|
|
|
|
|
|
|
Suša desetkovala
poljoprivredu
Kako
obnoviti proizvodnju
Velika
nadaća koja je zadesila paore,
šteta veće od milijardu evra
umnogome je posledica i višedecenijske
loše agrarne politike, a ne
jedino ekstremno toplog i
bezvodnog perioda vegetacije
Unazad četvrt veka bilo je
čak osam izrazito sušnih sezona,
ekstremnih, ali je ovoletnja
sve nadmašila. Zapravo, reč
je o dvogodišnjoj suši, započetoj
prošlog proleća, pri čemu su
proletos nevolje uvećali i snažni
mrazevi.
Podsetimo, lane u aprilu je
započeo sušni period, a nekoliko
kiša u maju i junu, potom u
drugoj polovini avgusta, je
sprečilo da poljoprivredna proizvodnje
ne podbaci previše. Međutim,
tokom oktobra, novembra i decembra
palo je kiše manje nego ikada
u ovom periodu od kada se mere
agrometereološki podaci. Setimo
se da je i plovidba Dunavom
duže vreme bila u prekidu, a
morali su se i građevinski uklanjati
sprudovi kod Apatina, kako bi
se omogućio prolaz bar lađama
skromnije nosivosti, manjeg
gaza i gabarita.
Mada je zima bila najhladnija
i najsnegovitija još od 1962/3
sezone, već u aprilu vode u
zemljištu bilo je dovoljno samo
do dubine od 30- 35 santimetara.
U nižim slojevima, vlage je
znatno manjkalo. Baš sušan dublji
sloj je posledica odsustva jesenjih
kiša. I mraz je uništio mnoge
pupoljke, pa smo višnju na pijaci
plaćali 2,5, kupinu 1,5 evra
za kilogram, duplo više od dosadašnjeg
rekorda. Desetkovan je rod maline
i drugog bobičastog voća, mnogih
vrsta ranog povrća.
Potom je usledila nezapamćena
suša, pri čemu od 20. juna do
25. jula u pojedinim, a 29.jula
u drugim kiše praktično nije
palo. A i tad je palo na kašičicu,
od 12 do 35 litara po kvadratnom
metro. Juli je sa srednjom maksimalnom
dnevnom temperature od 26,7
C bio i najtopliji od 1882.
Godine, kada počinje da se u
Beogradu beleže podaci ove vrste.
Usledio je toplotni šok početkom
avgusta, sa temperaturama koje
su šest uzastopmih dana premašivale
35, a 4. I 5. avgusta i 40 stepeni.
Umesto uobičajenih standardnih
260, kukruz i soja su tokom
vegetacije imali na raspolaganju
tek 60- 85 mililtara padavina,
izrazito neravnomerno i atipično
raspoređenih. Time su ratarski
i povrtarski usevi dotučeni.
Naravno da su resorna ministarstva
redovno dobijali sve alarmantnije
hidrometereološke podatke. Šta
više, slični podaci su stizali
i iz belog sveta. Januarska
žetva soje u Južnoj Americi
je rekrodno podbacila, cene
su počele da vrtoglavo rastu
da bi u maju od startnih 260
premašile istorijskih 580 dolara
za tonu. Krajem jula narasla
je na nezamislivih 745 dolara.
Iz SAD su od proleća kontinuirano
sizale vesti o zabrinjavajućoj
suši na američkom Srednjem Zapadu
i južnijim agro regionima. Polovina
zasejanih površina su pod očajnim
uslovima, druga polovina u osrednjem
stanju. Katastrofalne suše su
zadesile i Mađarsku, Rumuniji,
bivšu SFRJ, takozvani kukuruzni
trougao Evrope, još i žitorodne
Ukrajinu, Rusiju Kazahstan.
Rod u Zapadnoj Evropi, pak,
su znatno umanjile obilne kiše
i učestalo nevreme.
Selo
gori, a baba se češlja.
Kako je reagovala naša vlada?
