Početna stana
 
 
 
   

Suša desetkovala poljoprivredu

Kako obnoviti proizvodnju

Velika nadaća koja je zadesila paore, šteta veće od milijardu evra umnogome je posledica i višedecenijske loše agrarne politike, a ne jedino ekstremno toplog i bezvodnog perioda vegetacije

Unazad četvrt veka bilo je čak osam izrazito sušnih sezona, ekstremnih, ali je ovoletnja sve nadmašila. Zapravo, reč je o dvogodišnjoj suši, započetoj prošlog proleća, pri čemu su proletos nevolje uvećali i snažni mrazevi.
Podsetimo, lane u aprilu je započeo sušni period, a nekoliko kiša u maju i junu, potom u drugoj polovini avgusta, je sprečilo da poljoprivredna proizvodnje ne podbaci previše. Međutim, tokom oktobra, novembra i decembra palo je kiše manje nego ikada u ovom periodu od kada se mere agrometereološki podaci. Setimo se da je i plovidba Dunavom duže vreme bila u prekidu, a morali su se i građevinski uklanjati sprudovi kod Apatina, kako bi se omogućio prolaz bar lađama skromnije nosivosti, manjeg gaza i gabarita.

Dvogodišnja suša

Mada je zima bila najhladnija i najsnegovitija još od 1962/3 sezone, već u aprilu vode u zemljištu bilo je dovoljno samo do dubine od 30- 35 santimetara. U nižim slojevima, vlage je znatno manjkalo. Baš sušan dublji sloj je posledica odsustva jesenjih kiša. I mraz je uništio mnoge pupoljke, pa smo višnju na pijaci plaćali 2,5, kupinu 1,5 evra za kilogram, duplo više od dosadašnjeg rekorda. Desetkovan je rod maline i drugog bobičastog voća, mnogih vrsta ranog povrća.
Potom je usledila nezapamćena suša, pri čemu od 20. juna do 25. jula u pojedinim, a 29.jula u drugim kiše praktično nije palo. A i tad je palo na kašičicu, od 12 do 35 litara po kvadratnom metro. Juli je sa srednjom maksimalnom dnevnom temperature od 26,7 C bio i najtopliji od 1882. Godine, kada počinje da se u Beogradu beleže podaci ove vrste. Usledio je toplotni šok početkom avgusta, sa temperaturama koje su šest uzastopmih dana premašivale 35, a 4. I 5. avgusta i 40 stepeni. Umesto uobičajenih standardnih 260, kukruz i soja su tokom vegetacije imali na raspolaganju tek 60- 85 mililtara padavina, izrazito neravnomerno i atipično raspoređenih. Time su ratarski i povrtarski usevi dotučeni.
Naravno da su resorna ministarstva redovno dobijali sve alarmantnije hidrometereološke podatke. Šta više, slični podaci su stizali i iz belog sveta. Januarska žetva soje u Južnoj Americi je rekrodno podbacila, cene su počele da vrtoglavo rastu da bi u maju od startnih 260 premašile istorijskih 580 dolara za tonu. Krajem jula narasla je na nezamislivih 745 dolara. Iz SAD su od proleća kontinuirano sizale vesti o zabrinjavajućoj suši na američkom Srednjem Zapadu i južnijim agro regionima. Polovina zasejanih površina su pod očajnim uslovima, druga polovina u osrednjem stanju. Katastrofalne suše su zadesile i Mađarsku, Rumuniji, bivšu SFRJ, takozvani kukuruzni trougao Evrope, još i žitorodne Ukrajinu, Rusiju Kazahstan. Rod u Zapadnoj Evropi, pak, su znatno umanjile obilne kiše i učestalo nevreme.

