|
|
 |
 |
|
 |
|
Vizije Predsednika
i Patrijarha
Ostati
u civilizovanoj zabiti
Kada
je predsednik države proslavljao svoju
pobedu na izborima, svakako, da nije
mogao da anticipira svu ozbiljnost
predstojećeg posla. Lagodna pozicija
opozicionog lidera i patetične priče
kojima se obraćao „napaćenom narodu“
ni izbliza nisu mogle da mu osvetle
suštinu budućeg položaja. A patrijarh
nikada sebe nije video kao predstavnika
samo jedne od verskih zajednica, čije
su delatnosti odvojene od države.
Retorika koju je Tomislav Nikolić
kao opozicioni lider i predsednički
kandidat koristio bila je neobavezujuća,
puna opštih mesta, poznatih fraza
i verbalnih egzibicija. Obraćao se
svim građanima ali je samo jedan broj
njih računao da će, ako kandidat postane
predsednik, imati poseban status.
Predsednikova politička prošlost i
angažovanost u ratnim sukobima usmerile
su ka njegovoj ličnosti sve ekstremističke,
reakcionarne, fašistoidne i retrogradne
grupe i pojedince.
Članovi ovih organizacija su predsednikovu
pobedu doživeli kao pobedu sopstvenih
ideja i ideologije i sada očekuju da
ih podrži kako bi njihove aktivnosti
dobile značajniji upliv u javnosti.
Iako je predsednik izmenio retoriku
i pokušava da se pri-kaže kao osoba
pomirljivih stavova, okrenuta budućnosti
i spremna na saradnju kako sa pristalicama
tako i sa oponentima, dela iz
njegove „ekstremističko-radikalne”
faze razvojnog političkog puta
nisu zaboravljena. Iako se u
verbalnom diskursu trudi da
se izgovorenim rečima približi
predstavi predsednika prihvatljivog
za većinu građana, ponašanjem
ne može da potre suštinu neuvremenjenosti,
frustriranosti i zagubljenosti
u šumi predrasuda i zabluda.
Podeljen nametnutim idejama
i opterećujućom prošlošću lebdi
između stvarnosti i skučenih
|
|
|
Wolfgan
Klotz, Staro
sajmište, 2011.
|
 |
mogućnosti, osećajući da je zalutao
u prostor koji mu ne pripada. Patetičnoj
viziji žrtve koja sve ulaže „za dobrobit
naroda i države“ prijala je „afera prisluškivanja“
i bahati upad tajanstvenih vozača u
kolonu automobila iz njegove pratnje.
Ovi čudni događaji treba kod građana
da izazovu empatiju sa predsednikom
koji se izlaže velikoj opasnosti kako
bi svoj teški posao obavio odgovorno
i kvalitetno. Ozbiljnu objektivnu opasnost
za društvenu poziciju predsednika i
za devastirano mentalno zdravlje velikog
broja građana ove države, predstavlja
delovanje patrijarha Srpske pravoslavne
crkve. Čelnici ove retrogradne i u vremenu
zalutale institucije, u savremenoj istoriji
ove države igrali su opasne igre, koje
je usa-vršio i bez organičenja nastavio
da sprovodi sadašnji prvi čovek Crkve.
Neodmerenim izjavama i radikalnim stavovima
prevazilazio je sopstvena društvena
ovlašćenja, indirektno se uplićući u
poslove koje treba da obavlja državni
vrh. Nadmenim kritikama bez argumenata
koje nije sporila ni jedna zvanična
institucija, izdigao se iznad državnih
sistema, doprinoseći sveopštoj anomiji
koja se etablirala kao prevalentno stanje
duha u svim životnim sferama. Patrijarh
je sebe istakao iznad objektivne datosti
i izvan ograničenja neposredno postojećeg,
prisvajajući božanske atribute. Nikada
se nije ponašao kao predstavnik jedne
od verskih zajednica, čije su delatnosti
odvojene od države. Ustavom determinisana
sekularna država omogućava verskoj organizaciji
da se involvira u državne sisteme i
sa novih pozicija preuzima uloge koje
joj ne pripadaju. U opštem haosu koji
je zahvatio sve segmente društva odvija
se proces obrnute sekularizacije koji
je Crkva vešto nametnula, a državne
institucije prihvatile. Predsed-nik
države je dozvolio da mu patrijarh razjasni
da Evropska unija ima nameru da ga prisili
da prizna kako Kosovo nije teritorija
Srbije i da pre-dsednik, kao predstavnik
političkih snaga sa nacionalnim i srpskim predzanakom ne sme da se ponaša kao
miljenici Evrope koji su bili na vlasti
pre njega.
