autonomni Banat" legalno postojao pa je imao i legalno pravo na formiranje jedinice "Princ Eugen" za zaštitu od terora antifašista; partizani su prisiljavali Nemce da ubijaju "sto za jednog", a potpuno nerazuman narod je tražio utočište baš kod njih koji su ga svesno terali na streljanje "na licu mesta".
Posle ovako iskonstruisanog "istorijskog konteksta" ostaje nam samo da zaključimo da autori ove knjige i danas smatraju da je jedino "legalno i legitimno" ponašanje jugoslovenskih građana 1941. trebalo da bude prihvatanje okupacije i saradnja sa Nemcima, više razumevanja za "idealističke" vizije "Nationalsozialismusa" o jedinstvu "iste krvi" i eventualno uključenje u "zaštitni" korpus "Princ Eugen", pa bi onda i zaslužili da im Hitler ("nemačka vlada") obezbedi "mirnu koegzistenciju različitih nacionalnosti", ekonomski prosperitet i odbranu od "krvožednih" partizana. Naravno, i od njihovih istih takvih unuka, čime bi ih blagovremeno sprečio da izvrše zločine u ratovima 90-ih godina.
Ipak, u "istorijskom kontekstu" autora ove knjige postoji i nešto dobro. Iako se pozivaju na današnje "srpske istoričare" kada dokazuju "zločinačku" prirodu "komunističkih partizana", istovremeno, suprotno željama svojih autoriteta iz Srbije, prezentiranim "kontekstom" nesvesno samo potvrđuju antifašistički karakter upravo njihove borbe.
*
Antikomunistička histerija primarno iz nacionalističkih pobuda, koja već dve decenije hara bivšim jugoslovenskim prostorom, ali ne mnogo slabija ni van njega, bezbolno je otvorila prostor za poništavanje dve njegove neporecive istorijske vrednosti. Prva je bila jugoslovenska država za čije je razaranje eufemistički korišćena "borba protiv komunizma" kojom je trebalo prikriti nacionalističke ideje "čistih" država. Druga je antifašizam za čije se razaranje danas (i ovom knjigom) opet eufemistički koristi "borba protiv komunizma" koja bi ovog puta trebalo da prikrije obračun sa antifašizmom. Zato je ključno pitanje, da li je autore ove knjige, posle ovako konstruisanog konteksta, zaista primarno zanimala tragična sudbina nemačkih civila ili im je od većeg interesa bio pokušaj razaranja ideja antifašizma? Da li im je, posle ovakvog konteksta, uopšte bila važna sudbina ljudi ili ideološko falsifikovanje Drugog svetskog rata?
U godini u kojoj čitav civilizovani svet proslavlja 60 godina od pobede nad najvećim zlom u istoriji čovečanstva, a u kojoj u Srbiji takve proslave ili neće biti ili će, što je možda još gore, biti organizovana na Ravnoj gori (mada još niko nije uspeo da nam objasni koga je Ravna gora pobedila 1945), uopšte nije slučajna pojava ovakve knjige baš u Beogradu. U ideološkoj potrebi - autora knjige da ponište antifašizam i domaćih ideologa da na mesto antifašističke borbe partizana postave četnike - i jedni i drugi zanemaruju ono do čega im nije ni stalo: serviranje ovakvog "istorijskog konteksta" je poruga svim žrtvama Drugog svetskog rata (i "Nationalsozialismusa") uključujući i civilne žrtve Podunavskih Nemaca.
  Olivera Milosavljević
Republika, broj 356-357, 01-31.maj 2005
 
Drajfus bez Zole
1-31. 01. 2013.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013