Selo gori, a baba se češlja.
Kako je reagovala naša vlada?
Ignorisala je neodaće sa kojima je, kada se dogodi, inače teško nositi se. Još jesenas je započela predizbornu kampanju i agrarnu politiku podređivala volji kupaca, glasača, sasvim potiskujući interese poljoprivrednih proizvođača, neuporedivo manje isociološki inertne skupine. Novoizabrani parlament je svu pažnju usmerio na razglabanje oko sastava nove vlade, potom se danima raspravljalo oko stava Ustavnog suda Srbije o (ne)ustavnosti 20-tak članova Zakona o nadležnosti kojima se AP Vojvodine minimalno uvećavaju prava. Reč je o sporovoznoj temi, pa se stekao utisak da se politička scena ponaša u stilu „selo gori, a baba se češlja.”  Nova vlada se formirala dva meseca, potom se aktivnost skoncentrisala na ponovno podređivanje izvršnoj vlasti teško stečene nezavisne pozicije Narodne banke Srbije. Ni to nije bilo dovoljno da se počne sa konkretnim aktivnostima, već se akcenat stavlja na brojna prekomponovanja opštinskih vlasti, kako bi se po svaku cenu profilisale saglasno političkoj konfiguraciji republičke vlade.
A suša svakim danom sve više uzima danak. Dok je sa oko 470.000 nekako nekako i požnjeveno 1,9 miliona tona pšenice, oko 250.000 tona iznad domaćih potreba, procenjuje se da će kukuruz podbaciti od 50 do 70 odsto, te umesto uobičajenih 6,8 sa 1,3 miliona hektara obraće se jedva 4,3 miliona tona. Rod soje i šećerne repe će biti prepolovljeni, suncokreta umanjeni za 25 odsto. Osetno će podbaciti lucerka, crvena detelina, livadska trava, osnova kabaste stočne hrane. Rod jabuka biće umanjen i za 60 odsto, veličina ploda manja od standardne sa puno ožegotina.
Ovakav podbačaj biljne proizvodnje uticaće na celokupan agrar i na sve prateće delatnosti.

Cene, posebno stočne hrane, su još u junu bile za 50 do 100 odsto više spram prošlogodišnjih: stočno brašno se plaćalo 28 umesto lanjskih 16 dinara, sojina sačma 65(42), lucerka 22(11) dinara, a tokom leta su kontinuirano rasle, premašujući istorijske rekorde; sredinom avgusta, sojina sačma se plaćala I 90 dinara za kilogram. Na pijaci, voće i povrće košta 50 do 150 odsto više nego prethodne, ne baš jeftine, sezone. Robne reserve su pokušale da po 23 dinara za kilogram otkupi 100.000 tona pšenice, sakupile su, međutim, tek 8.000 tona, manje- više od podržavljenih kombinata. Kako je i u našem okruženju,