Ignorisala je neodaće sa kojima
je, kada se dogodi, inače teško
nositi se. Još jesenas je započela
predizbornu kampanju i agrarnu
politiku podređivala volji kupaca,
glasača, sasvim potiskujući interese
poljoprivrednih proizvođača, neuporedivo
manje isociološki inertne skupine.
Novoizabrani parlament je svu
pažnju usmerio na razglabanje
oko sastava nove vlade, potom
se danima raspravljalo oko stava
Ustavnog suda Srbije o (ne)ustavnosti
20-tak članova Zakona o nadležnosti
kojima se AP Vojvodine minimalno
uvećavaju prava. Reč je o sporovoznoj
temi, pa se stekao utisak da se
politička scena ponaša u stilu
„selo gori, a baba se češlja.”
Nova vlada se formirala dva meseca,
potom se aktivnost skoncentrisala
na ponovno podređivanje izvršnoj
vlasti teško stečene nezavisne
pozicije Narodne banke Srbije.
Ni to nije bilo dovoljno da se
počne sa konkretnim aktivnostima,
već se akcenat stavlja na brojna
prekomponovanja opštinskih vlasti,
kako bi se po svaku cenu profilisale
saglasno političkoj konfiguraciji
republičke vlade.
A suša svakim danom sve više uzima
danak. Dok je sa oko 470.000 nekako
nekako i požnjeveno 1,9 miliona
tona pšenice, oko 250.000 tona
iznad domaćih potreba, procenjuje
se da će kukuruz podbaciti od
50 do 70 odsto, te umesto uobičajenih
6,8 sa 1,3 miliona hektara obraće
se jedva 4,3 miliona tona. Rod
soje i šećerne repe će biti prepolovljeni,
suncokreta umanjeni za 25 odsto.
Osetno će podbaciti lucerka, crvena
detelina, livadska trava, osnova
kabaste stočne hrane. Rod jabuka
biće umanjen i za 60 odsto, veličina
ploda manja od standardne sa puno
ožegotina.
Ovakav podbačaj biljne proizvodnje
uticaće na celokupan agrar i na
sve prateće delatnosti.
Cene, posebno stočne
hrane, su još u junu bile
za 50 do 100 odsto više
spram prošlogodišnjih:
stočno brašno se plaćalo
28 umesto lanjskih 16
dinara, sojina sačma 65(42),
lucerka 22(11) dinara,
a tokom leta su kontinuirano
rasle, premašujući istorijske
rekorde; sredinom avgusta,
sojina sačma se plaćala
I 90 dinara za kilogram.
Na pijaci, voće i povrće
košta 50 do 150 odsto
više nego prethodne, ne
baš jeftine, sezone. Robne
reserve su pokušale da
po 23 dinara za kilogram
otkupi 100.000 tona pšenice,
sakupile su, međutim,
tek 8.000 tona, manje-
više od podržavljenih
kombinata. Kako je i u
našem okruženju,
|
|
|
|
Slobodan
režim
trgovine
|
|
Već
početkom
suše,
zatražena
je zabrana
izvoza.
Ipak,
u Vladi
Vojvodine
su protiv
narušavanja
slobodne
trgovine,
jer zabrana
bi snizila
cenu na
domaćem
tržištu
idonela
dobit
samo tajkunskim
agrarnim
kompanijama,
najvećim
otkupljivačima
ratarskih
useva.
Socijalno
prihvatljive
cene za
kupce
se održavaju
intervencijama
iz robnih
rezervi,
cenu usevima
nije dobro
ograničavati
ni administrativno,
ni zabranom
izvoza,
jer time
dodatno
umanjujemo
prihod
već postradalom
poljoprivredniku. |
|
|
|
|
ali i na globalnom tržištu, sličan
trend, skoro je nemoguće uvesti
ratarske useve I po izrazito visokim
cenama.
Osim kupaca, prvi će posledice
ekstremne suše osetiti stočari.