Ovakvim stavom patrijarh je potvrdio
da ne korespondira sa realnošću, ali
taj otklon od logičnog razmišljanja
i zaključivanja, potvrđuje svima iz
okruženja, koji se profesionalno bave
našim nesrećnim bauljanjem i trabunjanjem,
da Srbija ni prividno nije napustila
samoubilački kurs koji je zauzela
pre dvadeset godina. Predsednik izabran
po ustavu sekularne države, za koga
su glasali građani, pripadnici drugih
verskih konfesija i ateisti ima obavezu
prema svim žiteljima države koju predstavlja
da poštuje ustav i da, shodno ustavnim
odrednicima, sa verskim velikodostojnicima
razgovara o sadržajima koji se odnose
na njihove aktivnosti.
Patrijarh nije došao kod predsednika
da zajednički koncipiraju plan oko
proslave Milanskog edikta koja treba
da se održi naredne godine. Nije došao
da ga obavesti koje je humanitarne
akcije organizovala Srpska pravoslavna
crkva kako bi u opštem siromaštvu
i posrnuću ublažila patnje usamljenih,
unesrećenih, siromašnih i gladnih.
Nije predložio da se evaluiraju rezultati
verske nastave koja se duže od decenije
sprovodi u osnovnim i srednjim školama.
Takvo istraživanje bi trebalo da potvrdi
da li je veronauka omogućila novim
generacijama koje je proučavaju, da
razumeju Hristove poruke o ljubavi,
pra-vu na različitost i pravu na život.
Nije patrijarh o tome govorio predsedniku
jer očekuje da veronauka poveća broj
njegovih sledbenika koji će mrzeti
„sve što nije srpsko“ i u svakome
ko drugačije misli videti neprijatelje.
Patrijarhu nisu potrebni slobodni,
nezavisnih, odgovorni, misleći ljudi,
koji će veru, ako je otkriju u sebi,
negovati kao deo tradicije podržane
plemenitim osećanjima i moralnim kodeksima.
Patrijarhu su potrebni poslušnici,
koji će verovati bez sumnje, kojima
je on božansko otelotvorenje i zastupnik
pred licem Božjim. Patrijarh, kao
i svaki drugi čovek i Srbiji, zna
da priču o Kosovu „kao srcu Srbije“
ne vredi više pričati. Nastavlja da
je priča kako bi mobilisao mentalno
insuficijentne, ekstremizmu sklone
i društvenom nebrigom socijano zapuštene
ličnosti koje će lako da se organizuju
i u „patriotskom zanosu“ pokažu svetu
da ne žele da budu njegov deo. Patrijarh
želi da ostanemo u civilizacijskoj
zabiti u kojoj će on i njegovi istomišljenici
da nas teše, čuvaju od greha i od
prava na pristojan i slobodan život.
Tokom protekle jeseni uz patrijarha
su složno stupali članovi desni-čarskih
i fašisoidnih organizacija. Njihovi
opskurni lideri postali su medijske
zvezde. Sumanute, ekstremističke i mržnjom
obojene izjave nalazile su se na naslovnim
stranama novina, i bile glavne vesti
elektronskih medija. Pridružiće im se
ili su im se već pridružili lopovi,
kriminalci i „patriotski navijači“ koje
je predsednikovo pravosuđe aboliralo.
Organizuje se ekstremni deo srpskog
stanovništva. Među njima će se svakako
naći bivši sudent amaričkog koledža
koji je pretukao kolegu, za čiji je
„patriotski bes“ država platila milion
dolara, i uzorni navijač „patriotskog“
kluba koji je upaljenom bakljom unakazio
policajca na dužnosti.
Predsednik i patrijarh imaju svoju vojsku
koja će sve učiniti da se Srbija ne
približi ostatku sveta. Patrijarh i
predsednik se razumeju. Predsednik nikada
neće reći popu da je pop a bobu da je
bob. Kada bi to učinio, i pristao da
otpočne raspetljavanje iskonstruisane,
po sve građane pogubne „Kosovske sage“,
predsednik bi učinio veliki iskorak
ka realnosti. Pojavila bi se objektivna
mogućnost da jednom bude drugačije no
što danas jeste. Da li može da se poveruje
da predsednik ima odgovornosti, hrabrosti
i odlučnosti za tako radikalan korak?
Iako je malo verovatno nije nemoguće.
 |
|
Dragica Stanojlović |
 |
|
 |
|
| | | | | |