„Jugoremedija”:
drama koja teče
Dva događaja - 27. juna istekom
roka za odgovor države na tužbu,
i Skupština akcionara - pokazali
su da sledi novi čin drame i započinje
njen rasplet.
Prvi čin drame započeo je 2002.
prodajom državnog paketa akcija
(42 %) „konroverznom biznismenu”
Jovici Stefanoviću - Niniju. On
nije birao sredstva da postane
većinski vlasnik i time, prema
važećim običajima, jedini „gazda”.
Tome se suprotstavila poveća grupa
organizovanih radnika, njih oko
150 (oko polovine zaposlenih)
uz podršku malih akcionara, oko
5.000 iz raznih delova Srbije
u čijim je rukama 58 % akcija.
Sve primetniji predvodnik te borbe
je Zdravko Deurić, radnik-akcionar.
Borili su se protiv kršenja zakona
i ugovora, sve brutalnije uzurpacije
vlasti i srljanja firme u propast.
Organizovali su štrajk, ulične
proteste (u Zrenjaninu i Beogradu),
upade u državne ustanove i pokretanje
sudskih postupaka. „Gazda” je,
uz nemu podršku poslušnih radnika,
otpuštao neposlušne, a štitile
su ga, pored njegove privatne
oružane pratnje još i državna
policija i žandarmerija, najbrutalnije
u vreme Koštuničine vlade (nasilno
sprečavanje okupljanja, premlaćivanje,
hapšenje itd.). Poslovanje je
bilo sve problematičnije, firma
je klizila ka propasti, a „gazda”
je njeno sedište preselio u zavičajni
Niš. Deo javnosti je povremeno
skretao pažnju na konkretne aspekte
ovog sukoba. Savet za borbu protiv
korupcije, na čelu s Vericom Barać,
upozoravao je na kršenje zakona
i ugovora i podržavao borbu radnika-akcionara.
Najzad, četvorogodišnji sukob
okončan je presudom nadležnog
suda, dakle, odlukom posebne grane
državne vlasti, tako što je raskinut
ugovor sa „kontroverznim biznismenom”.
Drugi čin počinje stupanjem na
scenu Skupštine „ malih akcionara”
1. marta 2007, koja, pod predsedništvom
ugledne radnice, Zore Vujaković,
na osnovu sudske odluke bira se
nova uprava. Sledi mukotrpno saniranje
gubitaka i štete, vraćaju se na
radna mesta oni koji su bili otpušteni,
a sedište firme vraća u Zrenjanin.
U središtu drame dospeva zamašna
rekonstrukcija firme u skladu
sa standardima savremene farmaceutske
industrije. Ulažu se vlastita
sredstva, nauštrb plata i dividendi,
i teškom mukom nalaze neophodni
krediti (preko 10 miliona evra).
Ukupna vrednost firme je gotovo
udvostručena (od 11 na 21 milion
evra). Nova uprava, predvođena
Deurićem, ne rasipa energiju na
obračun s poslušnicima bivšeg
„gazde” nego nastoji da optimalno
poveže interese radnika koji se
bore za radna mesta i interese
privatnih vlasnika akcija. Nema
izrazitijeg gneva ni prema onim
delovima državne vlasti, pre svega
izvršne, koja je protežirala i
štitila „kontroverznog biznismena”.
Naprotiv, nudi se saradnja državi
koja je povratila svoj manjinski
paket akcija. Ne zahteva se ni
pokroviteljstvo niti neposredno
upravljanje države, već racionala
saradnja, partnerstvo i participacija
u zajedničkoj brizi o opstanku
i razvoju firme, što je suštinski
različito od nekadašnjeg manipulativnog
samoupravljanja i „realnog socijalizma”.
Povremeno izgleda da je takva
saradnja moguća, pogotovo nakon
zamašne rekonstrukcije i prilagođavanja
zahtevima tržišta i savremenog
menadžmenta. Međutim, umesto saradnje,
manjinski vlasnik - država ili
je pasivna ili ometa poslovanje
i ulaganja u razvoj firme.