 
Slobodan režim trgovine
Već početkom suše, zatražena je zabrana izvoza. Ipak, u Vladi Vojvodine su protiv narušavanja slobodne trgovine, jer zabrana bi snizila cenu na domaćem tržištu idonela dobit samo tajkunskim agrarnim kompanijama, najvećim otkupljivačima ratarskih useva.
Socijalno prihvatljive cene za kupce se održavaju intervencijama iz robnih rezervi, cenu usevima nije dobro ograničavati ni administrativno, ni zabranom izvoza, jer time dodatno umanjujemo prihod već postradalom poljoprivredniku.
ali i na globalnom tržištu, sličan trend, skoro je nemoguće uvesti ratarske useve I po izrazito visokim cenama.
Osim kupaca, prvi će posledice ekstremne suše osetiti stočari. I dok uzgajivači krava mlekulja skupocu i nestašicu hrane mogu delimično nadomestiti siliranjem kukuruza, uzgajivači svinja, živine i goveda za tov biće u neuporedivo težoj situaciji. Desilo se ono što se događa jednom u pola veka: suša je najviše desetkovala baš biljke sa dubokim korenom, kukurur, soju, lucerku i druga krmiva, pa će rast cena svih vrsta mesa biti neizbežan, posebno svinjskog i pilećeg. Do pre četiri meseca svinjetina je koštala 450, sredinom avgusta i 650 dinara po kilogramu. U daljem lancu trpeće i prehrambeni prerađivači, firme koje rade ambalažu, proizvođači stočne hrane, ugostitelji… Trgovci će biti u velikoj nedoumici  kako da plasiraju skupu hranu građanima sve skromnije kupovne moći?
Posledice će osetiti i budžet; ne bi bilo iznenađenje da se ispostavi da poljoprehrambeni lanac puni i više od oko 23 odst državne kase. Kako će izostati plasma naših izvoznih aduta, kukuruza, šećera, maline, jabuke, ulja.., i devizni priliv biće ,manji, pritisak na kurs dinara veći. Rast cena prehrane uzročiće i višu inflaciju, pa će stoga u nas, naviklih da sve računamo u evrima, i po toj osnovi biti teško održati stabilkan kurs valute.
Ipak, najkrupnija nevolja je što se u narednoj godini teško može očekivati da seljaci, bez posebnih i stimulacija zajemčenih na višegodipšnji period, uopšte i razmišljaju o obnovi u nas već dve decenije očajno zapuštenog stočarstva. Teško da će ogoljeni paori na jesen uopšte i obnove setvu. Hitna državna pomoć morala bi se usredsrediti upravo na podršci jesenjoj setvi i obnovi stočarstva. Vlada Vojvodine i brojna agrarna udruženja odavno su predložile hitne mere- odlaganje plaćanja vodnog doprinosa I vraćanja kredita iz državnih razvojnih fondova, osloboditi seljake poreza na katastarski prihod, još više subvencionisati osiguranje od raznih vrsta nepogoda, uključujući  sušu… Čini se, međutim, da bi paorima daleko najveća pomoć bila izgradnja ambijenta u kome bi im finansijski kapital bio dostupan po evropskih tri odsto kamate, a ne da banke izbegavaju ulagati u poljoprivredu, a kada se i odluče za neki projekat, kamata, uz deviznu klauzulu, premaši i 14 odsto.
Navodnjavanje kao spas
Suša je otkrila ogromne slabosti poljoprivrede skrivene iza populističke zamke da u inorazmeni agrosektora imamo milijardu dolara suficita. Za državu odličnog poljopotencijala I veoma vezanu za zemlju, neuspeh je sve dok agroizvoz, i to što finalnijih proizvoda, sa sadašnjih dve ne dostigne i šest, sedam, a agrosuficit naraste na četiri milijarde „zelembaća”. Suša je sano jasno ukazala da su, i u standardnoj sezoni, prinosi ovdašnjih ratara za 30 do 60 odsto ispod evropskih, da je udeo stočarstva u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji sa nekadašnjih 55 spao na jedva 30 odsto.
Preskromnoj količini vlage u zemljištu doprinele su i dve dugoročnije posledice zaostajanja srpske, posebno vojvođanske, poljoprivrede unazad dvadeset i više godina. Naša ravnica je ogoljena, pa malo jači vetar začas isuši zemljište i odnese znatan deo gornjeg sloja humusa, gde su skoncentrisane organske materije. Kako je u nas malo stoke, 0,24 umesto minimalnih 0,75 po hektaru, malo je i stajskog đubriva čija upotreba najbolje štiti i revitalizuje humusni sloj. Stoga je naše zemljište unazad dve decenije izgubilo na kvalitetu.
Dok je sunce mesecima žeželo, naravno da su se svi setili navodnjavanja, kanala i sistema „kap po kap”. Dovoljno količina i uvek dostupna vlaga, uvaćava prinos biljaka od 20 do 70 odsto. U sušnim godinama i više. Ali, navodnjavanje je kompleksna mera, skupa, sa nizom pratećih nusposledicama koje se, takođe, moraju rešavati. Možda je najneugodnije što zalivanje, posebno klasičnim sistemima, upravo zemlju sa malo humusa brzo dodatno osiromašuje, narodsko kazano „posti”. Rešenje je u višestruko uvećanom stočarstvu i upotrebi stajskog gnojiva. Navodnjavanjem se ozbiljno uvećava proizvodnja, pa se postavlja i pitanje plasmana, pogotvo u ekstzrarodnim godinama, kada svetske berzanske cene potonu do ispod koštanja proizvodnje.
Reč je u znatnom ulaganju, pre svega u kanalsku mrežu, potom u samo navodnjavanje. Sistemi „kap po kap” koštaju od 1.500 do 3.500 evra po hektaru. Stoga se i ne navodnjavaju svi usevi, već samo naprofitabilniji, pre svega semenska proizvodnja, pojedine vrste voća i povrća. Doduše, u južnim, mediteranskim zemljama, navodnjavaju se i parcele sa kukuruzom, u SAD 15 odsto površina pod ovim usevom od koga se sa druge strane okeana pravi čak 200