I dok uzgajivači krava mlekulja
skupocu i nestašicu hrane mogu
delimično nadomestiti siliranjem
kukuruza, uzgajivači svinja, živine
i goveda za tov biće u neuporedivo
težoj situaciji. Desilo se ono
što se događa jednom u pola veka:
suša je najviše desetkovala baš
biljke sa dubokim korenom, kukurur,
soju, lucerku i druga krmiva,
pa će rast cena svih vrsta mesa
biti neizbežan, posebno svinjskog
i pilećeg. Do pre četiri meseca
svinjetina je koštala 450, sredinom
avgusta i 650 dinara po kilogramu.
U daljem lancu trpeće i prehrambeni
prerađivači, firme koje rade ambalažu,
proizvođači stočne hrane, ugostitelji…
Trgovci će biti u velikoj nedoumici
kako da plasiraju skupu hranu
građanima sve skromnije kupovne
moći?
Posledice će osetiti i budžet;
ne bi bilo iznenađenje da se ispostavi
da poljoprehrambeni lanac puni
i više od oko 23 odst državne
kase. Kako će izostati plasma
naših izvoznih aduta, kukuruza,
šećera, maline, jabuke, ulja..,
i devizni priliv biće ,manji,
pritisak na kurs dinara veći.
Rast cena prehrane uzročiće i
višu inflaciju, pa će stoga u
nas, naviklih da sve računamo
u evrima, i po toj osnovi biti
teško održati stabilkan kurs valute.
Ipak, najkrupnija nevolja je što
se u narednoj godini teško može
očekivati da seljaci, bez posebnih
i stimulacija zajemčenih na višegodipšnji
period, uopšte i razmišljaju o
obnovi u nas već dve decenije
očajno zapuštenog stočarstva.
Teško da će ogoljeni paori na
jesen uopšte i obnove setvu. Hitna
državna pomoć morala bi se usredsrediti
upravo na podršci jesenjoj setvi
i obnovi stočarstva. Vlada Vojvodine
i brojna agrarna udruženja odavno
su predložile hitne mere- odlaganje
plaćanja vodnog doprinosa I vraćanja
kredita iz državnih razvojnih
fondova, osloboditi seljake poreza
na katastarski prihod, još više
subvencionisati osiguranje od
raznih vrsta nepogoda, uključujući
sušu… Čini se, međutim, da bi
paorima daleko najveća pomoć bila
izgradnja ambijenta u kome bi
im finansijski kapital bio dostupan
po evropskih tri odsto kamate,
a ne da banke izbegavaju ulagati
u poljoprivredu, a kada se i odluče
za neki projekat, kamata, uz deviznu
klauzulu, premaši i 14 odsto.
Suša je otkrila ogromne slabosti
poljoprivrede skrivene iza populističke
zamke da u inorazmeni agrosektora
imamo milijardu dolara suficita.
Za državu odličnog poljopotencijala
I veoma vezanu za zemlju, neuspeh
je sve dok agroizvoz, i to što
finalnijih proizvoda, sa sadašnjih
dve ne dostigne i šest, sedam,
a agrosuficit naraste na četiri
milijarde „zelembaća”. Suša je
sano jasno ukazala da su, i u
standardnoj sezoni, prinosi ovdašnjih
ratara za 30 do 60 odsto ispod
evropskih, da je udeo stočarstva
u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji
sa nekadašnjih 55 spao na jedva
30 odsto.
Preskromnoj količini vlage u zemljištu
doprinele su i dve dugoročnije
posledice zaostajanja srpske,
posebno vojvođanske, poljoprivrede
unazad dvadeset i više godina.
Naša ravnica je ogoljena, pa malo
jači vetar začas isuši zemljište
i odnese znatan deo gornjeg sloja
humusa, gde su skoncentrisane
organske materije. Kako je u nas
malo stoke, 0,24 umesto minimalnih
0,75 po hektaru, malo je i stajskog
đubriva čija upotreba najbolje
štiti i revitalizuje humusni sloj.