Treći čin započinje inicijativom
izvršne vlasti i njenih aparata
da se firma proda i pre nego što
je proradila punim kapacitetom.
Podstiče se diferencijacija i
konfrontacija među radnicima i
akcionarima
kako bi se formirao većinski
paket akcija (preko 90%)
i njime užurbano krenulo
u prodaju (preprodaju).
Tom kursu se priklonio
jedan deo radnika i akcionara,
verovatno pod pritiskom
egzistencijalnih potreba
a i iz drugih motiva koje
u mutnim vodama „tranzicije”
nije jednostavno odgonetati.
Od uticaja je i to što
oni koji su u međuvremenu
otišli i penziju pa više
ne drže do sprege borbe
za radna mesta i za trajnije
očuvanje privatnog vlasništva
akcija. Posebnu boju drami
daje rastakanje i nestajanje
solidarnosti i unutar
jezgra ranije borbe. Izdvaja
se organizovana grupacija
„Jugoremedija 3” koja
vodi kampanju za užurbanu
prodaju i ne preza od
traganja za „prljavim
vešom” u kolektivu i njegovom
poslovodstvu.
Jedan deo radnika-akcionara,
pak, koji je učestvovao
u višegodišnjoj borbi
za radna mesta i akcije
nije sklon brzoj i neizvesnoj
prodaji čitave firme,
nema poverenje u izvršnu
vlast koja im je godinama
radila o glavi i nije
pokazala suvlasnički interes
u rekonstrukciji firme.
Da bi očuvali povezanost
brige za radno mesto i
za vrednost akcija, njih
oko pedest pokreću, i
svojim novcem i besplatnim
radom, stvaranje novog
proizvodnog pogona - „Penfarma”
- za proizvodnju penicilina,
koja mora biti
|
|
|
|
Iz
arhive Jugoremedije: Da
li je dugogodišnja borba
protiv pljačkaške privatizacije
bila uzaludna?
|
|
izmeštena iz kruga fabrike ili
bi se morala ulagati zamašna sredstva
u dekontaminaciju. Odluke o tome
donosili su legalni organi čitave
firme.
Kampanja protiv otpora nametanju
odluke o prodaji čitave firme
povremeno je poprimala dimenzije
skandala (upad policije i zaplena
obimne dokumentacije, i širenjem
glasina o hapšenju i raznim sankcijama.
„Penfarma” postaje „jabuka razdora”,
na čemu insistira formacija „Jugoremedija
3”.
Najvećem pritisku, čiji su oslonci
mahom izvan firme, izložen je
Zdravko Deurić, predvodnik višegodišnje
borbe radnika-akcionara i sadašnji
direktor. Učestale inspekcije
i upadi policije koja pleni obilnu
dokumentaciju podgrevaju psihozu
predstojećeg obračuna sa zamašnim
„kriminalom”. Podozrenje i glasine
bujaju, uz sudelovanje senzacionalističkih
medija, uprkos tome što nije bilo
nikakvih dokaza o kršenju zakona.
Ruženje protivnika seže do ruba
fizičkog obračuna, zabdeležen
je i jedn pokušaj ubistva urednika
biltena (Robert Fai) Pritisak
je ojačan i time što se, iz središta
moći van firme, sistematski otežava
normalno poslovanje i saradnja
s bankama. Blokiranje računa i
prekid redovne isplate plata rasplamsava
nezadovoljstvo radnika i intenzivira
dramske zaplete. Preti uvaljivanje
firme u stečaj. Drama se zahuktava
u raznim smerovima sa sve raznolikijim
likovima.
Usredsrediti pažnju na burna zbivanja
na jednoj maloj sceni kakva je
„Jugoremedija” ne podrazumeva
previd dramatičnih zbivanja u
čitavoj zemlji pa i bližoj i široj
okolini. Na manjem prostoru je
lakše uočiti preplitanje različitih
događaja i procesa, ideja, ideologija
i interesa, delovanje konkretnih
aktera koji tvore dramske zaplete
a čine primetnim i potencijal
raspleta drame.