proizvoda. Kod nas proizvođači nalivaju malinu, ređe jabuku, ali niko ne zaliva šljivu ili breskvu. Seljak zna šta mu se isplati.
Kako su se u poslednjih desetak godina (trajno?) poremetili i pariteti energenata, zalivanje mnogih useva se isplati samo ako se za završno nalivanje parcele koristi motor na struju, ne na dizel gorivo. U Austriji, Danskoj, Holandiji i poljoregionima Nemačke, elektromreža je umnogome razvijena i za potrebe agrara.
Dakle, lako je maštati i pričati o „sistemima kap po kap”, teško je realizovati poljoprivedu zasnovanu na navodnjavanju i opstajati decenijama. Uporedo valja raditi na više međusobno uslovljenih „koloseka”: iščistiti i odražvati zapuštenu osnovnu, sekundarnu i tercijarnu kanalsku mrežu, obnavljati stočarstvo i osvajati tržište, su možda tri generalna toka kojima valja dati proritet i koji u sebi sadrže brojne manje zahteve.
Već započeto čišćenje kanalske mreže ne samo da košta, već podrazumeva

 
Kolika je temperatura
Kada metereolozi kažu da je 33 C, građanu gunđaju, smatrajući da su cifre namerno umanjene. Branislava Lalić, sa Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, objašnjava da je u gradovima, mada ima razlika i između kvartova,intezi van saobraćaj, premnogo je asfalta i zgrada od betona koji ispuštaju temperature. Sve je više i klima uređaja koje iz soba izbacuju topliji vazduh. Stoga je temperatura od tri do sedam C iznad
temperature na mernim stanicama, lociranim daleko od gradske vreve. Rekordna zabeležena razlika u Novom Sadu je čak 12 stepeni celzijusovih.
Profesorica Lalić, pak, ističe da je povećanje temperature tek jedan od pokazatelja klimatskih promena. Upečatljiv pokazatelj su i sve veće oscilacije vremena u sve kraćim razmacima. Nije retko da tokom sedam dana promenimo četiri nekadašnja godišnja doba, a unutar ovog perida tokom tri dana promenimo i po tri nekadašnja doba.
izgradnju prečistača u svim zagađivačima - gradovima, industrijskim pogonima i bolnicama. Bez ove mere nikakvo vađenje mulja neće dati trajnije rezultate. Izvađeni mulj valja reciklirati, a nereciklibilne ostatke spaliti, što je poseban problem.
Kanalski sistem može da opstane samo ako je višefuncionalan i zadovoljava sve namene - navodnjavanje, odvodnjavanje, plovidbu, turizam, rekreaciju… Potrebno je više radova, mnogo više investicionog kapitala nego što podrazumeva puko „čišćenje kanala”. I to kapitala spremnog da se oplodi tek na duži rok.
Kvalitetom do tržišta
Uzgoj stočarstva je u Srbiji posebno težak problem. Standardi kvaliteta su u Evropi, Rusiji, i svim bližim zemljama toliko pooštreni da već duže vreme od svinjskog mesa izvozimo jedino termički obrađeno, samo jedna naša mlekara ima dozovolu za izvoz u Evrpsku uniju, i to dela proizvodnog programa. Podizanje kvaliteta je dug i zahtevan proces, sa detaljno razvijenim procedurama praćenja uzgoja stoke, izradi stočne hrane, prerade, ambalažiranja, skladištenja, transporta… Sve delatnosti valja dovesti na znatno viši nivo. Prva stvar je da prestanemo da vakcinišemo svinje od kuge. U pitanju je mera koja podrazumeva snažne rezervne fondove za slučaj da se kuga ipak pojavi. I da smo mnogo bogatiji, te potrošnju mesa sa 54 vratili na nekadašnjih 67 ili uvećali na evropskih 90 kilograma godišnje po stanovniku, a mleka sa 58 vratili na 74 litre, obuhvatnim navodnjavanjem - recimo 1,2 miliona hektara koliko se ovih dana planira u kabinetima raznih ministarstava - uvećana proizvodnja bi podrazumevala bar trostruko obimniji izvoz. Kako bi ceo posao imao što bolju računicu, valja izgraditi i brojne prehrambene pogone, skladišta, pogone za ambalažu.
Da bi ovakvo intenzivno ulaganje bilo isplativo, mora se demonopolozovati prerađivački sektor, stvoriti ambijent da u Srbiju investiraju najveće prehrambene komapnije. U nas se dešava