Stoga je naše zemljište unazad
dve decenije izgubilo na kvalitetu.
Dok je sunce mesecima žeželo,
naravno da su se svi setili navodnjavanja,
kanala i sistema „kap po kap”.
Dovoljno količina i uvek dostupna
vlaga, uvaćava prinos biljaka
od 20 do 70 odsto. U sušnim godinama
i više. Ali, navodnjavanje je
kompleksna mera, skupa, sa nizom
pratećih nusposledicama koje se,
takođe, moraju rešavati. Možda
je najneugodnije što zalivanje,
posebno klasičnim sistemima, upravo
zemlju sa malo humusa brzo dodatno
osiromašuje, narodsko kazano „posti”.
Rešenje je u višestruko uvećanom
stočarstvu i upotrebi stajskog
gnojiva. Navodnjavanjem se ozbiljno
uvećava proizvodnja, pa se postavlja
i pitanje plasmana, pogotvo u
ekstzrarodnim godinama, kada svetske
berzanske cene potonu do ispod
koštanja proizvodnje.
Reč je u znatnom ulaganju, pre
svega u kanalsku mrežu, potom
u samo navodnjavanje. Sistemi
„kap po kap” koštaju od 1.500
do 3.500 evra po hektaru. Stoga
se i ne navodnjavaju svi usevi,
već samo naprofitabilniji, pre
svega semenska proizvodnja, pojedine
vrste voća i povrća. Doduše, u
južnim, mediteranskim zemljama,
navodnjavaju se i parcele sa kukuruzom,
u SAD 15 odsto površina pod ovim
usevom od koga se sa druge strane
okeana pravi čak 200
proizvoda. Kod nas proizvođači
nalivaju malinu, ređe
jabuku, ali niko ne zaliva
šljivu ili breskvu. Seljak
zna šta mu se isplati.
Kako su se u poslednjih
desetak godina (trajno?)
poremetili i pariteti
energenata, zalivanje
mnogih useva se isplati
samo ako se za završno
nalivanje parcele koristi
motor na struju, ne na
dizel gorivo. U Austriji,
Danskoj, Holandiji i poljoregionima
Nemačke, elektromreža
je umnogome razvijena
i za potrebe agrara.
Dakle, lako je maštati
i pričati o „sistemima
kap po kap”, teško je
realizovati poljoprivedu
zasnovanu na navodnjavanju
i opstajati decenijama.
Uporedo valja raditi na
više međusobno uslovljenih
„koloseka”: iščistiti
i odražvati zapuštenu
osnovnu, sekundarnu i
tercijarnu kanalsku mrežu,
obnavljati stočarstvo
i osvajati tržište, su
možda tri generalna toka
kojima valja dati proritet
i koji u sebi sadrže brojne
manje zahteve.
Već započeto čišćenje
kanalske mreže ne samo
da košta, već podrazumeva
|
|
|
|
Kolika
je temperatura
|
|
Kada
metereolozi
kažu da
je 33
C, građanu
gunđaju,
smatrajući
da su
cifre
namerno
umanjene.
Branislava
Lalić,
sa Poljoprivrednog
fakulteta
u Novom
Sadu,
objašnjava
da je
u gradovima,
mada ima
razlika
i između
kvartova,intezi
van saobraćaj,
premnogo
je asfalta
i zgrada
od betona
koji ispuštaju
temperature.
Sve je
više i
klima
uređaja
koje iz
soba izbacuju
topliji
vazduh.
Stoga
je temperatura
od tri
do sedam
C iznad
temperature
na mernim
stanicama,
lociranim
daleko
od gradske
vreve.
Rekordna
zabeležena
razlika
u Novom
Sadu je
čak 12
stepeni
celzijusovih.
Profesorica
Lalić,
pak, ističe
da je
povećanje
temperature
tek jedan
od pokazatelja
klimatskih
promena.