Mogući rasplet drame nagovešten
je sredinom prošle godine, pismom
iz EU kojim se zahteva preispitivanje
dvadesetak primera problematične
privatizacije u našoj zemlji,
među kojima je i „Jugoremedija”.
Javna rasprava je, međutim, sprečena,
pismo je označeno kao državna
tajna, što suspenduju bilo kakvu
ozbiljniju ulogu javnosti, čak
i samo njeno nastajanje. Ovoga
proleća ponovljena je, još odlučnije,
pomenuta inicijativa iz EU. Javnost
je, međutim, i dalje mahom nemušta.
Ni tokom izborne kampanje nema
ozbiljne javne rasprave o uzrocima
i posledicama grešaka u toku privatizacije.
Nižu se bombastične izjave o vlastitoj
ispravnosti i tuđoj grešnosti.
Mada suparnici u borbi za vlast
pominju da se Srbija nalazi u
velikim teškoćama, izostaju konkretne
analize njihovih uzroka i posledica
i kritičko preispitivanje odgovornosti
za sve uočljiviju stagnaciju i
involuciju privrede, galopirajuću
zaduženost zemlje, masovnu nezaposlenost
(oko 25%), rastuće materijano
siromaštvo i duhovnu bedu. Oko
bastiona gordih moćnika rasprostire
se očajanje nemoćnih.
Majski izbori su doneli zamašne
personalne promene. SNS je dobila
najviše glasova a njen vođa,Tomislav
Nikolić izabran je za predsednika
republike. Ne upuštajući se u
razmatranje o razlikama i sličnostima
Tadića i Nikolića, stare i nove
vladajuće grupacija, za našu temu
je bitno pitanje koliko je sadašnja
vlast spremna da uoči i ispravi
greške u dosadašnjoj „tranziciji”.
„Jugoremedija” je, inače, 4. maja
podnela tužbu protiv države zbog
štete koju je država nanela radnicima
i akcionarima otvarajući i, načelno
i sasvim konkretno, pitanje o
odgovornosti za raspolaganje svojinom.
Ona može biti podsticaj za šire
i temeljitije rasprave o realnom
stanju nacije. Ako takva rasprava
izostane, slediće novi činovi
drame ne samo ove firme. Pokazaće
se koji je trend preovlađujući,
da li onaj koji brine o njenom
razvoju ili je na prvom i najvažnijem
mestu njena prodaja. U potonjem
slučaju uklonili bi se i tragovi
borbe za razvoj privrede i društva
izvan dominacije dosadašnje vladajuće
ideologije i prakse koji su upravo
u „Jugoremediji” bili istrajniji
i primetniji nego drugde. Ukoliko
se pokaže da glavni centri moći,
i pored personalnih promena, nisu
skloni izmeni vladajuće ideologije
i politike, slede neki novi tokovi
drame. Ako se razmašu nosioci
epizodnih uloga, ona može izgledati
kao koloritna maskerada ali i
biti burnija i bučnija, ako se
pak raspomame instinkti borbe
za opstanak, i oko već oglodane
koske.
Kako to obično biva, mogućan je
različit pristup sadašnjim zbivanjima,
od verovanja da smo izvan i iznad
njih, preko pozivanja na nemoć
pred sudbinom i višim silama,
do uverenja da smo sposobni i
da razumemo šta se zbiva. A kada
razlikujemo različite trendove,
teško je izbeći rizik da se opredeljujemo.
Ne toliko prema ličnim uverenjima,
primerice da li smo za kapitalizam
ili socijalizam, za revoluciju
ili reforme itd., nego da li razumemo
ideje i vrednosti Povelje o ljudskim
pravima UN iz 1948. godine - u
prvom redu pravo na život, rad
i svojinu - koje se nalaze u središtu
drame kojom se ovde bavimo. Inače,
bez konkretnih uvida i jasnh opredeljenja
neme ni preko potrebne katarze
nad raznim spregama zločina i
pljačke koji su ostavili duboke
tragove u našoj zemlji. Ako ne
dospemo do samih središta dramskih
tokova možemo se prepustiti posmatranju
kabaretskog glumatanja oholih
moćnika i raspamećenih očajnika
kao protagonista nekog novog totalitarizma.