suprotno: „Kampina”, lider u mlečnoj proizvodnji, odustaje od već skoro realizovanog dolaska, shvatajući da je monopolska pozicija sadašnjeg vodećeg prerađivača dovela do najgoreg - smanjenja tržišta sirovina za mlekadžije. Ovdašnjem monopolisti, koji ima pogone i u BiH, se više isplati da sirovinu uvozi od suseda, a ovde sirovinski sektor razvije samo onoliko kiloko je neophodno da ne bi bilo nestašica i eventualnog uvoza obrađenog mleka i prerađevina iz inostranstva. Konkurencija u preradi nije moguća ako nema i rivaliteta u tgovini, što je u nas još jedna bolna tačka. Tek kada rešimo pitanje kvaliteta i konkurencije, možemo ozbiljnije razmišljati o inotržištima. Osvajanje je, ipak, moguće. Pokazuje i primer jabuke, koju smo nekada plasirali samo na domaćem tržištu, a sada, do ovogodišnje suše, izvozimo bar dve trećine kvalitetnih konzumnih sorti.
Navodnjavanje je neophodno, veoma korisno, ali ako se sprovodi usklađeno sa pratećim agrotehnološkim merama i pod uslovima da se uporedo razvijaju i druge

 
Zloupotreba pariteta cena
Naš odavno osiromašeni seljak nema novaca da zanovi proizvodnju, pa mašine, đubrivo, seme, pesticide, ređe gorivo, ne kupuje za novac, već sa trgovcem
zamenjuje za poljoprivrednu robu isporučenu nakon ubiranja roda. Time
se izbegava seljaku teško dostupan novac. Međutim, paritete određuje jača strana u
pogodbi, a i jednom dogovoreni tretiraju se kao konstanta za određenu sezonu.
Tako se jesenas tražilo tri tone kukruza, tadašnje cene 100 evra tona, za tonu
đubriva urea, procenjene na 300 evra.
Naizgled korektno, ali rizik promene cena je na poljoprivredniku. Tako je sada kukuruz dostigao 220 evra za tonu, dok je tona ure pribli`na jesenjoj. Ipak, paor će opet morati isporučiti tri tone kukuruza za svaku tonu đubriva. Kao da je ureu platio 660 evra!
Nadmoćni, trgovci koji imaju kapital pa u pravom trenutku poseduju upravo hit robu, će se omastiti i od katastrofalne suše, tuđe nevolje.
delatnosti vezane za kanale i segmenti privrede koje takođe učestvuju u realizaciji inoplasmana ovdašnjih agrarnih proizvoda.
Makoliko da država izdvoji u ovako obiman, težak i kompleksan zahvat, u pojedine segmente, prerađivačke kapacitete, ulagaće privatne kompanije, u manje zahvate poput kupovine zalivnih sistema, investiraće i preduzetni poljoprivrednici, farmer u nastajanju. Stoga se ceo posao mora tako osmisliti i voditi da paor ima jasnu dobitnu kalkulaciju za njega, ipak, relativno velikog ulaganja.
Kako do jeftinijeg transporta
Teško je razumeti da se revitalizacja potpuno zapuštenog šinskog saobraćaja u nas i ne spominje, a interes poljoprivrede, gde sa barata izrazito kabastom robom - usevi, đubriva, gorivo, hemikalije za zaštitu, seme… - je upravo razvoj železničkog transporta. Prevoz šinama je duplo, a na većim udaljenostima i četiri puta jeftiniji od drumskog, pa se smatra da je izostanak moderne i udvokolosečene pruge na Koridoru 10 razlog zašto nismo u dovoljnoj meri iskoristili Sporazum o bescarinskoj trgovini s Rusijom. Skup drumski transport anulira povlastice dobijene povoljnim ugovorom. Slično je i sa rečnim prevozom. Gro naših ratarskih useva završava na tržištima Severne Afrike, najvećem svetskom kupcu žitarica. Međutim, imamo samo jednu veliku brodarsku kompaniju, pa nam veći deo transporta do crnomorske luke Konstanca obavljaju inotransporteri.
Dakle, posle mnogo decenija nebriga, katastrofalna suša nam je predočila neophodnost obnove i dogradnje sistema navodnjavanja. Ovakva ulaganja s u po pravilu dugog karaktera i morali bismo shvatiti, relazovati kroz formu nacionalnog konsenzusa, da je poljoprivreda trajna orijentacija ove države, kao što sličan dogovor svih slojeva i svih stranaka već vek i po ima Holandija, vodeća evropska agrarna zemlja.
  Živan Lazić
 
Ustavni sud i Vojvodina
1. 09. -31. 10. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012