Upečatljiv
pokazatelj
su i sve
veće oscilacije
vremena
u sve
kraćim
razmacima.
Nije retko
da tokom
sedam
dana promenimo
četiri
nekadašnja
godišnja
doba,
a unutar
ovog perida
tokom
tri dana
promenimo
i po tri
nekadašnja
doba. |
|
|
|
|
izgradnju prečistača u svim zagađivačima
- gradovima, industrijskim pogonima
i bolnicama. Bez ove mere nikakvo
vađenje mulja neće dati trajnije
rezultate. Izvađeni mulj valja
reciklirati, a nereciklibilne
ostatke spaliti, što je poseban
problem.
Kanalski sistem može da opstane
samo ako je višefuncionalan i
zadovoljava sve namene - navodnjavanje,
odvodnjavanje, plovidbu, turizam,
rekreaciju… Potrebno je više radova,
mnogo više investicionog kapitala
nego što podrazumeva puko „čišćenje
kanala”. I to kapitala spremnog
da se oplodi tek na duži rok.
Uzgoj stočarstva je u Srbiji
posebno težak problem. Standardi
kvaliteta su u Evropi, Rusiji,
i svim bližim zemljama toliko
pooštreni da već duže vreme od
svinjskog mesa izvozimo jedino
termički obrađeno, samo jedna
naša mlekara ima dozovolu za izvoz
u Evrpsku uniju, i to dela proizvodnog
programa. Podizanje kvaliteta
je dug i zahtevan proces, sa detaljno
razvijenim procedurama praćenja
uzgoja stoke, izradi stočne hrane,
prerade, ambalažiranja, skladištenja,
transporta… Sve delatnosti valja
dovesti na znatno viši nivo. Prva
stvar je da prestanemo da vakcinišemo
svinje od kuge. U pitanju je mera
koja podrazumeva snažne rezervne
fondove za slučaj da se kuga ipak
pojavi. I da smo mnogo bogatiji,
te potrošnju mesa sa 54 vratili
na nekadašnjih 67 ili uvećali
na evropskih 90 kilograma godišnje
po stanovniku, a mleka sa 58 vratili
na 74 litre, obuhvatnim navodnjavanjem
- recimo 1,2 miliona hektara koliko
se ovih dana planira u kabinetima
raznih ministarstava - uvećana
proizvodnja bi podrazumevala bar
trostruko obimniji izvoz. Kako
bi ceo posao imao što bolju računicu,
valja izgraditi i brojne prehrambene
pogone, skladišta, pogone za ambalažu.
Da bi ovakvo intenzivno ulaganje
bilo isplativo, mora se demonopolozovati
prerađivački sektor, stvoriti
ambijent da u Srbiju investiraju
najveće prehrambene komapnije.
U nas se dešava
suprotno: „Kampina”,
lider u mlečnoj proizvodnji,
odustaje od već skoro
realizovanog dolaska,
shvatajući da je monopolska
pozicija sadašnjeg vodećeg
prerađivača dovela do
najgoreg - smanjenja tržišta
sirovina za mlekadžije.
Ovdašnjem monopolisti,
koji ima pogone i u BiH,
se više isplati da sirovinu
uvozi od suseda, a ovde
sirovinski sektor razvije
samo onoliko kiloko je
neophodno da ne bi bilo
nestašica i eventualnog
uvoza obrađenog mleka
i prerađevina iz inostranstva.
Konkurencija u preradi
nije moguća ako nema i
rivaliteta u tgovini,
što je u nas još jedna
bolna tačka. Tek kada
rešimo pitanje kvaliteta
i konkurencije, možemo
ozbiljnije razmišljati
o inotržištima. Osvajanje
je, ipak, moguće. Pokazuje
i primer jabuke, koju
smo nekada plasirali samo
na domaćem tržištu, a
sada, do ovogodišnje suše,
izvozimo bar dve trećine
kvalitetnih konzumnih
sorti.
Navodnjavanje je neophodno,
veoma korisno, ali ako
se sprovodi usklađeno
sa pratećim agrotehnološkim
merama i pod uslovima
da se uporedo razvijaju
i druge
|
|
|
|
Zloupotreba
pariteta
cena
|
|
Naš
odavno
osiromašeni
seljak
nema novaca
da zanovi
proizvodnju,
pa mašine,
đubrivo,
seme,
pesticide,
ređe gorivo,
ne kupuje
za novac,
već sa
trgovcem
zamenjuje
za poljoprivrednu
robu isporučenu
nakon
ubiranja
roda.
Time
se izbegava
seljaku
teško
dostupan
novac.
Međutim,
paritete
određuje
jača strana
u
pogodbi,
a i jednom
dogovoreni
tretiraju
se kao
konstanta
za određenu
sezonu.
Tako se
jesenas
tražilo
tri tone
kukruza,
tadašnje
cene 100
evra tona,
za tonu
đubriva
urea,
procenjene
na 300
evra.
Naizgled
korektno,
ali rizik
promene
cena je
na poljoprivredniku.
Tako je
sada kukuruz
dostigao
220 evra
za tonu,
dok je
tona ure
pribli`na
jesenjoj.
Ipak,
paor će
opet morati
isporučiti
tri tone
kukuruza
za svaku
tonu đubriva.
Kao da
je ureu
platio
660 evra!
Nadmoćni,
trgovci
koji imaju
kapital
pa u pravom
trenutku
poseduju
upravo
hit robu,
će se
omastiti
i od katastrofalne
suše,
tuđe nevolje. |
|
|
|
|
delatnosti vezane za kanale i
segmenti privrede koje takođe
učestvuju u realizaciji inoplasmana
ovdašnjih agrarnih proizvoda.
Makoliko da država izdvoji u ovako
obiman, težak i kompleksan zahvat,
u pojedine segmente, prerađivačke
kapacitete, ulagaće privatne kompanije,
u manje zahvate poput kupovine
zalivnih sistema, investiraće
i preduzetni poljoprivrednici,
farmer u nastajanju. Stoga se
ceo posao mora tako osmisliti
i voditi da paor ima jasnu dobitnu
kalkulaciju za njega, ipak, relativno
velikog ulaganja.
Kako
do jeftinijeg transporta
Teško je razumeti da se revitalizacja
potpuno zapuštenog šinskog saobraćaja
u nas i ne spominje, a interes
poljoprivrede, gde sa barata izrazito
kabastom robom - usevi, đubriva,
gorivo, hemikalije za zaštitu,
seme… - je upravo razvoj železničkog
transporta. Prevoz šinama je duplo,
a na većim udaljenostima i četiri
puta jeftiniji od drumskog, pa
se smatra da je izostanak moderne
i udvokolosečene pruge na Koridoru
10 razlog zašto nismo u dovoljnoj
meri iskoristili Sporazum o bescarinskoj
trgovini s Rusijom. Skup drumski
transport anulira povlastice dobijene
povoljnim ugovorom. Slično je
i sa rečnim prevozom. Gro naših
ratarskih useva završava na tržištima
Severne Afrike, najvećem svetskom
kupcu žitarica. Međutim, imamo
samo jednu veliku brodarsku kompaniju,
pa nam veći deo transporta do
crnomorske luke Konstanca obavljaju
inotransporteri.
Dakle, posle mnogo decenija nebriga,
katastrofalna suša nam je predočila
neophodnost obnove i dogradnje
sistema navodnjavanja. Ovakva
ulaganja s u po pravilu dugog
karaktera i morali bismo shvatiti,
relazovati kroz formu nacionalnog
konsenzusa, da je poljoprivreda
trajna orijentacija ove države,
kao što sličan dogovor svih slojeva
i svih stranaka već vek i po ima
Holandija, vodeća evropska agrarna
zemlja.
|
|
Živan Lazić |
|
|
|
|
| | | | | |